SUDBONOSNI IZBORI, BiH NA PREKRETNICI: Hoće li Bošnjaci 7. oktobra srušiti sve što su do sada izgradili?

Na uzavreloj balkanskoj političkoj sceni posljednjih se dana nametnulo nekoliko ključnih tema koje su kod dijela političkih elita raspirile stare snove o ekpanzionizmu i velikodržavnim projektima, kod drugih osnažile svijest o opasnosti po njihov narod i državu, a kod trećih probudile maštu da u ovom vrtlogu koji je ponovo zahvatio region, ali i cijeli svijet, ušićare koji politički poen na bazi recikliranja jeftinih populističkih matrica.

Naravno radi se o više paralelnih procesa koji uzrokuju da se cijela regija ponovo potresa i kovitla u naletima različitih ‘nacionalnih interesa’ dok se rješavaju ključna historijska pitanja u ovom dijelu svijeta. Makedonija se nalazi pred historijskim referendumom na kojem će građani te zemlje odlučiti da li prihvataju nedavno potpisani sporazum sa Grčkom o imenu te bivše jugoslovenske republike, a koji joj opet sa druge strane otvara vrata EU i NATO-a. Srbija je ušla u finiš pregovora sa Kosovom o historijskom rješenju statusa bivše jugoslovenske pokrajine, danas nezavisne države. BiH nešto manje od mjesec dana dijeli od historijskih općih izbora, koji bi u mnogome mogli odlučiti i sudbinu cijelog regiona, sve u zavisnosti za koga će se ovaj put odlučiti glasati građani ove zemlje.

U svakom slučaju, sve vrvi od historijskih događaja, a na ovom području se u uvijek ginulo i ratovalo zbog ‘historije’.

Piše: Amel Jašarević

‘Namirivanje izgubljene teritorije’

Kada god se pokrene pitanje Kosova, iako to nema nikakve veze sa BiH, u medijima se počinje suptilno ili napadno provlačiti teza kako ‘Srbi ne mogu svugdje sve izgubiti i da negdje trebaju namiriti taj navodni gubitak Kosova’. Srbijanske političke elite jašu na toj uobrazilji srpskog naroda već nekoliko decenija ne želeći objasniti svojim građanima kako je Kosovo već odavno za međunarodnu zajednicu riješen slučaj i to onda kada je Miloševićev režim odbio ponuđeni sporazum u Rambujeu dajući tako završni podsticaj Albancima da se izbore za svoju nezavisnu državu.

Pogotovo to nema veze sa Bosnom, koja je nepobitna, autohtona i samosvojna historijska činjenica već više od 1.000 godina, i koja je gubitkom samostalnosti 1463. godine i padom pod osmanlijsku upravu ipak zadržala jedinstven administrativno-pravni položaj (ejalet/vilajet). Slično je bilo i u okvirima Austro-Ugarske monarhije, kada je Bosna imala značajniji status u carstvu nego li Hrvatska, budući da je Beč direktno komunicirao sa Budimpeštom i Sarajevom, ali ne i sa Zagrebom koji je bio podređen Mađarskoj. I tako redom do devedesetih godina prošlog stoljeća  i ponovnog stjecanja nezavisnosti, Bosna i Hercegovina je uvijek egzistirala kao zaseban administrativno-pravni i kulturni subjekt unutar širih zajednica potvrđujući tako svoju historijski utemeljenu posebnost.

Međutim, iako su te činjenice poznate svakom iole obrazovanom čovjeku, postavlja se pitanje zašto se  svaki put i u svakoj krizi, bila ona stvarna ili izmišljena, postavlja pitanje cijepanja ili opstanka Bosne. Odgovor leži u kulturalnom stajalištu koje je ključni i temeljni aspekt sa kojeg trebamo posmatrati odnose među državama i narodima, odnosno civilizacijama.

Posmatrajući religijski aspekt valja napomenuti kako islam kao religija, ali i cijela civilizacija nastala pod okriljem te religije, u suštini priznaje sve monoteističke religije kao objavljene od Boga, dok druge monoteističke religije i civilizacije nastale u njihovom okrilju ne priznaju islam kao objavljenu religiju. To se kasnije odražava na sve aspekte života i ljudskog djelovanja pogotovo na Balkanu.

