ODNOSI TURSKE I EU: Padovi, krize i usponi

Procesi globalne transformacije doveli su do novih geopolitičkih stvarnosti koje su značajno izazvale centralnu poziciju Zapada, odnosno zahtijevaju redefiniciju odnosa unutar velikih blokova i vojnih saveza. Europske integracije nisu ostale imune na promjenjivu plimu međunarodnih odnosa.

Neki od glavnih izazova s ​​kojima se suočava EU su uspon radikalnih partija na izborima tokom posljednjih nekoliko godina, američka promjena međunarodne uloge, trend prema izolacionizmu, problem izbjeglica, a osobito produbljivanje podjele unutar EU o ovom pitanju. Američko zanemarivanje predanosti multilateralizmu i posljedica ‘revidiranja transatlantskih odnosa’ te Brexita  pomogli su EU da ponovno razmotri svoju ulogu u međunarodnom sistemu i da osmisli strategiju kako oblikovati svoju budućnost koristeći vlastite resurse, posebno kada je u pitanju sigurnost.

Zapravo, članstvo Turske u EU, ili blisko partnerstvo kako se sve češće govori, važnije je nego ikad s obzirom na novu dinamiku i promjene u svjetskom poretku. Međunarodni sistem treba saradnju Turske i EU kako bi riješio niz globalnih problema, od ekonomije preko energije do vanjske politike, kao i diskriminacije i terorizma – u kontekstu zaštite naših zajedničkih vrijednosti. Stoga je neophodno da odnosi Turske i EU postignu određenu razinu snage, a EU razvija fer i principijelan pristup prema Turskoj.

Piše: Amel Jašarević

Erdogan će u četvrtak otputovati u Njemačku, stožernu članicu EU, koja je zahvalna Ankari i Moskvi na dogovoru o uspostavi demilitariziranih zona u Idlibu, čime je znatno olakšan pritisak koji je njemačka vlada imala zbog politike otvorenih vrata prethodnih godina, budući da će smirivanje situacije u ovoj sirijskoj provinciji značiti i samnjenje priliva migranata u EU. Erdogan se nada da će ovim susretom izgladiti sve animozitete koji su se tokom godina umnožavali na potezu Berlin-Ankara.

Ono što ovdašnja javnost često izostavlja, jeste činjenica da je predsjedavajući Predsjedništva BiH, Bakir Izetbegović, na nedavnim susretima sa liderima članica EU na samitu u Bugarskoj, ali i tokom kasnije posjete Angeli Merkel, svojim lobiranjem značajno doprinio  omekšavanju stava EU prema Erdoganu i Turskoj. Ovo je još samo jedan podsjetnik kako BiH i njeni lideri mogu iskoristiti poziciju naše zemlje kao mosta ‘između Istoka i Zapada’, doprinoseći međusobnom zbližavanju i razumijevanju država i lidera koji su prijateljski naklonjeni prema BiH. Ovo je posebno važno s obzirom na utjecaj koji obje države imaju na području Balkana.

Perspektive odnosa između Turske i Rusije nakon postizanja dogovora o Idlibu

Dugotrajni i produktivni odnosi

Od trgovine do suradnje u NATO-u, Europska unija i Turska kroz više su desetljeća gradile produktivne odnose. Oni su s vremena na vrijeme prolazili bolja ili lošija razdoblja koja su diktirale unutarnje i vanjske okolnosti.

Moderna Republika Turska (1923) okrenula se Europi od samih početaka samostalnosti što je rezultiralo slabljenjem veza s Jugozapadnom Azijom kao i s tradicionalnim islamskim korijenima. Po završetku Drugog svjetskog rata Turska je pristupila nizu međunarodnih organizacija i integracija kao što su Vijeće Europe, NATO, OECD, te je podnijela zahtjev za pristupanjem Europskoj ekonomskoj zajednici (EEZ) 1959. godine. Potpisivanje Sporazuma iz Ankare 1963. godine označilo je početak odnosa na relaciji Turska – EU (tada EEZ).

