EKSKLUZIVNA ANALIZA GENERALA FIKRETA MUSLIMOVIĆA: Nastavak i razvoj kosovske krize od početka 2016. do kraja 2018. godine (Odrazi prema Bosni i Hercegovini)

Poštovani čitatelji donosimo vam ekskluzivnu analizu umirovljenog generala Armije R BiH Fikreta Muslimovića, koja analitički precizno osvjetljava novu eskalaciju ‘kosovske krize’, obuhvatajući događaje od 2016-2018. godine sa nekoliko različitih aspekata, posebno uzimajući u obzir njihove implikacije na bosanskohercegovačke prilike.

Polazeći od nepobitnih činjenica i izjava vodećih aktera političkih procesa u navedenom periodu, autor čitateljima daje precizan uvid u same korijene ‘kosovskog problema’, analizira aktuelna dešavanja i predviđa vjerovatni razvoj događaja u budućnosti.

 

Fikret Muslimović

Sarajevo, oktobar – novembar, 2018. godine

 

SADRŽAJ:

 

a) Politički tretman Kosova u velikosrbijanskoj ideologiji

Kosovski mit i srbijanske prijetnje silom

Kosovski mit i mržnja prema Albancima

Politička svijest Srba o Kosovu prema rezultatima istraživanja

Srbijanska kancelarija za Kosovo i povratak raseljenih Srba

Srbija organizira izbore na Kosovu kao da je to njena pokrajina

Najava da će se promijeniti tretman Kosova u Ustavu Srbije

b) Kontraverze u politici Srbije prema Kosovu

Kontraverza zbog činjenice da Priština u potpunosti kontrolira granicu prema Srbiji

Kontraverza zbog zabrane zvaničnicima Srbije da dolaze na Kosovo 

Kontraverza zbog činjenice da Priština pokazuje sposobnost odbrane granice

Kontraverza zbog činjenice što Beograd pregovoara sa Prištinom

c) Ideološki i politički karakter pokretanja šireg srpskog dijaloga o Kosovu

Vučić pokrenuo društveni dijalog za iznalaženje rješenja o Kosovu

Srpske reakcije na Vučićevu inicijativu za društveni dijalog o Kosovu

Međunarodna zajednica o prijedlozima nastalim u srpskom dijalogu o Kosovu

Reagiranja Albanaca o srpskim prijedlozima za razgraničenje

Refleksije raznih prijedloga o Kosovu, prema Bosni i Hercegovini

d) Problem imovine na Kosovu koju Srbija smatra svojom

Iluzorne tvrdnje Vučića da je RMK Trepča vlasništvo Srbije

Dvostruki standardi Beograda za imovinu u BiH i na Kosovu

Reagiranja na kosovski Zakon o Rudarsko-metaluškom kombinatu Trepča

Objašnjenja Azema Vlasija o vlasništvu nad RMK Trepča

e) Otpori Albanaca protiv prisustva SPC-a na Kosovu

f) Djelovanje institucija i autoriteta Kosova

Struktura političke scene na Kosovu i rezultati vanrednih izbora 11.06.2017. godine

Politički pravci djelovanja vladajućih i opozicijskih stranaka na Kosovu

Ideje o ujedinjenju Kosova i Albanije, kompliciraju sigurnost BiH

Opća društvena situacija na Kosovu

Sadržaji ideoloških i političkih utjecaja predsjednika Kosova, Hašima Tačija 

g) Stanje i problemi u provedbi Briselskog sporazuma postignutog 19.04.2013.

Suprostavljene ambicije u pregovorima Prištine i Beograda

Blokade provedbe dogovorenog u Briselu

Izazov – Zajednica srpskih općina

Kosovo dobilo međunarodni telefonski broj 383

Sloboda kretanja

h) Utjecaji međunarodne zajednice u rješavanju kosovske krize

Smetnje za integraciju Kosova u međunarodne organizacije

Odnosi Srbije i Albanije

Odnosi SAD i Kosova

Problem granice Kosova sa Crnom Gorom

Odnosi EU i Kosova

Prisustvo UN na Kosovu

Odnosi NATO-a sa Kosovom

Osnivanje Specijalnog suda za zločine na Kosovu

i) Politički sukobi u vezi namjera za osnivanja vojske Kosova

Stavovi Zapada o inicijativi za osnivanje vojske Kosova

Šta se ne dopada Zapadu u politici kosovskih Albanaca?

Kako Priština uvjerava SAD, EU i NATO da Kosovo treba imati svoju vojsku?

j) Odnosi Bosne i Hercegovine  sa Kosovom

Osjetljivost izjava o Kosovu od strane bošnjačkih lidera 

Vizni režim BiH i Kosova, u BiH pogađa samo Bošnjake

Pogoršanje odnosa BiH i Kosova, uvođenjem carina

Odnosi Albanije i BiH

 

NASTAVAK I RAZVOJ

KOSOVSKE KRIZE

OD POČETKA 2016. DO KRAJA 2018. GODINE

(Odrazi prema Bosni i Hercegovini)

 

a) Politički tretman Kosova u velikosrbijanskoj ideologiji

Kosovski mit i srbijanske prijetnje silom:

Kosovski mit u velikosrpskoj ideologiji i politici je i dalje u opticaju kao osnova na kojoj se kontinuirano održavaju napetosti u regionu Balkana. Kosovski mit je osnova za razne ideološke, političke i kulturološke utjecaje iz Beograda koji ometaju i blokiraju napore da se uspostavljaju normalni međunacionalni, međuljudski i međudržavni odnosi u korist  revitalizacije ugleda Srbije i srpskog naroda iz ranijih vremena progresa i uspješnog povezivanja srpske sa drugim kulturama u toj regiji.

Kroz historiju, kosovski mit je proizveo ogromne žrtve i razaranja, naročito u Drugom svjetskom ratu 1941.-1945. godine i pred kraj 20. stoljeća  od 1991.-1999. godine na prostorima bivše SFRJ, a posebno u BiH, Hrvatskoj i na Kosovu. Kako razmatra beogradski naučnik i politički antropolog, Ivan Čolović u svojoj knjizi „Smrt na Kosovu Polju“, kosovski mit se ispoljavao slojevito. Čolović je konstartirao da njegovo istraživanje „pokazuje  … da je kosovski mit, na najgori, na najkrvaviji način upotrijebljen u naše vrijeme u ratu u Bosni, a zatim u ratu na Kosovu. Tada je u ime Kosova napravljena neprocjenjiva šteta, bojim se nenadoknadiv gubitak međunarodnog ugleda i samopoštovanja koje je Srbija stekla i uspjela da sačuva od početka XX vijeka do danas. Poslije toga, vrijednost kosovskog mita opada, ali nije istekla …“[1]

Piše: Fikret Muslimović

Prema Čolovićevim razmatranjima koja je u časopisu „Dani“ predstavio publicista Đorđe Krajišnik, sugerira se zaključak da se kosovski mit ispoljava: (a) „nožem“ dok traju četnička klanja i drugi oblici ubijanja i zlostavljanja komšija, nesrba;  (b) „mišićima“, dok se na osnovama četničke ideologije, iz Beograda prijeti upotrebom noža u operacijama klanja i drugih oblika ubijanja i zlostavljanja komšija, nesrba; i (c) bez noža i mišića,  „pameću“, što bi mogla biti korisna strana kosovskog mita u pogledu odvraćanja od njegovog ispoljavanja „nožem“ i „mišićima“.

Režim u Beogradu je prošao kroz kosovski mit upotrebom „noža“. Sada, beogradski režim, svoj kosovski mit ispoljava „mišićima“, u šta se mogu svrstati manevri srbijanske vojske tokom novembra 2018. godine, kada je predsjednik Vučić u ulozi vrhovnog komandanta rekao da je Srbija na Balkanu u vojnom smislu najjača i da se drugi ne mogu porediti sa vojnom moći Srbije. Čemu služi ta demonstracija i prijetnja silom, što se ispoljava uz česte poruke da je moćna Rusija najbolji prijatelj Srbije? Sigurno je da Srbija ne demonstrira silu radi Japana, Kine, Južnoafričke Unije ili Švedske, ali nije sigurno da demonstracija sile nije namijenjena da bude neka vrsta upozorenja pa i prijetnje Hrvatima i Hrvatskoj, Bosni i Bošnjacima, Crnoj Gori i Crnogorcima, Kosovu i Albancima.

Kosovski mit i mržnja prema Albancima:

Osnova za odnos Srbije prema Kosovu su stavovi srpske ideološke elite koja je Albance pretvorila u paradigmu – metu za takmičenje srpskih nacionalista u mržnji prema njima, a Kosovo pretvorila u paradigmu – metu za takmičenje u ekstremno nacionalističkom i mitskom  predstavljanju da je to „srpska svetinja“. Iako je već afirmirano kao posebna država i subjekt međunarodne zajednice, Srbija i dalje Kosovo smatra svojom južnom pokrajinom, spriječavajući nastavak njegove integracije u razne međunarodne organizacije i asocijacije. U svom ekspozeu pred Skupštinom Srbije, kao mandatar Vlade koja se formirala po rezultatima izbora 2016. godine, Vučić je govorio o srbijanskoj pokrajini „Kosovo i Metohija“ i „samoproglašenoj državi Kosovo“, te dodao: „Jedino trenutno rješenje za Kosovo i Metohiju, koje bi presjeklo gordijev čvor, bilo bi da Vlada Srbije prizna nezavisnost Kosova, a mi to ne možemo i nećemo da učinimo.“[2]

Politička svijest Srba o Kosovu prema rezultatima istraživanja:

Prema rezultatima istraživanja koje je krajem 2016. i početkom 2017. godine, upravo u vrijeme visokog intenziteta političkih sukoba Beograda i Prištine, na uzorku  1.403 građana Srbije, proveo Beogradski centar za bezbjednosnu politiku, proizilazi da „četiri od pet građana Srbije  nema nikakve lične veze sa Kosovom i Metohijom … dvije trećine nikada nisu bile na tim prostorima … nezavisnost KiM bi prihvatio tek svaki dvanaesti … svaki četvrti ispitanik smatra  da će KiM ipak  biti nezavisan … svaki peti vjeruje da će KiM ostati dio Srbije … isti udio procjenjuje da će biti podijeljeno između Albanije i Srbije … svaki deseti tvrdi da će se KiM ujediniti sa Albanijom … čak tri četvrtine smatra da ne bi trebalo ratovati  kako bi KiM ostalo u sastavu Srbije …“[3]

Naprijed citirano o rezultatima istraživanja indicira da u Srbiji djeluju snage koje se zalažu da priznanje Kosova kao neovisne države bude rješenje za sređivanje odnosa između Srbije i Kosova. Tako naprimjer, Nenad Čanak je, početkom marta, kao kandidat Lige  socijaldemokrata Vojvodine za predsjednika Srbije, rekao da Srbija mora priznati „notornu istinu“ da je Kosovo nezavisno od Srbije, jer je izgubljeno pogrešnom, ratnom politikom bivšeg režima Slobodana Miloševića.[4]

Srbijanska kancelarija za Kosovo i povratak raseljenih Srba:

Direktor srbijanske kancelarije za Kosovo, Marko Đurić realizira politiku Srbije prema Kosovu. Naročito važan interes Srbije u nadležnosti te Kancelarije je trajan i održiv povratak 20.000 Srba na Kosovo, te spriječavanje daljeg iseljavanja preostalih 150.000 Srba sa Kosova, radi čega je nužna podrška Skupštine i Vlade u Prištini, gdje treba što jače involvirati utjecaje Srba. Zalaganje Beograda za učešće Srba u Vladi Kosova, implicitno ima smisao priznavanja Kosova kao neovisne države.

U cilju zadržavanja Srba na Kosovu, odnosno u cilju povratka onih koji su raseljeni sa Kosova, direktor Đurić je organizirao izgradnju povratničkog naselja Sunčana dolina u općini Zvečan, što je obuhvatalo pripremu uslova za školovanje, zapošljavanje i rješavanje drugih životnih pitanja, posebno u pogledu sigurnosti. Vlasti u Beogradu smatraju da povratak Srba na Kosovo omogućava ponovnu integraciju „svoje južne pokrajine“ u političko uređenje Srbije, što je, kako ističu zvaničnici te vlasti, uslov za zaštitu i očuvanje „srpskih svetinja“ na Kosovu.