Posmatrajući balkansku zbilju sa nacionalnog aspekta primjećujemo kako ‘srpski kulturološki kod’ na ovim prostorima u suštini nikoga ne priznaje – ni Hrvate, ni Bošnjake, ni Makedonce, ni Crnogorce niti Albance – osim kao ‘Srbe koji su izdali vjeru i naciju’, premda su i sami nekada bili katolici te poslužili kao udarna pesnica za rušenje Bizantije, na čijeg se’dvoglavog orla’ danas pozivaju. Dominantno je preovlađujuće mišljenje kako njima, ‘originalnim  Srbima’, i državi Srbiji pripada svaka teritorija gdje su Srbi naseljeni, odnosno gdje su eventualno živjeli, a iza njih ostali grobovi, bez obzira na trenutne političke uslove i okolnosti. Srpske političke, kulturne i vjerske elite iz trenutnih političkih ciljeva i razloga mogu prividno pristati na ‘razgraničenja’, ali u svojoj ideologiji i kulturalnom stavu neće odustati ni od jednog dijela teritorije koju smatraju svojom sve dok suštinski ne priznaju i ne prihvate druge narode i države na Balkanu kao nepobitne činjenice.

Ovo međusobno priznanje je ključ dugotrajnog mira jer ono je na mnogo višem stepenu od tolerancije koju nam prodaju međunarodni faktori posljednjih decenija. Tolerancija znači bukvalno trpljenje ‘ostalih’  do nekog sljedećeg rata, ali ona se nadilazi onog trenutka kada priznate drugog i drugačijeg sa svim njegovim razlikama i specifičnostima priznavajući mu tako i sva prava koja proizilaze iz toga. Međutim, teško je očekivati da, dok u Srbiji još uvijek žive nacionalistički i fašistički projekti iz devedesetih, a ratni zločinci uključujući i Miloševića dobijaju ulice ili spomenike, dođe i do promjene u stavu prema ostalim narodima i državama u regiji.

Srbijanska politika ‘ujedinjenja svih srpskih zemalja’ ostaje konstanta bez obzira na promjene na čelu države, a posebno se uvijek iznova afirmiraju nelegalni apetiti prema teritoriji BiH. Svjesni kako BiH može nestati samo ukoliko Bošnjaci odustanu od nje, i Beograd i Zagreb uz pomoć dijela domaćih političara, pokušavaju obeshrabriti i obesmisliti borbu za BiH kao nezavisnu, slobodnu, građansku državu. To čak dolazi i od nekih političara za koje smo ranije mislili kako su zaista dobronamjerni prema BiH, koji su se evo ovih dana uključili u političku kampanju navodnih probosanskih snaga kako bi objasnili Bošnjacima da im Evropa ne može pomoći, ali eto mogu Beograd i Zagreb, jer kako vele ‘nema mira u BiH, dok se ne dogovore Hrvatska i Srbija’.

Ataci na autohtonost bosanske borbe za slobodu i nezavisnost

Međutim, mnogo je opasniji pokušaj instaliranja novih sumnjivih političkih elita unutar bošnjačkog naroda koje sa oduševljenjem pozdravljaju najrigidnije srpske i hrvatske politike u BiH. Da li zbog neznanja ili ciljano, ovi politički projekti su fokusirani na sistemsku degradaciju  pokreta za odbranu BiH početkom devedesetih godina na čelu sa Alijom Izetbegovićem, predstavljajući ga kao nekoga ko je zagovarao rat radi stvaranja tzv. ‘muslimanske findžan države’. Iako je sa aspekta normalnog rezonovanja, ovakva teorija već na prvi pogled besmislena, ona ima znatno dublje korijene u prošlosti i znatno ozbiljnije implikacije na budućnost, nego što to danas izgleda.

Ako za Aliju Izetbegovića kažemo da je slijedio glas i želje svoga naroda, da je išao u susret potrebama svoga naroda i politički artikulisao i uobličio njihove zahtjeve, to znači da smo bili autohtoni i samosvojni u našoj borbi za nezavisnost i slobodu domovine, jer je borba za samostalnu i slobodnu BiH, državu svih njenih naroda i građana, rezultat historijski utemeljenog htijenja jednog naroda. U tom slučaju je svaka ona strana koja je osporavala takav normalan razvoj događaja, ustvari bila agresorska i zločinačka, odnosno to je strana koja je željela rat kako bi pod prisilom izmijenila faktičko stanje na terenu kroz agresiju i genocid.