Uslijedilo je potpisivanje protokola o uspostavljanju carinske unije 1970. godine (stupio na snagu 1973. Dana 20. jula 1974. godine na Kipru su se iskrcali prvi turski vojnici, zvanično da bi zaštitili kiparske Turke koji su tada predstavljali oko 20 odsto stanovnika. Turske snage iskrcale su se pet dana poslije neuspjelog puča koji su izvršili kiparski Grci nacionalističke orijentacije u namjeri da ujedine ostrvo s Grčkom u kojoj je tada na vlasti bila vojska. Ofanziva je završena 30. jula formiranjem “zone sigurnosti” pod kontrolom Ujedinjenih nacija duž “zelene linije” koja je od 1964. godine dijelila dvije zajednice. Epilog svega bilo je stvaranje dvije države, u južnom dijelu Republike Kipar koja je međunarodno priznata država i odnedavno članica EU, i Republike Sjeverni Kipar koju priznaje samo Ankara. Nekoliko je inicijativa propalo za ujedinjenje ostrva, a kiparsko pitanje je još jedno od temeljnih pitanja na kojima su zastali pregovori Turske sa EU.

Turska 1979. godine odbija da zajedno sa Grčkom  podnese molbu za članstvo u EU. Zatim 1980. vojska svrgava vladu nakon višemjesečnih uličnih sukoba ljevičara i desničara i uspostavlja vojnu vladavinu. Odnosi s Europom su praktički zamrznuti. Godine 1983. održani su parlamentarni izbori, vojnoj vladi je kraj. Počinje normalizacija odnosa s Europom.

 U međuvremenu (1987.) Turska je podnijela zahtjev za punopravnim članstvom u Uniji. Iako je zahtjev odbijen na temelju ekonomskih i političkih osnova, podobnost Turske kao legitimnog kandidata nije odbijena. Tokom 1990-ih godina došlo je do zahlađenja odnosa između Turske i EU, prvenstveno kao posljedice kršenja ljudskih prava u Turskoj i kraja Hladnog rata što je Tursku relegiralo na margine „nove“ i „ujedinjene“ Europe.

Napredak u odnosima uslijedio je 1999. godine kada je Turskoj u Helsinkiju priznat status zemlje kandidata, dijelom kao posljedice „novootkrivenog“ značaja Turske u pogledu sigurnosti i stabilnosti u regiji. Kao uvjet za početak pristupnih pregovora navedeni su kopenhaški kriteriji – stabilnost institucija koje jamče demokraciju, vladavina prava, poštovanje i zaštita ljudskih te prava manjina – koji su se trebali osigurati kroz provođenje brzih i učinkovitih političkih i društvenih reformi. Uslijedilo je razdoblje europskih prigovora i zakonodavnih reformi kojima je Turska nastojala odgovoriti na primjedbe kao što su problemi s poštivanjem ljudskih prava (npr. postojanje smrtne kazne), civilna kontrola vojnih institucija, manjak transparentnosti državnih institucija itd. Nakon reformi fokus europskih kritika premjestio se na implementaciju istih, kao i na pitanje spora oko Kipra. Ipak, europski lideri su 2005. odlučili započeti turske pristupne pregovore, bez preciziranja datuma završetka.

Do sada je otvoreno 16 od 35 poglavlja u pregovorima, a niti jedno poglavlje nije zatvoreno. Prošlog novembra  zastupnici EU parlamenta su usvojili rezoluciju u kojoj traže privremeno zaustavljanje pregovora dok god se u zemlji odvija ‘represija’, nakon neuspjelog pokušaja puča iz jula 2016.godine.

EU  prepoznaje važnost Turske

Dakle, pristup EU u odnosima s Turskom u posljednjih nekoliko godina ne može se razmatrati odvojeno od unutarnjih kriza u Uniji i promjena u međunarodnom sistemu. Svijet se dosta promijenio od zastoja u odnosima Turske i EU: dogodila se velika migrantska kriza kao posljedica ‘Arapskog proljeća’, eskalirali su sukobi u Siriji i Ukrajini, a potom je došao i Brexit te je na čelo washingtonske administracije zasjeo Donald Tramp. Brojni čelnici EU danas, međutim, prepoznaju važnu ulogu koju će Turska igrati u prevladavanju egzistencijalnih kriza s kojima se EU suočava. Jedan od takvih primjera je summit Turske i EU  26. marta 2018. Kada se predsjednik Turske Redžep Tayyip Erdogan susreo s predsjednikom Vijeća EU Donaldom Tuskom, predsjednikom Europske komisije Jean-Claudeom Junckerom i bugarskim premijerom Boykom Borisovom u Varni.

