BLISKOISTOČNA KRIZA I SVJETSKI POREDAK (III): Najveći i najorganizovaniji teroristi su oni koji drugima imputiraju terorizam!

Terorizam je sredstvo i metod političke borbe. Bez obzira ko su nosioci terorizma, ko su i šta su objekti napada terorizmom, uglavnom žrtve su nevini ljudi, njihovi životi i zdravlje, moralni integritet i materijalna dobra. U svojoj knjizi Specijalni rat detaljno sam objasnio ideološke aspekte nepostojanja općeprihvaćene definicije terorizma. Iz dublje analize izveo sam svoju definiciju terorizma.

O nosiocima, uzrocima i posljedicama terorizma iznose se neprijateljski suprotstavljena stajališta, što u startu kompromitira mogućnost da se u globalnim okvirima objedine napori za borbu protiv terorizma, jer je on prijetnja čovječanstvu u cjelini. Glavni problem borbe protiv terorizma je što se u centar odgovornosti za tu zločinačku pojavu stavljaju grupe i organizacije, siromašni, obespravljeni, poniženi…a ne države, političke partije, bogati, najmoćniji koji direktno ili indirektno tlače, eksploatiraju, okupiraju, obespravljaju… Hangtingtonovo djelo ‘Sukob civilizacija’ je nastalo, pored ostalog, i s ciljem da plasira teze da je terorizam oružje slabih. Za terorizam Hangtington rehabilitira odgovornost moćnih.

Piše: Fikret Muslimović

Terorizam je izraz proturječnosti između bogatih i siromašnih, tlačitelja i potlačenih. U tome su glavni uzroci terorizma. Zbog pogrešne identifikacije uzroka pogrešno se usmjerava borba protiv te opasnosti za čovječanstvo. Zato se umjesto mjera prema ponašanjima bogatih a pohlepnih, antiteroristička borba usmjerava protiv siromašnih i obespravljenih, što je ustvari podrška terorizmu, a ne borba protiv njega. Pohlepom, u čijoj osnovi su ekonomski interesi prema kojima se događa dominacija, eksploatacija, okupaciona i teritorijalna ekspanzija…je ‘otvorena spirala terora’ pa se događa da politički faktori koji u osnovi nisu terorističkog karaktera uđu u grešku da terorističkim sredstvima pokušavaju postići pravedne političke ciljeve, što duboko kompromitira i njih i njihove ciljeve.

Zato se odgovorni politički faktori distanciraju od terora kao sredstva i metode borbe. Pravednima koji su prinuđeni da se bore i oružanim sredstvima pokušava se imputirati terorizam jer je to put kompromitacije radi sužavanja podrške i savezništva pravednima. To je put slabljenja i onesposobljavanja pravednih.

Ta iskustva imaju snage odbrane BiH kojima se uporno žele imputirati teroristička svojstva, veze sa državama i organizacijama koje se proglašavaju terorističkim, radi čega su u redove branilaca po želji agresora upućivane osobe sa zadatkom da vrše zločinačka djela, što se medijski u propagandi i dan-danas eksploatira. Svojim terorističkim ponašanjem, pogotovo rušenjem džamija, agresor je indirektno sugerirao da i snage odbrane ruše crkve, ali sa snagom političke zrelosti i pravedne utemeljenosti naše odbrane nije ušlo u tu vrstu greške, koja bi nas skupo koštala. Najveći i najorganizovaniji teroristi su oni koji drugima imputiraju terorizam. To su dublji slojevi ove teme koji se moraju bolje razumijevati, naročito u muslimanskom svijetu koji je najviše izložen pritiscima i rizicima u tom pogledu. Zato se ratovi u Iraku, Afganistanu, Libiji, Siriji, Palestini…moraju pažljivo tretirati kako od strane onih iznutra koji brane interese svojih naroda i država, tako i od strane onih izvana koji tumače prirodu tih ratova.

Teroristička odgovornost država i političkih partija se može ilustrirati, nažalost, mnogim primjerima. Srbija iz Miloševićevog vremena i Hrvatska iz Tuđmanovog vremena, zatim SDS i HDZ iz tih vremena su organizirali čitave paradržavne aparate koji tokom agresije na BiH nisu ništa drugo radili nego planirali i realizirali teroristička djela. Izraelski režim je odgovoran za razne terorističke egzekucije nad Palestincima. Isto se može reći za Staljinov SSSR, Hitlerovu Njemačku, Pol Potovu Kambodžu, Pinočeov Čile…Analize pokazuju da su mnogo veća teroristička djela počinile terorističke države i terorističke političke partije, nego terorističke grupe i organizacije u užem smislu, koje nisu imale državni i partijski identitet.

Slojevitost državnog terorizma i slojevitost odgovornosti za terorizam od strane države i političkih partija je izrazito duboka, i to srazmjerno slojevitostima i dubinama razloga zbog kojih se izbjegava ta tema.

Muslimanski svijet je opterećen raznim srtrahovima, negdje od ugrožavanja izvana, negdje od ugrožavanja iz svojih sredina, a negdje od ugrožavanja i iz vana i iz svojih sredina. Da bi se rasteretio tih strahova, muslimanskom svijetu je nužna ravnopravnost sa ostalima, što se može postići istinskom demokratizacijom u odnosima između različitih civilizacija, naroda i država. Također, u tom smislu je nužna međumuslimanska ravnopravnost koja se može postići demokratizacijom odnosa unutar muslimanskih naroda i država. Dakle, sa stajališta cilja da se muslimani rasterete strahova, pored demokratskog ponašanja drugih prema njima, nužna je reforma međumuslimanskih odnosa.

