Perspektive odnosa između Turske i Rusije nakon postizanja dogovora o Idlibu

Nakon neuspješnog pokušaja državnog udara u Turskoj sredinom jula 2016. godine došlo je do značajnijeg zbližavanja Ankare i Moskve te osnaživanja saradnje koja je bila u dosta segmenata narušena zbog suprotstavljenih interesa u međunarodnom oružanom sukobu u Siriji gdje su Rusija i Iran stale na stranu vlade u Damasku, a Turska je podržala naoružanu opoziciju. Međutim, uprkos ozbiljnim nesalaganjima u pojedinim aspektima vanjske politike i Rusija i Turska, na bazi zajedničkih ekonomskih i energetskih interesa, pokušavaju izgraditi korektne odnose koji imaju i duboko historijsko utemeljenje.

Konkretno, jučer su predsjednici dvaju država, Redžep Tajip Erdogan i njegov ruski kolega Vladimir Putin, dogovorili uspostavu demilitariziranih zona u provinciji Idlib, posljednjem uporištu antivladinih snaga u Siriji. Ovim je zvanično stavljena tačka na dugo vremena pripremanu i najavljivanu ofanzivu SAA i ruskih snaga u Idlibu, što je između ostalih potvrdio i ruski ministar odbrane. Kako su dvije strane i najavile, sirijske vlasti su podržale ovakvo rješenje spora u ovoj pokrajini. Sporazum je, pored očuvanja ljudskih života, faktički izbacio SAD iz bilo kakvih rješenja za budućnost Sirijie, što je novi izazov za njenu ionako okrnjenu moć na prostoru Bliskog i Srednjeg istoka.

Sa druge strane EU je zadovoljna budući da ju ovakav format sporazuma spašava od nove migrantske krize koja je potencijalno mogla izbiti da je pokrenuta široka ofanziva SAA  i ruskih snaga u ovoj pokrajini. Valja napomenuti da dogovor o Idlibu dolazi samo nekoliko dana nakon što je i njemačka kancelarka kazala kako će Njemačka vojno intervenirati u Siriji u slučaju napada hemijskim oružjem u Idlibu, ali i naglasila, preko ministra vanjskih poslova Heika Maasa, kako je spremna voditi rekonstrukciju Sirije ukoliko se tamo održe fer i slobodni izbori.

Koliko je dogovor o mirnom rješenju krize u Idlibu trn u oku i izazov za pozicije Izraela i SAD-a svjedoče i sinošnji napadi na pozicije SAA u Latakiji samo nekoliko sati nakon objave vijesti o postizanju sporazuma.

Sfere utjecaja Rusije i Turske dodiruju se međusobno već dugi niz stoljeća, a budući da su obje zemlje kopnom povezane sa Evropom, nameću se i kao logični partneri EU. Jučerašnji dogovor o Idlibu daje novi zamah i otvara ranije nezamislive perspektive međusobnih odnosa.

Piše: Amel Jašarević

Historijske uslovljenosti

Iako se međusobno sukobljavaju još od 1600. godine, 18. stoljeće obilježilo je prekretnicu u rusko-turskim odnosima. Zapadnjačke reforme Petra Velikog ojačale su Rusiju, a pod Katarinom Velikom, carstvo je postiglo niz strateških pobjeda nad osmanskim carstvom, preuzimajući kontrolu nad sjevernim dijelom Crnog mora nakon rusko-turskog rata 1768.-1774. Kada je Krim otcijepljen od Osmanskog carstva kao uvod u njegovo pripajanje Ruskom carstvu 1783. To je bilo prvi put da je Osmansko carstvo prepustilo muslimansko stanovništvo subjektivitetu kršćanske države. Turska je ostala osjetljiva na gubitak još od tad što pomaže objasniti napetost koja je nastala nakon što je Rusija ponovo anektirala Krim 2014. godine, s obzirom na značajnu tatarsku muslimansku populaciju na tom poluotoku.

Još jedna važna epizoda bila su ruska osvajanja Kavkaza u prvoj polovici 19. stoljeća. Nakon poraza, milioni kavkaskih muslimana migrirali su u Tursku. Ove zajednice i dalje žive u Turskoj, što je utjecalo na turske stavove o čečenskim ratovima devedesetih godina.