Summit u Varni bio je koristan, prije svega,  jer je obnovio povjerenje u odnose Turske i EU, koji trenutno prolaze kroz tešku fazu. Potvrda čelnika o važnosti suradnje Turske i EU i naglašavanje kandidature Turske na najvišim instancama, posebice kada je EU ponovno stavila proširenje na dnevni red, još je jedan pozitivan znak da je mogućnost članstva možda još uvijek valjana, iako poprilično daleka. U tom je smislu za Tursku najvažniji prioritet otvaranje puta pristupnim pregovorima. Turska nakon više pola stoljeća očekuje konačni plan članstva s vremenskom skalom, kako je to bilo opisano u Strategiji zapadnog Balkana. Druga dva temeljna pitanja koja su potrebna za održavanje konstruktivne atmosfere uspostavljene na summitu iz Varne, prema turskoj delegaciji, jesu dovršavaje razgovora o liberalizaciji viznog režima, odobravaju izuzeća turskih građana i osuvremenjivanje Carinske unije. Najvažnija stvar oko summita iz Varne jeste ponovno oživljavanje pozitivne atmosfere i njeno usmjerenje na konkretne politike i prakse. Prevladavanje problema u odnosima Turske i EU imat će značajne koristi ne samo za Tursku i EU, već i za cijelu bliskoistočnu  regiju, međunarodni sistem i globalni mir.

Iako su se nominalno protivili načinu na koji se Erdogan ‘obračunavao sa pučistima’, zvaničnici EU su samitom u Varni izbili i posljednje argumente Erdoganove opozicije o njegovom antieuropskom kursu, te mu tako pomogli da osvoji izbore održane 24. juna ove godine. Poboljšanju atmosfere u tom pogledu doprinio je i sam turski predsjednik, vjerovatno svjestan sveukupne  situacije u regionu i svijetu, koji je neposredno prije samita kazao kako je ‘članstvo u EU još uvijek strateški cilj Turske’.

Trebaju se uvažiti realnosti

Međutim, postoje i oni političari te analitičari, koji smatraju da se jednom za svagda moraju okončati iliuzije i Turske i pojedinih zvaničnika EU o mogućem punopravnom članstvu ove zemlje. Javno mnijenje u EU je međutim sve manje raspoloženo prema ovoj ovoj opciji osobito nakon dolaska na vlast konzervativnijih snaga, recimo u Austriji, ali i jačanja desnice diljem EU, koja Europu smatra judeo-kršćanskim klubom. Čak je i čelnik kluba narodnjačke partije u EU Parlamentu Manfred Weber , inače član njemačkog CSU-a  –  dosta radikalnije nastrojenog koalicionog partnera Merkelinog CDU-a, istakao da bi radije trenutno govorio o partnerstvu saTurskom nego li punopravnom članstvu. Ono što on predlaže jeste saradnja po ključnim pitanjima, koje je smjestio u pet tačaka u svom članku: ‘Odnosi sa Turskom trebaju pošten novi početak’.

Na samom početku Weber smatra da Europa mora priznati i podupirati napore Turske u zbrinjavanju izbjeglica, a odmah zatim da moraju nastaviti suradnju na graničnoj zaštiti. ‘Danas Turska igra ključnu ulogu u smanjenju pritiska migracije na naše europske vanjske granice. Uz sporazum EU-Turska od marta 2016. godine, protupravna migracija je zaustavljena pred vratima Europe. Istovremeno, EU mora ostati sposobna osigurati svoje vanjske granice. Pokretanje europske granične i obalne straže u oktobru 2016. godine bio je važan korak u tom smjeru. Ipak, najbolji rezultati u EU zaštiti granica mogu se postići zajedno s Turskom’, smatra Weber.

