KONZERVATIVCI I MODERNISTI: Alija Izetbegović o uzrocima zaostalosti muslimanskih naroda

Ideja islamske obnove sa svojim shvaćanjem o sposobnosti islama da ne samo odgaja čovjeka nego i uređuje svijet, imat će uvijek protivnike u dvije vrste ljudi: konzervativci hoće stare obrasce, modernisti hoće tuđe obrasce. Prvi Islam vuku u prošlost, drugi mu pripremaju tuđu budućnost, stoji u knjizi ‘Islamska deklaracija’, prvog predsjednika Predsjedništva RBiH Alije Izetbegovića, čiji Vam odlomak donosimo u nastavku.

Bez obzira na velike međusobne razlike, ove dvije kategorije ljudi imaju nešto zajedničko: i jedni i drugi u Islamu vide samo religiju, shvaćajući ovaj izraz u europskom značenju te riječi. Izvjestan nedostatak smisla za finese jezika i logike, a više nerazumijevanje biti Islama i njegove uloge u povijesti i svijetu, navodi ih da islamski din prevode religijom, što je iz jednog naročitog razloga sasvim pogrešno.

Iako predstavlja ponavljanje i potvrđivanje fundamentalnih istina o porijeklu i misiji čovjeka, pristup Islama u jednoj stvari je potpuno nov: u zahtjevu da se ujedini vjera i nauka, moral i politika, ideal i interes. Priznajući postojanje dva svijeta, prirodnog i unutrašnjeg, Islam uči da upravo čovjek predstavlja premošćenje ponora između ova dva svijeta. Izvan ovog jedinstva religija počinje vući u zaostalost (odbacivanje svakog djelatnog života), a nauka u ateizam.

Polazeći od stava da je Islam samo religija, konzervativci dolaze do zaključka da Islam ne treba, a naprednjaci da Islam ne može, uređivati vanjski svijet. Praktični rezultat je isti.

Glavni, mada ne i jedini, nosilac konzervativnog shvaćanja u muslimanskom svijetu danas je stalež hodža i šejhova, koji su se nasuprot jasnim stavovima o nepostojanju svećenstva u Islamu organizirali kao poseban stalež, koji je za sebe monopolizirao tumačenje Islama i stavio se kao posrednik između Kur’ana i ljudi. Kao svećenici oni su teolozi, kao teolozi oni su neizbježno dogmatičari i pošto je vjera dana jednom zauvijek, ona je po njihovom mišljenju jednom zauvijek i protumačena, i najbolje je sve ostaviti kako je dano i definirano prije hiljadu i više godina. Po ovoj neizbježnoj logici dogmatičara, teolozi postaju ljuti neprijatelji svega novog. Daljnja izgradnja šerijata kao zakona u smislu primjene načela Kur’ana na sve nove i nove situacije koje donosi razvoj svijeta, izjednačava se s napadom na integritet vjere. Možda u ovome ima i ljubavi prema Islamu, ali to je patološka ljubav uskogrudih i nazadnih ljudi, čiji je smrtni zagrljaj gotovo ugušio još uvijek živu islamsku misao.

Bilo bi, međutim, pogrešno misliti da je u rukama teologa Islam ostao zatvorena knjiga. Uvijek sve više zatvorena prema nauci i sve više otvorena prema mistici, teologija je dopustila da se u ovu knjigu upišu mnoge iracionalne, islamskoj nauci potpuno strane stvari pa čak i jasne praznovjerice. Tko pozna prirodu teologije bit će mu jasno zašto se ona nije mogla oduprijeti iskušenju mitologije i zašto je čak u ovome gledala izvjesno obogaćivanje vjerske misli. Monoteizam Kur’ana, najčišći i najsavršeniji u povijesti vjerskih učenja, bio je postupno kompromitiran, a u praksi se pojavila odvratna trgovina vjerom. Oni koji su sebe nazivali tumačima i čuvarima vjere, napravili su od nje zanimanje, uostalom vrlo ugodno i unosno, i bez mnogo grižnje savjesti prihvatili stanje u kojem se njene poruke nisu uopće provodile.

Teolozi su tako postali pogrešni ljudi na pogrešnom mjestu. I sada kada muslimanski svijet pokazuje sve znake buđenja, ovaj stalež postaje izraz svega turobnog i sklerotičnog u tom svijetu. On se pokazao potpuno nesposobnim da preuzme bilo kakav konstruktivan korak da se islamski svijet suoči s nevoljama koje ga pritišću.