Međutim, tvrdnje i podvale kako je neko uvezao islamističku ideologiju izvana te da je ona bila poticaj za našu borbu, implicirajući tako da su onda Bošnjaci počeli rat i da su samim tim oni sami sebi krivi za krvoproliće i genocid izvršen nad njima,  jer su se navodno Srbi i Hrvati morali samoorganizovati kako bi se spasili od ‘islamističkih tendencija’, dio su propagande osmišljene u zagrebačko-beogradskim obavještajnim kuhinjama. Vrhunac tih tvrdnji jesu one kako je tobože neko htio ‘findžan muslimansku državu na Balkanu’, a to su kao odbili neki intelektualci koji danas podržavaju iste one političare koji tvrde da su Bošnjaci krivi za početak rata.

Predsjednički kandidat

Kako bi takva priča ostala u domenu opozicionih blebetanja i kako ne bi ušla u politički ‘mainstream’, neophodno je dobro razmisliti kome dati glas na predstojećim historijskim izborima, pogotovo glas za bošnjačkog člana Predsjedništva. Predsjedništvo je posebno važno budući da kreira vanjsku politiku naše zemlje i ne bi bilo nimalo dobro da u njega uđu ljudi skloni krajnostima i avanturizmu, jer bi svojim postupcima mogli dovesti u pitanje sve ono što je dosad urađeno na planu euro-atlantskih integracija BiH, a za što zasluge pripadaju, prije svega, predsjedavajućem Predsjedništva Bakiru Izetbegoviću i njegovim inicijativama koje je realizirao uz pomoć Brisela i njemačke kancelarke Angele Merkel u okviru Berlinskog procesa.

Birači moraju paziti kako im se ne bi desilo da njihovo povjerenje bude izigrano, kao što je to na nedavno održanom predizbornom skupu SDA u sarajevskoj općini Centar primijetio novogradski načelnik Semir Efendić: ‘Imamo primjer DF-a, koja je sa 7 zastupnika ušla u Skupštinu kantona Sarajevo, a ovaj mandat završavaju sa jednim zastupnikom. Zamislite kako se osjećaju građani koji su ima dali povjerenje misleći da se radi o ozbiljnoj stranci’. Da antievropske snage ne bi preuzele vlast i blokirale BiH, birači moraju biti oprezni, naglasio je njegov stranački kolega Denis Zvizdić.

U svakom slučaju, mnogo je kandidata i svaki od njih ima neke osobine koje su poželjne kod budućeg člana Predsjedništva, ali samo jedan od njih je potpun u svakom neophodnom aspektu i pripada najozbiljnijem političkom projektu.

Jedni su obrazovani, ali su mladi i nemaju neophodnog državničkog iskustva, budući da su u proteklim skupštinskim mandatima bili, svjesno ili nesvjesno, u službi velikosrpskih i ruskih interesa na Balkanu. Kroz podršku inicijativi za Sutorinu, blokirali su sporazum o granici između BiH i Crne Gore, direktno blokirajući ulazak Crne Gore u NATO, ali i ‘atlantski put’ BiH, budući da je jedan od uslova za članstvo u toj vojnoj alijansi riješeno pitanje granica sa susjedima. Sa druge strane, na unutrašnjem planu su podržali diskriminatorni Zakon o prebivalištu, zbog kojeg su Bošnjaci izgubili Srebrenicu, a koji je bio ustupak Dodiku za kasniju koaliciju koju su sa njim napravili. Kao treće, u potpunosti su umrtvili i blokirali integracijske procese naše zemlje na putu ka EU i NATO-u koalirajući, zarad očuvanja vlasti, sa antievropskim političkim snagama, poput SNSD-a, Milorada Dodika, lažnog rusofila koji je više igračka u rukama hrvatskog generala Ivana Čermaka, koji će sve učiniti da ga skinu sa američke crne liste. Sve u svemu, njihovo okruženje i dosadašnji postupci ne ulijevaju nadu da će BiH nastaviti putem reformi i integracija u budućnosti.

Drugi su kroz dosadašnji rad uvjerili javnost kako nisu dostojni povjerenih funkcija i službi, jer su već na prvu značajniju prepreku posezali za radikalnim potezima, napuštanjem i osnivanjem novih stranaka, zatim jeftinim populizmom i sl. Obrazovanje ako nije pametno usmjereno može nanijeti mnogo više štete nego koristi i pojedincu i državi.

Treći su pak majstori da naprave novac, znaju sve tajne i javne puteve novca, ali nemaju državničku svijest i poveznicu sa autohtonom politikom Bošnjaka koja ih je kao narod očuvala tokom turbulentnih devedesetih, ili im nedostaje adekvatno obrazovanje.

