Većinom muslimanski stanovnici Albanije su u Drugom svjetskom ratu spasili gotovo 2000 Jevreja od deportacije u koncentracijske logore. Među njima i obitelj Johanne Jutte Neuman.
“Albanci su bili fenomenalni – tamo je nakon rata bilo više Jevreja nego prije rata”, kaže 83-godišnja (izjava data 2012) Johanna Jutta Neumann. Za vrijeme Drugog svjetskog rata je Jevrejka iz Hamburga našla utočište kod jedne muslimanske obitelji u Albaniji. U toj maloj zemlji je prije rata živjelo oko 200 židova (od ukupno milion stanovnika koliko je Albanija tada imala) – a malo poslije više od 2000.
Danas Johanna Jutta Neumann živi u Washingtonu. U Njemačku ju je pozvalo Društvo njemačko-albanskih prijatelja da predstavi svoju knjigu “Obilaznim putem preko Albanije”. U njoj ona opisuje bijeg svoje obitelji u proljeće 1938. godine u Albaniju koja je tada bila pod talijanskom okupacijom.
Albanska ambasada u Berlinu je do 1942. godine izdavala Jevrejima vize. Tako su do ljeta 1943. godine mnogi Jevreji iz Evrope zatražili azil u Albaniji jer u drugim zemljama to više nije bilo moguće.
Zadana riječ jača od svega
Gostu (“mikut”) se u Albaniji treba, prema starom običaju, iskazati odanost i gostoprimstvo, te mu zajamčiti sigurnost. Ako jedan Albanac nekom gostu da svoju riječ (“besa”), onda je mora i održati.
I upravo ta tradicija je doprinijela tome da su mnogi Jevreji iz čitave Europe između 1938. i 1945. našli utočište u zemlji s većinskim muslimanskim stanovništvom. Tamo je većina njih i nastavila živjeti do početka 1990-ih. Nakon pada komunističkog režima mnogi albanski Jevreji su iselili u Izrael i u SAD.
Izraelski memorijalni centar Yad Vashem je do sada 69 Albanaca odlikovao priznanjem “Pravednik među narodima”. Neki od njih predstavljeni su i na putujućoj izložbi “Besa: pitanje časti”, koja je 2008. godine prvi put pokazana u glavnom sjedištu Ujedinjenih naroda u New Yorku, a upravo se mogla vidjeti u Dresdenu. Iduće postaje su joj njemački Görlitz i Leipzig.
“Tretirali su nas kao vlastitu obitelj”
I za obitelj Johanne Jutte Neumann je Albanija značila spas od deportacije i smrti. U početku su živjeli u jednom hotelu, no ubrzo su upoznali albansku srdačnost:
“Nakon neka tri mjeseca smo iselili iz hotela i živjeli smo kod jedne muslimanske obitelji. Tamo smo po prvi put doživjeli ramazan i Bajram. To je bilo divno. Ti ljudi su nas tretirali kao vlastitu obitelj.”
Fašistički okupatori su i u Albaniji pokušali deportirati Jevreje, ali ih tamošnje stanovništvo nije htjelo izručiti. Čak su i članovi vlade opskrbljivali jevrejske obitelji lažnim dokumentima. Mnogi albanski seljaci su primali Jevreje i skrivali ih – na primjer u selu Tre Vlaznnit (Tri brata) u blizini Vlore gdje je utočište našla obitelj Anne Cohen.
“Rođena sam u Albaniji kratko nakon završetka rata i tamo sam odrasla. Uvijek sam se osjećala kao Albanka židovskog porijekla. Moja obitelj je pobjegla iz Soluna”, priča njujorška stomatologinja koja je Albaniju napustila 1992.
Deportacija u logore poput Auschwitza (na slici) značila je gotovo sigurnu smrt
Iznimka na Balkanu
Albanija je, što se tiče situacije Jevreja, bila iznimka u odnosu na ostale istočnoeuropske zemlje pod nacional-socijalističkom okupacijom, ukazuje povjesničar i stručnjak za Balkan, Maichael Schmidt Neke u jednom eseju.
Između 1938. i 1945. je preko 70 posto albanskog stanovništva bilo muslimanske vjeroispovijesti, ostalih 30 posto su bili pravoslavci i katolici. Takav odnos je doveo do posebne međuvjerske tolerancije, smatra Schmidt Nieke. Spremnost na pomoć proganjanim Jevrejima bila je prisutna u svim socijalnim, vjerskim i političkim grupama, upućuje:
“Bilo je onih koji su surađivali s komunističkim pokretom otpora i spašavali Jevreje, kao i onih koji su surađivali s okupatorima i usprkos tome skrivali kod kuće Jevreje.”
(Global CIR/DW)