Srbija organizira izbore na Kosovu kao da je to njena pokrajina:

Upravo radi reintegracije Kosova u svoje političko uređenje, vlast u Beogradu posebnu pažnju poklanja izborima u Srbiji koji se, kao u svim srbijanskim regijama redovno održavaju i na Kosovu gdje se računa sa oko 110.000 srpskih glasača. U predizbornoj kampanji za izbore u Srbiji, 24. aprila 2016. godine, u sredinama srpskog naroda na Kosovu, naročito su bili aktivni srbijanski naprednjaci, radikali, socijalisti, DSS i Dveri. Najaktivnija je bila Srpska napredna stranka. Njen lider i premijer Srbije, Aleksandar Vučić, 03.04.2016. godine je boravio na Kosovu.[5] Obišao je Zubin Potok, Rudarsko-metalurški kombinat Trepču i manastir Banjsku kod Zvečana. Dok je bio u Zubinom Potoku, na sportsku dvoranu su osuti rafali i bačena bomba. Utvrđeno je da su bombu bacili Srbi, a ne Albanci, što je priznao i sam Vučić. Taj slučaj, potvrđuje da na Kosovu djeluju organizirane terorističke grupe pod kontrolom i usmjerenjima iz Beograda od strane desničarskih, ekstremističkih lidera i pročetničkih političkih partija. Bacanje bombe i rafalna paljba protiv Vučića dok je početkom aprila 2016. godine, bio u Zubinom Potoku, samo jedno u nizu terorističkih djela u koja treba svrstati i atentat ranjavanjem iz vatrenog oružja Azema Vlasija, ispred njegove kuće, sredinom marta 2017. godine.[6] Teroristički zločini na Kosovu su vrlo učestali. U Kosovskoj Mitrovici, 16.01.2018. godine, ubijen je opozicijski lider Građanske incijative Srbija, demokratija, pravda, Oliver Ivanović, uz napomenu da mu je ranije zapaljen auto, provaljen stan, zapaljene prostorije njegove Građanske inicijative, tri i po godine proveo u prištinskom zatvoru …[7] Uslijedila su međusobna optuživanja o tome ko je naručilac atentata. Albanska strana je optuživala srbijanske ekstremiste,  srbijanska strana je albanske ekstremiste. Atentat je ostao nerazjašnjen, kao i brojna druga učestala ubistva na Kosovu. Priština nije dozvolila da Beograd učestvuje u istrazi, jer se to tiče kosovskog suvereniteta. U takvim okolnostima, Brisel je suspendirao dijalog Prištine i Beograda.

U srbijanskom izbornom procesu na Kosovu, 2016. godine, OSSE je imao ulogu nadgledanja i garanta njegove regularnosti. Vlada u Prištini je ignorirala te srbijanske izbore na prostoru Kosova, smatrajući da su izvan političkog i ustavnog uređenja Kosova.

Vlada Srbije je usmjeravala Srbe za lokalne izbore u „južnoj pokrajini Kosovo i Metohija“, 22.10.2017. godine koje je organizirala Vlada Kosova. Predsjednik Vučić, putem medija je pozvao Srbe na jedinstvo te  podržao kandidate za načelnike općina ispred Srpske liste. U prvom krugu, Srpska lista je pobijedila u devet od 10 općina sa srpskom većinom, a u općinama sa albanskom većinom u prvom krugu Srpska lista je pobijedila u tri općine, što su pokazatelji po kojima se u Beogradu sa zadovoljstvom cijenilo da su Srbi jedinstveniji nego Albansci koji su zbog međusobnih svađa omogućili da Srpska lista pobijedi i u nekim  općinama sa albanskom većinom.

Najava da će se promijeniti tretman Kosova u Ustavu Srbije:

Srbija se nalazi pred ustavnim promjenama svog Ustava za šta je nužna dvotrećinska većina od 167 zastupnika u Skupštini Srbije. Dio tih promjena, navodno, odnosit će se na Kosovo. Pominje se potreba da se iz preambule Ustava, izostavi Kosovo i da se smanji broj zastupnika u Skupštini Srbije. Dok je bio premijer, Vučić je rekao da izostavljanje Kosova iz preambule Ustava, ne znači da će Srbija priznati Kosovo.[8]

b) Kontraverze u politici Srbije prema Kosovu

Kontraverza zbog činjenice da Priština u potpunosti kontrolira granicu prema Srbiji:

Naprijed citirani Vučićev stav je protivurječan njegovom pristajanju da Vlada Srbije, sa Vladom Kosova postigne, a zatim realizira „Sporazum o integrisanom upravljanju granicom između Kosova i Srbije“. Prema tome, lideri Srbije, s jedne strane obmanjuju svoj narod da je Kosovo „južna pokrajina“ u sastavu Srbije, a s druge strane obmanjuju međunarodnu zajednicu da žele provesti Briselski i druge postignute sporazume sa Vladom Kosova, kao što je, naprimjer, „Sporazum o integrisanom upravljanju granicom“. Provedba mjera po Sporazumu o integrisanom upravljanju granicom je rezultirala: (a) uspostavom šest graničnih prelaza; (b) izgradnjom stalnih objekata na graničnim prelazima; (c) eskproprijacijom zemljišta od strane Vlade Kosova u rejonima graničnih prelaza; (d) uspostavom funkcije graničnih prelaza po najvišim evropskim standardima; (e) osnivanjem i funkcioniranjem Carine Kosova; (f) otvaranjem novih graničnih prelaza, tako da je za sedmi prelaz u mjestu Sfirca na putu Kamenica – Medveđa, po Briselskom sporazumu, kamen temeljac postavljen krajem oktobra 2016. godine;[9] … Takvi rezultati su u suprotnosti sa stavovima Vlade u Beogradu da Kosovo još uvijek pripada Srbiji.

Kontraverza zbog zabrane zvaničnicima Srbije da dolaze na Kosovo

U Kosovskoj Mitrovici, krajem marta 2018. godine, kosovska policija ROSU je uhapsila direktora Marka Đurića, jer je na graničnom prelazu Jarinje bez odobrenja vlasti Prištine ušao na Kosovo, iako je to zabranjeno pripadnicima vlasti Srbije. Sa lisicama na rukama Đurić je sa granice doveden u Prištinu, gdje je dao izjavu sudiji za prekršaje, a zatim je preko jednog od graničnih prelaza deportovan izvan Kosova i predat vlastima Srbije.

Povodom Đurićevog hapšenja, predsjednik Srbije, Vučić je održao sjednicu  Savjeta za nacionalnu bezbjednost, uz ocjenu da je hapšenje Đurića, „čist banditizam“. Tim povodom, u konsultaciji sa Vučićem, predsjednik Srpske liste u Skupštini i Vladi Kosova, Goran Rakić je najavio izlazak Srba iz Vlade Kosova. Izvan Kosova, vođa „Srpske časti“ Bojan Stojković je poručio Vučiću da mu kao predsjedniku Srbije stoje na raspolaganju „srpski dobrovoljci spremni život dati za Kosovo i Metohiju“.[10] Zbog hapšenja Đurića, briselski dijalog Prištine i Beograda je još dublje upao u krizu.

Početkom septembra 2018. godine, direktoru Marku Đuriću, kosovske vlasti su na jednom prelazu spiječile prelazak granice i ulazak na Kosovo. Sve to potvrđuje Vučićevo priznanje da Srbija ne kontroliše ni jedan metar teritorije Kosova.

Kontraverza zbog činjenice da Priština pokazuje sposobnost odbrane granice:

Ne samo da po evropskim standardima obilježava granicu, uspostavljajući  na njoj carinsku službu i mjere za odbranu u slučaju povrede,  Vlada Kosova pokazuje odlučnost i sposobnost reagiranja oružanim putem. Sredinom januara 2017. godine, specijalne jedinice Kosova (ROSU), u 17 blindiranih vozila, energično su reagirale izlaskom na granicu u punoj borbenoj spremnosti da zaustave voz koji je prvi put nakon 18 godina, bez najave iz Beograda poslat u Kosovsku Mitrovicu, te da efikasno odgovore u slučaju pokušaja ulaska Vojske Srbije na teritoriju Kosova, uz adekvatna pojačanja angažiranjem Bezbjednosnih snaga Kosova. Slanje voza iz Beograda u Kosovsku Mitrovicu, Vlada Kosova je smatrala provokacijom u režiji Vlade Srbije. Voz je izvana obojen srpskom trobojkom sa natpisom „Kosovo je Srbija“, a unutar voza su bile brojne replike freski  iz srpskih manastira na Kosovu. Tim povodom, srbijanski zvaničnici su isticali da je „za dlaku izbjegnut rat“ između Kosova i Srbije, da Srbiji nije do rata, ali da će, kako je upozorio predsjednik Nikolić, Srbija u svoju južnu pokrajinu kako tretira Kosovo „poslati vojsku ako treba da zaštiti Srbe od potencijalnog ubijanja“.[11] Uz stroge osude spriječavanja da voz uđe na Kosovo, tadašnji premijer Srbije, Vučić je poručio da će se zalagati za mir i nastavak dijaloga Beograda i Prištine. U Generalštavi Vojske Srbije je održana sjednica Savjeta za nacionalnu bezbjednost kojom je predsjedacao tadašnji predsjednik, Tomislav Nikolić. Ubrzo poslije te sjednice, u drugoj polovini januara 2017. godine, predsjednik Nikolić i tadašnji premijer, Vučić su se odlučili da oba, lično, u Briselu, 24.01.2017. godine učestvuju u nastavku dijaloga sa Vladom Kosova. Dogovorili su da za javnost neće davati izjave koje mogu izazivati nove tenzije.[12]

Kontraverza zbog činjenice što Beograd pregovoara sa Prištinom:

Vlada Srbije, u Briselu pregovara sa Vladom suverene i nezavisne države Kosovo, a obmanjuje domaću javnost da pregovara o svojim unutarnjim pitanjima sa Albancima u srbijanskoj „južnoj pokrajini Kosovo i Metohija“.

Kontraverza iz činjenice da je Priština na granici sa Srbijom uspostavila efikasnu carinu:

Carina Kosova je pod nadzorom EULEX-a. Tokom 2015. godine, od naplate carina Kosovo je u budžet inkasiralo 950 miliona eura.[13] U Briselu, o pitanjima granice i carina, delegacija Srbije, redovno se sastaje sa delegacijom Kosova koju je vodila ministrica za dijalog Edita Tahiri. To su procesi potvrđivanja Kosova kao suverene države, odnosno to su pokazatelji faktičkog pristajanja Srbije da se Kosovo afirmira kao posebna država.

Tokom 2018. godine, posebno u ljeto, Vlada u Prištini je uvodila carine  za uvoz voća, povrća i kukuruza iz zemalja regiona, što je ocijenjeno kao kršenje sporazuma CEFTA. Sredinom novembra 2018. godine, Vlada Kosova je uvela carine od 100 posto na sve robe koje se uvoze iz Srbije i BiH. Štetne posljedice tih diskriminatornih mjera su se nizale: EU, SAD i drugi činioci međunarodne zajednioce su osudili Vladu u Prištini i zahtijevali da se pod hitno te mjere ukunu jer su protivne sporazumu CEFTA; gradonačelnici općina sa srpskom većinom na Kosovu, dali su ostavke zbog „kršenja ljudskih ekonomskih prava Srba“ na Kosovu; zastupnici Srpske liste su bojkotirali učešće u radu institucija Vlade Kosova; …

c) Ideološki i politički karakter pokretanja šireg srpskog dijaloga o Kosovu

Vučić pokrenuo društveni dijalog za iznalaženje rješenja o Kosovu:

Utjecaji SAD, EU i brojnih drugih činilaca međunarodne zajednice, pritisci sa Kosova i pritisci iz nekih političkih opozicijskih sredina i nevladinih organizacija su glavne okolnosti u kojima  je predsjednik Srbije, Vučić, jula 2017. godine inicirao da se u Srbiji pokrene širok društveni dijalog o pitanju Kosova.

Vučićevu inicijativu podržala je međunarodna zajednica, dok je srbijanska domaća javnost bila podijeljena na dio koji inicijativu podržava i dio koji odbacuje jer, navodno, ima smisao priprema terena za konačno priznanje Kosova. Saopćavajući svoju inicijativu za široki društveni dijalog o Kosovu, Vučić je rekao: „Vrijeme je da kao narod  prestanemo kao noj da zabijamo glavu u pijesak, da pokušamo  da budemo realni, da ne dopustimo sebi da izgubimo  ili nekome predamo  ono što imamo, ali da ne čekamo  da će nam u ruke doći  i ono što smo odavno izgubiliLako je reći – idite i borite se za Kosovo. Međutim, to nas je uvijek vodilo u rat. Želim da kreneom novim putem – za Srbiju. Želim da otvoreno i fer razgovaramo o rješenju kosovskog konflikta …“[14] Prema tome, očito je da je Vučićeva  inicijativa imala smisao testiranja srpske javnosti, s ciljem orjentacije u kojoj se mjeri može popuštati zahtjevima kosovskih Albanaca.

U vezi s tim su i razmatranja svesrpskog referenduma za trajno rješenje kosovskog pitanja.

Svojom inicijativom za društveni dijalog o Kosovu, Vučić je međunarodnoj zajednici poručio da Beograd ne blokira dijalog sa Prištinom i da mu je nužno razumijevanje za zastoje koji kontinuirano nastaju, prebacujući odgovornost na Vladu u Prištini.

Srpske reakcije na Vučićevu inicijativu za društveni dijalog o Kosovu:

Reagirajući na Vučićevu inicijativu za širi društveni dijalog o Kosovu, predsjednik Demokratske stranke Srbije, Miloš Jovanović je u autorskom tekstu u NIN-u, ocijenio da je ta Vučićeva inicijativa „lažna“, te da se od „Kosova ne smije odustati. Ne samo zato što se radi o srpskoj istoriji, identitetu, nacionalnoj kulturi i zavjetu. Ne samo zbog činjenice da bi time odustali  od značajnih prirodnih resursa i ekonomskih dobara. Od Kosova se ne smije odustati  … nemamo naroda i djece za još jedan rat. A odustajanje od Kosova i Metohije  bi upravo značilo to: otvaranje niza geopolitičkih problema, na prvom mjestu pitanja Velike Albanije koji bi  destabilizirao čitav region  i izvjesno doveli do novih oružanih sukoba.“[15]

U autoriziranom tekstu za „Blic“, krajem jula 2017. godine, srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić je naveo da Vučić, pokretanjem društvenog dijaloga o Kosovu želi provjeriti  mogućnost „razgraničenja“ sa Albancima, ističući da je dogovor Srba i Albanaca jedino moguće rješenje. Svoj prijedlog, putem medija, Dačić je šire i detaljnije obrazlagao: „Moja ideja je kompromis između dva polarizovana prijedloga – da Kosovo ne treba dijeliti jer je srpsko i da je Kosovo nezavisno pa treba prihvatiti realnost. U oba prijedloga Srbi gube. Prvi prijedlog podrazumijeva rat koji ne možemo dobiti, drugi kaže da smo izgubili Kosovo. Pokušavam da predložim trajno rješenje jer se ono bazira na kompromisu istorijskog i etničkog prava koji podrazumijeva razgraničenje onog što je srpsko i onog što je albansko.“[16] Dačić je ustvari predložio podjelu Kosova, što je , navodno, 1990. godine predlagao i Dobrica Ćosić.

