Odnosi Turske i Irana u svjetlu posljednjih događaja na Bliskom Istoku

Nakon skoro sedam godina podupiranja suprotstavljenih strana u višegodišnjem sukobu u Siriji, odnosi između Turske i Irana idu uzlaznom putanjom s obzirom da obje strane rade na političkom rješenju za okončanje rata u Siriji preko procesa iz Sočija. Teheran i Ankara , između ostalog, rade zajedno i kako bi se suprotstavili značajnijem povezivanju i regionalnoj saradnji zajedničkog neprijatelja – kurdskih separatista. Međutim, ništa manje nisu značajne ni iransko-turske poslovne relacije te međunarodni odnosi u kojima sve češće ove dvije velike muslimanske zemlje zauzimaju slična ili identična stajališta.

Razvoj događaja u posljednjih nekoliko dana idu u prilog ovim tvrdnjama. Prije tri dana je u nenajavljenoj posjeti Ankari boravio šef iranske diplomatije Dževad Zarif gdje se iza zatvorenih vrata susreo sa turskim predsjednikom. Nešto ranije istog dana, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov kazao je kako imaju političko razumijevanje Turske da se odvoje teroristi od opozicije u Idlibu, dok je već dan nakon toga Turska na listu terorističkih organizacija uvrstila nekadašnju Al-Nusru, koja u jedinoj sirijskoj provinciji pod kontrolom pobunjenika djeluje pod nazivom Tahrir al-Sham. Sve ovo pratile su Erdoganove izjave kako ne želi da se ponovi Halep.

Dakle, postoji veoma živa diplomatska saradnja između Ankare i Teherana što neće biti beznačajno i u budućnosti koja nosi mnogo izazova za regiju Bliskog istoka, a koji su neizmjerno važni i za Brisel i za Moskvu sa sigurnosnog i ekonomskog aspekta.

Piše: Amel Jašarević

Međutim, odnosi Turske i Irana nisu od jučer pa i sami površni pregled ključnih događaja može nam biti odličan predložak za njihovu analizu u sadašnjosti, te mogući razvoj u budućnosti.

Mirne granice od 1514. godine

Iako su se Turci i Iranci ‘susretali’, što diplomatski, što vojno, u okviru velikih carstava koja su nekada egzistirala na području Bliskog Istaka, može se kazati da je izgradnja modernih diplomatskih odnosa između dvije velike i značajne muslimanske nacije počela s početkom 20. stoljeća kada su i jedna i druga država bile zahvaćene ubrzanim promjenama.

Već 22. aprila 1926. u Teheranu je potpisan prvi “Ugovor o prijateljstvu” između Irana i Turske. Osnovna načela uključuju prijateljstvo, neutralnost i neagresivnost jednih prema drugima. 23. januara 1932. u Teheranu je potpisan prvi ‘konačni sporazum’ između Turske i Irana. Granica između Turske i Irana jedna je od najstarijih na svijetu i ostala je otprilike ista od Chaldiranske bitke 1514. i Zuhabovog ugovora. Sporazum iz 1932. godine formalizirao je stoljetni status quo. Istoga su dana zemlje potpisale novi Ugovor o prijateljstvu, kao i sporazum o mirenju, sudskoj nagodbi i arbitraži.

Između 16. juna i 2. jula 1934. Reza Shah Pahlavi posjetio je Tursku, zajedno s misijom visokih dužnosnika, među kojima i general Hassan Arfa, na poziv Mustafe Kemala Atatürka. Posjetili su nekoliko regija u Turskoj, u svjetlu bliskog prijateljstva i suradnje dvaju čelnika. Reza Shah Pahlavi navodno je bio impresioniran republičkim modernizacijskim reformama i on je to vidio kao primjer za svoju vlastitu zemlju.

