DOK JE U LONDONU TRAJAO SAMIT O ZAPADNOM BALKANU: Umro lord Carrington, jedan od koautora plana o podjeli BiH na tri ‘nacionalne države’

Protekla dva dana u Londonu je održan redovni samit u okviru ‘Berlinskog procesa’ na kojem su učestvovali čelnici Vlada Zapadnog Balkana, ali i njemačka kancelarka Angela Merkel uz premijere Grčke i Poljske te domaćina Teresu Mej.

Sastanak koji je trebao Veliku Britaniju u starom sjaju diplomatske velesile izazvao je suprotan efekat, te je većina dužnosnika jedva čekala da napusti uzavreli londonski politički kotao. Slučajno ili ne, dok su u Lankaster Haus, u blizini Bakingemske palate, ulazili predsjednici vlada dešavao se pravi ‘show’ na nebu – demonstracija preleta Kraljevske avijacije koja je tako obilježila svoj stoti rođendan . Da li je Velika Britanija ovim činom željela nešto poručiti svojim gostima?!

Tereza Mej je neposredno pred dolazak na fotografisanje sa liderima Balkana održala prvu sjednicu prinudno rekonstruisane vlade, iznutra nagrižene unutarpartijskim sukobima o izlasku iz Evropske unije koji su kulminirali odlaskom Borisa Džonsona sa mjesta šefa diplomatije i ostavkama još dva ministra.

Smrt lorda Karingtona

I upravo kada su domaćini pomislili da ne može gore , stigla je vijest da je umro poznati Lord Karington,  jedan od Britanaca koji je navodno pokušao pomiriti balkanske lidere početkom devedesetih prošlog stoljeća. Tako je umjesto ‘starog imperijalnog sjaja’ kojeg je Brexitom željela povratiti, samit zemalja Zapadnog Balkana i EU ustvari zasjenila velika politička kriza, vježbe kraljevske avijacije i smrt jednog od najpoznatijih lordova.

Ali upravo ovo posljednje,  uloga lorda Karingtona u dešavanjima u BiH i Jugoslaviji početkom devedesetih je jedna od priča na kojoj se još uvijek lome koplja u regionalnoj javnosti.

Prema pisanju HINA-e Peter Alexander Carrington je od augusta 1991. bio posrednik Evropske zajednice i predsjedavajući Mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji. U oktobru 1991. izradio je nacrt za rješenje jugoslavenske krize po kojem je Jugoslaviju trebalo reorganizirati u labav savez suverenih i neovisnih država (tzv. Carringtonov plan), ali je njegov plan propao jer ga nije prihvatila Srbija, a pod njezinim pritiskom ni Crna Gora.

Kasnije je zajedno sa Žozeom Kutilijerom izradio plan o unutarnjoj prekompoziciji BiH po etničkom principu, što je također završilo neuspjehom jer bh. rukovodstvo predvođeno predsjednikom Alijom Izetbegovićem nije željelo prihvatiti plan o tri nacionalne jedinice unutar BiH.

Karington-Kutilijerov plan je nešto slično za što se ovih dana zalaže dvojac Dodik-Čović, ali očigledno ne nailaze na potporu međunarodne zajednice. Međutim, početkom devedesetih međunarodna volja za takav plan je bila obezbjeđena.

Šta je sadržavao Karington-Kutilijerov plan?

Plan je tako nazvan po Žozeu Kutilijeru, portugalskom diplomati koji je predvodio pregovore u ime Evropske zajednice o ustavnom preuređenju BiH, vođene u Sarajevu, Lisabonu i Bruxellesu od 13. februara do 27. maja 1992. godine.

 Prvi, uvodni razgovor sa predstavnicima parlamentarnih političkih stranaka u Sarajevu, Cutiliero je vodio 14. februara 1992. godine, ali je prvi nacrt plana podijeljen učesnicima pregovora na narednom susretu u Lisabonu 21. i 22. februara. Kutiliero je Radovanu Karadžiću (SDS), Mati Bobanu (HDZ) i Aliji Izetbegoviću (SDA) podijelio, nakon večere, “Izjavu o načelima novog ustrojstva Bosne i Hercegovine”.