Obje su zemlje nastavile postojanje u radikalno drugačijem obliku nakon Prvog svjetskog rata. Rusija je postala socijalistička država, a Turska je bila na putu ka sekulariziranoj modernizaciji. Obje gubitnice u globalnom sukobu, dvije države su održavale dobre odnose dvadesetih godina 20. stoljeća, rješavajući svoje teritorijalne sporove. Valja napomenuti kako je  Lenjinov Sovjetski savez bio prva država na svijetu koja je priznala novu vladu u Ankari nakon svrgavanja sultanata. Također, jedino odakle se Turska mogla nadati pomoći u svom ratu za nezavisnost bio je SSSR.

26. aprila 1920. Ataturk je obećao uskladiti svoje vojne operacije s boljševičkom “borbom protiv imperijalističkih vlada” i zatražio 5 miliona lira u zlatu, kao i naoružanje “kao prvu pomoć” svojim snagama. Samo 1920. godine Lenjinova vlada je Kemalistima isporučila 6.000 pušaka, više od 5 milijuna patrona za pušku, 17.600 projektila i 200.6 kg zlatnih poluga, a u naredne 2 godine potpora je i povećana. U martu 1921. predstavnici Velike narodne skupštine Turske u Moskvi su potpisali sporazum “Prijateljstvo i Bratstvo” sa sovjetskom Rusijom, što je bio veliki diplomatski napredak Kemalistima. Nakon toga slijedi isti Karsski sporazum u oktobru iste godine, što daje Turskoj povoljan položaj na sjeveroistočnoj granici na štetu Armenske Sovjetske Socijalističke Republike. Međutim, Ataturk je uvijek odbijao prihvatanje komunizma kao ideologije u Turskoj. “Komunizam je društveno pitanje: socijalni uvjeti, religija i nacionalna tradicija naše zemlje potvrđuju mišljenje da se ruski komunizam ne primjenjuje u Turskoj“, kazao je jednom prilikom otac turske nacije.

Međutim, Rusija je počela primjenjivati ​​pritisak na Tursku nakon Drugog svjetskog rata. Željela je kontrolu nad turskim tjesnacima (Bosforom i Dardanelima) i teritorijama u istočnoj Turskoj. To je bio ključni čimbenik u razvoju Trumanove doktrine (1947.), kada su SAD preuzele globalnu odgovornost za sprječavanje širenja komunizma i formalno pokrenule hladni rat. Turska je dobila značajnu američku vojnu pomoć, napustila svoju neutralnost i pridružila se NATO-u 1952. godine.

Neposredno nakon Staljinove smrti 1953., SSSR se izvinio Turskoj i odrekao svih teritorijalnih pretenzija. Odnosi između dviju država brzo su se poboljšali, zbog sve većeg razočaranja Turske u svoje zapadne saveznike. Kada se Turska suočila sa sankcijama nakon invazije na Kipar 1974., SSSR joj je ponovo pružio pomoć. Nakon raspada Sovjetskog Saveza, već značajne gospodarske veze nastavile su jačati, posebno u novim područjima turizma i izvoza robe široke potrošnje iz Turske.

Međutim, njihovi odnosi bili su komplicirani promjenljivim geopolitičkim krajolikom. Turska je bila otvorena za iskorištavanje panturskih ideja i izazivala je ruski utjecaj u ‘novonezavisnim’ državama turskog govornog područja srednje Azije i Azerbajdžana. Odnosi s Armenijom također su ostali vrlo osjetljiva tačka. Turska ima povijest napetih odnosa s Armencima koji traže priznavanje zločina nad njima iz 1915. godine tvrdeći da se radilo o genocidu. Turska, također podupire Azerbajdžan u zamrznutom sukobu s Armenijom u Nagorno-Karabahu. U međuvremenu, Armenija je ostala najsnažniji saveznik Rusije na Kavkazu.

Sa druge strane, čečenski separatisti uživali su široku potporu turskih izvora, a Moskva je pokazala svoje nezadovoljstvo pruživši ruku prijateljstva kurdskoj radničkoj partiji (PKK) – separatističkom pokretu koji je protivan turskoj vladi. Napokon su obje zemlje pristale da prekinu veze s pripadnicima pobunjenika i normaliziraju svoje odnose.

Zatim slijedi zlatno doba. Ekonomske veze bile su učvršćene osobnim odnosima između Recepa Tayyipa Erdogana i Vladimira Putina. U 2003. podignut je podvodni plinovod, a već 2014. godine Rusija je postala najveći snabdijevatelj Turske ovim energentom. Turizam je također narastao kao glavna veza između dvije zemlje, s tim da je iz Rusije došao najveći broj turista u Tursku u godinama 2013-14. Međutim, jedan događaj izazvao je kratkotrajni prekid u odnosima.