Dana 8. jula 1937. potpisan je Ugovor o neagresivnosti između Turske, Irana, Iraka i Afganistana. Ovaj ugovor postao je poznat kao Saadabadov ugovor. Svrha ovog sporazuma bila je osigurati sigurnost i mir na Bliskom istoku. U augustu 1955. osnovana je Središnja organizacija za sporazume (CENTO), međusobni sigurnosni pakt između Irana, Turske, Iraka, Pakistana i Velike Britanije. U julu 1964. godine osnovana je RCD (Regionalna suradnja za razvoj) usmjerena na zajedničke gospodarske projekte između Irana, Turske i Pakistana.

Odnosi su se kretali uzlaznom putanjom, ali je Islamska revolucija u Iranu izazvala dugotrajniji zastoj i svojevrsno zahlađenje u odnosima dvaju zemalja, koji  su se počeli odmrzavati sredinom devedesetih godina za vrijeme kratkotrajne vlade Nedžmetina Erbakana u Turskoj.  Erbakan je gajio uvjerenje da je za jačanje ekonomskih veza među islamskim zemljama neophodno osnovati zajedničko islamsko tržište koje bi se prostiralo od Maroka do Indonezije. Vođen tim uvjerenjem osnovao je grupu D8, koju čine Turska, Pakistan, Indonezija, Egipat, Nigerija, Malezija, Bangladeš i Iran. Međutim Erbakanova vlada trajala je tek 10-ak mjeseci, budući da je već 1997. godine smijenjena intervencijom vojske pod izgovorom očuvanja sekularističkog poretka. Iako je kratko vrijeme bio premijer, Erbakan je uspio odmrznuti odnose između dvije zemlje izabravši Iran kao svoju prvu međunarodnu destinaciju za posjetu u svojstvu premijera i potpisujući gasni sporazum sa Teheranom u trenucima najveće međunarodne izolacije Irana.

Pozicija Turske nakon ustavnih promjena i ponovnog izbora Erdogana za predsjednika

Odnosi u novom milenijumu

Od dolaska AKP-a na vlast 2002. godine pa do danas odnosi između dvije zemlje pokazuju novi dinamizam uz blage oscilacije po različitim pitanjima, dok su se već 2016. dodatno stabilizirali i danas su uzdignuti do stepena strateškog partnerstva, barem u sigurnosnom sektoru.

Ono što je posebno otežalo odnose između dvije zemlje jesu suprotne pozicije u toku tzv. Arapskog proljeća, gdje se Turska nametnula kao važan faktor i ‘uzor budućunosti’ za zemlje koje se budu oslobodile ‘diktatorskih režima’. Također, zvanični Teheran su brinule američke i NATO rakete u turskim bazama, dok se odvijala najznačajnija bitka sirijskog rata ‘Bitka za Halep’ u Siriji. Može se kazati kako je najveći kamen spoticanja u odnosima bila upravo Sirija gdje su dvije države podržavale suprotne strane u ratu koji će se ovih dana vjerovatno privesti kraju nakon posljednje ofanzive na Idlib, ali kako stvari stoje Turska i Iran će dočekati njegov kraj kao saveznici uz nezaobilaznu Rusiju.

Nezvanično, odnosi Turske i Sirije su daleko bolji nego što se predstavljaju u javnosti, a nedavno je i prvi sirijski brod prošao kroz Bosfor prema Rusiji. Situacija nije ni blizu one kada je sirijski predsjednik Bashar al Assad optužio Tursku da pruža ‘svu moguću podršku teroristima’. ‘Neke zemlje podržavaju Al-Nusru, grupu koja je zapravo al-Qaida, neke zemlje podržavaju DAIŠ, a Turska istovremeno daje podršku objema grupama. Na koji ih način podržavaju? Ljudima, novcem, logistikom, informacijama, čak imaju direktnu pomoć od turske vojske. Novac se skuplja diljem svijeta i prolazi kroz Tursku, a DAIŠ prodaje naftu preko Turske. Kažemo, Turci su odigrali najgoru ulogu u ovoj krizi…’, kazao je krajem 2015. sirijski predsjednik.

