KADA SE TERORIZAM TRETIRA KAO ‘UMJETNOST PROTESTA’: Protesti u Nikaragvi i novi kanal koji će spojiti Atlantski okean i Pacifik

Početkom aprila ove počeli su novi masovni protesti u Nikaragvi, navodno zbog odluke vlasti da dodatno oporezuje penzije kako bi dovela u red problematičan socijalni sistem u toj zemlji. Poslodavci bi prema zakonu trebali davati veće dopinose za penzioni sistem, a planirano je i smanjenje penzija za pet posto određenim kategorijama.

U zemlji već nekoliko godina s vremena na vrijeme zavlada neviđeni haos, a sva krivica se obično svaljuje na socijalističkog predsjednika Danijela Ortegu, koji ima plan stvaranja novog morskog kanala koji će povezati Pacifik i Atlantski okean te na velika vrata u južnoameričku priču dovesti Kinu i vratiti Rusiju te time ugroziti ekonomski monopol SAD-a..

Konfuzni izvještaji

Kakva konfuzija vlada u medijskom prostoru prilikom izvješavanja o događajima u Nikaragvi, najbolje opisuju dva oprečna medijska izvještaja o istom događaju.

Šesnaestog lipnja skupina ljudi s kapuljačama zapalila je zgradu u Managvi koristeći Molotovljeve koktele, uzrokujući sedam smrtnih slučajeva, uključujući dvogodišnje i petogodišnje dijete. Trgovina madracima zauzimala je prizemlje zgrade dok su vlasnik i njegova obitelj živjeli na prvom katu. Susjedi su rekli da su vidjeli kako ‘maskirani ljudi’ bacaju koktele na zgradu te da su rafalima spriječili da obitelj pobjegne. Stoga je nesreća kao mogući uzrok odmah odbačena.

No, privatni mediji poput Televise ili pak britanski BBC odmah su za tragični slučaj okrivili aktelnu vlast. Prema njihovim podacima, paravojne postrojbe na platnom spisku Vlade željele su koristiti krov ove zgrade za postavljanje snajpera; nakon što im je to bilo uskraćeno od strane vlasnika, zaključali su ga u stanu sa njegovom obitelji, a onda kuću zapalili. To je ista teza koju je branio Nikaragvanski centar za ljudska prava (CENIDH), koji je istaknuo “njihovo suučesništvo s nacionalnom policijom”.

Sličan izvještaj plasirala je i katarska Al-Jazeera:

Za vladu je ovaj argument bio nevjerojatan i iracionalan. Tko bi, recimo,  branio ideju da britanska vlada stoji iza požara na Grenfellovom tornju na primjer? No, u slučaju Nikaragve, sudioništvo ili čak odgovornost vlade zapravo se i ne preispituje.

Novinar TeleSura Madelein Garcia donio je sasvim drugačiju verziju priče: ljudi odgovorni za požar su “zločinci koje je angažovala oporba”, “muškarci s kapuljačama su bacili Molotovljeve koktele na obiteljsku kuću, nakon što su pročitali u medijima da se snajperisti legalne policije kriju u kući.” Garcia dalje objašnjava da su, prema svjedočenju prijatelja obitelji, “maskirani ljudi prvo došli pod izgovorom da kupe madrace, vlasnik ih nije pustio unutra, a oni su iz osvete spalili kuću”, piše Invsetig’action.

Međutim, rijetko koji medij će ukazati na stvarne uzroke protesta u Nikaragvi.

Grandiozni projekat

Nikaragva je prije nekoliko godina sklopila ugovor s kineskom tvrtkom HKND za izgradnju i upravljanje kanalom dugim 278 kilometara, koji treba spojiti Atlantski ocean i Pacifik. Službeni prosvjed protiv kineskog projekta, kojeg podržava i Rusija, uložila je još Obamina administracija.

Projekt je najavljen kada je predsjednik Nikaragve, Daniel Ortega krajem 2012. slavio drugu pobjedu za redom za mjesto predsjednika zemlje. On je tada predložio i izgradnju još jednog kanala između Atlantskog i Tihog oceana. Kina i Rusija su odmah izjavile kako su spremne financirati ovaj projekt, a kasnije je za izvođača radova odabrana kineska tvrtka ”HK Nikaragva Canal Development Investment Co. Ltd.” registrirana u Hong Kongu.

Sama izgradnja kanala u Nikaragvi je započela u prosincu 2014., a konačni nacrt je predstavljen u nešto ranije, u srpnju iste godine. Prema tada dostupnim podacima izgradnja kanala duljine od oko 280  kilometara koštati će oko 50 milijardi dolara, a Nikaragva je, osim Kine, pozvala i Rusiju da sudjeluje u njegovoj izgradnji.