Rušenje ruskog aviona

Najkritičnija tačka u odnosima dvije zemlje bilo je rušenje ruskog vojnog aviona 2015. godine na granici između Turske i Sirije, a koje je, kasnije će se saznati, naredio bivši turski premijer Ahmet Davutoglu, dok je bezuspješno pokušao uvući cjelokupni NATO savez u obračun sa Rusijom u Siriji. Međutim, članice NATO-a su reagovale poprilično hladno na ovaj incident, dok je Rusija uvela značajne ekonomske sankcije Turskoj koje se do danas postepeno ukidaju, a koje su posebno pogodile osjetljivu industriju turizma. Sve u svemu, nakon nekoliko mjeseci Davutoglu je bio primoran dati ostavku, a vođa turkmenske militantne skupine za koga se smatra da je ubio jednog od ruskih pilota koji se katapultirao iz aviona, uhapšen je i trenutno se nalazi u zatvoru.

Mnogo ustupaka i poslovnih ugovora sa turske strane bilo je potrebno da se Moskva odobrovolji na otopljavanje odnosa sa Ankarom nakon ovog teškog incidenta, posebno jer je godinu dana nakon incidenta sa avionom u jeku novog otopljavanja odnosa između dvije države u Ankari ubijen ruski ambasador i to dok je govorio na jednoj izložbi. Na očigled prisutnih novinara i umjetnika likvidirao ga je jedan član Gulenovog pokreta koji je bio frustriran situacijom u Halepu, gdje su ruske i sirijske snage odnijele najznačajniju pobjedu u Sirijskom ratu. Ovo se može smatrati još jednim pokušajem sabotiranja odnosa između dvije zemlje i pokušaj provokacije otvorenog rata.

S obzirom na razvoj situacije u Turskoj i brzu osudu Moskve pokušaja državnog udara, uz zakašnjele i hladne reakcije zapadnih saveznika, bilateralne veze Ankare i Moskve dobijale su sve više na značaju, pogotovo jer je Turska pristala da zajedno sa Iranom i Rusijom potraži zajedničko rješenje za ‘sirijsku krizu’, dok su istovremeno SAD odlučile podržati kurdske pobunjenike u Siriji, što je Ankara protumačila kao ‘otvoreno pomaganje teroristima’.

Sa druge strane, neprestane kritike iz EU na račun vladavine prava i poštivanja osnovnih sloboda u Turskoj, dolile su ulje na vatru i Ankaru udaljile i od Brisela nakon pokušaja vojnog udara 2016. godine pa se u jednom trenutku činilo kako Turska gubi partnere na Zapadu te je primorana tražiti nove saveznike.

Međutim, globalni kontekst raspodjele moći u ključnom regionu Bliskog Istoka gdje Rusija polahko preuzima inicijativu, pogotovo američki poraz u Siriji, kao i izolacionistička politika Trampove američke administracije, ali i potreba EU da suzbije migrantsku krizu, ponovo su Ankari dale šansu da se ozbiljnije nametne kao regionalna sila bez koje je nezamisliv bilo kakav rasplet u regiji Bliskog istoka, a da se ne uvaže i neki njeni interesi. Tako su članice EU, odnosno Njemačka i Francuska, podržale Erdogana i njegovu vladu tokom nedavnog pada lire uzrokovanog američkim sankcijama, uprkos ranijim zamjerkama na poštivanje ljudskih prava i sloboda.

Na kraju, historijat rusko – turskih odnosa je opterećen međusobnim ratovima, što treba imati u vidu, jer ni Turska u Rusiji, ni Rusija u Turskoj nisu mogle imati sasvim pouzdanog partnera pošto su bili uvijek mogući nagli i iznenadni obrti. Treba se sagledati i pozicija Turske u NATO-u, odnosno da je Turska u svim krizama koje su uslovno nazvane “Arapsko proljeće” bila aktivna na strani Zapada, ali da Zapad nije,  kako treba valorizirao takav odnos Turske, već su neke snage na Zapadu, očekivale da u Turskoj dođe do unutarnjih sukoba u kojima bi ekonomska, politička i vojna moć Turske oslabila.

