KAKO POSTAVITI FIGURE!? Za predstojeću partiju šaha potrebno nam je znanje i iskustvo starih velemajstora!

Petnaest je godina od kada nas je napustio prvi predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović i možda je upravo ovaj postizborni period najbolje vrijeme da svi politički akteri u BiH razmisle o tome koji je najkraći put da ova zemlja konačno bude integrisana u EU i NATO kao i ostale države Evrope.

Taj put sigurno nije put podjela, ličnih, političkih i ideoloških animoziteta, već put političkog ukrupnjavanja oko zajedničkih platformi i projekata. Svi akteri političke scene u našoj zemlji, a kojima je Bosna na srcu i istinski žele njen napredak, moraju biti svjesni da se samo stabilnim koalicijama mogu  suprotstaviti čitavom arsenalu opstrukcija i poluga koje je zahvaljujući rezultatima ovogodišnjih izbora i ulaskom u Predsjedništvo dobio Milorad Dodik.

Piše: Amel Jašarević

Politička širokogrudnost

Posljednjih dana je jasno kako se BiH nalazi pod političkom i diplomatskom agresijom i sa hrvatske i sa srbijanske strane, koje koriste domaće animozitete kako bi našu zemlju predstavile kao ‘problem’ u srcu Balkana. Stoga ako aktuelni stranački lideri  išta trebaju naučiti iz političkog djelovanja prvog predsjednika Republike BiH  Alije Izetbegovića, onda je to ‘politička širokogrudnost’, spremnost na dijalog i uvažavanje svih mišljenja prije donošenja bilo kakve odluke. Alija Izetbegović, iako je imao na to pravo kao žrtva komunističkog režima, nije sektašio i dijelio ljude prema njihovim ideološkim i drugim uvjerenjima, već ih je okupljao videći u njima potencijal i resurs koji može koristiti očuvanju i napretku države.

Jučerašnji ‘neformalni susret’  Milorada Dodika i Dragana Čovića u Banjoj Luci trebao bi upaliti sve alarme i lampice za uzbunu u glavama političkih lidera koji još uvijek kalkulišu i razmišljaju o velikoj probosanskoj koaliciji čija bi okosnica trebale biti SDA i SDP.  Dogovorom o koaliciji SNSD-a i HDZ-a na državnom nivou, Bošnjacima je jasno stavljeno do znanja da će u naredne četiri godine eksponent destruktivne Čovićeve politike u Predsjedništvu BiH biti Milorad Dodik, ali ne zbog toga što se posebno brine za položaj  Hrvata u BiH, već zbog toga što ih vidi kao sredstvo da ostvari svoj konačni cilj – rasturanje države BiH i odcjepljenje RS-a kroz podjelu Federacije.U ovom je slučaju trenutno manja odgovornost na SDA  koja je ponudila koaliciju SDP-u, dok iz te stranke još uvijek dolaze konfuzni odgovori.

Vrijeme koje je pred nama stranke trebaju iskoristiti i dobro analizirati izborne rezultate. To se posebno odnosi na SDA. Vrh stranke bi trebao tražiti odgovore, od kantona do kantona, gdje leži ključni razlog slabljenja ili povećanja podrške stranci: da li je to neaktivnost ili aktivnost općinskih organizacija, loš ili dobar vizuelni identitet kampanje, zastupljenost na društvenim mrežama i sl.  Mnogo je pitanja na koje odgovore treba dobiti sada, kako se u iste probleme i zamke ne bi upadalo uoči općinskih izbora kroz dvije godine.

Iskustvo i pronicljivost

Danas kada Dodik najavljuje okupljanje svog kabineta spominjući imena poput Emira Kusturice, jasno je kako pored oštrih reakcija koje takvi potezi mogu izazvati u bh. javnosti, on ustvari želi afirmirati RS i ideju odcjepljenja predstaviti kao legitimnu u svijetu. Stoga se ne treba čuditi ako u diplomatska predstavništva imenuje okorjele mrzitelje BiH, a za savjetnike kompromitirane ljude, ali i dvorske lude poput  Dževada Galijaševića. Dakle, Dodikova platforma je jasna, a to je diskreditacija državnih institucija i obesmišljavanje postojanja države BiH te svakodnevno iživljavanje na njenim građanima.