Gradonačelnici općina na sjeveru Kosova, putem otvorenog pisma Vučiću, saopćili su da će podržati svako rješenje za Kosovo, bilo ono razgraničenje, korekcija granica ili nešto treće, čime su faktički ohrabrili Vučića da rješava kosovsku krizu onako kako državni i politički vrh Beograda bude smatrao da je najbolje. Ministar trgovine u Vladi Srbije, Rasim Ljajić je rekao  da su u rješavanju kosovske krize legitimne sve opcije koje isključuju rat, a odmrzavaju konflikt.[17] Predsjednik bh. entiteta RS-a, Milorad Dodik je rekao: „Četiri općine na  na sjeveru Kosova  i Metohije treba  reintegrirati u  teritorijalni sastav Srbije … zaštititi crkvenu imovinu  te za nju traži neku vrstu eksteritorijalnosti.“[18]

Nakon Vučićevog pokretanja dijaloga o Kosovu i Dačićevog objašnjenja šta se želi tim dijalogom, u više navrata do kraja 2017. i tokom 2018. godine, najviši lideri Srbije, naročito Vučić i Dačić su isticali da je jedino rješenje kosovskog problema razgraničenje i razmjena teritorija. Tako su testirali stavove, i svog naroda i najvažniji autoriteta međunarodne zajednice. Vučić je ukazivao da Srbi i Albanci moraju postići konačan dogovor do kraja 2019. godine, te rekao: „Ja se zalažem za razgraničenje sa Albancima. Da imamo teritoriju za koju se zna ko je kako tretira i šta kome pripada – to je uvijek izvor potencijalnih sukoba i problema.“[19] Da se nešto „krupno“ sprema za kraj 2019. godine, indicira Tačijevo i Vučićevo saopćenje nakon sastanka  koga su imali krajem augusta u Beču, da Srbe i Albance treba pustiti da se sami dogovore o Kosovu.[20]

Sabor SPC se usprotivio idejama i prijedlozima o podjeli, razgraničenju i razmjeni kosovskih teritorija, jer bi to, navodno, značilo odricanje od sopstvene historije.[21]

Međunarodna zajednica o prijedlozima nastalim u srpskom dijalogu o Kosovu:

SAD su podržale pregovore Beograda i Prištine u pravcu obostranog prihvatanja konačnog rješenja za Kosovo. Najviši zvaničnici EU, iz Brisela su poručivali da će prihvatiti svako rješenje o kome se dogovori Beograd i Priština, pa čak i u slučaju da je to prekrajanje granica. Visoka predstavnica EU za  za vanjsku i sigurnosnu politiku, Federika Mogherini je rekla da će svaki dogovor Beograda i Prištine, imati podršku EU ako je u skladu sa međunarodnim i pravom Unije.[22] Rusija podržava rješenje za koje Beograd utvrdi da mu je u interesu.

Reagiranja Albanaca o srpskim prijedlozima za razgraničenje:

Na prijedlog Vučića i drugih srpskih lidera za razgraničenje između Albanaca i Srba, za korekcije granica i podjelu Kosova, početkom novembra 2018. godine, odgovorile su opozicijske partije kosovskih Albanaca svojim prijedlogom rezolucije da Skupština Kosova spriječi predsjednika Hašima Tačija  da u dijalogu sa Vučićem uopće pregovara o razmjeni teritorija, razgraničenju i korekcija granica Kosova. Za takvu rezoluciju u Skupštini Kosova glasalo je samo 50 poslanika od 90 prisutnih, a da bi se ista usvojila bila je potrebna prosta većina od 61 poslanika.[23]

Refleksije raznih prijedloga o Kosovu, prema Bosni i Hercegovini:

Sva reagiranja iz srpskih i albanskih sredina, kao i reagiranja od strane autoriteta međunarodne zajednice, izazvala su nagađanja da bi prekrajanje granica na Kosovu, moglo zahvatiti i BiH. To se razmatralo u kontekstu atipičnog i vrlo grubog, vandalskog pritiska koga srpska politika vrši usmjeravanjem destrukcije Milorada Dodika, pa je moguće da je ta destrukcija usmjerena, upravo iz Beograda s ciljem relativiziranja mogućeg srbijanskog priznanja Kosova.

U kontaktima sa zvaničnicima SAD, EU i evropskih država, Vučić lobira za podršku da se u slučaju korekcija granica putem razmjene terotorija s ciljem razgraničenja Srba i Albanaca, sličan proces otvori u BiH. Prilikom posjete Beogradu, austrijskom  kancelaru Sebastijanu Kurzu, Vučić je rekao: „Kako građanima da objasnim da Albanci na Kosovu imaju pravo na samoopredjeljenje, a Srbi u RS-u nemaju, a ja pritom podržavam cjelovitost BiH?“[24] Prema toj izjavi, dok Vučić verbalno priznaje državu BiH, on praktički djeluje na njenoj podjeli. Ako Vučić tako govori austrijskom kancelaru, postaje još zanimljivije kako o istoj temi priča sa ruskim predsjednikom Putinom.

d) Problem imovine na Kosovu koju Srbija smatra svojom

Iluzorne tvrdnje Vučića da je RMK Trepča vlasništvo Srbije:

Smatrajući da je Kosovo „južna pokrajina Srbije“, prilikom predizbornog obraćanja skupu u Trepči na kome je bilo oko 4.000 građana, početkom aprila 2016. godine, Vučić je rekao da će se Srbija ujediniti, što je bila poruka da će se Kosovo vratiti u ustavni poredak Srbije. U vezi s tim, zahvaljivao se Rusiji za pomoć koju ona, kroz aktivnosti u UN-u i UNESCO-u daje u korist reintegriranja Kosova u politički i pravni poredak  Srbije. Vladi u Prištini je poručio da treba poštovati Briselski sporazum, da ne smije ugrožavati i svojatati imovinu Srbije koja se nalazi na Kosovu.[25] Vučićeve tvrdnja da Rudarsko-metalurški komabinat Trepča pripada Srbiji, pokazala se iluzornim, već početkom oktobra 2016. godine, kada je Skupština Kosova usvojila Zakon o Rudarsko-metalurškom kombinatu Trepča, po kome 80 posto njegovih dionica pripada Vladi Kosova, 20 posto radnicima,[26] a Srbiji ništa. Ustvari, tadašnja Vlada Isa Mustafe u Prištini, kao vlasništvo Republike Kosovo je uknjižila, svu nepokretnu imovinu koju je Vlada u Beogradu smatrala svojom, jer je ranije uknjižena kao imovina bivše SFRJ, Srbije i „Autonomne Pokrajine Kosovo“.

Dvostruki standardi Beograda za imovinu u BiH i na Kosovu:

Uzgred je zanimljivo pomenuti slične probleme, koje Beograd izaziva i usmjerava u Bosni i Hercegovini, huškanjem Vlade u entitetu RS-u da sva nepokretna vojna imovina bude entitetska (RS-ova), a ne da pripada državi BiH. Dakle, Vlada u Beogradu, primjenjuje dvostruke standarde, omogućava Vladi RS-a da nepokretna imovina koja je pripadala bivšoj SFRJ ne bude imovina Srbije samo ako će pripasti entitetu RS-u, a osporava da imovina  istog karaktera bude uknjižena kao imovina Kosova ili kao imovina države BiH. To je „drugim sredstvima“ nastavak agresije Srbije na susjedne zemlje nastale disolucijom bivše SFRJ.

Reagiranja na kosovski Zakon o Rudarsko-metalurškom kombinatu Trepča:

Važnost tog Zakona za odnose Srbije i Kosova, ilustriraju slijedeća reagiranja na njegovo usvajanje: (a) prijedlozi od strane utjecajnih Srba da Vlada Srbije zahtijeva hitnu sjednicu Savjeta sigurnosti UN-a, zbog navodnog, kršenja Rezolucije 1244, što premijer Vučić nije prihvatio jer je ocijenio da bi Srbija bila preglasana; (b) predstavnici Srba u Skupštini Kosova su „zamrznuli“ rad u tom zakonodavnom tijelu, a prijetilo se i povlačenjem Srba iz Vlade Kosova; (c) 10 poslanika Srpske liste u Skupštini Kosova, od Ustavnog suda Kosova su zahtijevali da ispita ustavnost donošenja Zakona o Trepči, što je Ustavni sud odbacio; (d) Vlada Srbije je pismom obavijestila EU da Skupština i Vlada u Prištini „otimaju“ srbijansku imovinu na Kosovu; (e) tadašnji premijer srbijanske Vlade, Vučić je rekao da Srbija neće zaustavljati svoj put prema članstvu u EU, ali da neće dozvoliti da Albanci otimaju srbijansku imovinu; (f) tadašnji predsjednik Srbije, Tomislav Nikolić je rekao da je EU pristrasna na strani Vlade u Prištini, iako je, navodno, po Rezoluciji 1244 Vijeća sigurnosti, Kosovo sastavni dio Srbije; (g) prema istraživanjima stavova Srba na sjeveru Kosova u vezi donesenog Zakona o Trepči, njih  trećina smatra da Beograd treba prekinuti pregovore koji se sa Prištinom vode u Briselu, trećina smatra da nikakav dijalog Beograda sa Prištinom nije trebalo ni počinjati, a trećina smatra da se i putem nastavka pregovora treba boriti za imovinu Srbije na Kosovu.[27]

Objašnjenja Azema Vlasija o vlasništvu nad Rudarsko-metalurškom kombinatu Trepča:

Pri tome treba imati u vidu argumente koje je iznio, savjetnik ministra vanjskih poslova Kosova, Azem Vlasi, da je Rudarsko-metalurški kombinat Trepča, u vrijeme dok je Kosovo imalo status autonomije kao pokrajina u okviru Srbije, bilo imovina Kosova. Pravnim, političkim, policijskim i vojnim nasiljem Miloševićevog režima nad Albancima, posebno nakon ukidanja kosovske autonomije po Ustavu od 1974. godine, Rudarsko-metalurški kombinat Trepča, kao i brojna druga imovina Kosova, u papirima je uknjižena kao imovina Srbije.[28] Proizilazi da je donesenim Zakonom o Trepči, Skupština države Kosovo, legalizirala činjenicu da Kosovu pripada i ona imovina koja je oteta u procesu srbijanskog zlostavljanja kosovskih Albanaca.

e) Otpori Albanaca protiv prisustva SPC-a na Kosovu

Srpski narod, gdje god ga ima na Balkanu i širom svijeta, obuzet je mitologijom o „srpskim svetinjama“ (crkvama, manastirima, grobovima …) u „srbijanskoj južnoj pokrajini“, kako Beograd tretira i imenuje nezavisnu državu Kosovo. Nakon što je jula 2018. godine, Vučić pokrenuo široki društveni dijalog u kome je istaknuta ideja razgraničenja između Srba i Albanaca na Kosovu, početkom novembra 2018. godine, Sabor SPC je odbacio te ideje i pored podrške toj ideji od brojnih domaćih i međunarodnih autoriteta.

U Vladi Srbije, Ministarstvo za zajednice i povratak realizira projekte obnove i održavanja „srpskih svetinja“. Tako naprimjer, u selu Banjska kod Vučitrna, Vlada Srbije je obnovila crkvu koja je dva puta „minirana“ – 1999. i 2004. godine. U Banjskoj živi samo 40 Srba, od 200 koliko je bilo prije oružanih sukoba 1999. godine, pa se smatra da je obnova crkve važan korak za povratak raseljenih Srba.

U nekim slučajevima kada se u mjestima gdje su Srbi apsolutna manjina na Kosovu organizira obilazak „srpskih svetinja“ s ciljem da obave liturgiju, posebno povodom Božića i drugih blagdana,  SPC nailazi  na snažne otpore albanske opozicije, koja ne dozvoljava pristup „srpskim svetinjama“, što dodatno komplicira sigurnosnu situaciju, produbljuje međunacionalnu mržnju i nepovjerenje, te koči provedbu Briselskog i drugih sporazuma između Beograda i Prištine.

