EKSPERIMENT AMERIČKIH PSIHOLOGA ODGOVORIO NA PITANJE: Da li nas novac pretvara u loše ljude?

Pohlepa je dobra. Što je vrijedno truda, vrijedno je raditi zbog novca. Ručak je za slabiće. Ako ti je potreban prijatelj, kupi psa. Sjećate se savjeta Gordona Geka, junaka Stounovog “Wall Streeta”, mladom Čarliju Šinu?

Ako su krajem osamdesetih likovi kao Geko bili produkt recesije, danas su takvi karakteri okosnica narcisističke generacije. Ništa se nije promijenilo po pitanju značaja novca, ni njegove kumulacije . Ni to kako njegov miris utiče na nas, toliko da mijenja karakter ovog društva.

Nevjerovatno je kako tako zastarjela razbibriga kao igranje “Monopola” može da otkrije nečiji karakter. U kontrolisanom eksperimentu američkih psihologa, u namještenoj partiji monopola, “zamorčići” su se pod uticajem bogaćenja – iako je u pitanju samo običan papir sa znakom dolara – munjevito mijenjali pred očima istraživača. Oni koji su gomilali hotele, zemlju i zelene novčanice, s odmicanjem partije postajali bi bahatiji: pričali bi glasnije, bivali bi dominantniji, a njihovi neverbalni znaci pokazivali su demonstraciju moći i slavlja. Nekultura, manja osjetljivost prema drugima i razmetanje “sve mi dobro u životu ide” pojačavali su se i u tom nerealnom svijetu “Monopola”.

Nazovite to efektom ser..je (engleski: The Asshole Effect). Termin je zvaničan, i skovao ga je američki psiholog Pol Pif, koji je predvodio pomenuto opsežno istraživanje kako bogatstvo hrani narcizam. Pifova studija pokazala je da kako ljudi postaju bogatiji, oni se više osećaju pozvanima da postaju zlobniji i da više eksploatišu druge, čak i da varaju.

Njegova smjela tvrdnja mogla bi da nam objasni zbog čega živimo u društvu narcisa i prilično neempatičnih ljudi.

“Monopol” nije bio jedini pokazatelj kako čovjek koji iz siromaštva prelazi u blagostanje postaje predator. U seriji eksperimenata ishod bi se ponavljao. U jednom sasvim jednostavnom, istraživači su sjedili na prometnim uličnim raskrsnicama i posmatrali ponašanje vozača u saobraćaju. Oni sebičniji, agresivniji, vozili su skuplji model i marku automobila. Oni bi četiri puta češće “sjekli” vozače sa jeftinijim automobilima, a ništa pažljiviji nisu bili ni prema pješacima na pješačkom – tri puta češće ih nisu puštali da pređu ulicu iako su imali prednost.

Fascinirani ovim rezultatima, Pif i njegov tim tražili su korijene ovakvog ponašanja. U laboratorijskom eksperimentu, bogatiji studenti su ga potvrdili: oni imućni bili su više u fazonu “ukradi ili iskoristi situaciju na koju nemaš pravo”, nego oni iz srednje ili niže klase. Čak i ljudi koji se osjećaju bogatima, zadržavali bi češće slatkiše namijenjene djeci nego oni što se osjećaju ugroženima.

Razlog leži u bogatstvu: ono bi stvaralo osjećaj da imaju više prava u odnosu na druge. Superiornost koja bi se javila bila je posljedica stava “zaslužujem više od ostalih”, što je centralna stavka narcizma. Ovo se potvrdilo i prilikom testiranja u realnom životu: bogati su se češće slagali sa izjavom poput “iskreno osjećam da zaslužujem više od ostalih”, rangirajući sebe više na statusnoj ljestvici. Ovo se i te kako odražavalo na ponašanje. Na primjer, kada bi im bilo rečeno da će biti fotografisani, oni dobrostojeći bi više poklanjali pažnje izgledu. Kada bi bili zamoljeni da nacrtaju neki od simbola, npr. krugove, kojima bi predstavili sebe i druge, imućniji bi većim krugovima opisivali sebe, a manjim sve ostale.

Ako mislite da ste veći od života, veći i važniji od drugih ljudi, teško da je iznenađenje ako se vaše ponašanje bazira na vašem mišljenju da zaslužujete najbolje. Sve se dešava “zato što ja to zaslužujem”.

Pif kaže da, kako društvo postaje bogatije, istovremeno potaje i više narcisističko, manje empatično i manje spremno da se brine o onim ranjivijima. Većina republikanaca u ciljanoj anketi izrazilo je stav da je siromašnima u Americi veoma lako. Oni bogatiji su takođe skloniji da kritikuju poresku politiku. To je logika “ja sam to zaradio”, “to je moje” i “zbog čega treba da dam moj teško zarađeni novac za one inferiorne parazite, siromašne”?

Bogatstvo kultiviše stavove koji su protiv preraspodjele i njeguju privilegiju, kaže Pif.

“Što nejednakost postaje sve veće, oni sa većim resursima ljudi sve manje žele da dijele i sve više osjećaju privilegiju zbog onoga što imaju. Što više postaju bogatiji dijelovi društva, to ugroženiji mogu da očekuju više sebičnijih tendencija i manje milosti i pomoći. Što ste bogatiji, to ste i skloniji da jurite za vizijom ličnog uspjeha, dostignuća i ostvarivanja, na štetu ljudi u vašoj okolini”.

Da ne bude zabune, Pif ne sugeriše da samo bogati ljudi pokazuju ove šablone ponašanja. Uopšte ne.

