KAKO ŽIVE LJUDI KOJI NE OSJEĆAJU BOL? Oboljeli od CIP-a mogu staviti ruke u ključajuću vodu ili ići na operaciju bez anestezije, ali postali su ‘meta’ farmaceutske industrije

Na Institutu za ljudsku genetiku u Aachenu u Njemačkoj, doktorica Ingo Kurth priprema se za neobičan zadatak. Uzima uzorke krvi od Stefana Betza, 21-godišnjeg studenta koji pati od genetskog poremećaja koji je toliko rijedak da ga ima samo nekoliko stotina ljudi u svijetu.

Betz ima kongenitalnu neosjetljivost na bol, ili CIP. To znači da može staviti ruke u ključajuću vodu ili ići na operaciju bez anestezije, bez osjećaja nelagode. U svakom drugom slučaju, njegove osjećajne percepcije su normalne. Znoji se kad je u sobi vruće, drhti kada je hladno. Ali, kao skoro svi koji pate od CIP-a, Betz svoje stanje više smatra prokletstvo nego darom.

Bol je izuzetno važna za postavljanje granica

Ljudi misle da je neosjećanje bola nevjerovatna stvar i da vas to skoro čini superljudima“, kaže Betz. „Za ljude sa CIP-om je upravo suprotno. Voljeli bismo da znamo šta znači bol i kako izgleda kad vas nešto boli. Bez toga vaš život je pun izazova.“ Dok je bio dijete, Betzovi roditelji su najprije misli da ima neki blagi mentalni poremećaj. „Nismo razumjeli zašto je tako nespretan“, prisjeća se njegov otac Dominic. „Stalno je udarao u stvari i dobijao modrice i ožiljke.“ Ni njegovi roditelji ni rođaci nemaju ovaj poremećaj, ali CIP mu je dijagnoticiran kada je imao pet godina. Odgrizao je sebi vrh jezika i nije se uopšte žalio na bol. Ubrzo je slomio desnu nogu nakon što je skočio sa stepenica.

Iz evolucijske perspektive, naučnici vjeruju da je CIP toliko rijedak jer jako malo osoba sa ovim poremećajem doživi starost. „Bojimo se boli, ali u razvoju od djeteta do čovjeka bol je izuzetno važna kako biste mogli postaviti granice sebi do kojih možete ići, a da se ne povrijedite“, objašnjava Kurt.

Bez tjelesnog prirodnog upozoravajućeg mehanizma, mnogi sa CIP-om ispoljavaju samouništavajuće ponašanje dok su djeca ili tinejdžeri. Kurt priča priču mladog pakistanskog dječaka koji je pažnju naučnika dobio zbog svoje reputacije u zajednici kao ulični performer koji hoda po vrelom uglju, zabija noževe u ruke bez davanja ikakvog znaka boli. Umro je u ranim tinejdžerskim godinama, nakon što je skočio sa krova kuće.

Od pacijenata sa CIP-om sa kojima sam radio u Ujedinjenom Kraljevstvu, mnogo muškaraca se ubilo u svojim kasnim 20-im godinama radeći izuzetno opasne stvari“, kaže Geoff Woods koji istražuje bol na Cambridge Institutu za medicinska istraživanja. „Ili su imali toliko oštećene zglobove da su u kolicima, a potom su počinili samoubistvo jer svoj život nisu smatrali kvalitetnim.“

Betz se više i ne sjeća koliko je puta bio u bolnici. U lijevoj nozi ima malu šupljinu, zbog infekcije, poznatu kao osteomijelitis, nakon tibijalne frakture kostiju koju je dobio na skateboardingu. „Naučite da se pretvarate da vas boli kako biste izbjegli da vas smatraju bezosjećajnim“, kaže. „To nije jednostavno jer ne znate šta je to. Sada pokušavam biti obziran inače će me tijelo jednog dana izdati.“ No, sami mehanizmi koji uzrokuju Betzov poremećaj, mogli bi jedan dan poboljšati živote miliona na globalnom nivou.

CIP je prvi put 1932. godine zabilježio njujorški doktor George Dearborn opisujući stanje 54-godišnjeg prodavača karti koji jetvrdio da ne osjeća bol, uprkos raznim pokušajima dok je još bio dijete, kao što je stavljanje sjekire u sjedalicu ili trčanje po kući.

Farmaceutska industrija ih želi unovčiti

Narednih 70 godina naučnici su počeli primjećivati tu nejasnu pojavu u bilješkama medicinskih časopisa širom svijeta. Razvojem socijalnih medija postalo je lakše doći do ljudi koji imaju CIP pa su naučnici počeli proučavati ovaj rijetki poremećaj kako bi pokušali razumjeti sam pojam boli kao takav i kako ga je moguće isključiti kod onih koji pate od ovog poremećaja.

Osnovni motiv je finansijski. Bol je globalna industrija na skoro svakom nivou. Svjetska populacija na dnevnoj bazi troši skoro 14 biliona lijekova za ublažavanje bolova, a procjene su da je svakom desetom čovjeku dijagnosticiran hronični bol svake godine. Razlog zbog kojeg osjećamo bol je djelovanje proteina koji žive na površini naših neurona boli, stanica koje se protežu od kože sve do kičmene moždine. Ukupno je šest tipova boli neurona, a kad ih aktiviraju podražaji koji variraju, kao visoke temperature u kiselini u limunu, šalju signal u kičmenu moždinu koji stiže do središnjeg nervnog sistema i percipira se kao bol. Mozak može blokirati signalizaciju boli kroz prirodne hemikalije endorfine koje tijelo proizvodi u situacijama velikog stresa ili adrenalina.