Tako naprimjer, kada su krajem augusta 2016. godine,  u organizaciji SPC, u tri autobusa pravoslavni vjernici pošli da obave liturgiju kod razrušene crkve u selu Mušitište kod Suve Reke, oko 350 Albanaca su blokirali put, a u rukama su imali sjekire, vile, motike … te spriječili Srbima prilaz selu i porušenoj crkvi. Zbog toga je uslijedio sukob kosovske specijalne policije ROSU i albanskih demonstranata koji su pravoslavnim vjernicima stali na put. Uhapšeno je 20 Albanaca. Reagirali su ministar za zajednice i povratak u Vladi Kosova, Dalibor Jevtić i direktor Kancelarije za Kosovo u Vladi Srbije, Marko Đurić, ističući da je spriječavanje pravoslavnog vjerskog obreda u Mušitištu, dokaz da Srbi nisu dobrodošli na Kosovu i da su „pripadnici albanske političke elite najglasniji ideolozi mržnje i ekstremizma“.[29] U vezi tog događaja u Mušitištu, ističe se problem povratka Srba u mjesta sa albanskom većinom. Navodno u većinski albanskom selu Mušitište gdje se nalazi porušena crkva nije obnovljena ni jedna srpska kuća, a za 16 srpskih porodica koje su izrazile namjeru za povratak, obnova njihovih kuća se spriječava od strane lokalnih Albanaca i njihove vlasti.

Na pravoslavni Božić (Badnji dan), 07.01.2018. godine, Albanci su blokirali  ulaz u manastir  Presvete Bogorodice u Đakovici koji je, u sukobima 2004. godine, spaljen. Istog dana, u Kosovskoj Mitrovici bilo je brojnih tuča i drugih raznih nereda.[30]

f) Djelovanje institucija i autoriteta Kosova

Struktura političke scene na Kosovu i rezultati vanrednih izbora 11.06.2017. godine:

Vladajuće političke partije na Kosovu su Demokratska partija Kosova, Kadri Veselia i Demokratski savez Kosova, Isa Mustafe. Zbog nemogućnosti ratifikacije sporazuma o granici sa Crnom Gorom i međusobnih svađa lidera te dvije vladajuće stranke, uslijedilo je da 10.05.2017. godine, Skupština Kosova izglasa nepovjerenje Vladi na čelu sa Isa Mustafom, pa je predsjednik Tači, raspustio Skupštinu. Uslijedili su vanredni izbori, 11.06.2017. godine, uz monitoring EU angažiranjem 100 posmatrača iz različitih država EU. Na izborima je učestvovalo 26 političkih subjekata: pet koalicija, 19 stranaka, dvije građanske inicijative. Demokratska partija Kosova Kadri Veselija je ušla u predizbornu koaliciju sa Alijansom za budućnost Kosova Ramuša Haradinaja i Inicijativom za Kosovo Fatmira Limaja. S duge strane, bila je koalicija Demokratskog saveza Kosova Ise Mustafe sa Alijansom za novo Kosovo  Behdžeta Pacolija.  Do tada najveća opoziciona partija Pokret samoopredjeljenje, na izbore je izašao samostalno.

Na kosovskim vanrednim izborima 11.06.2017. godine, pobijedila je koalicija Demokratske partije Kosova Kadri Veselija, Alijanse za budućnost Kosova Ramuša Haradinaja i Inicijative za Kosovo Fatmira Limaja, što je zabrinulo Beograd, jer je to, navodno, „ratna ili veteranska koalicija“.[31] Ramuš Haradinaj je dobio funkciju premijera Vlade Kosova.

Politički pravci djelovanja vladajućih i opozicijskih stranaka na Kosovu:

Opozicione partije su „Pokret samoopredjeljenje“, Alijansa za budućnost Kosova, Inicijativa za Kosovo, Srpska lista na čelu sa Slavkom Simićem … Vladajuće stranke se trude da uvjere EU, SAD i druge činioce međunarodne zajednice da se zalažu za evropske vrijednosti demokratiju, mir i sigurnost, dok opozicijske stranke ističu političke ciljeve i ambicije suprostavljene naporima međunarodne zajednice za stabiliziranje mira i sigurnosti u zemljama i među zemljama na Balkanu. Tako na primjer,  opozicijski zastupnik u Skupštini Kosova, Zafir Beriša, ističe da je „Kosovo pokrajina Albanije“ i da niko na Kosovu „nije digao ruke od nacionalnog ujedinjenja“ sa Albanijom, iz čega se sugerira zaključak da ni političke partije na vlasti nisu „digle ruke“ od ujedinjenja Kosova sa Albanijom. Da su takve ideje koje je saopćio zastupnik Zafir Beriša, široko rasprostranjene, ukazuje i izjava opozicijskog zastupnika u Skupštini Kosova, Nait Hasanija, da Kosovo treba organizirati referendum o ujedinjenju s Albanijom.[32]

Težnje za ujedinjenjem Kosova i Albanije praćene su intenzivnom kulturnom i privrednom  saradnjom tih dviju zemalja. Krajem novembra 2016. godine, u okviru obilježavanja Dana albanske nezavisnosti (28.11.1912.), općine Tirana, Priština, Tetovo, Ulcinj i Preševo su formirale „Uniju albanskih općina“. Dakle, u tu Uniju su ušli gradovi iz pet balkanskih zemalja: Albanije, Makedonije, Crne Gore, Kosova i Srbije.  Vjerovatno, formiranje Unije albanskih općina je odgovor na insistiranje Srbije za osnivanje Zajednice srpskih općina na Kosovu, što je obaveza po Briselskom sporazumu.

Predsjednik Tači je poručio privrednicima iz Albanije da što više investiraju na Kosovu,  da šire obim trgovine, a privrednicima Kosova da što više posluju sa firmama u Albaniji, te da se omasovi turistička razmjena Kosova sa Albanijom.

Ideje o ujedinjenju Kosova i Albanije, kompliciraju sigurnost BiH:

To su ideje koje utječu na sigurnost Bosne i Hercegovine, jer ono što u smislu ujedinjenja Kosova sa Albanijom, traže Albanci na Kosovu, služi kao opravdanje srpskim ekstremistima u BiH da traže ujedinjenje bh. entiteta RS-a i Srbije. Politička, probosanska elita u BiH nema odgovora na taj problem.

Opća društvena situacija na Kosovu:

Kriminal i korupcija nanosi štetu kosovskom društvu u svim oblastima, posebno u obrazovanju. Događa se hiperprodukcija diplomanata, magistara i doktora nauka. Diplome dobivaju osobe bez elementarnog obrazovanja. Velikosrpska politika i praksa zlostavljanja Albanaca na Kosovu, ostavila je duboke tragove. Međunacionalna mržnja je osnovno obilježje stanja kosovskog društva. U vrijeme bivše SFRJ, posebno počev od masovnih demonstracija 1981. godine, u strahu i strepnji su bili Albanci, a nakon što je Kosovo dobilo nezavisnost, Srbi su u strahu i strepnji. Kosovsko društvo je naviklo na vanredno stanje. Svi žive u nekoj vrsti napetosti i neizvijesnosti.

Na Kosovu je izuzetno teška i rizična sigurnosna situacija u kojoj građani svih nacionalnosti kojih ima u toj državi, žive u bojazni i strepnji od mogućih oružanih sukoba. Zato, sa Kosova odlaze, i Srbi, i Albanci, i … U postratnom periodu, „svaki treći građanin je migrirao sa Kosova“.[33]

Radikalno tumačenje islama je instalirano i prošireno na području Kosova, što nanosi veliku štetu stabiliziranju i priznavanju Kosova kao nezavisne države, a primjetno je da režim u Beogradu obilato koristi tu okolnost za odvraćanje od priznavanja Kosova. O tome, profesor historije na Harvardu, Nil Ferguson je rekao da vidi opasnost od ekstremizma i radikalnog tumačenja islama na Kosovu i da bi bio iznenađen ako se Kosovo, zbog toga ne bi našlo  u još težoj krizi, ističući: „Mi na Zapadu moramo ponovo o tome da razmislimo. Ako su nam interesi mir i stabilnost na Balkanu onda nema smisla da malo Kosovo bude prepreka za integraciju Srbije u EU. Srbija takođe mora da prihvati da Kosovo više nikada neće biti dio Srbije … Zbog Kosova je srpski ulazak u EU gotovo nemoguć, što znači da je onemogućen i strateški interes Zapada, a to je proširenje EU.“[34]

Sadržaji ideoloških i političkih utjecaja predsjednika Kosova, Hašima Tačija

Politička scena kosovskih Albanaca je bila pod različitim utjecajima. Ibrahim Rugova, Fehmi Agani, Bajram Kosumi, Redžep Ćosja, Šeljzenm Malići, Veton Suroi … su se zalagali za djelovanje nenasilnim, demokratskim metodama, u cilju oslobađanja Kosova od hegemonije beogradskog režima. Smatra se da su na političkoj sceni Kosova, njih marginalizirali Hašim Tači, Enver Hodžaj, Jakup Krasnići, Ibrahim Gaši … koji su zagovarali oružane oblike borbe za nezavisnost Kosova, te su ilegalno osnovali Oslobodilačku vojsku Kosova (UČK).

Srbija smatra da je Tači odgovoran za zločine progona i ubijanja koji su od strane UČK počinjeni nad kosovskim Srbima. Tači je poznat da je kao predstavnik UČK pristao na sporazuma u pregovorima koji su uz posredovanje SAD, EU i Rusije vodili Beograd i Priština, u Rambujeu kod Pariza, početkom 1999. godine.

Početkom aprila 2016. godine, Hašim Tači je preuzeo ulogu predsejednika Kosova, što je Srbiju dodatno motiviralo da propagira o njegovoj navodnoj odgovornosti za ratne zločine, radi čega je za njim, 2002. godine pokrenuta potjernica. To je bila direktna prijetnja koja i dalje traje da će predsjednik Kosova, Hašim Tači, sigurno biti uhapšen ako bi došao bilo gdje na teritoriju Srbije. Njegovo hapšenje je moguće i na teritorijama zemalja koje imaju posebno bliske prijateljske odnose sa Srbijom. Zanimljivo je Tačijevo odustajanje da 11.07.2015. godine u bojazni od hapšenja od strane policije RS-a,[35] dođe u Potočare na obilježavanje 20. godišnjice genocida u Srebrenici. Srbija je težila da svoju potjernicu za Tačijem realizira preko Interpola. Pokrenutu potjernicu za Tačijem od strane Srbije, Interpol je stornirao.

Ozbiljnost tih problema za lidere kosovskih Albanaca, ilustrira slučaj hapšenja bivšeg premijera Kosova i predsjednika Alijanse za budućnost Kosova, Ramuša Haradinaja, u Parizu, početkom januara 2017. godine, po srbijanskoj potjernici preko Interpola od 2004. godine, a u vezi, navodne odgovornosti za zločine nad srpskim civilima 1998. i 1999. godine, iako je Haradinaj za takva djela, ranije oslobođen od Haškog tribunala. Relevantni albanski politički autoriteti su zahtijevali od Vlade Kosova da prekine dijalog sa Beogradom, sve dok se Haradinaj ne oslobodi. Ubrzo, vlasti Francuske su pustile Haradinaja iz zatvora da se brani sa slobode, ali mu je oduzet pasoš dok se ne odluči o zahtjevu Srbije za njegovu ekstradiciju. Puštanju Haradinaja da se brani sa slobode, usprotivili su se Vlada Srbije i predstavnici Srba na Kosovu.[36]

Početkom marta 2017. godine, Skupština Kosova je donijela Rezoluciju kojom se od EU zahtijeva da Srbija poništi  sve naloge za hapšenje  građana Kosova koje je proslijedila Interpolu, a od Vlade Kosova je zatraženo da prekine dijalog sa Beogradom koji se u Briselu vodio pod pokroviteljstvom EU.[37] Taj zahtjev Prištine, oštro je kritikovala Evropska komisija. Kada je pravosuđe Francuske odbacilo zahtjev za ekstradiciju Haradinaja Srbiji, to je Beograd ocijenio „skandaloznim“. Zbog toga, Srbija je povukla svog ambasadora iz Pariza, a Vladi Francuske dostavila protestnu notu.

U vezi sa optužbama i prijetnjama da će biti uhapšen, kosovski predsjednik Tači je odgovarao da će Vlada Kosova intenzivirati aktivnosti  s ciljem da se pred međunarodnim pravosuđem  optuže i osude odgovorni za genocid nad Albancima koga je organizirao Miloševićev režim, ali da, ipak, Priština i Beograd trebaju zajednički ići u pravcu pomirenja, te da se Srbi i Albanci ne trebaju „hraniti istorijom“, iako se ne smije zaboraviti prošlost. Za postizanje tih ciljeva, predsjednik Tači je ukazivao na važnost rasvjetljavanja sudbine nestalih, pa je u cilju  izgradnje mehanizama podrške unutarnjem dijalogu između Srba i Albanaca o žrtvama i nestalim, pokrenuo aktivnosti da se osnuje Komisija za utvrđivanje istine i za pomirenje, jer u pomirenju prednjače porodice nestalih koje se međusobno najbolje razumijevaju u tegobama traganja za svojim najdražim. Tači se poklonio srpskim žrtvama u selu Staro Gracko, gdje se sastao sa porodicama stradalih Srba. Tači se zalaže da lokalne i državne institucije Kosova, posebno tužilaštva, sudovi i nadležna ministarstva u Vladi Kosova, trebaju provoditi Zakon o naknadi žrtvama zločina na Kosovu, te da u tom cilju treba provoditi aktivnosti da žrtve i njihove porodice budu informirane o svojim pravima za naknadu.[38]

U jesen 2016. godine, putem četiri pisma, predsjednik Tači se obratio Tužilaštvu i Tužilačkom savjetu Kosova, hrabreći ih da kosovski pravosudni organi moraju rasvjetljavati i sankcionirati zločine koji su na Kosovu izvršeni tokom rata (masakr nad porodicom  Adema Jašarija u Prekazu, masakri u Račku, Izbici, Velikoj Kruši, Likošanima, Meji, Dubravi, Ćuški, Lubeniqu …) i zločini poslije rata (ubistvo braće Bitić, pokušaj atentata na bivšeg predsjednika Kosova Ibrahima Rugovu, ubistvo nekoliko javnih ličnosti, napad na autobus Niš-ekspresa kod Podujeva …).[39]

g) Stanje i problemi u provedbi Briselskog sporazuma postignutog 19.04.2013.

