Pozicija Turske nakon ustavnih promjena i ponovnog izbora Erdogana za predsjednika

Na posljednjim izborima u Turskoj, Erdogan i njegova AK partija ponovo su odnijeli pobjedu, a ona je višestruko značajna za određivanje budućeg kursa ove strateški važne države smještene na raskrsnici ‘svjetova’, kontinenata i velikih sila. Izbori održani 24. juna nisu bili tek uobičajena politička utrka, već su predstavljali ‘referendum poslije referenduma’, odnosno ponovno izjašnjavanje o usvojenim ustavnim promjenama po kojima će Turska od sada imati predsjednički sistem vlasti, gdje će ovlasti Parlamenta biti značajno umanjene, a poslove vlade obavaljati predsjednički kabinet.

Koje su osnovne odlike novih ustavnih rješenja u Turskoj?

Građani Turske su 16. aprila  2017. glasali o ustavnim promjenama koje su zamijenile njihov parlamentarni sistem predsjedničkim, što je, prema Erdoganovim riječima bila “potrebna promjena kako bi se izbjegle prošle krhke koalicijske vlade i kako bi Turska, suočena s nizom sigurnosnih izazova, dobila na stabilnosti”.

Skup od 18 amandmana primarno se odnosi na ovlasti izvršne i zakonodavne vlasti. Ustavnim promjenama koje su bile predmet referenduma omogućeno je da predsjednik republike bude na čelu izvršne vlasti, da predsjednik imenuje zamjenike predsjednika, ministre i neke visoke javne dužnosnike, kao i da se o krivičnoj odgovornosti predsjednika može provesti parlamentarna istraga i uputiti vrhovnom sudu. Ustavne promjene također predviđaju i povećanje broja parlamentarnih zastupnika u Velikoj turskoj narodnoj skupštini sa 550 na 600, spuštanje najniže dobne granice za parlamentarne zastupnike sa 25 na 18 godina te organizovanje parlamentarnih i predsjedničkih izbora istog dana i svakih pet, umjesto svake četiri godine. Predviđa se, također, da Velika turska narodna skupština može pokrenuti parlamentarnu istragu o zamjenicima predsjednika i ministrima. Promjene su omogućile da parlamentarni zastupnici mogu uputiti pitanja pismenim putem zamjenicima predsjednika i ministrima.

Piše: Amel Jašarević

Predsjednik više ne mora biti neutralan te će moći biti javno privržen jednoj političkoj stranci. Po ranijem zakonu predsjednik je morao prekinuti sve veze sa svojom strankom jednom kada je izabran. Ukinuti su vojni sudovi, koji mogu biti aktivirani samo radi procesuiranja vojnog osoblja u toku ratnih sukoba. Predsjednik će, također,  moći imenovati četiri od trinaest sudaca u najvišem sudskom tijelu u zemlji, piše TRT.

U predizbornoj kampanji za nedavno održane izbore Erdogan se trudio pojasniti naciji šta će im u praksi na unutarnjem planu donijeti ustavne promjene. Pobjedom na izborima i polaganjem zakletve Turska je i zvanično prešla na predsjednički sistem upravljanja. Pored sigurnosnog aspekta koji se uvijek stavljao u prvi plan, turski predsjednik je kazao kako će novim ustavnim rješenjima biti ukinuta ‘birokratska oligarhija’ i smanjen državni aparat.

U predsjedničkom sistemu vlasti smanjit ćemo broj ministarstava na 16“, istakao je Erdogan. Zatim je naveo ministarstva koja će ostati da rade, a to su: pravde, unutrašnjih poslova, odbrane, obrazovanja, zdravstva, energetike i prirodnih resursa, životne sredine i urbanizma, kulture i turizma, omladine i sporta, trezora i finansija, saobraćaja i infrastrukture, vanjskih poslova, rada, socijalnih službi i porodice, poljoprivrede i šumarstva, industrije i tehnologije, te trgovine.