Kod tableta protiv bolova dominiraju opijati kao što su morfij, heroin i tramadol, koji djeluju slično kao endorfin, a ovisnost o njima je velika. Posljedice su poražavajuće. U SAD-u 91 osoba umre svaki dan od predoziranja opijatima, što je više od pola miliona ljudi od 2000. godine. Alternative kao što je aspirin ne djeluju na neke bolove i mogu izazvati gastroinestinalne probleme ako se konzumiraju duže vrijeme. Ali,  dok je potreba za otkrićima u istraživanju bola postala očajna, malo je postignuto. Barem do nedavno.

U ranim 2000-im, mala kanadska biotehnička kompanija zvana Xenon Pharmaceuticals čula je za porodicu iz Newfoundlanda u kojoj nekoliko članova boluje od CIP-a. „Muškarci u porodici su često lomili noge, a jedan je čak stajao na noktu, bez ikakvog osjećaja boli“, kaže Simon Pimstone, predsjednik i direktor Xenona.

Kompanija je počela tražiti takve slučajeve širom svijeta, kako bi pokušali slijediti njihovu DNA. Studija je pokazala mutaciju u genu zvanom SCNP9A kojii reguliše „stazu“ u tijelu zvanu Nav1.7 natrijev kanal. Mutacija probija taj kanal, a samim tim i mogućnost osjećanja bola. To je bilo otkriće koje je farmaceutska industrija čekala.

„Lijekovi koji inhibiraju Nav1.7 kanal mogli bi biti novi način liječenja hroničnih sindroma kao što su upalna bol, neuropatska bol, bol donjeg dijela leđa i osteoartritis“, kaže Robin Sherrington, viši zamjenik predsjednika poslovnog i korporativnog razvoja u Xenonu, koji je veoma uključen u ove studije. „I budući da svi drugi senzori normalno funkcionišu kod pacijenata sa CIP-om, osim osjećaja boli, pružaju mogućnost minimalnih nuspojava.“

U proteklih deset godina Nav1.7 izazvao je „utrku boli“ u biotehničkoj industriji između farmaceutskih giganata uključujući Merck, Amgen, Lilly, Vertex i Biogen, gdje svi žele postati prva kompanija koja će plasirati nove lijekove protiv bolova na tržište. Razvijanje blokatora natrijevog kanala koji se ponašaju specifično u perifernom nervnom sistemu nije u potpunosti jasno, i dok je obećanje tu, moglo bi proći još pet godina dok se otkrije da li je inhibiranje Nav1.7 zaista ključ za regulaciju signala boli kod ljudi. Xenon vjeruje da jeste. Oni trenutno imaju tri proizvoda u fazi kliničkog ispitivanja, u partnerstvu sa Tevom i Genentechom.

Nav1.7 je težak i izazovan cilj za lijekove jer je on jedan od devet natrijevih kanala koji su svi vrlo slični“, kaže Sherrington. „Ti kanali su aktivni u mozgu, srcu, nervnom sistemu. Dakle trebate napraviti nešto što će djelovati samo na određeni kanal i samo za probleme koje želite da riješite. To zahtijeva puno opreza.“

U međuvremenu, nova otkrića se javljaju proučavajući CIP. Jedno od najuzbudljivijih je gen zvan PRDM12 koji izgleda djeluje kao glavni okidač, koji uključuje i isključuje niz gena koji se odnose na neurone boli. „Može biti da u stanjima hronične boli vaš PRDM12 ne radi kako treba ili je preaktivan“, kaže Woods. „Ako bismo to mogli potvrditi mogli biste eventualno vratiti neuron boli u njegovo normalno stanje. Još jedna zanimljiva stvar kod PRDM12 je to što je prisutan samo u neuronima boli, pa ako biste imali lijek koji reguliše to imali biste i analgetik sa tek nekoliko nuspojava koje ne bi utjecale na druge ćelije u tijelu.“

Želim doprinijeti i pomoći svijetu da spozna više o boli

Ali, dok se svijet bavi istraživanjima lijekova protiv bolova i koristi jedinstvenosti onih koji boluju od CIP-a, perspektiva budućeg života bez boli i svim njegovim prednostima ostaje slaba.

Pimstone ističe da su oni koji su sudjelovali u ovim istraživanjima često imali pomoć doktora, ali u mnogim slučajevima ovo je bio prvi put da dobiju i savjete specijaliste. „Bez njihovog učešća ne bismo se mogli kretati u smjeru u kojem idemo, te smo im iznimno zahvalni“, kaže. „Biti dio medicinskog sistema pomaže im da se upoznaju sa strategijama koje im mogu pomoći da odrastu sa što je moguće manje problema. Kroz ove studije mogla bi dostupna postati i dijagnostika koja bi pomogla da se CIP otkrije još u ranoj fazi.“

Genska terapija još nije u fazi gdje bi naučnici mogli razviti načine vraćanja kanala koji nedostaje i možda uspostavljanje osjećaja boli kod nekoga ko ga nikada nije imao, a za takav mali postotak pojedinaca financijski motivi za pronalaženje tih načina jednostavno ne postoje. Ali Betz kaže da živi u nadi. „Želim doprinijeti i pomoći svijetu da spozna više o boli. Možda jednog dana to što otkriju oni mogu iskoristiti da pomognu nama.“

 

 

(Global CIR/BBC)

Komentiraj