Globalna islamofobija je okolnost koja ne trpi da u Turskoj bude revitalizirana vjerska i nacionalna tradicija. Ta vrsta autohtonosti Turske ne odgovara ni Zapadu ni Rusiji. Dakle, u tom smislu slabljenje Turske je dublji interes i jednih i drugih, ali se samo postavlja problem, ko bi, da li Zapad ili Rusija ispunile mjesto izgubljene kulturalne autohtonosti Turske.

Odnosi Turske i Irana u svjetlu posljednjih događaja na Bliskom Istoku

Vojni, ekonomski i energetski sektor – perspektive rusko-turskih odnosa

Savremeni odnosi između Rusije i Turske mogu se promatrati na tri nivoa. Prvi nivo jeste sigurnosna saradnja, kupovina naprednih oružja i rješenje sirijske krize gdje obje zemlje imaju svoje interese. Sa druge strane se kao drugi nameće razvoj ekonomskih veze kojih nema bez trećeg segmenta energetske sigurnosti. Ono što analitičari često razmatraju jeste pitanje koliko rasplet u Siriji može utjecati na cjelokupne odnose između Rusije i Turske.

Prije  gotovo dvije sedmice održan je trilateralni samit Irana, Turske i Rusije kao još jedan pokušaj iznalaženja rješenja za sirijsku krizu. Cjelokupna nekadašnja ‘sirijska kriza’ ustvari se svela na pitanje rješenja Idliba, odnosno težnje Turrske da im se ne ponovi Halep. Dok ruska avijacija i sirijska vojska izvode operacije bombardovanja položaja militanata i terorista u Idlibu, kao uvod u konačnu ofanzivu za oslobađanje ove provincije, Erdogan je predlažio primirje uz obračun sa teroristima. Njegova pozicija razumljiva jer ukoliko ‘naoružana opozicija’ u potpunosti bude eliminisana kao faktor u Siriji, onda Turska, kao njen zaštitnik i zastupnik, više nema izgovora ili uporišta da se uopće pita ili učestvuje u budućem ustroju te zemlje što Ankara smatra svojim prvorazrednim sigurnosnim interesom s obzirom da želi spriječiti teritorijalno povezivanje Kurda iz Iraka i Sirije sa vječito nezadovoljnim Kurdima koji žive u Turskoj.

 „Naš cilj je da Sirija konačno dođe do mira, uz posredovanje Vijeća sigurnosti UN-a. To nije cilj samo naše tri zemlje, nego i cijele svjetske zajednice“, kazao je Erdogan tokom samita. Turski predsjednik je predložio da se u Idlibu uvede primirje i da se obustave napadi. „Bombardovanje Idliba predstavlja prijetnju po civile u Idlibu, jer to uzrokuje novi talas migracije. Na kraju krajeva, oni bi mogli ponovo da krenu ka granici sa Turskom. Sa jedne strane — primirje, a sa druge — mjere protiv terorista“, ponovio je svoju ponudu Turski predsjednik. Već dan nakon samita, slično mišljenje je inio i šef turske diplomatije Mevlut Čavušoglu: „Situacija u Idlibu se mora riješiti u okviru sporazuma iz Astane. Šta je to rješenje? Prekid vatre. Što znači da sukobi trebaju stati. Radikalne grupe se trebaju izdvojiti. To smo mnogo puta ponovili. Hajde da to zajedno uradimo“, poručio je u subotu Čavušolu.

Međutim ovi prijedlozi na samitu su odbijeni od strane ruskog predsjednika. „Ovdje nema predstavnika oružane opozicije, a tim prije ni predstavnika Nusra fronta ili DAIŠ-a. Smatram da je turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan prilično u pravu, primirje bi bilo dobra stvar, ali mi ne možemo za njih da kažemo da će prestati da pucaju ili da koriste dronove sa bombama“, rekao je Putin. On je istakao i da je glavni zadatak trenutno da se izbace militanti iz Idliba, jer njihovo prisustvo predstavlja najveću prijetnju za sirijske građane u tom regionu. „Naš zajednički i bezuslovni prioritet je konačna likvidacija terorizma u Siriji. Nedavno je uz podršku ruske avijacije uspješno oslobođena cjelokupna jugozapadna teritorija zemlje“, precizirao je tada ruski predsjednik.