Što se tiče tzv. naprednjaka, zapadnjaka, modernista i kako se sve još ne zovu, oni svugdje u muslimanskom svijetu predstavljaju pravu nesreću, jer su prilično brojni i utjecajni, naročito u vlasti, školstvu i javnom životu uopće. Gledajući u hodžama i konzervativcima Islam, i uvjeravajući druge u to, modernisti se frontalno dižu protiv svega što predstavlja ovu misao. Ove samozvane reformatore u današnjim muslimanskim zemljama prepoznat ćete po tome što se obično ponose onim čega bi trebali da se stide, a stide se onoga čime bi trebali da se ponose. U većini su to “tatini sinovi”, koji se školuju u Europi i odatle se vraćaju s osjećajem duboke inferiornosti prema bogatom Zapadu i osobite superiornosti prema siromašnoj i zaostaloj sredini iz koje su nikli. Bez islamskog odgoja i bez duhovne i moralne veze s narodom, oni brzo gube elementarne kriterije, pa umišljaju da će rušenjem domaćih shvaćanja, običaja i uvjerenja, a uvođenjem tuđih, na tom tlu preko noći stvoriti Ameriku, kojoj se inače pretjerano dive. Umjesto standarda oni donose kult standarda, umjesto razvijanja mogućnosti toga svijeta oni razvijaju želje i tako utiru put korupciji, primitivizmu i moralnom kaosu. Njima nije jasno da moć zapadnog svijeta nije u tome kako on živi, nego u tome kako on radi, da ta snaga nije u modi, bezboštvu, noćnim klubovima, raspuštenoj mladoj generaciji, nego u izvanrednoj radinosti, upornosti znanju i odgovornosti njegovih ljudi.

Nije, dakle, glavna nevolja u tome što su naši zapadnjaci koristili tuđe obrasce, nego u tome što ih nijesu znali koristiti ili – bolje rečeno – što pri tome nijesu razvili dovoljno jak osjećaj za ono što valja. Oni nijesu preuzeli korisni proizvod, nego štetni, zagušljivi nusprodukt jednog civilizacijskog procesa.

Među rekvizitima sumnjive vrijednosti koje naš zapadnjak nosi kući, nalaze se obično i razne “revolucionarne” ideje, programi reformi i slične “spasilačke doktrine” koje “rješavaju sve probleme”. Među ovim “reformama” ima primjera nevjerovatne kratkovidosti i improvizacije.

Tako na primjer, Mustafa Kemal, koji je očigledno bio veći vojskovođa nego kulturni reformator i čije zasluge za Tursku treba svesti na pravu mjeru, jednom od svojih reformi zabranjuje nošenje fesa. Pokazalo se vrlo brzo da se izmjenom oblika kapa ne može izmijeniti ono što je u glavama ili navikama ljudi, a još manje ono što čini njihov stvarni položaj, pa su svi problemi Turaka, jučerašnjih u fesu i današnjih u šeširu, ostali potpuno isti.

Već više od jednog vijeka pred mnoge narode van sfere zapadne civilizacije, postavlja se problem odnosa prema ovoj civilizaciji. Da li u ovom suočavanju zauzeti stav potpunog odbijanja, opreznog prilagođavanja ili prihvaćanja svih aspekata ove civlizacije bez izbora? Tragedija ili trijumf mnogih nacija bio je u ovisnosti od toga kako su one odgovorile na ovo sudbonosno pitanje.

Postoje reforme iz kojih zrači mudrost jedne nacije i one koje znače izdajstvo samog sebe. Primjer Japana i Turske ostaje u ovom pogledu klasičan u suvremenoj povijesti.

Krajem prošlog i početkom ovog vijeka ove dvije zemlje pružale su sliku vrlo sličnih, “usporedivih” zemalja. Obje su bile stare carevine, s vlastitom fizionomijom i svojim mjestom u povijesti. Ovje su se nalazile na približno istom stupnju razvoja i sa slavnom prošlošću, koja je mogla značiti i veliki privilegij i veliki teret. Jednom riječju, one su za budučnost imale skoro podjednake šanse.

Zatim su slijedile poznate reforme u obje zemlje. Da bi nastavio živjeti svoj a ne tuđi život, Japan je pokušao ujediniti tradicije i progres. Za Tursku su njeni modernisti izabrali suprotan put. Danas je Turska trećerazredna zemlja, a Japan se popeo u sam vrh svjetskih nacija.