BLISKOISTOČNA KRIZA I SVJETSKI POREDAK (II): Podrivanje moralnih i etičkih osnova društva kao strateški zadatak specijalnog rata

Muslimanima je potrebno da u svojim posebnostima budu priznati i uvažavani od drugih. Od onih u svijetu koji iz svojih ideoloških i političkih razloga ne mogu priznati i uvažavati muslimanske kulturološke posebnosti, muslimanima je nužno njihovo toleriranje. U tom smislu, tolerancija je korisna za mir i sigurnost, ali je u skali vrijednosti na nižem nivou od priznavanja i uvažavanja. Priznavanje i uvažavanje muslimanskih posebnosti garantira stabilnost i trajnost mira, dok je ipak korisno toleriranje rizično na prelazak u netoleriranje, što podrazumijeva tenzije, političke pa i vojne sukobe. Tolerancija u svom realitetu može da prikriva stanje napetosti u odnosima onoga ko tolerira i onoga prema kome je usmjerena tolerancija, ‘a stanje napetosti nije nikada stanje slobode’. Prema tome, međunarodno priznavanje i poštivanje je uslov slobode za sve ljude, građane i narode koji žive u Bosni i Hercegovini i šire u regionu Balkana. Priznavanjem i poštivanjem se prevazilaze uzroci napetosti, kojom se ugrožava sloboda i mir. Tolerancija bez nužnog priznavanja i poštivanja može kriti rizik ugrožavanja mira i sigurnosti.

U tim razmatranjima treba sagledati odnos Zapada prema muslimanskim narodima i državama, ali i odnos muslimanskog svijeta prema Zapadu. Općeprihvaćeno je mišljenje kako su se zemlje Zapada unutar sebe demokratizirale pa je u njima postignut pozitivan nivo ljudskih prava i sloboda. Kad bi bila istina da karakter unutarnjih odnosa u nekoj zemlji određuje ponašanje te zemlje na međunarodnoj političkoj sceni, onda zemlje Zapada, po prirodi svoje unutarnje demokratiziranosti ne bi mogle biti faktor ugrožavanja nekoga, pa ni muslimana koji žive u muslimanskim i nemuslimanskim zemljama.

Što se tiče ugroženosti muslimana iz svojih sredina, važno je da se demokratiziraju njihovi međusobni odnosi, da na demokratskim osnovama urede svoja društva i države. Zato je važno da politički predstavnici muslimana budu istinski ljudi, umjesto što neki pokušavaju da budu neprikosnoveni, kao ‘božanstvo’.

Mnoga aktuelna događanja pokazuju da su za 21. Stoljeće ka najaktuelnija, ostala pitanja i složeni problemi ljudskih prava, položaja nacionalnih manjina i, u vezi s tim, rješavanje nagomilanih protivrječnosti u odnosima visokorazvijenih i siromašnih. Ono što je za afirmaciju čitavih nacija i njihovih država značilo 20. stoljeće, izgleda da će za nacionalne manjine značiti 21. stoljeće. Jer, ima primjera da čak i oni politički faktori koji su predvodili pravedne borbe za slobodu nacija i država, poneseni nacionalnim romantizmom, sada ugrožavaju elementarna prava nacionalnih manjina u svojim državama.  Najviše kriza, oružanih sukoba i terora u 21. stoljeću  bit će uzrokovano problemima koji ima u oblasti ljudskih prava, ugrožavanja nacionalnih manjina i loše pozicije siromašnih.

Zbog toga, sada na početku 21. stoljeća, vrijedno je pitanje kolike i kakve će žrtve i razaranja nastati u ovom stoljeću pri rješavanju kriza u kojima će se ugrožavati, odnosno štititi ljudska prava, nacionalne manjine i siromašni. Kojeg obima će u tome uslijediti žrtve, u usporedbi sa žrtvama  i razaranjima u krizama 20. Stoljeća, dok se odvijao proces afirmacije nacija i nacionalnih država. Da li će žrtve i materijalna razaranja 21. Stoljeća biti veća ili manja u odnosu na žrtve 20. Stoljeća? Ko, s kim, kako, gdje i kada treba djelovati da se maksimalno moguće zaštiti ljudski rod, politički, kulturni, socijalni, ekonomski, ekološki i svaki drugi ambijent u kojem žive ljudi, narodi, nacionalne manjine, siromašni i bogati? Šta u aktuelnim događanjima ohrabruje, jer daje optimizma da će se u 21 stoljeću poboljšati uvjeti sigurnosti, mira i napretka, a šta u tim događajima izaziva bojazan o mogućnostima da 21 stoljeće čovječanstvu donese slična, pa čak i veća razaranja i žrtve nego što su bile u 20 stoljeću. Dakle, u ovom smislu savremeni sistem globalne sigurnosti podrazumijeva uravnoteženu zaštitu i siromašnih i bogatih. Potrebno je stanje u kome niko nikoga neće ugrožavati, ni bogati siromašne, ni siromašni bogate, ni nemuslimani muslimane, ni muslimani nemuslimane…

(Global CIR/Odlomak iz knjige ‘Sedamdeset godina genocida Izraela nad Palestincima’, generala Fikreta Muslimovića, Sarajevo 2018, 266-280/ Tekst napisan u maju 2013. godine)

PROČITAJTE JOŠ:

General Fikret Muslimović – znalac, profesionalac i prepreka rušiteljima BiH!

Objavljeno u:

Komentiraj