Naglašavajući da bi novi sistem trebao potaći razdvajanje vlasti, Erdogan je rekao da će veza između vlade i parlamenta biti smanjena. “U novom sistemu, Vlada bi bila ovlaštena samo da podnese parlamentarni nacrt za budžet. Ovlaštenje za parlamentarni nacrt odnosi se samo na parlamentarce“, rekao je turski predsjednik. Kao druga reforma u okviru novog vladinog sistema, Erdogan je kazao da će biti uspostavljena četiri značajna ureda. “U prvoj fazi, četiri ureda za ljudske resurse, investicije, finansije i digitalnu transformaciju nosiće veliku odgovornost u novom modelu, jer će biti skoro najbliže osoblje predsjedniku“, ističe Erdogan.

Potom se okrenuo direkcijama koje će biti uspostavljene u novom sistemu. “I, naravno, postoje direkcije koje će biti povezane sa predsjednikom, a ovdje je u pitanju osam direkcija“, kazao je Erdogan, te nabrojao svih osam: Direkcija generalštaba, Direkcija nacionalne obavještajne službe, Direkcija odbrambene industrije, Vijeće nacionalne sigurnosti, Direkcija za vjerske poslove, Državno vijeće za nadzor, Direkcija za komunikacije i Direkcija za strategiju i budžet. Predsjednik Turske je spomenuo i promjene u ekonomiji u novom modelu. “Ekonomska administracija će biti pojednostavljena. Smanjićemo broj ministarstava sa sadašnjih šest na tri. Ta administracija biće bazirana na proizvodnji, finansijama i trgovini“, istakao je predsjednik.

Također, spomenuo je devet vijeća koja će biti uspostavljena kako bi donosila prijedloge politika i podnosila izvještaje. Među njima su, između ostalih, Vijeće socijalnih politika, Vijeće za zdravlje i hranu i Vijeće za umjetnost. Erdogan je naglasio da do izmjena u sistemu vladavine dolazi zato što su nedostatci dosadašnjem modelu spriječili da realizuje većinu onoga što je želio. “Ono što je loše u sadašnjoj strukturi, a što stalno nazivam “birokratska oligarhija“, jesu operacije i procesi koji nam stoje na putu. Cilj nam je sa predsjedničkim sistemom vlasti očistiti taj put“, kazao je predsjednik Turske.

TRAMP ULAZI U KRIZE BEZ OSMIŠLJENE IZLAZNE STRATEGIJE! Zašto se topi američki utjecaj u Aziji?

Dugoročne implikacije ustavnih promjena na tursko društvo

Opozicija je cijelo vrijeme kritikovala AKP-ove ustavne promjene strahujući da će Turska skliznuti u autokratiju. Bülent Tezcan, CHP-ov zastupnik u patlamentu i član Odbora za ustav, ranije je kazao da predloženi paket mjera znači da će “demokratski sistem u Turskoj biti zamijenjen vladavinom jednog čovjeka”. “Predsjedniku bi se dale sve ovlasti, uključujući izvršnu i sudsku granu, a sve tri poluge vlasti bile bi povezane s tom jednom osobom”, dodao je.

Protivnici izmjena Ustava su naglašavali da se referendum održavao u vrlo neprijateljskoj atmosferi, s političkim oponentima koji su ušutkani zatvranjem velikog broja vodećih političara, intelektualaca i novinara, uključujući i predsjednika kurdskog HDP-a Seahattina Demirtaşa te novinare opozicionih  novina Cumhuriyet. Osporavali su i navode da će sistem imati adekvatnu razinu kontrole predsjedničkih ovlasti i tvrdili da se neće ni pokušati raditi na tome da se ograniči predsjednička moć.

Međutim, primjena predsjedničkog sistema ostavit će dubok trag na sve političke stranke, prije svega na stranku AKP. Za razliku od parlamentarnog sistema, u kojem stranke imaju primarnu ulogu zbog svoje težine u parlamentu, uloge u formiranju vlada te mnogih drugih ovlasti, u predsjedničkom sistemu će ova uloga biti umanjena. Izvršna vlast je koncentrirana u rukama predsjednika, a parlament ima zakonodavne i regulatorne odgovornosti, smatra kolumnista AJB Said Haj.