“Zapravo mislim da se svi mi u našim svakodnevnim životima borimo sa ovim sukobljenim motivima, kada i da li da svoj interes stavimo iznad interesa drugih ljudi. I to je razumljivo, jer ideja je da svako ima jednake šanse za uspjeh, dok god se posvetimo tome i naporno radimo. Dio toga podrazumijeva da ponekad morate da stavite sopstveni interes iznad interesa i dobrobiti ljudi iz vaše okoline”.

Ipak, Pif kaže da, ako vam je argument da su bogati najveći dobrotvori, da sakupljaju humanitarnu pomoć, ili osnivaju fondaciju kao Bil Gejts, kontraargument kaže da je takva velikodušnost bogatih procentualno i srazmjerno vrlo mala. A čak je i Bil Gejts osnovao fondaciju samo iz jednog razloga: da ne razmazi svoju djecu. Još jedan Pifov kontrolisani eksperiment pokazao je da su oni sa gornjeg dijela društvene ljestvice manje spremni da pomognu onima u nevolji, osim ako prethodno nisu gledali video o siromaštvu djece. Bogatiji su skloniji da doniraju novac u visokostatusne institucije, kao što su art galerije, univerziteti, muzeji… Ljudi sa nižim socijalnim statusom, bili su konstantije velikodušni, čak i sa ograničenim dobrima.

“Postoji mišljenje da što više imate, manje zahtijevate i zahvalniji ste; a što manje imate, više osjećate da zaslužujete. To nije ono što smo otkrili. To izgleda kao da je suprotnost “, kaže Pif, i ipak se ograđuje:

“Ne sugerišemo da su bogati ljudi loši, već da psihološki efekti bogastva proizvode ove efekte. Ako biste takve ljude podsjećali na prednosti saradnje i zajednice, onda bi i bogati pojedinci bili jednako darežljivi kao siromašni”

Psihoanalitičar Aleksandar Kontić konstatuje da postoje dve stvari u realnom svijetu u kojima su ljudi najlicemjerniji: prva je seks, a druga novac. On kaže da upravo odnos prema novcu mnogo može da kaže o samom čovjeku.

“Nekada je materijano bogat čovek bio onaj koji je uspeo da svoje sposobnosti transformise u zaradu, odnosno neku vrstu sticanja materijalnog blagostanja. Da osoba bude bogata, ranije je bilo potrebno da iza toga stoji nekoliko prethodnih generacija. Bogatstvo se akumuliralo sa koljena na koljeno, nasljeđivao je onaj potomak koji je važio za nekoga ko ne rasipa i ne razbacuje. Tranzicija je donijela sasvim nova dešavanja, bogatstvo se sticalo za vrlo kratko vrijeme”, kaže Kontić i dodaje da je naša kultura vulgarnog materijalizma izvršila zamjenu teze:

“Nudi nam se stav da je nebitno ko si, već šta posjeduješ. Mlada osoba se ne osjeća vrijednom što je ispravna, vrijedna, empatična, već se osjećaj vrednosti kupuje, skupom garderobom, bijesnim automobilom i slično. Kod neempatičnog narcizma postoji, u suštini skriveni osećaj besmisla i bezvrijednosti – ali se onda on kompenzuje kupovinom nazovi vrednih materijalnih stvari. Problem je što self-koncept ne može da se kupi. Ovo naravno veoma pogoduje potrošačkom mentalitetu, problem je što je kupovina duhovnih vrijednosti puka iluzija… Narcistička osoba sebe smatra privlegovanom, povlašćenom, nekom vrstom ‘princa’ ili ‘princeze’. A prinčevi i princeze ne stiču, ne zarađuju, njima bogatstvo slijedi po njihovoj ‘posebnosti’. Novokomponovani bogati otac ne može da kaže sinu ‘trudi se i radi pa ćeš imati’, jer ga sin može pitati, ‘a kako si ti došao do novca?'”

Naš sagovornik ističe da novac može da nudi privilegije koje ne bi trebalo da nudi. Jer, onaj ko ima mnogo para, usljed sistema globalne korupcije, može da smatra da je iznad suda i zakona, da mu se “sve može” i to povratno dodaje ideji posebnosti, i veličine. Da bi neko bio “velik”, mora se porediti sa drugima, koji moraju biti “mali”.

“Danas to može zvučati čudno, ali ranije je u društvima postojalo poštovanje prema onima koji su generacijama sticali materijalne dobiti. Danas siromašan najčešće ne može da poštuje novokomponovanog bogataša, smatrajući da je on materijalno balgostanje postigao neprihvatljivim radnjama. S druge strane, i bogati osećaju da imaju novac, ali ne i poštovanje. Iz ovih razloga, nekada su građene zadužbine, fondacije, čega danas ima vrlo malo.”

Ne mora uvijek sve da bude loše ako umijete da čuvate novac. Jer, stav da je nešto sticano sa mukom, ne vodi nužno u tvrdičluk i srebroljublje, kaže Aleksandar Kontić, već samo gradi odnos prema novcu, koji se ne rasipa, jer je teško sakupljen. Ali, posjedovanje novca kao uzroka istaknutog polažaja zaista dodaje patološkom narcizmu. “U smislu zdravog društva, od drugih se neko razlikuje po sposobnostima, i to volji, radu, konaktu sa realnošću, snagom ličnosti, a to treba prirodno da vodi i materijanoj dobiti. U narcističkoj kulturi, novac je ono što obezbjeđuje status i poziciju, a ne realizicija sposobnosti koje su pretodno pominjane. Tada takve osobe imaju, često potisnuti self koncept u kome u stvari stoji neprijatna istina – osoba vrijedi samo onoliko koliko ima novaca. Bez novca, ili bez mnogo novca, on je ona ista ‘masa običnih’ koju prezire i koju obezvrjeđuje”, kaže Kontić.

 

 

(Global CIR/Nedeljnik)

Komentiraj