U prvoj verziji papira koju su u noći između 21. i 22. februara 1992. godine čitali Izetbegović, Silajdžić i Mahmutćehajić, u prvom članku je pisalo da će se “BiH sastojati iz tri ‘states’ – države”. Delegacija SDA se te večeri konsultovala sa delegacijom HDZ-a i potom odlučila da sutradan izloži svoje primjedbe Kutilieru.

Lisabonski pregovori su se odvijali tako da je Kutilijer sa još jednim portugalskim i engleskim diplomatom (Karingtonom) sjedio u kabinetu, a onda je dolazila jedna po jedna stranačko-nacionalna delegacija: hrvatska, srpska, bošnjačka, HDZ, SDS, SDA…

Trojka iz SDA je rekla Kutilijeru da je na papiru vidjela samo “srpski prijedlog preveden na engleski jezik”. Nakon takve rasprave, Cutiliero je na kraju razgovora u Lisabonu podijelio stranačkim i nacionalnim čelnicima iz BiH drugi papir.

U tom drugom papiru nisu više bile ‘states’ – države. Oni su to sad brzo prekvalifikovali u neku federaciju. Čak može se reći, i niže od toga, tako da se nisu više pojavljivale ‘three states’, sad su se pojavljivale ‘three units’, sad su to nazvali jedinicama. I dalje, ono što se tiče Sarajeva je izbačeno i Sarajevo više nije eksteritorijalno, nego je glavni grad i, eventualno, grad jedne od tih regija i tako dalje. Dakle, došlo je do izvjesnog poboljšanja, koje je sada vuklo ka jednoj federaciji, recimo, švajcarskog tipa, u kojoj bi onih četiri-pet funkcija ostale pri Bosni i Hercegovini, vrlo jakih funkcija, a to su banka, vojska, policija, zakonodavstvo, prava, ljudska prava itd. Međutim, ostaju i dalje regije na nacionalnoj osnovi, i to je ono čuveno suštinsko pitanje. Oni su nam podijelili i rekli da o tome ne traže naš komentar, to nam je nekakav prijedlog za razmišljanje do sljedećeg sastanka, njihovo viđenje stvari, kako oni vide pojedine funkcije, ako će biti regije, onda će trebati odrediti koje su funkcije regija, a koje funkcije države, i, naravno, problem kako bi se iscrtale te karte, to je posao koji je ostao da se uradi, objašnjavao je Izetbegović po dolasku u Sarajevo, tvrdeći da ništa nije ni potpisano, niti dogovoreno.

Strategija i taktika

U jednom od intervjua iz 2000. godine Izetbegović je objasnio zašto je prvo načelno pristao, a kasnije odbio plan iz Lisabona. Radilo se naime o taktici odgađanja do referenduma o nezavisnosti koji se trebao desiti sedam dana nakon tih pregovora.

Svugdje postoje strategija i taktika. Ljudi to često ne razlikuju i brkaju. Naša strategija je bila: cjelovita, demokratska Bosna i Hercegovina. Ovi lisabonski razgovori, koje vi spominjete, bili su, koliko se sjećam, koncem mjeseca februara. Jedno pet do šest dana prije referenduma. Ja sam vam maloprije rekao kakav je referendum imao značaj za Bosnu i Hercegovinu.

To je značilo preći Rubikon, pa biti sa ove ili sa one strane Rubikona. S ove strane Rubikona je agresija, a s one strane je građanski rat. Tako da je nama bilo izuzetno važno da se taj referendum održi. U toj situaciji ja sam verbalno dao podršku tom dokumentu, ali sam odbio da ga potpišem i do potpisivanja nije došlo. Opšte je poznato da taj papir nije nikada potpisan.