Razlika u filozofiji japanskih i turskih reformatora nije možda bila nigdje toliko jasna i karakteristična kao u pitanju pisma.

Dok Turska ukida arapsko pismo, koje po svojoj jednostavnosti i sa svega 28 znakova, spada u najsavršenija i najraširenija svjetska pisma, Japan odbacuje zahtjev svojih “romaja” da uvedu latinicu. On zadržava svoje komplicirano pismo koje nakon reforme, pored 46 znakova, sadrži i 880 kineskih ideograma. U Japanu danas nema nepismenih, a u Turskoj je – četrdeset godina nakon uvođenja latinice – nepismeno više od polovine stanovništva, jedan rezultat od kojeg bi, dakle, i slijepi trebali da progledaju.

I ne samo to. Ubrzo se pokazalo da nije bilo u pitanju samo pismo kao puko sredstvo registracije. Pravi razlozi, a zatim i posljedice, mnogo su dublje i značajnije. Bit sve ljudske civilizacije i progresa je u nastavljanju, a ne u uništavanju i negiranju. Pismo je način na koji nacija “pamti” i traje u povijesti. Ukidanjem arapskog pisma svo blago prošlostim, sačuvano u pisanoj riječi, bilo je za Tursku uglavnom izgubljeno i ona se ovim jednim jedinim potezom srozala do granica barbarstva. Uz niz drugih “paralelnih” reformi, nova turska generacija se našla bez duhovnog oslona i u jednoj vrsti duhovnog vakuuma. Turska je izgubila svoje “sjećanje”, svoju prošlost. Kome je ovo bilo potrebno?

Zagovornici modernizma u islamskom svijetu nisu, dakle, bili ona vrsta mudrih narodnih ljudi, koji su znali u izmijenjenim prilikama i na nov način ostvariti stare ideale i vrijednosti. Oni su ustali protiv samih vrijednosti i često sa ledenim cinizmom i zaprepašćujućom kratkovidnošću gazili narodne svetinje i uništavali stvarni život, da bi na mjesto njega presadili imitaciju života. Kao posljedica ovog divljanja u Turskoj i drugdje stvorile su se, ili su na putu da se stvore, nacijeplagijati: duhovno zbrkane zemlje bez vlastitog lica i bez osjećaja za svoj vlastiti put. U njima je sve neautentično i umjetno, bez pravog oduševljenja i snage, poput lažnog sjaja njihovih europeiziranih gradova.

Može li zemlja koja ne zna šta je i odakle vuče korijen imati jasnu predstavu o tome kuda ide i čemu treba da stremi?

Primjer nekih Kemalovih reformi može izgledati drastičan, ali, svejedno, ove reforme predstavljaju obrazac za svaki prilaz zapadnjaka problemima islamskog svijeta i načina na koji oni misle “popravljati” ovaj svijet. To je uvijek otuđenje, bježanje od pravih problema, od mukotrpnog rada na stvarnom moralnom i prosvjetnom uzdizanju naroda i orijentaciji na vanjske, površne stvari.

Što je značila nezavisnost jedne muslimanske zemlje u kojoj je vođenje javnih poslova došlo u ruke ove vrste ljudi? Kako su oni upotrijebili tu slobodu? Prihvaćanjem stranih idejnih uzora i traženjem političkog oslona kod stranaca, onih na Zapadu ili onih na Istoku svejedno, svaka od ovih zemalja je dobrovoljno, na usta svojih novih upravljača, pristala na ponovno porobljavanje. Stvorila se jedna vrsta duhovne i materjalne zavisnosti, čiji je sadržaj: tuđa filozofija, tuđi način života, tuđa pomoć, tuđi kapital, tuđa potpora. Ove zemlje su stekle formalnu nezavisnost, ali nisu stekle stvarnu slobodu, jer svaka sloboda je prvenstveno duhovna sloboda. Nezavisnost naroda koji nije prvo izborio ovu duhovnu slobodu, uskoro će se svesti na himnu i zastavu, a ove dvije stvari vrlo su malo za stvarnu nezavisnost.

Borba za istinsku nezavisnost muslimanskih naroda mora zato svugdje započeti nanovo…

(Global CIR, Odlomak iz knjige ‘Islamska deklaracija’, Alije Izetbegovića)

Komentiraj