Suprostavljene ambicije u pregovorima Prištine i Beograda:

Dijalog Beograda i Prištine, u Briselu, uz posredovanje EU, otpočeo je 2011. godine. Lideri kosovskih Albanaca insistiraju da se u taj dijalog uključe SAD, jer se pokazalo da EU, navodno, ne može sama da riješi krizu na Kosovu. U tom dijalogu, s jedne strane, Beograd ispoljava ambiciju da se Kosovo reintegrira u pravni poredak Srbije, a s druge strane Priština traži: (a) uspostavu granice između Srbije i Kosova; (b) da Beograd prizna uspostavljenu granicu i u vezi s tim da poštuje evropske principe susjedstva; (c) nemiješanje i prestanak interveniranja Srbije na Kosovu; (d) naknadu ratne štete nanesene Kosovu od strane srbijanske vojske i policije. Srbija odbacuje zahtjeve za priznavanje Kosova, ističući da nikada neće pristati na razgovore o tome.

Iako su po naprijed navedenim pitanjima, stajališta Beograda i Prištine maksimalno suprostavljena, ipak, u tom pregovaračkom procesu je potpisano na desetine sporazuma i uredbi, s ciljem normalizacije odnosa između Srbije i Kosova.

Briselski sporazum je naročito značajan za integracijski proces Srbije prema članstvu u EU, a potpisali su ga 19.04.2013. godine, premijeri Srbije i Kosova, Ivica Dačić i Hašim Tači, uz posredovanje visoke predstavnice EU, Ketrin Ešton. Po tom Sporazuma treba postići stabilizaciju odnosa između Beograda i Prištine, što je bitno za integracijski napredak Srbije prema članstvu u EU.

Blokade provedbe dogovorenog u Briselu:

U provedbi Briselskog sporazuma javljaju se razne prepreke postavljene, što od strane Vlade Srbije, što od strane Vlade Kosova. U takve prepreke, pored ostalih spadaju: blokirana je  uspostava Zajednice srpskih općina za šta je rok bio 25.12.2015. godine; blokada izrade statuta Zajednice srpskih općina; blokada uvođenja srpskih općina u pravni sistem Kosova; beogradsko odbacivanje gašenja paralelnih struktura vlasti koje Srbija ima na Kosovu što je uslov koga postavlja Vlada u Prištini za uspostavu Zajednice srpskih općina; zahtijev da se građanima Kosova ponište lične karate izdate  od vlasti Srbije; zahtjev da Srbi na Kosovu pribave lične karte od vlasti Republike Kosovo; Vlada Kosova je blokirala ulazak srbijanskih kamiona na Kosovo; blokada rekonstrukcije mosta na rijeci Ibru i u vezi s tim, po zahtjevu Prištine rušenje potpornog zida u Kosovskoj Mitrovici na tom mostu;  blokada primjene sporazuma o policiji  i sudstvu; razni problemi telekomunikacija i energetike; blokada transformacije Civilne zaštite na sjeveru Kosova;  …[40]

Srbi su udovoljili upornom zahtjevu Vlade Kosova, pa su početkom februara 2017. godine srušili zid koji je podignut u sklopu rekonstrukcije mosta na Ibru između sjevernog i južnog dijela Kosovske Mitrovice,[41] jer dijelio grad i otežavao saobraćaj. To je bio kosovski ultimatum za nastavak pregovora sa Srbijom.

Iako je Ustavni sud Kosova odobrio formiranje Zajednice srpskih općina, albanska opozicije je blokirala aktivnosti u tom pravcu.  Predsjednik, Hašim Tači, krajem augusta 2016. godine, u obraćanju kosovskoj i široj javnosti, ukazao je da su evropska perspektiva Kosova, liberalizacija viznog režima i uspostava  oružanih snaga Kosova, blokirani osporavanjem ratifikacije sporazuma o granici Kosova sa Crnom Gorom i osporavanjem uspostave Zajednice srpskih općina na sjeveru Kosova. S obzirom da u oba ta pitanja, blokade postavlja albanska opozicija, Tači je pozvao građane Kosova, političke i društvene faktore na visoku odgovornost da se u skladu sa Ustavom i zakonima otklone blokade evropskoj perspektivi Kosova.[42] Ta izjava predsjednika Tačija, uslijedila je pod utjecajem zahtjeva koje je Vladi u Prištini postavio potpredsjednik SAD-a, Jozef  Biden, prilikom boravka u Prištini, sredinom augusta 2016. godine.

Izazov – Zajednica srpskih općina:

Samo nekoliko dana nakon naprijed pomenute Tačijeve izjave koja ima prizvuk samokritike, vjerovatno pod utjecajem zahtjeva koje je postavio američki potpredsjednik Biden, u Brselu, 08.09.2016. godine, predstavljen je Upravljački tim za uspostavljanje Zajednice srpskih općina, sve uz podršku Vlade u Prištini. Zadatak Upravljačkog tima je priprema statuta Zajednice srpskih općina, što je uslov za provedbu brojnih drugih obaveza iz Briselskog sporazuma.[43] Vlada u Beogradu je sa zadovoljstvom podržala Upravljački tim jer Statut koga treba da pripremi, osigurava kolektivna prava Srbima na Kosovu kao što je pravo na srpski jezik i ćirilično pismo, da će se time unaprijediti povratak Srba na Kosovo, a bitno bi napredovala izgradnja pomirenja i povjerenja među Srbima i Albancima, odnosno između Srbije i Kosova.

Srbi u četiri općine na sjeveru Kosova (Zvečan, Zubin Potok, Leposavić i Kosovska Mitrovica),[44] pribojavaju se da će njihov interes osnivanja Zajednice srpskih općina, dati veću mogućnost Albancima da protivno interesima Srba, dobiju međunarodni telefonski broj, nezavisni kosovski energetski sistem, vojsku Kosova, integraciju srpskih općina u zdravstveni, obrazovni i ukupni sistem pod kontrolom Vlade u Prištini.   Istraživanja stavova Srba u navedene četiri općine sa srpskom većinom, pokazuju da ih je jedna polovina negativno a druga pozitivno raspoložena o Briselskom sporazumu.[45] Beograd je posebno zabrinut što mladi Srbi, ne vide perspektivu na Kosovu i odlaze u inozemstvo. Omladina je bez zaposlenja.

Zajednica srpskih općina je politički fenomen nastao u sukobima Prištine i Beograda, i to pod negativnim utjecajem uspostave entiteta RS-a u BiH. Velikosrpska politika zvaničnog Beograda, u još aktuelnoj historijskoj situaciji, opasno se poigrava sa fenomenima „entiteta“ i „zajednica općina“ s ciljem da ojača svoje subverzivno prisustvo Srbije u susjednim zemljama, da ih destabilizira uz jasno izražavanje namjera da teritorije koje su ušle u sastav „entiteta“ i „zajednica općina“ kad-tad postanu sastavni dio Srbije. Veliku sigurnosnu opasnost tih subverzivnih fenomena, indicira  lančano reagiranje putem zahtjeva hrvatskih, albanskih … nacionalista da slično postupe gdje im je interes, kao što je bilo u rješavanju makedonske krize gdje je albanska strana, pred Ohridski sporazum tražila da zapadni dio Makedonije naseljen većinski Albancima bude „entitet“ kao što je RS u BiH. To indicira, da u interesu mira i sigurnosti u regiji Balkana, treba prekinuti praksu entitetskog uređenja država, a u slučajevima gdje je ta praksa već uspostavljena, istu treba poništiti.

U pregovorima o uspostavi Zajednice srpskih općina, Srbija želi postići da ta Zajednica bude sa nadležnostima države, a Kosovo želi da ta Zajednica, konceptualno bude što bliža nevladinoj organizaciji. Vlada u Prištini zahtijeva da Zajednica srpskih općina koristi zastavu i grb Kosova, a Vlada u Beogradu, traži da se koriste samo srbijanska državna obilježja. Srbija teži da se kroz Zajednicu srpskih općina na Kosovu očuvaju i ojačaju, naspram Vlade u Prištini,  paralelne institucije pod kontrolom Beograda, a Kosovo zahtijeva da se u procesu uspostave te Zajednice, ugase paralelne institucije. Srbija teži da ta Zajednica bude po njenom Ustavu i zakonima, a Kosovo ističe da se ta srpska Zajednica može uspostaviti samo po njegovom Ustavu i zakonima.

Krajem 2017. godine, uslijedio je pomak uspostave Zajednice srpskih općina jer je Osnovnom i Apelacionom sudu u Kosovskoj Mitrovici, predsjednicu su Srbi, dok je Albanac na čelu Tužilaštva. Slične promjene su uslijedile u sudskim jedinicama koje postoje u općinama Zubin Potok i Leposavić. Nastavljen je proces da sudija Srba bude u sudovima širom Kosova.

Kosovo dobilo međunarodni telefonski broj 383:

U briselskom procesu radi postizanja sporazuma između Prištine i Beograda o telekomunikacijama, početkom oktobra 2016. godine,  srbijanski  pregovarači su bili pred kosovskim ultimatumom: ili da prihvate ponuđeni sporazum ili da Srbija zaboravi svoje integriranje u EU. U vezi tog problema, tadašnji premijer Srbije, Vučić je rekao da Srbija za svoj bolji status mora da uradi  sve što može, ali da ne oteža situaciju.[46]

Tom izjavom Vučić je svojim pregovaračima dao signal da pristanu na sporazum. Ubrzo zatim, sredinom decembra 2016. godine, sporazum o tome je postignut. Smatralo se da je tako otklonjena blokada formiranju Zajednice srpskih općina koja je bila postavljena od strane Vlade u Prištini. Ministrica za dijalog u Vladi Kosova, Edita Tahiri, o postignutom sporazumu je rekla da je dostignuće za državu Kosovo i njenu težnju da postane članica EU, da je dobijanjem telefonskog koda ojačana državna suverenost Kosova jer je dobilo još jedan državni identitet i priznanje, da Kosovo u buduće neće imati troškova  za plaćanje koda drugim državama, da je vlasnik koda i da će neovisno upravljati tim kodom, da će biti ugašeni brojevi 381, 377 i 386 koji su do tada bili u upotrebi, da se gase mobilni i fiksni telefonski operatori Srbije koji su djelovali na Kosovu, da će pozivi Kosova prema Srbiji biti međunarodni i da se otvara mogućnost uključivanja Kosova u globalne trendove digitalizacije.[47]

Bez obzira na takvo pozitivno tumačenje ministrice Tahiri, lideri albanskog opozicijskog pokreta Samoopredijeljenje, taj sporazum su ocijenili lošim jer, navodno, nanosi štetu suverenitetu Kosova, s obzirom da će i dalje za telefoniju na Kosovu ostati „srpski operater“. Pri tome treba imati u vidu da je ta nova firma registrirana po zakonima Kosova i da je ona postala vlasnik telekomunikacijske imovine u okviru Kosova, jer je Telecom Srbije, prenio uknjižbu vlasništva na tu, faktički kosovsku, a ne srbijansku firmu. Srbija je pristala da trocifreni pozivni broj za  „geografsku oblast Kosova[48] za ostale regije Srbije bude u tretmanu međugradske komunikacije, a ne u tretmanu međudržavne, dok će za ostale države u Svijetu trocifreni kod koga je dobilo Kosovo, biti tretiran kao međudržavni kod. U tim kompromisima, deponovani su uzroci daljih sukoba u odnosima Beograda i Prištine.

Sloboda kretanja:

Niti Srbi imaju slobode kretanja na Kosovu, niti Albanci po sjeveru Kosova i Srbiji. Krajem septembra 2016. godine,  po potjernici i optužbi za terorizam, na kosovsko-srbijanskom graničnom prelazu Končulj, srbijanska policija je uhapsila direktora policije Kosova za Južnu Mitrovicu, Nehata Tačija, kome je Sud u Nišu izrekao kaznu zatvora od 30 dana. Takvi slučajevi, kontinuirano podgrijavaju i zaoštravaju sukobe Beograda i Prištine, otežavajući provedbu Briselskog i drugih sporazuma, kako je ocijenila i Komisija za vanjske poslove Skupštine Kosova, apelirajući da se hitno poduzmu mjere za oslobađanje iz niškog zatvora direktora, Tačija.[49] Iz nekih sredina kosovskih Albanaca bilo je zahtjeva da zbog hapšenja direktora Tačija, Vlada Kosova prekine briselski i svaki drugi dijalog sa Vladom Srbije. Ipak, Skupština Kosova je odlučila da se briselski dijalog sa Beogradom u cilju normalizacije odnosa nastavi i da taj dijalog ne uslovljava puštanjem policijskog direktora Tačija.

h) Utjecaji međunarodne zajednice u rješavanju kosovske krize

Tretman Kosova u regionalnoj saradnji na Balkanu:

Za stabilnost, mir i integraciju Kosova u međunarodni poredak, bitna je regionalna saradnja. Srbija je putem Briselskog sporazuma pristala da Kosovu ne čini smetnje u regionalnom predstavljanju, integracijski aktivnostima samo u okviru Balkana. To pristajanje Beograda je bilo napredak u odnosu na ranije stavove Srbije da odbija prisustvo regionalnim sastancima ako učestvuju predstavnici Kosova. Čak je bio problem da se na međunarodnim skupovima rukuju predsjednici Kosova i Srbije, ali je ipak, na sastanku u Vatikanu 2013. godine, došlo do rukovanja između kosovskog predsjednika Tačija i srbijanskog predsjednika Nikolića.

