Velika gužva na političkoj periferiji

Izborna je godina, a redovne ‘aktivnosti’ u ovo predizborno vrijeme jesu protesti i izražavanje, što opravdanog,  što neopravdanog nezadovoljstva brojnih društvenih grupa, ugroženih i obespravljenih građana. Vrijeme je ovo i kada se nerijetko u sjeni tih dešavanja odigravaju i ključne ‘političke utakmice’ čiji krajnji rezultat može imati dalekosežne posljedice po našu zemlju u skorijoj budućnosti.

Kao što je već poznato, osovina oličena u tandemu Dodik-Čović već odavno zajednički radi na rastakanju BiH, odnosno na stvaranju uvjeta za zaokruživanje još jedne ‘federalne’ jedinice u BiH, koja bi bila rezervisana ekskluzivno za Hrvate, a radi se naravno o tzv. ‘trećem entitetu’. Iako je međunarodna zajednica u liku OHR-a, EU i SAD-a jasno stavila do znanja da se presuda Evropskog suda po apelaciji Bože Ljubića, a koja se tiče popunjavanja Doma naroda u Federaciji BiH, može riješiti izmjenom izbornog zakonodavstva na federalnom nivou, to nije zadovoljilo predstavnike HDZ-a koji traže  ono što nijedna članica EU ne prihvata – pravo na izbor političkih predstavnika koje će birati isključivo pripadnici jednog od tri bh. naroda. Prevedeno na narodni jezik: Čović želi da za hrvatske predstavnike u vlasti mogu glasati samo Hrvati i to po mogućnosti oni iz Zapadne Hercegovine.

Piše: Amel Jašarević

Tom zahtjevu su protivne i presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetima ‘Sejdić-Finci’ i ‘Zornić’, koje se svode na zahtjev bh. vlastima da omoguće svim građanima osnovno demokratsko pravo – da biraju i budu birani na svakom pedlju BiH, što im nije osigurano Daytonskim sporazumom i Ustavom. Da je termin ‘konstitutivnosti naroda’ u građanski uređenoj EU nepoznat, posvjedočila su i dodatna pitanja EU koja su iz Brisela stigla nakon što je BiH 28. februara ove godine predala zvaničnu verziju odgovora na Upitnik EU. Jedno pitanje decidno glasi: Šta je pravna osnova za princip “konstitutivnih naroda” i u kakvoj je on vezi sa principom jednakosti svih građana neovisno o njihovoj etničkoj pripadnosti, kao što je određeno pravnom stečevinom EU?

Sve ovo vodi ka jednom cilju u budućnosti, a to je izmjena ustava s ciljem uspostave, koliko god je to moguće,  građanske države BiH po evropskim principima i mjerilima, što bi svima onima kojima je BiH na srcu trebalo biti neizmjerno drago.

Međutim, skidanje luđačke košulje nacionalnih podjela u toku procesa pridruživanja BiH Evropskoj uniji očigledno nekome nije po volji. Razumljivo je da su Dodik i Čović nervozni, jer ih je međunarodna zajednica optužila kao najznačajnije kočničare ovog procesa, a i sami shvataju da vrijeme za podjelu BiH u miru, koja nije mogla biti sprovedena u ratu, polahko ističe. Također i njihovi mentori iz Beograda i Zagreba, kao i cjelokupna srbijanska i hrvatska javnost polahko uviđaju kako je ono za šta se zalažu probosanske političke snage funkcionalnija BiH, a ne unitarna, kako to pokušava predstaviti vrh HDZ-a i SNSD-a.

Međutim, osnovni je problem što su, po svemu sudeći, neki bošnjački politički, akademski  i ekonomski faktori prihvatili igru destabilizacije države u trenucima kada se vodi presudna bitka za njenu evropsku budućnost kao građanske države, a sve zarad predstojećih općih izbora, koji će definitivno odrediti bližu budućnost BiH u svijetu koji se ubrzano mijenja i Evropi koja postaje sve više svjesnija potrebe što snažnijeg ujedinjenja.