Kao treću stavku Weber navodi da Europa i Turska moraju zajedno postići mir u Siriji i Iraku. ‘Mi Europljani moramo učiniti sve što je u našoj moći kako bismo postigli prekid vatre kroz razgovore s predstavnicima ‘sirijskog režima i umjerenih oporbenih snaga’. Za ove razgovore, a naposljetku i za postizanje trajnog mira u regiji, Turska je jednostavno nezamjenjiv igrač’, napisao je on.’Europa i Turska moraju zajedno postići mir u Siriji i Iraku. Tokom hladnog rata, Europa i Turska zajedno su zaštitili Bliski istok i Mediteran od komunističke prijetnje. Moramo se vratiti na ovaj zajednički pristup kako bismo riješili sukobe našeg vremena. Mir i stabilnost u našem susjedstvu su u našem zajedničkom interesu’, dodao je Weber.

Međutim, iako svjestan važnosti Turske na svim poljima za EU, evropski savez država smatra da Turska mora prevladati’ svoje demokratske nedostatke’. ‘Skupina Europske narodne stranke (EPP) više puta je  jasno razgovarala s Turskom o povratku na vladavinu prava: nespojivo je sa slobodom izražavanja i slobodom štampe da je stotine novinara u zatvoru, da su stotine medija i potpisnici bezazlene peticije za akademske odnose za mir suočeni s optužnicama za širenje “terorističke propagande”, smatra predsjednik kluba EPP-a. Istodobno, ‘EU mora ostati otvorena za prilično dobrodošlicu svim mogućim budućim poboljšanjima. Iskrenost i otvorenost temelj su svakog održivog partnerstva’, zaključio je on.

Na koncu, daljnja gospodarska suradnja, prema Weberu, ovisit će o primjeni vladavine prava u Turskoj. ‘Europske kompanije trebaju pravnu sigurnost i neovisni pravosudni sistem kako bi mogli djelovati slobodno i bez straha. Turska se mora vratiti vladavini zakona ako želi razviti gospodarske odnose s EU i produbiti carinsku uniju’, smatra čelnik kluba narodnjaka u EU.

Međutim, ovakvi uslovi se mogu postavljati u vremenima kada nema značajnijih turbulencija u odnosima međunarodnih faktora u regiji, ali danas kada svijet jednostavno vri i ponegdje čak i puca po šavovima, Briselu, a pogotovo Berlinu, Ankara je nasušna potreba. Pored toga, promjene na području Bliskog Istoka se smjenjuju nevjerovatnom brzinom nakon što je aktuelna administracija američkog predsjednika prebacila fokus interesovanja dalje ka istoku, na Kinu sa kojom vodi trgovinski i ekonomski rat, ali i na EU kojoj je također uvela ‘sankcije’. Turska je sve više svjesna da ne može očekivati potpunu podršku NATO članica sadržanu u članku ‘napad na jednu članicu je napad na sve njih’.

Stoga je ohrabrujuće da su Berlin i Pariz, kao dva osnovna stuba EU,  prilikom pada turske valute prije nekoliko sedmica, uzrokovanog zatgenutošću odnosa sa SAD-om zbog odbijanja Ankare da izruči Washingtonu pritvorenog evangelisitičkog svećenika optuženog za saradnju sa terorističkim organizacijama u Turskoj, pružili ruku Ankari. Pored Katara, koji je odmah najavio ekspresne investicije od 15 milijardi dolara i tako stabilizirao tursku valutu, u pomoć Ankari je među prvima priskočio Berlin uz poruke o važnosti stabilnosti Turske za EU i najavu snažnije saradnje. Njemačka i Turska su u jednu ruku i ‘prirodni saveznici’, s obzirom na historiju zajedničkih odnosa, ali i na aktuelne težnje da se izbore za pravo veta u Vijeću sigurnosti.

 Njemačka se trudi da preko reformi EU stvori dosta centraliziran savez država koji bi naposljetku dobio i mjesto stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a, a uz to i pravo veta. Kampanja za ujedinjeniju Europsku uniju već je počela, a u tom pogledu veliku pomoć Berlinu pruža i Francuski predsjednik Emanuel Macron. Macron insistira na zajedničkoj EU armiji, zajedničkom budžetu za eurozonu i zajedničkom ministarstvu za vanjske poslove. Ako dodamo tome i već usvojenu zajedničku valutu, kao i već uspostavljenu zajedničku graničnu službu na krajevima Unije, onda vidimo konture nečega, što je još uvijek pretenciozno nazvati ‘Sjedinjenim Evropskim Državama’, ali si putevi reformi neminovno će voditi ka tom cilju.