Također, u trenutnom prijelaznom periodu pa sve do 2019. godine, Parlament će raditi na ”usklađivanju zakona” kako bi se postepeno prešlo sa parlamentarnog na predsjednički sistem. Očekuje se da će doći do promijene Zakona o političkim strankama i Izbornog zakona. Također, doći će do smanjivanja izbornog praga za ulazak stranaka u Parlament sa 10 na sedam ili pet posto. Ovo znači da će doći do promjene stranačke mape u državi i da će veći broj stranaka (manjih) ući pod svod parlamenta. To će na dugoročnom planu umanjiti udio stranke AKP, koja je trenutno imala koristi od polarizacije i straha od smanjivanja utjecaja.

Što je najvažnije, smatra on, primjena predsjedničkog sistema dugoročno će pretvoriti političku, stranačku i ideološku mapu u Turskoj sa više stranaka u dva osnovna pokreta. Prvi će obuhvatati stranke i pokrete koje su desnog, odnosno islamskog, konzervativnog i nacionalnog usmjerenja (turskog) dok bi drugi pokret obuhvatao stranke i pokrete sekularističkog, ljevičarskog i nacionalnog usmjerenja (kurdskog).

Snaga jedinstva turskog naroda i parlamentarnih stranaka

Bez obzira na redovne kritike zbog ugroženosti ljudskih prava pojedinih grupacija u Turskoj, EU je ipak odahnula i nakon referenduma o ustavnim promjenama, ali i nakon izbora na kojima je pobjedu odnijela Erdoganova AK-partija, a on osvojio novi predsjednički mandat. Njihovo olakšanje nije motivirano simpatijama prema rukovodstvu Turske, već prije svega vlastitim interesima, koji se tiču brige o gotovo 4 miliona izbjeglica koje su, pogođene regionalnim ratovima i krizama, utočište pronašle u Turskoj. Također, Briselu treba ‘bliža Turska’ dok vodi jednu vrstu ekonomskog rata sa SAD-om kojeg je prouzrokovala Trampova administracija, koja je i samu Tursku uzela na zub.

I upravo u tom trenutku, kada su SAD izrekle prve sankcije turskim ministrima pravde i policije, novoizabrani saziv Skupštine, jednoglasno je osudio takve mjere i izdao zajedničku deklaraciju koju su jednako podržale kako lijeve opcije, tako i politički centar te desnica, što samo pokazuje kako gore primjećena podjela na dva tabora u ideološkom smislu neće škoditi Turskoj kada su u pitanju njeni vitalni interesi. Takva podrška dala je snagu i samom turskom predsjedniku i ulila povjerenje naciji pred novim ekonomskim i drugim udarima koje Turska može očekivati u narednom periodu.

Zajedničko saopštenje pod naslovom ”Zajedno s našim narodom i njegovom odlučnosti prijetnjama SAD-a kažemo ‘ne”, potpisali su Mehmet Mus, ispred Partije pravde i razvoja (AK Parti), Engin Altay, ispred Republikanske narodne partije (CHP), Erkan Akcay, ispred Partije nacionalnog pokreta (MHP) i Yavuz Agiralioglu, ispred stranke IYI. U saopštenju je rečeno kako je stav neprihvatljiv s aspekta prijateljstva, savezništva i zajedničkog članstva u NATO-u kao i s aspekta vrijednosti stečenih tokom dugog niza godina i da odluka predstavlja posljednju nerazumnu kariku politike koju vodi SAD. Upućen je oštar protest na odluku o sankcijama američkog  Ministarstva trezora dvojici turskih ministara. Ističe se kako ovakve odluke ne pomažu u rješavanju problema u odnosima između Turske i SAD-a i da zapravo imaju karakteristike novih problema.

