EPIGENETIKA HOLOKAUSTA: Djeca žrtava genocida mogu naslijediti markere traume u svojoj DNK

Sad, kada smo načeli temu epigenetike, red je se ponekad osvrnemo na par značajnijih radova iz ovi oblasti. Većina studija o epigenetici su jako recentne i ova oblast doživljava procvat.

Podsjetimo se – epigenetika otkriva markere na DNK koji nisu geni, a koji mogu utjecati na to da li je neki gen “izložen” unutar navoja, tj. da li je dostupan za transkripciju. Jer ako gen, usljed kondenziranosti hromatina nije dostupan za transkripciju, on je na poziciji “isključeno”. Neki faktori, koji mogu dospjeti u nukleus stanice, poput metilnih skupina, imaju utjecaja na način na koji je hromatin kondenzovan, a ti faktori u stanicu dospijevaju iz vanjske sredine – preko hrane, pića, vazduha, možda i iz kozmetičkih proizvoda i sl. Međutim, ne samo da smo mi “proizvod” međudjelovanje naše okoline i genetike, neko smo i “proizvod” djelovanja gena naših roditelja i njihove okoline.

Sjećate se priče o Lamarckovoj žirafi? Žirafe su u toku evolucije stekle dugačke vratove jer su protezale vratove prema visokim grmovima akacije. Zatim su se te promjene prenosile na potomstvo. Darwin je govorio drugačije – u početku su postojale i žirafe sa nešto dužim i one sa nešto kraćim vratovima, ali se u doba nestašice hrane pokazalo kako one sa dužim vratovima imaju veću šansu da prežive jer mogu dohvatiti lišće koje je gore visoko i nedostupno za većinu. Darwin je ovo nazvao “prirodna selekcija” i to je postao jedan o stubova njegove teorije evolucije. U principu, Lamarckova teorija kaže da ako je muškarac nabildan usljed vježbanja, i njegova će djeca biti nabildana.

To je danas smiješno. Međutim kada se nađete u polju epigenetike, vidjećete da to ima nekog smisla. Modifikacije zavrnutosti DNK (kondenziranosti molekule DNK u hromatinu), izazvane vanjskim faktorima kod roditelja mogu utjecati na ponašanje gene kod potomaka.

Studija koju su sproveli na institutu bolnice Mount Sinai u Njujorku je pokazala kako žrtve holokausta i njihova djeca imaju smanjene nivo kortizola u odnosu na jevrejske porodice koje su za vrijeme Drugog svjetskog rata živjele van Evrope.

Kortizol je hormon koji spada u steroidne hormone, a reguliše odgovor organizma na stres. Smanjen nivo kortizola je povezan sa sklonošću ka depresiji i emocionalnoj hipersenzitivnosti te sa socijalnom ankcioznošću.

Studija je objavljena u časopisu Biological Psychiatry u avgustu 2015. Ovdje je abstrakt studije, a ko želi pročitati cijelu studiju neka naznači svoj mail u komentarima ispod ovog posta i poslaću mu/joj pdf studije.

Voditeljica studije, Rachel Yehuda, našla je iste rezultate i kod djece ratnih veterana i kod ljudi koji su preživljeli 9/11.

Sve ovo ne znači da studija govori o međugeneracijskoj traumi, nego pruža novi uvid u mehanizme djelovanja stresa na epigenetičkoj razini. Postajemo još više svjesno fragilnosti svega onoga što nas čini ljudima. Male promjene u integritetu DNK mogu imati veliki utjecaj na fenotip. Također, ovo pruža novo svjetlo na genezu depresije te možda pomogne u stvaranju novih metoda kojim bi se pomoglo onima koji pate od depresije.

Ova studija je pokazala kako metilacija citozina na genu koji kodira FK506-vezujući protein 5 (FKBP5) kod žrtava holokausta i njihovih potomaka korespondira sa povećanom prevalencijom depresije i ankcioznosti. FKBP5 ima interakciju sa receptorima steroidnih hormona u koje spada i kortizol. Manje FKBP5 znači i smanjeni nivoe kortizola tj. manju dostupnost kortizola, što otežava odgovor organizma na stres.

(Global CIR/quantumjk.blogspot.ba)

Komentiraj