Zbog problema sa Katalonijom, Španija odbija prisustvo na skupovima gdje učestvuje Kosovo. Na sastanku lidera zemalja regije Balkana, u Sofiji, sredinom maja 2018. godine, da bi se osiguralo prisustvo Španije, problem regionalnog predstavljanja Kosova je riješen da svi učesnici budu bez naziva i obilježja zemalja. Ipak u znak protivljenja Kosovu, na tom samitu, Španiju je predstavljao nižerangirani diplomata.

Smetnje za integraciju Kosova u međunarodne organizacije:

U najvažnija pitanja afirmacije Kosova kao nezavisne države, spadaju prepreke za njegovo uključivanje u članstvo Organizacije ujedinjenih naroda (OUN). Taj problem proizilazi iz srbijanskog odbacivanja da prizna Kosovo kao nezavisnu državu. Srbija i njeni saveznici imaju političku moć za utjecaje da veliki broj članica OUN odbaci zahtjeve Kosova za članstvo u toj najvećoj međunarodnoj organizaciji. Sredinom augusta 2016. godine, tadašnji predsjednik Srbije, Tomislav Nikolić je rekao da Kosovo neće postati članica OUN, sve „dok postoje Srbija i njeni prijatelji u Vijeću sigurnosti UN-a“.[50]

Svojim prisustvom kao članica u raznim međunarodnim organizacijama, Srbija intenzivno lobira s ciljem odvraćanja država (svojih partnera) od priznavanja  Kosova, uz istovremeno podsticanje nekih država da povuku svoje odluke o priznanju Kosova, što je krajem oktobra 2017. godine, učinila država Surinam, a zatim Liberija, Gvineja Bisao, Burundi, Sao Tome i Principe.  Učešće Srbije na skupovima raznih međunarodnih organizacija, često je motivirano države učesnice odvraća od prihvata Kosova u njihovo članstvo, odnosno da ih odvraća od priznavanja Kosova. U tom smislu, septembra 2016. godine, Srbija je iskoristila prisustvo ministra vanjskih poslova, Ivice Dačića na  17. samitu nesvrstanih  u Venecueli.[51]

Izrazite su kritike protiv bivšeg predsjednika Srbije, Tomislava Nikolića što je 2016. godine, „eskivirao“ dolazak pape Franje u Srbiju, jer bi u slučaju da je realizirana ta posjeta, porasla vjerovatnoća da Vatikan prizna Kosovo. Indicirano je da Srbija, nekim zemljama, posebno afričkim, „poklanja“ oružje u zamjenu za odbacivanje priznanja Kosova.

Republika Kosovo je postala članica MMF, Svjetske banke, Evropske banke za obnovu i razvoj, Evropske asocijacije privrednih komora, Međunarodnog olimpijskog komiteta i niza drugih sportskih organizacija.

U Budimpešti, na 40. kongresu UEFA, 03.05.2016. godine, sa 28 glasova „za“ i 24 glasa „protiv“, Fudbalski savez Kosova (FSK), primljen je u tu međunarodnu sportsku organizaciju kao njen 55. član.[52] Tu odluku, Srbija je osudila kao politiziranje sporta, kršnje međunarodnih normi i Statuta UEFA. Slijedeći cilj FSK je bio da postane članica FIFE. Tači je ocijenio da je terorističkog karaktera propaganda Beograda protiv integriranja Kosova u međunarodne organizacije.[53]

Kosovo je tri puta apliciralo za članstvo u Interpolu, ali je taj zahtjev prvi put razmatran sredinom novembra 2018. godine. Tada,  putem glasanja članica Interpola, odbačen je zahtjev Kosova za članstvo u toj međunarodnoj sigurnosnoj instituciji koja ima 192 države članice. To odbacivanje, Srbija je tretirala kao svoj veliki diplomatski uspjeh u naporima protiv nezavisnosti Kosova. Odbijanje prijema u Interpol, udaljilo je Kosovo od prijema u članstvo UN-a, što je krajnji cilj Vlade u Prištini. Do eventualnog prijema u članstvo, Kosovo će sa Interpolom održavati vezu preko UNMIK-a.

Tokom 2017. godine, Vlada Kosova se izjašnjavala o planovima da obnovi svoj zahtjev za prijem Kosova u UNESCO koji ima 195 država članica. Srbija je na sve strane lobirala da u slučaju zahtjeva za članstvo u toj organizaciji, Kosovo bude odbijeno. Dok eventualno Kosovo postane članica UNESCO-a, Priština će se tješiti što je Kosovo od augusta 2015. godine „član međunarodne mreže bioetike UNESCO-a“.[54]

Odnosi Srbije i Albanije:

U rješavanju kosovske krize, direktno se sukobljavaju Beograd i Tirana. Albanija lobira u interesu što šireg i dubljeg integriranja Kosova u razne međunarodne organizacije i da se Kosovo afirmira kao poseban, od Srbije odvojen činilac međunarodne zajedinice. U pogledu statusa Kosova, stavovi Beograda i Tirane su nepomirljivi, jer su drastično suprostavljeni. Nema indicija da se to može mijenjati putem bilo kakvih kompromisa u kojima bi Albanija ublažavala podršku nezavisnom Kosovu, ali se može mijenjati pristajanjem Srbije na rješenja po kojima Kosovo potvrđuje svoju nezavisnost, bez obzira što verbalno, Srbija odbacuje nezavisnost Kosova. Integracija Albanije i Srbije u EU je zajednički imenitelj politika tih dviju zemalja, što može relaksirati odnose i pospiješiti dijalog za civilizirano mirno rješavanje otvorenih pitanja.

Ideološki, Srbija ima teritorijalne pretenzije prema Albaniji, što je razlog da Albanija bude obazriva i suzdržana u odnosima i saradnji sa Beogradom. Velikosrpska ideologija ističe da je Albanija srpska zemlja, da je „centar srpstva Skadar“ jer je u Skadru, kako ističe izvjesni Pavle Brajković, „rođen car Dušan. Iz Skadra je sve poniklo. To niko ne smije da zaboravi. Tamo se moraju obnoviti srpske institucije, stare nekoliko stotina godina. Evo, 1822. godine u Skadru je osnovana škola ‘Sveti Sava’ i to je bilo tačno 60 godina prije albanske škole Od Skadra do Brača, bilo je  360 srpskih pravoslavnih crkava. Marko Lepušina navodi podatak da ih je na teritoriji Albanije bilo 1.800, pri čemu ni jedna nije bila katolička. Nestale su, porušene, zapaljene, a one koje su se svidjele katolicima Vatikan je kupio novcem od vlasti, pa se i sada vide detalji promjena zvonika i drugih pravoslavnih obilježja. Jedino je preživjeo velelijepi pravoslavni manastir Ardenica, koji je spasilo skladištenje žitarica u njemu …“[55]

Vjerovatno je da takvim ambicijama velikosrpske ideologije, velikoalbanska ideologija pravda sve učestalije i konkrenije mjere za priključivanje Kosova Albaniji, ne formalno jer je preuranjeno, već faktički ukidanjem svih granica i barijera između Kosova i Albanije. Integrira se sistem obrazovanja i odgoja. Ekonomska razmjena je potpuno slobodna bez ikakvih carinskih i drugih opterećenja. Od januara 2019. godine, počet će slobodno kretanje između Albanije i Kosova, o čemu je ministar dijaspore u Vladi Albanije, Pandeli Majko, rekao: „Želimo da otvorimo granicu  između Albanije i Kosova“.  Od strane srpskih lidera, ta izjava je ocijenjena kao „huškačka i neozbiljna“.[56] U tom kontekstu zanimljiva je ekonomska saradnja Srbije i Albanije. Te dvije, iako suprostavljene zemlje ističu ideju jedinstvenog tržišta Albanije i Srbije, što bi bio uvod za uspostavu „zajedničkog regionalnog tržišta“.

Odnosi SAD i Kosova:

Redovno, svaki od predsjednika SAD-a, predsjedniku Kosova čestita „Dan nezavisnosti Kosova, 17. februar“. To je učinio i predsjednik Donald Tramp, 17. februara 2017. godine, ističući u svojoj čestitci da SAD i Kosovo  trebaju razvijati partnerstvo  na zajedničkim vrijednostima i interesima, te da je budućnost suverenog, multietničkog i demokratskog Kosova zasnovana na stabilnom regionu Balkana.[57] Značajna je privredna saradnja Kosova sa SAD, posebno zato što SAD investiraju u razvojne projekte, kao što je naprimjer  izgradnja termocentrale  u vrijednosti od 1,3 milijarde eura. SAD ulažu  u projekte vladavine zakona i konsolidacije državnog aparata Kosova. Administracija SAD vrši pritisak prema Srbiji da privede pravdi i osudi odgovone za zločine na Kosovu.

Administarcija SAD-a je posvećena jačanju mira i stabilnosti na Balkanu, posebno zbog balkanskih sukoba u vezi Kosova. SAD podstiču rješavanje graničnih sporova Kosova sa Crnom Gorom. Zalažu se za jačanje međunarodne pozicije Kosova kao nezavisne države. U cilju stabilizacije mira i sigurnosti, SAD ohrabruju razgovore između Prištine i Beograda, te se zalažu za provedbu Briselskog sporazuma. U slučajevima blokada dijaloga Beograda i Prištine, posebno u slučajevima smetnji u provedbi Briselskog sporazuma autoriteti SAD-a, kritikuju i jednu i drugu stranu u tom procesu. Istina je da su SAD, kao i EU naklonjenije Kosovu nego Srbiji, ali ima slučajeva gdje se američka kritika usmjerava prema Vladi u Prištini. Tako naprimjer, krajem oktobra 2016. godine, bivši ambasador SAD u Beogradu, Villiam Montgomeri je kritikovao Vladu Prištine što ne provodi mjere za uspostavu Zajednice srpskih općina, jer, navodno, umjesto realizacije dogovorenih mjera, u pregovarački proces ubacuje nova pitanja izazivajući blokade. Montgomeri je ocijenio da Vlada u Prištini nema dovoljno hrabrosti za krupne odluke i da ta Vlada vjeruje da SAD i EU imaju više simpatija prema njoj nego prema Vladi u Beogradu, pa da zbog toga Priština ima više slobode da koči briselski pregovarački proces.[58]

Podrška Kosovu, od strane SAD ispoljena je prilikom posjete pomoćnice državnog sekretara SAD-a Viktorie Nuland, Prištini, Beogradu, Podgorici i Tirani, sredinom jula 2016. godine.[59]  Ta diplomatska turneja Viktorie Nuland, bila je prethodnica u pripremama za posjetu Beogradu i Prištini, potpredsjednika SAD-a, Josepha Bidena, 17.08. 2016. godine. Ta posjeta je posvećena američkim težnjama da se ojača sigurnost i stabilizira mir na Balkanu, te da rezultati u tom pogledu budu osnova približavanju Kosova članstvu u NATO i EU, te osnova približavanju Srbije članstvu u EU, što se ne može postizati bez približavanja Beograda i Prištine u procesu provedbe Briselskog sporazuma. Američki potpredsjednik Biden je zaprijetio Vladi Prištine, da će ostati bez podrške SAD-a ukoliko se ne pokrene uspostava Zajednice srpskih općina, kako je regulirano Briselskim sporazumom.[60] Krajem oktobra 2017. godine, u Prištini, sa predsjednikom Tačijem razgovarao je pomoćnik državnog sekretara SAD-a, Hojt Brajan Ji. On je izrazio snažnu podršku SAD-a, Vladi u Prištini, što se razmatralo u kontekstu njegovog boravka u Beogradu gdje je Vučiću rekao da Srbija ne bi smjela „sjediti na dvije stolice“, što je praktički bila kritika srbijanskih snažnih veza sa Rusijom. Analitičari su ocijenili, da su Bidenova i ostale posjete  Prištini dokaz velike brige SAD-a za budućnost Kosova kao države.

U sagledavanju odnosa SAD i Kosova, treba imati u vidu ogromne simpatije albanskog naroda prema bivšem predsjedniku SAD-a, Bili Klintonu i bivšoj državnoj sekretarki SAD, Hilari Klinton koja je kao kandidat za predsjednicu SAD-a, izgubila utrku sa Donaldom Trampom. Međutim, simpatije prema Trampovoj administraciji, naglo su porasle nakon što je ista izrazila zalaganje da Kosovo dobije svoju vojsku. To su težnje s ciljem da se postupno smanjuje učešće NATO snaga na Kosovu kojih ima oko 4.600 pripadnika,[61] a da njihovu ulogu postupno preuzima dobro osposobljena vojska Kosova. Stavovi SAD o osnivanju vojske Kosova, koincidiraju sa stavovima nekih zvaničnika EU da Kosova mora imati nezavisnost bez ustavnih barijera što se može razumjeti kao zalaganje za ustavne promjene putem kojih treba otkloniti barijere za uspostavu vojske Kosova.