Treći su došli ‘sa Zapada’, već duži niz godina nisu živjeli u BiH i nemaju predstavu kako u stvarnosti izgleda politički život u našoj zemlji. Došli su vođeni naivnom mišlju kako će ‘tamošnja iskustva’ primijeniti u BiH, što je avanturistički poduhvat koji im ne smijemo priuštiti.

I na kraju Imamo kandidata koji je  originalan, vrstan pravnik, sudija i dugogodišnji političar. Neko ko je bio u epicentru političkog organizovanja Bošnjaka, kasnije borbe za BiH tokom devedesetih, a nakon potpisivanja Dejtonskog mirovog sporazuma učestvovao je u svim značajnijim reformskim procesima do danas. Bio je bliski saradnik prvog predsjednika Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića i jedno vrijeme portparol najjače bošnjačke stranke. U svemu ovome što je radio bio je najbolji i pritom ni na koji način nije ukaljao svoje ime, niti je izigrao povjerenje građana. Radi se naravno o Šefiku Džaferoviću, kandidatu koji je svoj čitav profesionalni i politički potencijal stavio svom narodu na raspolaganje.

To je čovjek koji razumije suštinu suptilne agresije na BiH u miru, koja se vodi kroz napade na simbole autohtonosti njene borbe za slobodu s početka devedesetih. Džaferovićevo profesionalno i životno iskustvo je resurs države BiH i bošnjačkog naroda koji trebamo iskoristiti u ovim turbulentnim vremenima kada nam najmanje treba mladalačkih nestašluka i populizma, u vremenu kada se cijela regija nalazi na historijskoj prekretnici, a BiH se našla u opasnosti da skrene na pogrešnu stranu. Zbog toga se pri izboru trebamo voditi onom provjerenom logikom-što je sigurno-sigurno!

Šefik Džaferović je siguran i pouzdan zalog da će BiH i u naredne četiri godine ići putem eroatlantskih integracija, dok je kurs ostalih kandidata određen njihovim različitim ličnim i poslovnim intersima. Odnos prema istini je ključno pitanje našeg odnosa prema Bosni. Istinu trebamo pravilno prezentirati, jer samo se tako gradi BiH. Džaferović je sposoban to uraditi u ime bošnjačkog naroda, kao što je sposoban pokazati srpskim, ali i hrvatskim elitama, koje zbog prethodno objašnjenog kulturalnog stajališta nasrću na BiH različitim sredstvima u miru, da se Bošnjaci nikada neće umoriti i obeshrabriti u borbi za svoju domovinu.

To je uostalom i uradio u svojoj posljednjoj reakciji na Vučićeve ‘paralele’ Sandžaka i bh. entiteta RS-a: „Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić ne treba da brine da će neko iz Bosne i Hercegovine ugrožavati Srbiju. To se nikada kroz historiju nije događalo. Obrnuto jeste bilo. Ne tako davno. Unatoč svemu, mi želimo graditi bolje dobrosusjedske odnose sa Srbijom, na bazi ravnopravnosti i bolje odnose između bošnjačkog i srpskog naroda.

Vučić mora znati da Bošnjake nikada i ničim ne može spriječiti da imaju poseban odnos prema Sandžaku. Sandžak je u srcima svih Bošnjaka i tako će ostati. Poštovaćemo Srbiju tačno onoliko koliko Srbija poštuje Bosnu i Hercegovinu i nastavićemo da volimo Sandžak.

S Vučićem se mogu složiti da bh. entitet RS i Sandžak nisu isti. Sandžak je historijska regija u kojoj su Bošnjaci autohtono stanovništvo, a entitet RS je nastao kao proizvod agresije na Bosnu i Hercegovinu, etničkog čišćenja, teških zločina, uključujući i genocid, koje su počinile Miloševićeva, Karadžićeva i Mladićeva vojska i policija.

Umjesto što se bavi poređenjima bh. entiteta RS i Sandžaka, svrsishodnije bi bilo da Vučić inicira vlasti Srbije da, nakon decenija ignorantskog i diskriminatornog odnosa prema sandžačkim Bošnjacima, povećaju ulaganja u infrastrukturu ovog područja i tamošnjem stanovništvu omogući bolje uvjete za život“, kazao je jučer Džaferović još jednom potvrdivši da će brinuti o interesima svih Bošnjaka gdje god oni bili.

 

(Global CIR/Amel Jašarević)

1 Komentaron this Post

  1. Izetbegović ima rješenje za svaki model pokušaja rušenja ili destrukcije BiH.

    Reply

Komentiraj