Naime, dokument je sadržavao i neke pozitivne stvari. Garantovao je cjelovitost bosanskohercegovačke države u postojećim granicama, međunarodno priznatim, i nezavisnost zemlje. Ali, imao je i negativnu stvar, a to je da je predviđao etničke regionalizacije koje su za nas bile neprihvatljive. Dakle, bilo je i dobrih i loših stvari. Ja sam rekao da je to dokument koji je dobar za nastavak razgovora i da ćemo te razgovore nastaviti – i mi smo ih kasnije nastavili u Briselu.

Ali je bilo neophodno da ga ne odbijem tada, jer bi referendum došao u pitanje. Referendum se održavao 29. februara, a razgovori u Lisabonu 22. ili 23. februara, dakle jedno sedam dana prije referenduma, a bilo je vrlo važno za Bosnu i Hercegovinu da se referendum održi”, kazao je Izetbegović.

Na pitanje da li je Miteranova posjeta Sarajevu odgodila međunarodnu intervenciju, Izetbegović je kazao da ne vjeruje da je to slučaj:

“Mislim da do intervencije ne bi došlo ni u kom slučaju. U posljednjem razgovoru sa lordom Karingtonom, on mi je rekao: ‘Nema vam drugog izlaza nego da pregovarate.’ Ja sam mu rekao da druga strana nije spremna na nikakve druge pregovore osim o kapitulaciji. Onda me je on pitao: ‘Pa, šta ćete činiti?’ Ja kažem: ‘Borit ćemo se.’ On kaže: ‘Ne znate s kim imate posla.’ Samo mi je tada rekao: ‘Znajte, niko neće intervenisati. Molim vas da u tom pogledu ne budete ni u kakvoj zabludi. Nikada niko neće intervenisati u Bosni i Hercegovini.'”

A, jeste li znali s kim imate posla, upitao je novinar Izetbegovića.

Jesam“, odgovorio je prvi predsjednik Predsjedništva BiH za RSE.

Milošević, Karadžić i Kukanjac bili oduševljeni planom

Na suđenju Karadžiću Kutilijer je, doduše ne svojom voljom, bio svjedok odbrane optuženog gdje je bošnjački politički vrh optužio za za propast mirovnih pregovora iz februara i marta 1992.

Kao zastupnik sopstvene odbrane Karadžić je ispitivanjem Kutiljera nastojao dokazati da se uvijek zalagao za mirno rješenje nacionalnih sukoba u Bosni i Hercegovini. On i skupština bosanskih Srba prihvatili su Karington-Kutiljerov plan kojim bi rat bio spriječen, ali ga je odbio Alija Izetbegović i zato je kriv za rat, tvrdio je Karadžić. Kutiljero je, međutim, u svojoj izjavi rekao da je “odbijanje predsjednika Izetbegovića da prihvati da je realna Bosna drugačija od one koju je on želio, doprinijelo ratu koliko i snovi o Velikoj Srbiji i hrvatskoj hegemoniji”.

Tužilac Alan Tiger je podsjetio da je istog dana, 18. marta 1992. kad je načelno prihvaćen sporazum o principima na kojima će se zasnivati zajednička država, u Skupštini na Palama otvorena rasprava o sprovođenju etničke podjele navodno na osnovu Kutiljerovog plana. Na toj sjednici je istaknuto da Srbi moraju dobiti sve teritorije Bosne i Hercegovine gdje su bili u većini prije Drugog svjetskog rata i da te teritorije moraju postati dio “jedinstvenog srpskog carstva”.

U unakrsnom ispitivanju tužilac Tiger je pobijao tvrdnju optuženog Karadžića da je zajedno sa srpskim narodom u Bosni i Hercegovini prihvatio Kutiljerov plan kako bi sačuvao mir. Naprotiv, Karadžić je isticao da u tom planu nema ničeg prihvatljivog, izuzev podjele zemlje na tri dijela. “Da nije toga, to jest šanse za ostvarenje strateških ciljeva srpskog naroda o podjeli Bosne i pripajanju Srbiji, Kutiljerov plan nikad, nikad, nikad ne bih potpisao”, citirao je tužilac Tiger nekadašnjeg predsjednika Republike Srpske Radovana Karadžića, piše DW.