Teško je sada znati šta se promijenilo u pogledima dvije zemlje pa da dođe do jučerašnjeg dogovora o Idlibu, koji predviđa uspostavu demilitarizirane zone širine 15-20 kilometara, koja će razdvajati legalne snage SAA i naoružane militante uz obećanje i jednih i drugih da će radikalni teroristički elementi biti izdvojeni i odstranjeni iz redova militanata. Međutim, već sada je jasno kako će se takav razvoj događaja pozitivno odraziti na nekoliko zajedničkih projekata Ankare i Moskve.

Prije svega isporuku naprednih S-400 sistema Turskoj. Odluka Turske da kupi ruski S-400 PVO sistem temelji se na povijesnom iskustvu da SAD nisu voljne prodati Patriot odbrambene sisteme Turskoj. Istini za volju, Turska je bila dobila Patriot sisteme kao “zajam” iz Njemačke i Nizozemske nakon prvog zaljevskog rata. No, nakon nekog vremena, Nijemci i Nizozemci ostavili su Tursku praznih ruku ili bez ikakvih sistema protuzračne odbrane na svojim nestabilnim granicama.

Turski argument da NATO nije pokazao nikakvu reakciju kada je Grčka kupila ruske S-300 sisteme kasnih devedesetih i postavila ih na otoku u Egejskom moru, jeste prihvatljiv, iako su Grci svjesni da ih ne mogu koristiti protiv bilo koje druge države članice NATO-a bez dopuštenja sjedišta NATO-a. Također, u Turskoj postoji opće očekivanje da bi rastući ekonomski i politički odnosi s Rusijom mogli dovesti do vojne suradnje jer NATO postaje sve skeptičniji glede političkih zbivanja u Turskoj i tendencija njezinog predsjednika Erdogana. Erdogan je čak najavio i učešće Turske u proizvodnji S-500 sistema uoči nedavno održanih izbora, doduše samoinicijativno i bez potvrde Moskve.

Sa druge strane je evidentno kako američka administracija bukvalno izgurava Tursku iz NATO-a i faktički je osuđuje na zagrljaj sa Moskvom. Američki kongres je odbio isporučiti napredne F35 avione Turskoj, navodno zbog toga što je Ankara zatvorila američkog svećenika optužujući ga za terorizam, zaboravljajući pritom da Washington već godinama odbija isporučiti klerika Ferthulaha Gulena Ankari, koja ga zvanično optužuje za organizaciju puča.

Ovo sa podozrenjem gleda i sama Rusija, jer se iskusni Putin vjerovatno pita da li se iza ovog krije neka tendencija ubacivanja ‘trojanskog NATO konja’ u sferu interesa Moskve. On zna da postoje granice suradnje s Turskom u sektoru odbrane i oružja. Hoće li ih pomjeriti ostaje da se vidi? Međutim sa druge strane, jasno mu je kako još uvijek Turska kontroliše Bosfor i Dardanele, odnosno izlaz Rusije na topli Mediteran. Opasnost po Tursku krije se, međutim, u tome da bude izigrana od strane NATO-a kako bi se približila Rusiji, a da ju onda i Moskva ostavi na cjedilu na bazi nekog drugog dogovora koji mogu postići Tramp i Putin. Stoga Ankara uviđa kako je trenutno najoptimalniji kurs njene politike okretanje i što snažnije vezanje uz Brisel, koji je suprotstavljen težnjama i Rusije i SAD-a. Evropske pozicije u Turskoj su jače nego ruske, pa i američke. Turski odnos prema Evropi podrazumijeva ekvidistancu prema svima koji, manje ili više ugrožavaju inters Turske za bliskost sa Evropom. Desničarski ekstremizam i evropska islamofobija je okolnost koju Turska treba da odtrpi i da se nada ozdravljenju evropskih društava i država u smislu distanciranja od ekstremizma desničara.

Turska u oblasti energije može postati saveznik EU i omogućiti joj diverzifikaciju gasnih ruta i tako osigurati kontinent od prevelike izloženosti ‘gasnoj zavisnosti od Rusije’. Ankara je već napravila jedan ‘neruski gasovod’ koji energent doprema iz Kaspijskog mora do granica EU. Sa druge strane, ‘Turski tok’ je u poodmakloj fazi izgradnje i dovest će ruski gas ovoga puta sa juga pred granice EU-a. Postoje i perspektive izgradnje ‘persijskog gasovoda’, koji bi i iransku gas mogao dopremati za tržište EU-a, ali to nije sve.