Zašto Bošnjaci protestuju?

Bošnjaci, koji s pravom smatraju da je Dayton nepravedan mir, ali da je sigurno bio bolji od nastavka sukoba, trebaju znati da se on bez krvi može promijeniti i izmijeniti u duhu evropskih standardna samo uz snažan angažman međunarodne zajednice i tokom procesa pridruživanja EU u kojem ćemo zakone usklađivati za onim pravnim normama koji vladaju u EU. Takav sistem ne odgovara onima koji u EU i NATO integracijama vide opasnost za svoje političke projekte, suštinski identične onim fašističkim projektima iz 90-tih godina prošlog stoljeća. Onda se s pravom možemo pitati za čije to interese Bošnjaci destabiliziraju Federaciju BiH i cijelu državu u trenutku kada su sile koje su željele podijeliti i uništiti BiH na koljenima?

U tom svjetlu valja posmatrati proteste i nemire koji posljednjih mjeseci unose uznemirenost i zbunjenost među građane BiH. Već smo pisali o tome da kao što protesti za JMBG tokom 2013. godine i blokada državnog Parlamenta nisu bili slučajni,  tako se ni paljevine Predsjedništva BiH i drugih institucija u februaru 2014. nisu desile same od sebe, kao ni svi naredni protesti koji su uslijedili, uključujući i posljednje boračke. Razlika je u tome što su se dešavanja iz 2013. I 2014. odnosila i na državne institucije i organe, dok se protesti posljednjih godinu-dvije dana usmjeravaju direktno protiv Federacije BiH.

Na dan kada je BiH predavala odgovore na Upitnik EU, simbolično 28. februara uoči Dana nezavisnosti naše zemlje, navodno nezadovoljni borci su se potrudili da blokiraju veće gradove u Federaciji BiH, nakon što su mjesecima, po pisanju nekih medija, za uredne dnevnice kampovali ispred zgrade Vlade F BiH. Tako je 1. mart 2018. uveliko podsjetio na dešavanja iz 1992. i početak krvoprolića u BiH, a neke neodgovorne televizije su pozivale čak i na blokadu aerodroma. Sve ovo poslalo je u EU sliku kako je BiH u najmanju ruku nestabilna država, a to nije bilo nimalo u interesu Bošnjaka niti patriota ove zemlje drugih nacionalnosti, budući da svako odugovlačenje procesa integracija u EU i NATO odgova onim silama koje žele podjelu BiH.

Ponovno najavljeni protesti boračke populacije, iako je Parlament Federacije BiH usvojio izmjene zakona koje su tražili, svjedoče da izmanipulisani  ‘nezadovoljni borci’ ni prvi put nisu protestovali zbog svojih prava nego je to bio čisto protest radi samog protesta, odnosno da bi određeni centri moći destabilizacijom pomogli opstanak na vlasti i dalji destruktivni rad Dragana Čovića i njegova HDZ-a. I ne samo to, guranjem Bošnjaka u međusobne sukobe, otpor podjeli BiH želi se svesti na ‘dva-tri bošnjačka kantona’, čime se slabi ukupna pregovaračka i svaka druga pozicija Bakira Izetbegovića i SDA, koji su označeni kao glavne brane  aktuelnim planovima podjele BiH.

Međutim, to je tek početak problema, jer se situacija u F BiH sada usložnjava većim prilivom migranata, koji su ‘programirani’ da idu ka Sarajevu i F BiH, što predstavlja poslasticu kojom će Milorad Dodik hraniti svoje fašističke i islamofobične stavove u narednom periodu. I umjesto da neko postavi pitanje, kako to da BiH odjednom postaje dio migrantske rute i ko to u dramatičnoj godini izbora kada su međunacionalne tenzije ionako na vrhuncu, sada cijelu situaciju želi začiniti sa preko 8.000 nevoljnika sa Bliskog Istoka, pojedini bošnjački mediji i politički lideri počeli su kampanju sataniziranja ovih ljudi, ali i dijelova vlasti koje smatraju odgovornim za njihov boravak u BiH.