”Poznato je da glavni krivac za pokušaj podmuklog puča u Turskoj 15. jula 2016. Fetullah Gulen duži niz godina boravi u SAD-u i da su napori s pravnim osnovama za njegovo izručenje skoro udarili u zid i nisu dali rješenje. SAD u Siriji, našoj susjednoj zemlji, sarađuje s terorističkim grupama usmjerenim protiv Turske i kako ne uzima u obzir ovu opasonost, uvođenjem sankcija skoro da nastavlja ovu politiku”, dodaje se. Istaknuto je kako uprkos svemu navedenom, izgovor je suđenje u slučaju o špijunažu u Turskoj kako bi se utjecalo na Tursku. “Ovim putem izražavamo zajedničku odlučnost našeg naroda u odbacivanju ovakve odluke te pozivamo sve nadležne međunarodne i nacionalne organe na odgovor”, poručeno je u zajedničkoj izjavi stranaka.

Na ovom su fonu i razmišljanja penzionisanog generala Armije R BiH Fikreta Muslimovića, koji kao poseban aspekt odbrane od državnog udara naglašava vezu turskog naroda sa njihovim liderom Erdoganom. Muslimović, osvrćući se na opasnosti kojima je danas izložena Turska, ističe kako postoji bitna razlika između vremena u kojem je o sigurnosti Turske brinuo Ataturk, kada je ona bila izložena konvencionalnoj vojnoj agresiji, i Erdoganove ere, kada su najveća opasnost za Tursku subverzivne aktivnosti koje podrivaju tursku državu i društvo iznutra i spolja.

‘Ta razlika sigurnosnih izazova u Atatürkovo i Erdoganovo vrijeme nalaže da se koncept ustavne pozicije vojnog i sigurnosnog aparata Turske podešava prema novonastalim uvjetima, u kojima je značaj obavještajnog i kontraobavještajnog aparata, zbog nekonvencionalnosti ugrožavanja, bitno porastao u odnosu na Atatürkovo vrijeme. U aktuelno vrijeme, Atatürk bi isto kao i Erdoğan morao mijenjati Ustav i zakone Turske. Te promjene nisu fakultativne, već su izraz nužde. Upravo zato, neopravdani su, za državu i narod Turske štetni, a nikako ne mogu biti dobronamjerni pokušaji suprotstavljanja Erdoğana Atatürku i Atatürka Erdoğanu. Takvi su pokušaji motivirani ili užim političkim interesima u Turskoj, ili izvanjskim neprijateljskim interesima protiv države i građana Turske, bez obzira koje su nacije i vjere. Erdoğan brani Tursku od napada s raznih strana, kao što je činio i Atatürk u ranijim historijskim, na nešto drugačijim ideološkim, ali na istim patriotskim osnovama’, smatra Muslimović.

Preraspodjela snaga i pozicija na geopolitičkoj karti svijeta državama na vjetrometini različitih utjecaja poput Turske ne ostavlja mnogo prostora za dugoročne rasprave i razmatranja pa se predsjednički sistem upravljanja čini dosta praktičnijim u novonastaloj situaciji. Slične reforme je započeo i francuski predsjednik Emanuel Makron umanjujući značaj Parlamenta i čak smanjujući broj zastupnika. Inicijativa za ustavnim promjenama koje će po pitanjima sigurnosti i vanrednih stanja dati mogućnost reagovanja njemačkoj kancelarki, umjesto da se o tome konsultuje Bundestag, pojavila se i u Njemačkoj, no zbog šire koalicije koja je tamo na vlasti pitanje je da li će ući u parlamentarnu proceduru i biti usvojena.

U svakom slučaju, počela je jedna nova era za Tursku koja može donijeti i neke promjene u odnosima Turske i NATO saveznika sa jedne strane, zatim otvoriti mogućnosti značajnijeg povezivanja sa EU sa druge strane ili pak sklapanje saveza sa Rusijom i drugim bliskoistočnim saveznicima poput Irana sa treće strane, jer nema rasplitanja bliskoistočnog čvora bez Turske.

Ima li mjesta za ‘trećeg’?

 Nakon usvojenih ustavnih promjena i održanih izbora, postavlja se pitanje, koliko će unutarpolitički kontekst zemlje sa populacijem od preko 80 miliona stanovnika i preko četiri miliona izbjeglica,  jedne od strateških NATO članica koja se umiješala u krize i sukobe na Bliskom Istoku u trenutku kada se SAD pokušavaju izvući iz blata rata u Siriji, polučiti i određene promjene na vanjskopolitičkom planu?