Moram naglasiti da je Kutiljero zajedno sa generalom Luisom Mekenzijem bio najobjektivnija i najpoštenija ličnost u rješavanju BiH krize. Imali smo više susreta i razgovora o tome kako ‘razmrsiti’ taj čvor; imao je običaj da kaže: ‘Sa liderima stranaka ne mogu iznaći nikakvo rešenje; došao sam kod vas da mi pomognete.’, napisao je general JNA Milutin Kukanjac.

Žoze Kutilijer je ponovo bio u Sarajevu 11. i 12. aprila 1992. godine – radi pregovora. Ali, uprkos njegovom posredovanju, sukobi su se rasplamsali. Potom je političare iz BiH pozvao da krajem aprila dođu u Lisabon. I zaista, novi pregovori u Lisabonu su vođeni od 28. aprila do 2. maja, kada je Izetbegović zatražio da se, zbog pogoršanja stanja u BiH, vrati u Sarajevo. Ali, na aerodromu je delegacija, u kojoj je bio i Zlatko Lagumdžija, kidnapovana i odvedena u kasarnu JNA u Lukavici. Kutilijer je ponovo sazvao svoju konferenciju 21. maja, ali su pregovori, “na zahtjev bošnjačke strane”, obustavljeni 27. maja 1992. godine, kada je u sarajevskoj ulici Vase Miskina artiljerijskom granatom ubijeno i ranjeno više građana Sarajeva koji su čekali u redu za hljeb.

Za vrijeme Karington-Kutilijerovih pregovora sa Karadžićem, Bobanom i Izetbegovićem od februara do kraja maja 1992. godine, izvršeni su brojni, teški zločini protiv civilnog stanovništva u Sarajevu, Bosanskoj krajini, istočnoj Bosni i drugim dijelovima BiH, ali ovi engleski i portugalski diplomati su  uporno ispisivali papire i crtali mape. Takvim djelovanjem u BiH su pokazali da ne znaju ni prepoznati zločin, niti razlikovati udovoljavanje zločincu od zaštite žrtve.

Karadžićeva teorija zavjere o Nijemcima

Prema pisanju Kukanjca, ali i tvrdnjama nekih drugih srpskih dužnosnika poput Biljane Plavšić, presudnu ulogu u Izetbegovićevom povlačenju iz ovog plana odigrao je američki ambasador Woren Cimerman, što su i Cimerman i Izetbegović negirali. Izetbegović je ostao dosljedan takvom tumačenju. U svojim Sjećanjima tvrdi da mu “niko, uključujući ambasadora Cimermana, nije sugerirao niti obećao” da će zapadna diplomatska i vojna intervencija spriječiti srpsku agresiju ako odbaci Kutilijerov plan.

Karadžić se kasnije razvio još maštovitiju teoriju, kako se radi o osveti Njemačke srpskom narodu: ‘Nijemci su se htjeli osvetiti Jugoslaviji zbog njene uključenosti u svjetske ratove na strani anti-njemačke koalicije; podržali su svoje saveznike u Sloveniji i Hrvatskoj, kao i Bošnjake, kako bi osigurali strateški pristup za sebe kroz Sloveniju i Hrvatsku Jadranskom moru, a također, odgovarala joj je skupina malih zemalja u Europskoj uniji umjesto jedne velike’.  Ovo je izjavio 2011. godine za magazin Politics first.

 

 

 

(Global CIR/DW/BBC/RSE/Agencije)

 

Objavljeno u:

Komentarion this Post

  1. Britnaci su tu da zakuhaju pa da postanu arbitri.

    Reply
  2. Ne samo Englezi! Francuzi ce praviti Beogradu metro kojeg placaju, izmedju ostalih, i trebinjske krojacice sto siju za francusku modnu kucu Caroll a nisu ni upola placene kao zapadne!

    Reply

Komentiraj

WordPress spam blocked by CleanTalk.