Migranti i vraćanje Dodika u igru

Ima li boljeg načina da se Srbi u Federaciji BiH mobilišu tako da svi do jednog budu za Milorada Dodika, osim neosnovane priče, prvo da se Arapi naseljavaju u Federaciji mijenjajući navodno etničku strukturu ovog dijela BiH, a drugo da će ona postati prostorom za život ‘stotina hiljada migranata sa Bliskog istoka’.

Uz obavezna ‘podsjećanja’ i napuhane priče o ‘mudžahedinima i potencijalnim teroristima’ te ‘radikalizaciji Bošnjaka’, za Srbe, ali i Hrvate u Federaciji se stvara takav ambijent u kojem će instinktivno posegnuti za SNSD-om (ili HDZ-om)  kao najoptimalnijom političkom opcijom koja bi ih mogla predstavljati. Treba biti naivan pa ne vidjeti kako je glas za SNSD u Fedraciji BiH, ustvari glas za HDZ, jer ukoliko srpske kvote u institucijama Federacije BiH popune Dodikovi kadrovi, onda će to značiti da će HDZ dobiti više ruku i mehanizama da blokira ovaj entitet i tako urušava državu.

To dokazuje i nedavno odgođena sjednica Doma naroda Parlamenta F BiH  zbog nedostatka kvoruma jer hrvatski predstavnici nisu htjeli doći u Sarajevo. Da bi stvar oko razmatranja Zakona o izbornim jedinicama učinio još složenijom,  jedan delegat iz SNSD-a ‘potegnuo’ je pitanje zaštite hrvatskog vitalnog nacionalnog interesa na prijedlog zakona koji je uz bošnjačke i probosanske partije podržala i međunarodna zajednica. Dakle, on se kao ‘Dodikov Srbin’ osjećao ugroženim jer je novim zakonom ugrožena pozicija HDZ-a i Dragana Čovića.

Zbog toga se, radi mobilizacije ‘federalnih Srba’, objektivna uznemirenost svih građana zbog nemogućnosti ozbiljnijeg državnog odgovora na migrantsku krizu, od strane nekih bošnjačkih političkih faktora kanališe tako da se Bošnjake izvede na ulice i dovede u glavni grad kako bi iskazali nezadovoljstvo zbog povećanog priliva izbjeglica sa Bliskog Istoka, uz redovnu satanizaciju istih kako se radi o narkomanima, bolesnicima ili makar silovateljima. Ako se već Bošnjaci bune i ne žele ih u svojim sredinama, šta onda da očekuju Srbi i Hrvati, bit će logičan zaključak svakog nebošnjaka u Federaciji.

Sa druge strane, određeni broj političara iz reda bošnjačkog naroda kod međunarodnih predstavnika opetovano izjavljuju kako se nisu stekli svi uslovi za fer i korektne izbore, što može dovesti i do nepriznavanja rezultata na kraju izbornog procesa i tako najaviti novu, još ozbiljniju krizu u BiH. Takvim potezima ponovo idu na ruku onima koji ne žele promjenu ustava BiH u mirnoj atmosferi  i stabilnom okruženju nakon izbora 2018, već su željeli na prečac prije izbora iznuditi rješenje koje je samo nastavak cijepanja države po etničkom principu.

‘Akademski radnici’ i politička pijaca

Politika, pogotovo ona u BiH, podrazumijeva u dosta slučajeva brigu za partikularne interese svoje etničke zajednice i teritorije. Rijetke su one političke snage koje ispred sebe uvijek imaju širu sliku i kontekst i koje na cijelu BiH i sve njene narode gledaju podjednako. Međutim, ako je to već rijetkost u politici, iznenađuje činjenica da je situacija još gora u okviru akademske zajednice.