Razvoj događaja u posljednje dvije godine kako na globalnom tako i na regionalnom planu, gurnuli su  Teheran i Ankaru u bliski zagrljaj na bazi zajedničkih interesa. Izlazak Britanije iz EU te dolazak Trampa na čelo SAD-a samo su naglasili potrebu bližih odnosa  država koje nisu tek velike nacije sa geopolitičkog i ekonomskog aspekta, već i zbog toga što simboliziraju dva ‘kraka’ islamskog učenja snažno antagonizirana kroz minula stoljeća. Posjeta turskog predsjednika Erdogana Iranu sredinom aprila 2016. godine prilikom koje je izjavio da ‘naš identitet nije biti šiit ili sunnit ili pripadnik neke druge sekte, već je naš identitet biti musliman, naš identitet je islamski’, kao i posjeta šefa turske diplomatije realizirana u augustu  2016. godine, tokom koje je naglasio da ‘sigurnost i stabilnost Irana, mi vidimo kao sigurnost i stabilnost Turske’, doprinijele su međusobnom zbližavanju i otvorile mnoge mogućnosti.

Put ka ovoj vrsti povjerenja otvoren je i zahvaljujući aktivnostima vrhovnog lidera Irana Alija Hameneija koji je još prije šest godina izdao nedvosmislenu fetvu o zabrani vrijeđanja simbola i svetinja muslimana sunnita: “Skrnavljenje vjerskih simbola braće ehli-suneta, uključujući i vrijeđanje supruge Poslanika islama, Aiše, strogo je zabranjeno – haram. Ovo se odnosi na supruge svih vjerovjesnika Božijih, posebno Predvodnika svih vjerovjesnika, Velikog Poslanika, hazreti Muhammeda s.a.v.a.”, stoji u dijelu teksta pomenute fetve.

Ukratko, Iran je brzo osudio pokušaj državnog udara 2016. godine, što je dovelo do poboljšanih odnosa dviju zemalja. Od januara 2017. do danas, Turska blisko surađuje s Iranom i Rusijom radi okončavanja rata u Siriji. Turski odnosi s Iranom dodatno su se poboljšali tokom diplomatske krize u Kataru u 2017. godini, gdje su obje zemlje poduprle Katar u sporu sa Saudijskom Arabijom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima.

Turska je osudila iranske prosvjede u razdoblju od 2017-2018, optužujući Sjedinjene Države i Izrael za uplitanje u unutarnje poslove Irana. Dvije zemlje su nastavile da se međusobno podupiru u svojim sporovima sa Sjedinjenim Državama tokom 2018. godine, pri čemu se Turska javno suprotstavlja američkim sankcijama  Iranu nakon što su se SAD povukle iz nuklearnog sporazuma,  a Iran je osudio američke sankcije protiv Turske zbog pritvaranja svećenika Andrewa Brunsona, optuženog za saradnju sa teroristima.

 Dodamo li ovome saradnju na suzbijanju kurdskih pokušaja za ostvarenje nacionalne države, shvatit ćemo kako uz svekolike ekonomske i energetske ugovore ovi odnosi mogu biti još više unaprijeđeni.

Perspektiva odnosa u budućnosti

Evidentno je kako danas Turska lakše sarađuje s Iranom i Rusijom nego sa svojim zapadnim saveznicima. To vrijedi čak i za područje poput Sirije gdje se interes Turske sudario s iranskim i ruskim. Ta sposobnost za saradnju s Iranom pokrivala je napetosti između dviju zemalja tokom prethodnih godina. Usklađivanje je također usredotočeno na značajne privredne  i trgovinske veze. Turska uvozi znatnu količinu svoje energije iz Irana20 posto plina i 30 posto nafte. Bilateralna trgovina između dvije zemlje, koja je iznosila 9,65 milijardi dolara u 2016. godini, ima puno potencijala s planovima za povećanje ove brojke na 30 milijardi dolara.