Sa druge strane, Turska svoju šansu u Vijeću sigurnosti UN-a može tražiti i kao ‘predstavnik islamskog svijeta’. Turski predsjednik Redžep Tayyip Erdogan je u nekoliko navrata izjavljivao kako je “svijet veći od petorice“ i zatrašio reforme UN-a. Međutim, iako svi znaju da muslimanima kao jednoj od najvećih religijskih skupina, ma koliko oni bili nacionalno heterogeni, pripada jedan glas u Vijeću sigurnosti, to postaje problem onome koji to glasno kaže. Bude li Turska na ovaj način otvoreno tražila ‘svoje pravo’ postat će meta i SAD, i EU, ali i Britanije, Izraela te na koncu Rusije i Kine. Sa druge strane, bude li se čvrsto vezala u savez sa EU, i SAD i Rusija i Kina… će joj nuditi bilo šta, samo da izda EU. Jer na kraju krajeva, upravo je Europa glavna meta ‘izraelskog projekta’, budući da radikalni Jevreji u podizanju EU kao vjerovatno u budućnosti najveće i najače ekonomske i vojne sile, vide novo Babilonsko carstvo ili Novi Rim, koji ih želi porodbiti. S toga je izraelski cilj, pored slabljenja EU kroz radikalizam i desničarenje, oslabiti i Vatikan dovođenjem Pape, koji će biti antiislamski nastrojen, za razliku od aktuelnog pape Franje, koji je po svome usmjerenju lijevi liberal i naklonjen muslimanima.

Na koncu, Njemačka je najvažniji vanjskotrgovinski partner Turske u EU, a preko 7,5 hiljada njemačkih kompanija trenutno radi u Turskoj. Dvije zemlje povezuje i milionska turska dijaspora u Njemačkoj, ali i želja Berlina da se zajednički sa cijelom EU izbori sa migrantskom krizom kroz program pomoći Turskoj. Odmah poslije Berlina, podršku Turskoj pružila je i Francuska, uprkos suprotstavljenim interesima Pariza i Ankare u vezi s kurdskim pitanjem u Siriji. Ono što opterećuje odnose između EU i Turske jeste i pitanje ‘genocida nad Jermenima’, kojeg je dosta članica bloka priznalo, što je izazvalo bijes Ankare, ali i pitanje Kipra koje je još uvijek na dnevnom redu.

Turski utjecaj na regiju Balkana

Među osnovnim prioritetima EU jeste i stabilnost Balkana gdje se posljednju deceniju i Turska nametnula kao ozbiljan stabilizirajući faktor učestvujući na ovaj ili onaj način u oblikovanju ovdašnje političke i društve stvarnosti. U 2014. godini, u jeku ukrajinske krize i blokada isporuke ruskog gasa, u EU se mnogo govorilo o rezervama iranskog prirodnog gasa do kojih bi Evropa mogla doći izgradnjom tzv. ‘persijskog gasovoda’. (dodati za izgrađene gasovode)To je još jedan dodatni razlog zašto je Brisel zainteresovan da Balkan i Turska budu što sigurniji, bez rizika u pogledu ratnih sukoba.

Govoreći pred Evropskim parlamentom u aprilu, francuski predsjednik Emanuel Makron je stavio Ankaru i Moskvu u isti koš, rekavši da ne želi da se Balkan “okrene prema Turskoj ili Rusiji”. Slične stavove nedavno su ponovili i drugi europski zvaničnici. Tursko ekonomsko prisustvo nije ono što najviše brine EU, već je to strah da bi Turska mogla da dobije politički uticaj u regionu i to na račun Brisela, samtraju pojedini analitičari. Drugi su pak skloniji mišljenju da se europska javnost, dosta skeptična prema proširenju EU, na ovaj način pokušava privoliti svoje građanstvo da zbog straha ‘od strašne Moskve i Ankare’ što prije prigrle i Zapadni Balkan.