Jednostavno, intelektualci su (čast izuzecima) postali neka vrsta robe, koja se u ‘predizbornom prijelaznom roku’ preprodaje između stranaka, lobija i određenih interesnih grupacija. Oni koji bi trebali biti savijest društva, vezivno tkivo i malter koji će idejom zajedničkog dobra popunjavati sitne pukotine, a ponekad i razvaline, između interesa različitih nacionalnih politika, pristaju da manipulišu i da budu izmanipulisani te se uključuju u propagandne mašinerije u najmanju ruku sumnjivih političkih projekata.

​Pored toga što su izražavali određene rasističke stavove prema arapskim turistima u BiH, što sa podozrenjem gledaju na zvaničnu politiku Njemačke i EU prema Balkanu, kao i na dosada prijateljsku tursku politiku i njene ciljeve u BiH, sada su neki od njih otišli i korak dalje pa pokušaj uvođenja Kodeksa o ponašanju i oblačenju profesora, asistenata i studenata na UNSA tumače kao ‘klerikalizaciju visokoškolske ustanove’, iako je pomenuti rađen po uzoru na sličan Kodeks Sveučilišta u Mostaru, ali i uz konsultaciju kodeksa na vodećim svjetskim visokoškolskim ustanovama.

Ono što javnost treba znati, jeste da je primarni cilj ovog Kodeksa ustvari regulisati ponašanje akademskog osoblja i uposlenika fakulteta. Pored formalnih normi koje je neophodno zadovoljiti, Kodeksom se propisuje zabrana profesorima i asistentima da zloupotrebljavajući svoje zvanje, instituciju Univerziteta i obavezu studenata da dolaze na predavanja, seminare i vježbe, predavanja koriste za propagiranja određene ideologije ili političkog uvjerenja.

Najgorljiviji zagovornik zabrane ovog Kodeksa jeste profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu Enver Kazaz, koji je uoči predstojećih općih izbora, čini se, ponovo okrenuo ploču i zaigrao za tim SBB-a. Naravno to zasigurno nije nikakav benefit stranci, koja iako učestvuje u vlasti tvrdi da je opozicija, nego joj je, poput mnogih drugi istrošenih ‘nestranačkih’ kadrova,  samo kamen o političkom vratu. Kazaz, navodno ‘oduševljen’ socijaldemokratskim usmjerenjem Sulejmana Tihića, Bakiru Izetbegoviću pokušava imputirati ‘radikalizaciju SDA’ koja je uz ‘represivne mjere’ navodno dovela do stvaranja niza drugih stranaka nastalih izdvajanjem iz SDA. Pritom zanemaruje činjenicu, da su ljudi i stranke koje pominje, a to su prije svega Haris Silajdžić i Stranka za BiH, zatim projekat A SDA, ili novi poput Nezavisnog bloka i neidentifikovanog političkog tijela pod nazivom ‘Narod i pravda’, ustvari većinom desničarske  i radikalne struje čiji su nosioci bili nezadovoljni dodijeljenim pozicijama pa su se u određenom trenutku osjetili ugroženim u stranci ili se pak nisu slagali sa reformskim usmjerenjem stranačkog vrha.

‘Političkom analitičaru’ Enveru Kazazu kao da više ne smeta ‘Silajdžićev radikalizam’ i rušenje ‘aprilskog paketa’, ne vidi ništa sporno u krajnje radikalnom i klerikalnom političkom usmjerenju članova i simpatizera A SDA. Ne gadi mu se interesno-političko  mešetarenje NB-a i recimo Fuada Kasumovića, koji je sve donedavno javno iznosio tezu o samo njemu znanom ‘vatikanskom projektu za uništenje Bošnjaka’, zbog čega su ga kritikovali i Sulejman Tihić i Bakir Izetbegović. Sada kada se okrenuo protiv SDA, Kazazu ne smeta ni politički angažman Konakovića, protiv kojeg se trenutno vodi nekoliko sudskih procesa, a žmiri na oba oka i kada je u pitanju ratna i poratna prošlost Keme Ademovića, još jedne perjanice ‘Naroda i pravde’. Sve su to ljudi čijim je odlaskom SDA bukvalno prodisala i skinula terete koje je nosila zbog njihovih ličnih hipoteka.