Kroz suparnički Panamski kanal prolazi preko 4% svjetskog transporta, ali su stručnjaci napominjali kako taj pravac nije mogao propuštati više od 14 tisuća brodova godišnje, stoga je kanal kroz Nikaragvu svakako dobra alternativa. Washington, što je i razumljivo, računajući na gubitak monopola na pomorski tranzit u tom dijelu svijeta, od početka vodi aktivnu kampanju protiv ovog projekta. Vlasnika kineske kompanije Wang Jinga su proglasile “nekompetentnim” i optužili ga da će projektom počiniti ”ekološku katastrofu” u Nikaragvi, ali vlada i izvođači ne odustaju od projekta. Tada se Washington prebacio na ozbiljnije akcije.

Preko nevladinih organizacija ubačene su desetine miliona dolara za ‘demokratsku obuku lokalnog stanovništva’. No, paradoks je da umjesto inženjera, tehničara i kvalificiranih radnika, te organizacije ustvari obučavaju policajce, vojnike, pripadnike paravojnih jedinica koje regrutiraju mučitelje i ubojice najgore vrste, koji čine zločine , a mediji ih kasnije pripisuju vladi.

Za Kinu je kanal strateški projekt, jer, osim venezuelanske nafte, Kina uvozi mnoge druge robe iz Južne Amerike za kinesko gospodarstvo gdje je i glavni strani investitor.

Kako je Ortega ušao u politiku i kakva je bila ranija uloga SAD-a u Nikaragvi?

Kada je bio mlad, Danijel Ortega se u Nikaragvi sa svojim Sandinističkim oslobodilačkim frontom borio kao ilegalac protiv diktatora Anastasija Somoze. Somoza je sa svojim klanom vladao diktatorski ali je uživao zaštitu i zdušnu finansijsku i vojnu podršku SAD-a. Na vlast je stupio 1972. Iako je u zemlji formalno postojao višepartijski sistem, diktator je uz pomoć svoje Nacionalne garde gušio svaku naznaku političkog otpora i opozicija je imala potpuno beznačajnu ulogu.

Zbog toga je 1977. došlo do velikog ustanka koji su predvodili ljevičarski sandinisti. Oni su se tako nazvali po predvodniku nikaragvanskog otpora okupaciji SAD između dva svjetska rata Augustu Cezaru Sandinu. Počeo je građanski rat u kojem su pobijedili sandinisti; Somoza je pobjegao na Floridu 17. jula 1979. a dva dana kasnije su gerilci ušli u glavni grad Managvu – i to je bila pobjeda revolucije.

SAD su zbog podrške diktatorskom režimu u Nikaragvi i vojnih i paravojnih akcija u toj zemlji kasnije pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu osuđene na isplatu odštete Managvi od 2,4 milijarde dolara. Vašington je odbio da isplati tu sumu iako je to tražila i Generalna skupština UN-a u rezoluciji protiv koje su glasale samo tri zemlje: SAD, Izrael i Salvador.

SAD su i poslije svrgavanja Somozinog režima vršile opstrukciju normalnog funkcionisanja Nikaragve kao države. To je počelo uvođenjem ekonomskog embarga, ali SAD su organizovale i paravojne snage koje su operisale iz susjednog Hondurasa – kontrarevolucionare koji su zbog svoje uloge i dobili naziv  Kontra-pokret. Najveći dio Kontre su činili borci bivših Somozinih snaga. Kontra je uz logističku podršku CIA-e izvodila napade i ubijala civile – ukupno 60.000 ljudi između 1981. i 1990. godine. Glavni organizator aktivnosti Kontre bio je tadašnji ambasador SAD-a u Hondurasu Džon Negroponte. Gerilski rat Kontre je finansiran tajnom i ilegalnom prodajom oružja SAD-a Iranu kao i švercom kokaina u SAD uz znanje CIA-e, piše DW.

Situacija se donekle smirila nakon što je na izborima pobijedio antisandinistički izborni savez UNO – ta grupa partija koju su finansirale SAD-e obećavala je mir, blagostanje i kraj embarga. Savez je predvodila Violeta Čamoro iz politički uticajne porodice. U novoj vladi je došlo do saradnje umjerenih snaga dvije neprijateljske strane, jer su čak i u velikoj porodici Čamoro bili zastupljeni pripadnici oba tabora. Nova vlada je uvela program stabilizacije i štednje te kapitalističku privredu, sklopljeni su sporazumi sa Međunarodnim monetarnim fondom i Svjetskom bankom, čitava ekonomija je liberalizovana, socijalna davanja su smanjena.

Sandinistički oslobodilački front je nastavio sa političkim djelovanjem i na izborima 2001. ponovo izgubio, ali se 2006. Danijel Ortega vratio na vlast poslije 16 godina pobijedivši na izborima koje su međunarodni posmatrači iz više zemalja okarakterisali kao fer i slobodne – sa izuzetkom SAD koje su govorile o „anomalijama“ bez navođenja daljih detalja. Iako poslije toga više nije smio da se kandiduje, Ortega je poslije jedne promjene zakona 2011. koja mu je to omogućila ponovo postao predsjednik, na izborima na čiju regularnost su posmatrači ovaj put imali ozbiljne primedbe. Slično je bilo i na izborima 2016. na kojima je takođe odnio pobjedu.

 

(Global CIR/Investig’action/DW)

Objavljeno u:

Komentiraj