O tome je bilo riječi i na sastanku Ruhanija i Erdogana održanom krajem 2017. godine kada je iranski predsjednik kazao: „Dvije snažne prijateljske i muslimanske zemlje, Turska i Iran, ključni su za stabilnost Bliskog Istoka. Danas smo donijeli vrlo važne ekonomske odluke. Jedna od važnijih odluka je da dvije zemlje u oblasti bankarstva i trgovine koriste nacionalne valute“, kazao je tada iranski predsjednik. Istakao je da je na sastanku odlučeno da tri granična prijelaza između dviju zemalja rade 24 sata dnevno.”Cilj je da se pojednostave tranzitni teretni transport kao i druge aktivnosti na granici”, rekao je Rouhani.

Između ostalog, geostrateški položaj Turske je primamljiv za Iran ukoliko se želi domoći za energijom žednog evropskog tržišta, koje traži alternativne rute i izvore, a takvi gasni putevi bi najlakše išli preko Turske.

Sa druge strane, mnogi analitičari smatraju da je američka podrška sirijskim Kurdima ono što primarno motivira Tursku da traži prisnije odnose s Iranom, kao i s Rusijom. Bilo koja promjena u američkoj politici prema sirijskim Kurdima imat će direktan utjecaj na odnose Ankare s Teheranom. Gorivo za tursko-iransko približavanje obezbjeđuju njihovi zajednički razlozi za zabrinutost, smatra analitičar Galip Dalay. On čak smatra kako na eventualnu kurdsku državicu na svjeveru Iraka, Turska gleda sa simpatijama ukoliko će ona njene granice osloboditi razornog djelovanja PKK-a i njenih sirijskih inačica, dok je, sa druge strane,  scenarij kurdske države u Iraku smrtonosna prijetnja za Teheran. Upitno je koliko ova razmatranja imaju stvarno uporište u realnosti, ali su zanimljiva kada želimo predstaviti svu kompleksnost odnosa na relaciji Teheran-Ankara.

Stoga bi stupanje Turske u organizaciju BRICS-a zasigurno pružilo još jedan kanal za inteziviranje saradnje između dvije zemlje, ali i drugih država koje žele uspostaviti protutežu već dobro poljuljanoj američkoj dominaciji u svijetu. Ovo je posebno značajno jer se i Evropska unija sve više okreće istoku u pronalasku partnera kako bi se izborila sa sigurnosnim izazovima i proširila izvoz na nova tržišta. Turska u tom smislu kao ‘najevropskija’ od svih muslimanskih zemalja na Bliskom Istoku može pomoći i u osiguravanju boljih odnosa između Teherana i Brisela, koji su zahvaljujući američkim sankcijama Iranu i EU, te suprotstavljanju Trampovom napuštanju Nuklearnog sporazuma, već zabilježili pozitivan trend.

Na kraju, uprkos turbulentnim vremenima, odnosi Turske i Irana su se kroz povijest pokazali stabilnim. Situacija nakon Islamske revolucije u Iranu duže vremena je zadržala status quo u odnosima dvije zemlje prije svega zbog različite ideološke naravi ‘dvaju revolucija’ – sekularne u Turskoj i religijske u Iranu. U novom milenijumu, a posebno posljednjih godina, bilateralni odnosi su uzdignuti na nivo partnerstva i savezništva po brojnim pitanjima. Najvažnije je da je prijeđen taj nevidljivi zid koji je dugo godina dijelio dvije zemlje i da je učinjen prvi korak jednih prema drugima, jer to je kasnije preraslo u nepovratan proces.

Svijetu su potrebni stabilna Turska i stabilan Iran koji sarađuju, a to su već prepoznale velesile poput EU, Rusije i Kine.

 

 

(Global CIR/Amel Jašarević)

 

  1. […] Odnosi Turske i Irana u svjetlu posljednjih događaja na Bliskom Istoku […]

Komentiraj