Valja istaći, kako su mediji krajem 2015. i početkom 2016. godine pisali da je nekadašnji šef diplomatije Turske, a nakon toga i premijer, Ahmet Davutoglu, inače povezivan sa gulenovim pokretom, bio jedan od nosilaca ideje sukoba sa Rusijom. Jedan od ‘zadataka’ prema ovim predviđanjima bio je i promjena režima u Iranu gdje bi Turska bila poligon za obračun sa tom zemljom, nakon čega bi se stekli uslovi da svi muslimani zajedno krenu na mehki stomak Rusije. Sa druge strane, i Kina traži svoju šansu da se domogne nenaseljenih ruskih prostranstava, a djeca u kineskim školama već odavno uče kako je kineski teritorij na potezu Novosibirsk – Dikson i Karsko more te cijeli istok Rusije. Teritorij od te linije pa do Urala na Zapadu pripao bi muslimanima, a zapadno od Urala bio bi integriran u EU. Ruski polarni pojas, bogat naftom i plinom koji je topljenjem leda postao i novi plovni put, podijelile bi Velika Britanija i SAD.

Davutoglu je, stoji u tadašnjim medijskim izvještajima, bio primoran dati ostavku nakon što se ispostavilo da je turska vojska, po njegovom naređenju, oborila ruski avion iznad Sirije i tako gotovo izazvala sukob između dvije zemlje u koje bi se na koncu morao uključiti i NATO. Iz ovoga slijedi kako je Turska mnogo više potrebnija Rusiji, nego li što je Rusija Turskoj. Pojedini analitičari su tvrdili da je Davutoglu bio nezadovoljan pravcem ustavnih promjena u Turskoj te da se Erdogan uplitao u njegove ingerencije, budući da je obavljao dužnost predsjednika stranke, ali i premijera Vlade, dok je po tadašnjem ustavu predsjednik, u ovom slučaju Erdogan, morao biti nestranačka ličnost, a to pravilo je dokinuto posljednjim ustavnim promjenama.

Međutim, kako navodi general Fikret Muslimović u časopisu ‘Korak’ , Davutoglu je  lično demantirao sve ove tvrdnje naglašavajući svoju odanost predsjedniku Erdoganu: ‘Neću tolerisati spekulacije o mom odnosu sa predsjednikom Erdoganom. Do kraja ću mu biti odan i nastaviti dobre odnose s njim. Niko od mene nikad neće čuti niti je čuo ijednu riječ protiv  predsjednika. Čast predsjednika Turske i čast i ponos njegove porodice su moja čast. Njegova porodica je moja porodica’.

Bilo kako bilo, Turska je na Balkanu kroz investicije i kulturni utjecaj i to se ne može promijeniti, ali se može utjecati na otklanjanje straha od bilo kakvog političkog utjecaja na štetu EU. Turska zaista, otvoreno i bezpogovorno želi vidjeti Blakan u EU i NATO-u. Sumnje u drugačiji pristup Ankare otklonio je nedavno i sam Erdoganov glasnogovornik, koji je kazao da ‘cilj Turske na Balkanu nije ostvarivanje uticaja, već mir i stabilnost’.

“Cilj Turske na Balkanu nije da ostvariti uticaj, već uspostaviti mir, stabilnost i sigurnost. Mi smo to i dokazali više puta. Da imamo drugačije ciljeve na Balkanu, već odavno bi smo poduzeli različite angažmane. Turska je u svim odnosima krajnje transparentna, te ima pristup u kojem jednako uvažava svaku stranu. To je ono što Turska traži i za cijeli svijet. Naš predsjednik uporno govori da je ‘svijet veći od pet’ (pet članica VSUN-a, op.a.), a to znači da trenutni svjetski poredak ne zadovoljva pravdu i jednakost, odnosna da je potrebno pronaci rjesenja za ovaj problem”, kazao je Kalin.

Dodatno je kazao da je potrebno posvetiti veliku pažnju kada je riječ o političkoj stabilnosti Balkana, te kako je “ostvarivanje političke stabilnosti, mira i blagostanja značajno ne samo za regiju, nego za svakoga”. Prema njegovom mišljenju,  na tom planu postoje dvije opasnosti, jedan od njih su mikro nacionalizmi, a druga su periodične vanjske intervencije kojima se želi napraviti nered u regiji. Kalin je također, konstatovao kako regija Balkana još uvijek nije ostvarila nivo ekonomskog rasta koji zaslužuje, te poručio je da je Turska, u namjeri da se ostvari taj ekonomski razvoj, pokrenula niz projekata u zemljama regije. Kako je rekao, Turska je u više navrata pozvala svoje investitore da ulađu u regiji, kako danas broje kompanije djeluju u regiji, no podvukao je kako to još uvijek nije na željenom nivou.