Problem granice Kosova sa Crnom Gorom:

Postizanje sporazuma o granici Kosova sa Crnom Gorom, bio je uslov da EU, (a) za Kosovo odobri liberalizaciju viza, jačajući njenu evroatlansku perspektivu, te da (b) za Crnu Goru pojača dinamiku integracijskih pregovora prema članstvo u EU. Očekivalo se da Vlada Kosova, u graničnom sporu sa Crnom Gorom, ispolji volju za komprimis s obzirom da je Crna Gora,  dokazani zaštitnik albanskog naroda, jer je otvorila granicu za taj narod, kada je bio izložen progonima od strane policije i vojske Miloševićevog režima, 1999. godine. U tom pogledu, Albanci su zahvalni tadašnjem predsjedniku Crne Gore, Mili Đukanoviću.

Sporazum o demarkaciji granice Kosova sa Crnom Gorom, postignut je i potpisan u Beču, 25.08.2015. godine. Pokrenut je postupak transformacije tog sporazuma u zakon nužan za epilog putem ratifikacije. Tokom ljeta 2016. godine, u Skupštini i Vladi Kosova je razmatran  nacrt zakona o ratifikaciji  sporazuma o državnoj granici sa Crnom Gorom, ali su se pojavili otpori, u organizaciji opozicionog Pokreta samoopredjeljenje, Alijanse za budućnost Kosova i Inicijative za Kosovo. Te političke stranke su cijenili da je nacrt sporazuma o granici sa Crnom Gorom, štetan za Kosovo jer po tom sporazumu gubi 8.000 hektara zemlje[62] uz granicu sa Crnom Gorom. Zbog unutaralbanskih tenzija, zapamćenih po ekscesima upotrebe suzavaca od strane opozicije u konferencijskoj dvorani dok je zasijedala Skupština Kosova, u ljeto 2016. godine, odloženo je razmatranje zakona o državnoj granici Kosova sa Crnom Gorom, pa je od strane EU, na štetu građana Kosova odložena odluka za liberalizaciju viznog režima. Formirana je Eksperska komisija Vlade Kosova koju su nadgledali eksperti SAD, EU i KFOR-a. Ta komisija je zaključila da Kosovo,  Sporazumom o demarkaciji granične linije sa Crnom Gorom, „ne gubi ni jedan metar svoje teritorije“.[63] Tada, krajem februara 2017. godine, po ocjeni zvaničnika EU nastali su uslovi da Skupština usvoji Zakon i ratificira Sporazum, a da odlukom EU, za Kosovo uslijedi vizna liberalizacija. Međutim, kada su otklonjene prepreke postavljene zbog unutaralbanskih sukoba, od strane zastupnika Srpske liste u Skupštini Kosova, postavljena je nova prepreka za ratifikaciju tog sporazuma. U vezi s tim, pridobiti Srpsku listu koja slijedi upute iz Beograda, veliki je izazov za Vladu Ramuša Haradinaja.

Odnosi EU i Kosova:

Za odnose Kosova i EU, poseban značaj ima činjenica što je Srbija u statusu kandidata, dublje integracijski zakoračila prema članstvu u EU. Za prijem u svoje članstvo, EU nije kao uslov Beogradu, postavila priznanje Kosova, već je kao uslov postavila „završetak dijaloga sa Prištinom“, što treba razmatrati u kontekstu činjenice da integracijski proces Kosova nije uopće predmetan ako nije nezavisna država.  Rezultati koje Srbija postiže u pregovaračkom procesu sa EU, direktno se odražavaju na evropsku integracijsku perspektivu Kosova, posebno zato što je za pregovore između EU i Srbije definirano poglavlje 35 o Kosovu.

Pored ostalog EU je Srbiji postavila i slijedeće uslove: da Srbija prestane finansirati paralelne institucije na Kosovu; da se ugase paralelne institucije Srbije na Kosovu; da Priština a ne Beograd imenuje menadžment elektrane „Gazivode“; da Srbija  dostavlja izvještaj Vladi Kosova o isplatama penzija bivšim policajcima, sudijama … koji rade u institucijama Kosova; da Srbija pristane na primjenu pečata i simbola države Kosovo; da državljani trećih zemalja sa Kosova mogu ući u Srbiju, što je Srbija odbacivala jer bi to, navodno, značilo da priznaje Kosovo; … O tom pitanjima, EU je posrednik u dijalogu briselskom dijalogu Beograda i Prištine. Osnova posredničke uloge EU je opredijeljenost da zemlje Balkana budu njene članice. U tom procesu, lično je angažirana visoka predstavnica EU  za vanjsku i sigurnosnu politiku, Federika Mogerini. Lično je posredovala u slučajevima kada su pregovore u Briselu vodili predsjednici Srbije i Kosova, Tomislav Nikolić (Aleksandar Vučić) i Atifete  Jahjaga (Hašim Tači).[64]

Formirana je zajednička koordinaciona grupa  EU i Kosova za unapređenje ekonomskog razvoja Kosova, njegovog pristupa evropskom i globalnom tržištu, u čemu se posebna pažnja poklanja vladavini prava i borbi protiv organiziranog kriminala i korupcije, s ciljem oblikovanja ambinenta privlačnog za strane investitore. U vezi s tim, pažnju zaslužuje saradnja EU i Vlade Kosova. Kancelarija EU na Kosovu i Ministarstvo pravde u Vladi Kosova, realiziraju projekat pod nazivom „Podrška građanskom zakoniku“ (vlasnička i imovinska pitanja, porodično i naslijedno pravo …). Za taj projekat EU je izdvojila 2,3 miliona eura.[65]

U težnjama za postizanje takvih rezultata i ciljeva, krajem oktobra 2015., Brisel i Priština su potpisali Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP), iako pet članica EU još nisu priznale nezavisnost Kosova – Španija, Grčka, Kipar, Rumunija i Slovačka. Te zemlje imaju interesa da promijene stav i priznaju Kosovo, što se može zaključiti iz analiza koje dolaze iz akademskih sredina. Tako naprimjer, profesor na Univerzitetu u Solunu, Janis Armakolac, predviđa da će Grčka priznati Kosovo, posebno zbog svojih odnosa sa Albanijom, te zbog potrebe da Grčka doprinese evropskoj sigurnosti na Balkanu.[66]

Početkom 2016. godine, Vlada Kosova je startovala u provedbi svog SSP-a sa EU. Taj Sporazum obuhvata razna pitanja od značaja za razvoj i integraciju Kosova u EU, posebno pitanja primjene evropskih tržišnih standarda, konkurencije, pravne države, intelektualnog vlasništva … Dakle, početkom 2016. godine, otpočeo je proces integriranja Kosova u tržište EU na prostoru 28 država gdje živi oko 500 miliona ljudi. Postizanjem i realizacijom SSP-a, potvrđuje se suverenitet Kosova kao nezavisne države i posebnog činioca međunarodne zajednice.

Brojna su pitanja koja Kosovo treba da riješi da bi postiglo standarde EU. Jedno od tih pitanja je postizanje standarda za viznu liberalizaciju, kako bi građani Kosova, bez viza mogli putovati u EU. Početkom juna 2015. godine, Evropskoj komisiji (EK), Vlada Kosova je dostavila Izvještaj o ispunjenju kriterija za viznu liberalizaciju, u skladu sa preporukama koje je dobila od EK u okviru EU-ovog zvještaja o Kosovu za 2014. godinu.[67]

Posebno važan oblik prisustva EU na je misija EULEX za vladavinu prava, civilnu administraciju, sudsko procesuranje u osjetljivim predmetima kriminala i ratnih zločina, policiju … Prisustvo EULEX je legalizirano po međunarodnom sporazumu između Republike Kosovo i Evropske unije. Mandat EULEX je produžen od 14.06.2016. godine.[68] Početkom novembra 2018. godine, Vlada Kosova je odlučila produžiti mandat misiji EULEX-a na još dvije godine, očekujući da će ubrzanje reformi  pravosudnih institucija doprinijeti približavanju Kosova, članstvu u EU.

Vlada Kosova cijeni  da prisustvo EULEX-a na Kosovu ubrzava reforme, posebno reforme u oblasti pravosuđa koje su nezaobilazne u procesu integracije u NATO i EU. Međutim, ista ta Vlada se zalaže da  EULEX ne preuzima nove slučajeve sudskog procesuiranja, posebno zato što se formira Specijalni sud za ratne zločine izvršene od strane pripadnika UČK na Kosovu.

U odnosima EU i Kosova, prelama se ukrajinska kriza. EU se zalaže za očuvanje teritorijalnog integriteta Ukrajine i suprostavlja agresivnoj politici Rusije prema ukrajinskim pokrajinama gdje je prisutnije stanovništvo ruske nacionalnosti. Srbija je naklonjena Rusiji koja zapostavljajući razloge zbog kojih je opravdano osamostaljenje Kosova kao posebne države, podstiče Srbiju da bude uporna u odbacivanju priznanja Kosova. Srbija je podržala Rusiju u aneksiji Krima. Intimno želi da Rusija ostvari ambicije prisajedinjenja ukrajinskih pokrajina u sastav Rusije. U KFOR-u na Kosovu učestvuju vojska Ukrajine koja je angažirana na zaštiti „srpskih svetinja“ uz podršku kosovskim Srbima.

Prisustvo UN na Kosovu:

UNMIK je Privremena administrativna misija Ujedinjenih nacija na Kosovu, osnovana 10. juna 1999. godine prema rezoluciji 1244 Vijeća sigurnosti UN-a. Djelokrug UNMIK-a je policija i pravosuđe, civilna administracija, demokratizacija i izgradnja institucija, rekonstrukcija i ekonomski razvoj.

Vijeće sigurnosti UN-a ažurno prati stanje na Kosovu i pregovore između Beograda i Prištine. Krajem februara 2017. godine, generalni sekretar UN-a Antonio Gutjeres je obznanio izvještaj  UN-a o Kosovu za period oktobar 2016. do januara 2017. godine. Taj izvještaj je razmatralo Vijeće sigurnosti UN-a. U izvještaju je navedeno da su tenzije Beograda i Prištine  dostigle zabrinjavajući nivo, što je praćeno „uzavrelom uzajamnom retorikom i optužbama u vezi sa spornim pitanjima i događajima“.[69]

Sjednica Vijeća sigurnosti UN-a, 16.08.2017. godine je posvećena stanju na Kosovu. Na toj sjednici, SAD i evropski saveznici su se zalagali da Kosovu bude otvoren put  za članstvo u međunarodnim organizacijama, te da se na Kosovu ukine misija UNMIK, čemu su se usprotivile Rusija i Kina. Zanimljivo je da srpska politika, uz podršku Rusije i Kine, insistira na produženju misije UNMIK na Kosovu, jer je „nepristrasni arbitar stanja ljudskih prava na Kosovu“,[70] a da se istovremeno uporno zalaže za gašenje misije OHR-a u BiH, s ciljem da „nepristrasna arbitraža“, nestane. Dakle, srpska politika, želi održati mehanizme zaštite kosovskih Srba, a u BiH želi ukinuti zaštitu naroda i građana ugroženih od strane velikosrpske politike. Gdje je u poziciji da ugrožava, srpska politika uklanja prepreke koje je postavila međunarodna zajednica, a u situaciji gdje treba zaštititi Srbe, srpska politika traži da međunarodni mehanizmi ostanu.

U pripremama za sjednicu Vijeća sigurnosti zakazanu  17.02.2018. godine, generalni sekretar UN-a, Antonio Guterres je komentirao izvještaj o Kosovu  pripremljen za razmatranje na toj sjednici. Tim povodom, Guterres je uputio oštre kritike vlastima u Prištini jer su „nazadovali procesi  vezani za početak rada  Specijalnog suda za zločine OVK i demarkaciju sa Crnom Gorom“. Kritikovao je i sporost povratka raseljenih Srba na Kosovo, očito stavljajući to na teret Vladi u Prištini. Izrazio je zabrinutost zbog ubistva Olivera Ivanovića, srpskog opozicijskog lidera Građanske inicijative Srbija, demokratija, pravda.[71]

Najviši zvaničnici Srbije su kritikovali Veliku Britaniju, što u ulozi predjedavajućeg, na dnevni red sjednice Vijeća sigurnosti augusta 2018. godine, nije stavila razmatranje stanja na Kosovu, što se dovodilo u vezu sa ulogom Velike Britanije u pripremi rezolucije Vijeća sigurnosti po kojoj  su Srbi označeni da su odgovorni za genocid u BiH.

Odnosi NATO-a sa Kosovom:

Mnogi poznvaoci procesa i stanja na Kosovu, NATO tretiraju „spasiteljem“ albanskog naroda i Kosova. U Rambujeu kod Pariza, marta 1999. godine, tokom kosovsko–srbijanskih (albansko-srpskih) pregovora, posrednik u ime SAD-a, Ričard Holbruk je ponudio Miloševiću „poslednju šansu“ da prihvati sporazum, prijeteći da će u protivnom uslijediti NATO-vi zračni i raketni udari. Vrijeme je pokazalo da je   Milošević učinio stratešku grešku. Da je prihvatio Holbrukovu ponudu, Kosovo bi ostalo u okviru Srbije, u statusu autonomije koju je imao po Ustavu od 1974. godine. Pored toga, po sporazumu koga je odbacio Milošević, UČK bi bio razoružan i raspušten, a snage NATO bi se rasporedile na Kosovu. Zbog tog Miloševićevog odbijanja, realizirana je Holbrukova prijetnja. Uslijedilo je NATO-vo bombardiranje po SR Jugoslaviji (Srbiji i Crnoj Gori) uključno i vojne sciljeve na Kosovu, što je trajalo 78 dana (24.3.-11.6.1999.).