Niko još nije siguran da li su dva ‘velika svjetska igrača’, a to su SAD i Rusija, spremna dopustiti da se pojavi i treći ‘ključni faktor’ koji želi djelovati samostalno, odnosno postoji li rizik dogovora dva velika igrača kako bi se ugušila mogućnost pojave ‘trećeg’ i to po principu ‘dobar-loš policajac’? U ovom slučaju se kao treći centar moći može podići Brisel, budući da je EU već izrasla u ekonomsku velesilu, a uz usvajanje inicijativa njenih stožernih članica poput Njemačke i Francuske o zajedničkoj armiji EU, jedinstvenoj vanjskoj politici, uz jedinstveno tržište i već postojeću zajedničku valutu, mogla bi pomrsiti račune onima koji prizivaju ‘neku novu Jaltu’. Ona će bez Brisela svakako biti nemoguća.

Ako već govorimo o ‘trećima’, onda valja znati da jedan cijeli kontinent, poput Afrike, nema pravo veta u Vijeću sigurnosti UN-a, ili ako ćemo ‘tjerati mak na konac’, valja kazati da preko 1,5 milijardi muslimana nema to isto pravo koje uživa pet stalnih članica Vijeća: SAD, Kina, Rusija, Francuska i Velika Britanija.

Turski predsjednik Redžep Tayyip Erdogan je u nekoliko navrata izjavljivao kako je “svijet veći od petorice”, a krajem 2017. prilikom plaganja kamena temeljca za ‘Tursku kuću’ (kulturni centar) u New Yorku naglasio je da je “uprkos svim njegovim nedostacima, UN i dalje jedina globalna krovna organizacija gdje se svačiji glas može čuti i gdje svako može tražiti rješenja za vlastite probleme. Ipak, svijet više nije isti onaj svijet kada je UN osnovan”. Dodao je kako je „neophodno da se Ujedinjeni narodi (UN) reformišu da bi se prilagodili promijenjenim okolnostima“, naglasivši da pritom ne podržava inicijativu američkog predsjednika o reformi UN-a.

O svemu ovome bi trebala razmisliti Turska dok je dojučerašnji bezuslovni saveznik SAD pokušavaju uslovaljavanjima istisnuti iz zagrljaja NATO-a i primorati na samostalne akcije, a sa druge strane Rusija mami različitim povlasticama i ponudom svakojakih oružja. Predsjedavajući Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović je nedavno, također, izrazio zabrinutost činjenicom da ‘Zapad usmjerava Tursku ka Istoku’, a to kako i sam kaže ‘neće biti od koristi ni Zapadu, ni Turskoj, a time ni BiH’.

Dakle, cjelokupna situacija na Bliskom Istoku, ali i u svijetu, zahtijeva brze i jasne odluke, bez mnogo kalkulacija, što će Turskoj osigurati usvojene ustavne promjene, uprkos kritikama opozicije da je cijeli proces izmjena pokrenut i završen za vrijeme trajanja vanrednog stanja nakon neuspjelog puča i u ozračju sveopćeg straha od terorističkih napada i drugih opasnosti kojima je posljednjih godina izložena Turska. Sa druge strane, Brexit i Trampova administracija spalili su iluzije Brisela da će neko drugi brinuti za sigurnost EU, osim nje same, pa su pojačane aktivnosti na reformi EU i njenog pretvaranja u čvršči savez država sa zajedničkom vojskom i vanjskom politikom. Tu situaciju mogu iskoristiti Rusija, Iran i Turska, koji imaju odlične međusobne odnose da se približe Briselu na bazi zajedničkih sigurnosnih i ekonomskih interesa. U bilo kojoj od ovih situacija partneri iz EU žele imati sagovornike, jake lidere koji vodi procese i garantuje stabilnost, što Turska nije imala prije ustavnih promjena.

Odnose Turske i EU, Turske i Irana te Turske i Rusije, razmatrat ćemo u narednim tekstovima.

 

(Global CIR/Amel Jašarević)

  1. […] Pozicija Turske nakon ustavnih promjena i ponovnog izbora Erdogana za predsjednika […]

Komentiraj