Turski šef diplomatije je najavio početak prvih bušenja u istočnom mediteranu s ciljem eksploatacije nafte i plina. Podsjetio je kako je Turska ranije spriječila početak nekih bušenja u istočnom Mediteranu. “Sada imamo platformu i možemo početi sa bušenjem”, kazao je turski ministar vanjskih poslova. Turska je više puta upozorila administraciju kiparskih Grka o njihovim jednostranim istraživanjima vezanim za ugljikovodike u istočnom Mediteranu, tvrdeći da i kiparski Turci imaju prava na resurse oko tog područja.

Pored gasnog sektora, Tursko tijelo za atomsku energiju dalo je Rosatomu odobrenje za izgradnju NE Akkuyu, prve nuklearne elektrane u Turskoj, u pokrajini Mersin u južnoj Turskoj. Projekt je vrijedan 20 milijardi dolara, a izgradit će se četiri jedinice ukupne snage 4800 MW, a dio su Erdoganovog pograma “2023 Vision” koji obilježava 100 godina od utemeljenja moderne Turske s ciljem manjeg oslanjanje na uvoz energije. Prva jedinica planira postati funkcionalna 2023. godine, a ostale tri jedinice do 2025. godine. Postrojenje je predviđeno da pokriva oko 10% potreba Turske za električnom energijom, objavio je EMP, a izgradnja je počela u aprilu ove godine.

Sa druge strane, kada se pogleda turski izvoz u Rusiju iz 2016. godine, jasno je kako je u vrhu popisa izvoznih prpoizvoda voće i povrće (20%), zatim strojevi (11%) i vozila (10%). Primjetan je diverzitet i elastičnost u pogledu turskog izvoza u Rusiju. U tom smislu, Turska je spremnija za sve promjene u ekonomskim odnosima s Ruskom Federacijom.

Međutim, ako govorimo o uvozu Turske iz Ruske Federacije, mineralna goriva i ulja su nesumnjivo središnji dio ove trgovine s 56% ukupnog udjela u volumenu spoljne trgovine sa Rusijom koja trenutno iznosi preko 22 milijarde dolara. Pored toga, željezo i čelik također zauzimaju važno mjesto sa oko 15%. Druge značajne uvozne stavke su ulja i masti, aluminij, bakar te žitarice. Dakle, u većini Turska iz Rusije treba prirodne resurse i sirovine, a to je ‘roba’ koju nudi samo ograničeni broj zemalja. Ova činjenica čini Tursku osjetljivom na sve bilateralne promjene zbog deficita zemalja koje ju mogu opskrbiti prirodnim resursima i sve veće zahtjeve. U tom smislu, Turska je čvrsto primorana utabati put prema prijateljskim odnosima s Ruskom Federacijom.

Primjetan je veliki deficit Turske u trgovini sa Rusijom, ali se on zatvara dolaskom miliona ruskih turista u turska ljetovališta te inženjerskim i građevinskim projektima koje turske firme dobijaju u Rusiji, što je značajno bilo ugroženo tokom krize 2015. godine.

Sve u svemu, perspektive za nastavak i unaprijeđenje saradnje postoje. Kako se mijenja geopolitička karta svijeta, tako i Rusija i Turska pronalaze sve više interesa da rade zajedno. Borba protiv terorizma, rješenje sirijskog konflikta su neke od zajedničkih tema. Projekti u oblasti saobraćaja i energetike također zauzimaju važno mjesto. Međutim, najveći potencijal Turske jeste što Evropska unija može iskoristiti dobre veze sa Ankarom, inače članicom NATO-a, da ostvari neke svoje interese na Bliskom istoku sada kada je i Brisel na ratnoj nozi sa Trampovom administracijom, a Turska faktički jedini NATO faktor na terenu Bliskog istoka. To će naravno omogućiti i Rusiji da smanji tenzije sa Briselom, a svi zajedno se mogu oduprijeti agresivnom američkom utjecaju na području euroazijskog kopna tvoreći tako moćan savez kojeg neće moći zaobići ni Izrael, ni Kina niti Indija, a po svemu sudeći ni Velika Britanija i SAD.

 

(Global CIR/Amel Jašarević)

 

  1. By ODNOSI TURSKE I EU: Padovi, krize i usponi | GlobalCir on September 23, 2018 at 4:34 pm

    […] Perspektive odnosa između Turske i Rusije nakon postizanja dogovora o Idlibu […]

Komentiraj