I baš kao što je odlaskom određenih persona prodisala SDA, tako je bilo i sa KCUS-om nakon što je na njegovo čelo izabrana prof. dr. Sebija Izetbegović, još jedna vječita tema Kazazovih ‘živopisnih’ tekstova. Naravno, profesor hrvatske književnosti, koji je doktorirao na bošnjačkom romanu, a preko noći postao politički analitičar i prva bh. ‘univerzalna sveznalica’, poseban problem vidi u ‘odlasku ljekara’ sa KCUS-a. Iako se radi o uobičajenom protoku radne snage kao i u svakoj drugoj ustanovi, mistifikacija ovog procesa u KCUS-u proizilazi iz činjenice da je jedna grupica ljekara i medicinskog osoblja usljed nespremnosti da prihvati red, rad i disciplinu koje zagovara novi menadžment, ustvari napustila svoje poslove i otišla raditi ili u vlastite privatne klinike ili u druge javne ustanove, ali pritom izigravajući ‘žrtve’ u javnosti među kojima je najglasniji bio dr. Ismet Gavrankapetanović. U kakvom je odnosu Enver Kazaz sa navedenom skupinom nije nam poznato, ali u svakom slučaju možemo kazati da je dobro što su ga izabrali za svog portparola jer su na taj način izgubili i ono malo kredibiliteta kojeg su možda i imali u dijelu bh. javnosti.

Na kraju, potrebno je samo ovlaš osmotriti aktuelne društveno-političke procese u BiH pa da bismo jasno mogli vidjeti kako u svim porama društva postoji jedna identična snaga koja se opire uvođenju reda i bilo kakvog sistema. Jednima smeta uvođenje reda u izbornom procesu i kasnije Ustavu BiH, drugima smeta regulisanje nastavnog procesa i načina ponašanja te oblačenja na univerzitetu, trećima smeta jačanje javnog zadravstva i uvođenje reda na KCUS-u i svi ti ‘remetilački elementi’ prostor pronalaze u jednom mediju i javno koketiraju sa jednim političkim projektom. Iako se možda sa njim intimno i ne slažu,  Radončić  i Avaz  im dobro služe za ‘vođenje rata’ protiv SDA, dok bi kajmak sa ove političke igrarije, prema dobro osmišljenom planu, trebao pokupiti Denis Bećirović.

Zbog toga valja imati na umu historijsku važnost  izbora 2018. godine na kojima možemo izabrati stabilizaciju i dalji napredak ka EU i NATO-u, ili pak politički avanturizam neozbiljnih i nestabilnih stranaka i kandidata, avanturizam  koji nas je već jednom koštao deceniju tapkanja u jednom mjestu i kaljuži predvorja Evropske unije.

 

 

(Global CIR/Amel Jašarević)

Objavljeno u:

Komentarion this Post

  1. Neven Luledzija

    Ne mogu da shvatim kako se bilo koja normalna osoba može slagati sa politikom SDA… Jer, nikakve razlike nema između SDA,HDZ I SNSD. Nacionalističke stranke jednostavno ne mogu povesti Bosnu prema budućnosti. Nadam se da će građani BiH u oktobru dobro razmisliti i zaokružiti neku od građanskih opcija

    Reply
    • Nije istina SDA se oslobodila nacionalistickog sljama i jedina je Evropska stranka. Sada se ciste masoncici iz SDA.

      Reply

Komentiraj