Sa druge strane, postavlja se pitanje šta je platforma ‘probosanskog bloka’ i koji ljudi je mogu iznijeti?

Svima je jasno da se sigurno možemo osloniti na Šefika Džaferovića koji je kroz časnu borbu u uniformi tokom odbrane od agresije dokazao odanost domovini. Međutim, ne može Džaferović, i pored najbolje namjere, taj  posao iznijeti sam pa je veoma važno ko će biti članovi njegova kabineta. Ohrabruje činjenica da je najavio kako će se po važnim pitanjima savjetovati sa aktuelnim predsjedavajućim Predsjedništva BiH i predsjednikom SDA Bakirom Izetbegovićem, čije je iskustvo iz prethodna dva mandata, ali i ono koje je stekao tokom devedesetih radeći u kabinetu svoga oca, zaista dragocjeno.

S obzirom na sveukupno stanje u BiH i regiji, smatram neophodnim i potrebnim  aktivirati i ljude koji su prerano penzionisani, a imali su i još uvijek imaju puno toga dati na poljima sigurnosti i bezbjednosti, jer predstoji nam presudna bitka za Bosnu na diplomatskoj i političkoj ravni. Znanje i proniciljivost koje takvi ljudi posjeduju u ovom trenutku su nam najpotrebniji. Oni se mogu aktivirati bilo kao savjetnici, bilo kao mentori mlađim kolegama, ili na neki drugi način kojim će moći doprinijeti očuvanju BiH, ali i prenijeti svoje vještine  i iskustva na mlade, kojima također ne treba zatvarati vrata.

Bošnjaci bi u ovim vremenima trebali ponuditi takve kadrove koji mogu prepoznati i zaustaviti brutalne i otvorene napade na institucije, ali i one suptilne i subverzivne antidržavne aktivnosti, koje nam, čini se, često promiču. Stoga nam valja razmisliti ko će biti na našoj strani stola, a da može odgovoriti  svim vidovima agresije na državu i njene institucije.

Također, valja paziti da se na važne funkcije u diplomatsko-konzularnim predstavništvima  imenuju obrazovani i vrijedni ljudi, a ne oni kojima bh. diplomatska mreža već duže vremena služi da uhljebe svoje cijele porodice. BiH je potrebna snažna međunarodna inicijativa, prolazi nam zadnji voz i mnogo smo vremena već izgubili da bismo imali luksuz ponavljati loše diplomatske poteze.

Partija šaha

Kolika je moć iskustva, koje posjeduju pojedinci, znam iz primjera kojem sam lično svjedočio. Imao sam privilegiju ponekad  piti kahvu sa jednim šahistom, starijim gospodinom, koji je  djelovao nezainteresovano kada bih mu predložio da odigramo koju partiju šaha. Međutim, mladalačka radoznalost, ali moram priznati i moj podcjenjivački pogled na njegovu slavnu šahovsku karijeru, naveo me da testiram starog velemajstora i provjerim njegove reflekse, memoriju i sposobnosti. Bio je to ispunjen i realiziran čovjek u onome što je radio pa nije imao potrebu da se dokazuje, ali sam mu iznio ponudu  za koju sam mislio da ju ne može odbiti.

-Molim Vas , da li biste prihvatili jedan izazov, prekinuo sam dugotrajnu tišinu.

-O čemu se radi, upitao je ponovo kao nezainteresovan, a jasno sam vidio  da mu se pogled razvedrio i da sam pobudio njegovu pažnju.