U svakom slučaju i turski utjecaj na Blakanu, kako ga god ko vidio, je jedan od faktora koje uzima Brisel prilikom odnosa prema Ankari. Druga dva faktora, jesu dobri odnosi Turske sa Iranom i Rusijom, gdje EU također može iskoristiti utjecaj Ankare, kao isturene članice NATO-a o čemu smo već pisali.

Na kraju, aktuelni geopolitički kontekst uslovaljava dobre i sadržajne odnose između EU i Turske. Nema stabilne EU, bez stabilne Turske i to dobro znaju i u Briselu i u Parizu i u Berlinu. Moderna Turska je također svjesna svoje pozicije i strateške uloge za sigurnost kontinenta i već je krupnim koracima krenula ka EU. Na tom putu mora biti strpljiva i spremna otrpjeti brojne predrasude i napade koji će dolaziti od dijela evropskih država i lidera koji Evropu posmatraju kao klub država sa isključivo judeo-kršćanskom kulturom. Turska svojim primjerom može pokazati da su te predrasude izgrađene na iracionalnim strahovima od drugog i drugačijeg i da zajedno sa članicama EU dijeli iste civilizacijske vrijednosti.

 

 

(Global CIR/Amel Jašarević)

Komentarion this Post

  1. Clanak je kao po obicaju izvanredan a moze sluziti i u skolama kao gradivo ili kao referencija za daljne znastvene clanke. Cipar ce biti veliki izazov za odnose Eu i Turske,jer su prsti engleza umijesani.Perfidni Albion ima dvije vojne baze na cipru, bolje receno dvije enklave koje su dio Velike Britanije, koji su pod jurisdikcijom Londona. Na tim bazama Englezi imaju sva tri roda vojske, zrakoplovstvo, mornaricu i kopnene snage. Tu se nalazi najveci spijunski centar za prisluskivanje cijelog Bliskog Istoka. Ta dva teritorija su veliki oko 250 km kvadratnih. To je de jure i de fakto englesko i zato je velika zaledjina Izraela i Izraelske sigurnosti.Turci EU a pogotovo Rusi bi morali dobiti jednu enklavu u Siriji inace sva njihova borba za Siriju protiv koalicije – Izrael, GB, USA, – ce biti uzalud, nitko ne zna sto ce biti za 10 ili 20 godina, zato su Englezi cementirali svoje pristvo na Cipru stim sto su sebi prisvojili dvije enklave. Rusi su uvijek pomagali Cipar a zauzvrat je njiman Cipar uvijek zabijao noz u ledja. Prije par godina je Cipar zapljenio ruskim drzavljanima velike kolicine novca, koliko, ne zna se tocno zato jer nas zapadni americki demokrati nece preko svojih medija izvijestiti.Eh zato postojite vi.

    Reply
  2. Još jedna džamija se otvara u Turskoj??Bolje da Turska ulaže u integraciju turaka u Njemačkoj mnogi neznaju ni riječi njemačkog i žive u zatvorenim zajednicama!Teško Švabama a biće im i teže kada bude više bilo Dzamija nego crkvi(šalim se) .Postoje cjeli dijelovi grada koji su naseljeni isključivo Turcima i strancima : geta u koje Njemci i ne ulaze(demokracija) …Ali sa druge strane da ce izbacivati dolar u medjusobnoj trgovini nekada je bilo mnogo opasno sjetimo se kada su arapi htjeli svojedobno ukinuti dominaciju dolara , uvesti kao platežno sredstvo libanonsku valutu i libanon kao centra transakcije i evo u Libanonu gori još i danas! Ali dobro je da su počeli Rusi i Kinezi, Venecuela i Turska i Iran . To su ustvari najjače sankcije amerima ikada koje su imale.

    Reply

Komentiraj