– Želio bih organizirati jedan šahovski meč  u kojem ćete učestvovati Vi na jednoj strani, a sa druge strane ja sa pet svojih kolega. Vaše je samo da pristanete, a mi ćemo ugovoriti susret, mjesto i vrijeme,  ispalio sam kao iz topa, još uvijek sumnjajući da će prihvatiti.

-Naravno, to bi zaista bilo nešto novo u ovim danima kada me malo šta može iznenaditi, rekao je kroz osmijeh, vjerovatno smijući se mojoj naivnosti i neiskustvu.  Nisam to tada shvatao, već sam sve od sebe dao da do meča dođe, ali po mojim ‘pravilima’.

Organizirao sam prostor, pozvao igrače i jasno im dao instrukcije šta trebaju raditi kako bi mu odvukli pažnju i poremetili koncentraciju. Sa svoje sam se strane potrudio da zavjese  na prozorima budu postavljene tako da velemajstoru  sunce ide pravo u oči kako bih ga dodatno onesposobio. Jedan kolega bio je zadužen da zapričava velemajstora, drugi će pjevušiti razne melodije i cupkati nogama. Treći je non-stop figurama trebao udarati o sto, četvrti unositi nervozu govoreći drugima da šute, ljuteći se i žaleći se na kompletnu atmosferu, peti će polemisati sa njim, a ja ću na sve to zbijati šale i što je moguće duže odugovlačiti poteze.  Uglavnom svi smo imali svoj poseban zadatak, a zajedničko nam je bilo da smo u  jednom trenutku trebali  ‘ukrasti trinaesti potez’, bilo da ćemo odigrati potez više, pomjeriti ili ukrasti neku od figura, zavisi šta u tom trenutku kome bude najviše odgovaralo ili trebalo, ali tako da to velemajstor ne primjeti.

Počeo je meč, bio sam zadovoljan poslom koji sam obavio, već zamišljajući lice iskusnog šahiste kada ga moji jarani raspamete. Zamišljao sam kako će izgledati taj trenutak kada mu otkrijem kako su mu ukradeni potezi.

Igralo se šest partija istovremeno i  došao je momenat trinaestog poteza. Jedan je pomjerio topa, drugi lovca, treći je maznuo skakača, a četvrti izvršio rokadu preko tučenog polja…nadajući se da smo ga ‘sredili’. Međutim, na opšte zaprepaštenje nas mlađarije, velemajstor je, kako bi kome prilazio onako hladno, kao da je to sastavni dio igre, govorio: ‘Vrati ovdje topa, ovdje fali skakač, …’, nastavljajući da igra kao da se ništa nije desilo.

Nit je ko pjevušio, niti cupkao, a ni meni nije bilo do zbijanja šala, već smo ćutali i gledali u tablu, dok su nam krupne graške znoja lile niz lice. Vladala je mrtva tišina, samo se čuo zvuk njegovih koraka, od stola do stola. Mi smo već bili matirani jer umjesto da smo ga  dekoncentrisali i zbunili, svojim hladnim držanjem i preciznim zapažanjima, on je nas stavio na muke. Jednostavno, gledali smo da se što prije sve završi, a ja sam se vjerovatno najgore osjećao budući da sam bio ‘organizator’.

Jedan po jedan, matirani i ošamućeni neočekivanim porazom, nijemo smo ga gledali, a on se kao stari znalac našalio: ‘Čemu takve face, pa dobri ste vi momci. Treba samo još vježbati, ima tu potencijala…’ Na njegovom licu se vidjelo zadovoljstvo, ali ne zbog činjenice da je nadmudrio nekoliko nas žutokljunaca, već zbog toga što je vidio da sam naučio i usvojio još jednu životnu lekciju, a ona glasi ‘ne podcjenjuj ljude od iskustva’.

Imati takve ljude pored sebe je iznimno bogatstvo, a dodijeliti im određene funkcije preko kojih će moći unaprijeđivati naše društvo, velika je dobit za narod i državu.

 

(Global CIR/Amel Jašarević)

Objavljeno u:

Komentiraj