Ta intervencija NATO-a radi zaštite albanskog naroda na Kosovu je bila pravovremena i efikasna, za razliku od BiH gdje je intervencija NATO kasnila, ali kada je uslijedila bila je efikasna. U tom smislu iskustva zakašnjelog reagiranja NATO-a u BiH, pomogla su Kosovu i albanskom narodu, jer ih je NATO pravovremeno zaštitio. Beograd je i nakon Miloševića nastavio sa odbacivanjem ponuđenih sporazuma, koji se kasnije pokažu da su bolji od onoga što se Srbiji nudi u kasnijim, novim uslovima. Tako naprimjer, Po Athisarijevom planu, Srbi na Kosovu su  mogli dobiti više od onoga što su kasnije kroz pregovore u Briselu uspjeli dobiti u obliku Zajednice srpskih općina.[72] Prema tome, pozicija Srbije na Kosovu je sve lošija i lošija.

Pohvale NATO-u za efikasnu intervenciju na Kosovu izražavaju istaknuti kosovski, nezavisni intelektualci među kojima i Veton Suroi. On je konstatirao da je Tači organizator ilegalnog osnivanja Oslobodilačkle vojske Kosova (UČK), koja ništa i nikoga nije oslobodila jer je „Kosovo oslobodio NATO“. Ta činjenica, Tačiju i njegovim sljedbenicima nije bila prepreka da, odmah, dok su trajali udari NATO-a, sebe prozovu oslobodiocima i herojima koristeći to kao okolnost, kako ističe Suroi, za „bezobzirnu, najprimitivniju, vulgarnu otimačinu imovine, radnji, stanova, istorije, cjelokupnog  političkog i javnog prostora … upadali su u tuđe stanove, u stanove Srba, na čijim vratima bi napisali: ‘UČK, ne diraj’[73] Umjesto da su odmah počeli graditi praksu integriranja Srba u kosovsko društvo, kako iznosi Suroi, lideri UČK su se odlučili za praksu sukoba i progona Srba sa Kosova. Pri tome treba imati u vidu da je ulaskom NATO-a na Kosovo, UČK raspušten, a sporazum o tome, kao i o drugim vojnim pitanjima, potpisao je Hašim Tači.

Na osnovu Rezolucije Vijeća sigurnosti UN 1244, počev od 12.06.1999. godine, na Kosovu djeluju međunarodne vojne snage KFOR pod komandom NATO. Njihova misija je čuvanje reda i mira, te izgradnja sigurnosti, nakon povlačenja srbijanske vojske sa Kosova. Snage KFOR su u početku misije brojale oko 50.000 vojnika. Smanjivale su se, ovisno od procjena stanja sigurnosti, do aktuelnih 4.600 pripadnika. KFOR obučava pripadnike Kosovskih bezbjednosnih snaga. Skupa izvode vježbe, na Kosovu i izvan Kosova u drugim partnerskim zemljama.

Osnivanje Specijalnog suda za zločine na Kosovu:

Skupština Kosova, aprila 2014. godine  je podržala formiranje Specijalnog suda za ratne zločine koje su počinili pripadnici UČK, pored ostalog i zato što bi, ako to ne učine institucije Kosova, Vijeće sigurnosti UN-a donijelo odluku o njegovom formiranju. Krajem marta 2015. godine, Skupština Kosova je većinom glasova odbacila preporuke koje je dala parlamentarna grupa Pokreta samoopredjeljenje protiv osnivanja Specijalnog suda za ratne zločine. Pri tome, zastupnici u Skupštini Kosova su imali u vidu da su zvaničnici EU i SAD-a, prijetili primjenom sankcija prema Kosovu, ako se u vezi s tim ne usvoje amandmani na Ustav Kosova i odgovarajući zakon.[74]

O osnivanju Specijalnog suda za ratne zločine počinjene na Kosovu, Vlada Prištine nije pregovarala sa Vladom Srbije, kako to Beograd želi predstaviti. Vlada Kosova o tome razgovara sa zvaničnicima SAD, EU i evropskih zemalja.

Specijalni sud za zločine na Kosovu počinjene od strane pripadnika UČK osnovan je pod okriljem EU  2015. godine. Na Kosovu se očekivalo da u nadležnosti tog suda budu i brojna politička ubistva koja su se desila na Kosovu poslije oružanih neprijateljstava Vojske Srbije i UČK. U startu se očekivalo da će optužnice biti podignute protiv Hašima Tačija,  Kadrija Veseljija, Džavita Haljitija,  Agima Čekua  … Očekivao se rasvjetljavanje zločina nad Srbima u Klečki, Glođanima, u selu Volujak na Grebničkim planinama, žutoj kući na sjeveru Albanije.

i) Politički sukobi u vezi namjera za osnivanja vojske Kosova

Prve inicijative i aktivnosti za osnivanje vojske Kosova:

Početkom maja 2016. godine, osnivanje vojske Kosova je najavio premijer Vlade Kosova, Isa Mustafa.[75] U vezi s tim, najviši zvaničnici Kosova, Albanci, isticali su da će se zalagati da, i predstavnici Srba u Vladi i Skupštini Kosova podrže njihove težnje da Kosovo dobije svoju vojsku. Međutim, sasvim je sigurno da će Beograd usmjeriti srpske predstavnike u institucijama Kosova da se tome suprostave, uz stalno ukazivanje na zastoje koje pravi Vlada u Prištini u  pogledu briselskog dogovora za uspostavu Zajednice srpskih općina. Srbi žele da ta Zajednica bude u kapacitetu „entiteta“ kao što je RS u BiH, dok Albanci žele da bude na nivou obične nevladine organizacije bez direktnog učešća u vlasti.

Početkom jula 2016. godine, predsjednik Kosova, Hašim Tači je najavio osnivanje “multietničke” vojske Kosova,[76] što bi bio korak u ambicijama da Republika Kosovo postane članica NATO-a. O tim pitanjima predstavnici Vlade u Prištini razgovaraju sa predstavnicima Srba na Kosovu, kako bi i oni podržali osnivanje kosovske vojske. Želi se da Srbi na Kosovu, takvu vojsku prihvate da je i njihova kao i albanska.

U Vladi Kosova, nosilac zadataka u pripremama za osnivanje kosovske vojske je Ministarstvo bezbjednosnih snaga: (a) sredinom 2016. godine, pripremljeni su i Skupštini Kosova dostavljeni ustavni amandmani kao osnova za proces transformacije Bezbjednosnih snaga Kosova[77] u vojsku Kosova gdje je nužno osigurati dvotrećinsku većinu poslanika i 20 posto manjinskih poslanika; (b) početkom marta 2017., predsjednik Tači je Skupštini Kosova dostavio nacrt zakona  o transformaciji Bezbjednosnih snaga Kosova u vojsku Kosova; (c) intenziviranje saradnje sa međunarodnim sigurnosnim i vojnim organizacijama, posebno sa NATO i KFOR …

Navodno, u saradnji sa NATO, buduća vojska Kosova je dimenzionirana da ima 5.000 aktivnih i 3.000 rezervnih vojnika. Zvaničnici Vlade Kosova ukazuju  da u pripremama za osnivanje vojske Kosova, imaju dobru saradnju sa SAD i NATO, te sa evropskim saveznicima – Njemačkom, Italijom, Hrvatskom, Velikom Britanijom …

Najviši zvaničnici Srbije, odbacuju osnivanje vojske Kosova, ističući da će se svim raspoloživim političkim sredstvima boriti protiv toga. U vezi s tim, ministar vanjskih poslova, Ivica Dačić je rekao da, „prema Rezoluciji 1244, na Kosovu i Metohiji  ne smiju da budu  druge oružane snage  osim snaga Ujedinjenih nacija, odnosno KFOR-a. Ako poslanici Srpske liste glasaju u interesu srpskog naroda koji živi na Kosovu i Metohiji … onda neće podržati formiranje vojske Kosova“.[78]

Stavovi Zapada o inicijativi za osnivanje vojske Kosova:

Tokom 2014. godine, potpisivanjem ugovora o Partnerstvu za mir, intenzivirani su odnosi Kosova sa NATO. Smatralo se da njihova saradnja uključuje zajedničko djelovanje u cilju osnivanja i izgradnje vojske Kosova, tranformacijom postojećih Bezbjednosnih snaga Kosova (BSK). Međutim, početkom marta 2017. godine, u telefonskom razgovoru sa tadašnjim srbijanskim premijerom, Vučićem, generalni sekretar NATO, Jens Stoltenberg je izrazio protivljenje formiranju vojske Kosova, dok se ne postigne konsenzus u Skupšini Kosova pristajanjem Srpske liste. I SAD su tada izrazile zabrinutost zbog najave od strane najviših zvaničnika Kosova, da rade na formiranju vojske Kosova, cijeneći da se time dodatno ugrožava sigurnost u regionu, ako ta ideja nema podršku Srpske liste u Skupštini Kosova. U vezi s tim, indikativno je da ambasadori Njemačke, Italije, Francuske, Velike Britanije i SAD-a, nisu odgovorili na pismo koje im je predsjednik Kosova, Tači poslao o svojim namjerama da se osnuje vojska Kosva.[79]

Dakle, NATO, SAD i značajne zemlje EU, nisu podržale Tačijevu inicijativu da se osnuje vojska Kosova, odnosno najvažniji faktori međunarodne zajednice su se usprotivili transformaciji Bezbjednosnih snaga Kosova u vojsku Kosova, sve dok se ne dobije saglasnost Srpske liste u Skupštini Kosova. Tadašnji najviši zvaničnici Srbije – predsjednik Nikolić, premijer Vučić i ministar vanjskih poslova Dačić su izjavljivali da je NATO-vo i američko odbijanje uspostave vojske Kosova, njihov veliki diplomatski uspjeh. U vezi zapadnog uslovljavanja za osnivanje vojske Kosova, NATO-vim američkim i evropskim insistiranjem da se ima obzir prema raspoloženju Srpske liste u Skupštini i Vladi Kosova, predsjednik Tači je komentirao da formiranje vojske Kosova ne ugrožava sigurnost Balkana, te da je jedina prijetnja sigurnosti u regiji povećavanje prisustva i utjecaja Rusije.

Dakle, politička volja Srpske liste u Skupštini Kosova, glavna je i jedina prepreka da se izvrše promjene Ustava koje bi omogućile osnivanje vojske Kosova, odnosno koje bi omogućile da NATO, SAD i EU, konačno podrže osnivanje vojske Kosova.  S obzirom da politička volja Srpske liste zavisi od utjecaja iz Beograda, Vlada Kosova je poduzela dodatne pritiske prijetnjom da će protiv Srbije podnijeti tužbu za genocid nad Albancima na Kosovu. Na tu prijetnju Prištine, Beograd je odgovorio da Kosovo nije članica UN-a i da zbog toga ne može podnosisti tužbe međunarodnom sudu u Hagu.

U procesu ubjeđivanja da Srpska lista u Skupštini Kosova pristane da se osnuje vojska Kosova, u izjavama predsjednika Tačija i drugih albanskih lidera, ističe se namjera da to bude multietnička vojska jer su takvog  karaktera i postojeće Bezbjednosne snage Kosova iz kojih bi nastala nova vojska Kosova. Tako naprimjer, predsjednik Tači je prisustvovao svečanosti koja je održana u kasarni Bezbjednosnih snaga Kosova u Uroševcu, gdje je obuku u trajanju od devet sedmica završio „61 regrut, uglavnom srpske i crnogorske zajednice[80] Tom prilikom, i građanima Kosova i vlastima u Beogradu, Tači je poručio da je „Kosovo kuća svih njegovih građana bez obzira na etničku i vjersku pripadnost ili seksualnu orijentaciju.“[81] Do sredine marta 2018. godine, u Bezbjednosnim snagama Kosova bilo je ukupno 276 pripadnika manjinskih etničkih grupa, među kojima i 130 ili 5,28 posto Srba.[82] Kada su se od sredine 2018. godine, s ciljem pridobijanja podrške za osnivanje vojske, najviši zvaničnici Kosova počeli hvaliti kako Bezbjednosne snage Kosova imaju multietnički karakter, uslijedilo je da Srbi počnu „masovno“ raskidati ugovore i napuštati te snage. Jula 2018. godine 30 Srba su raskinuli svoje ugovore.[83] Vjerovatno je da se to događalo po instrukcijama iz Beograda u sklopu mjera za spriječavanje nastanka vojske Kosova.

Šta se ne dopada Zapadu u politici kosovskih Albanaca?

Pri tome treba imati u vidu da se neka ponašanja Kosova, ne dopadaju najbitnijim činiocima međunarodne zajednice na Zapadu.  Krajem 20. i početkom 21. stoljeća, Kosovo je imalo apsolutnu podršku Zapada. Lideri Albanaca na Kosovu čine greške koje se uzimaju kao razlozi za obazrivost zapadne podrške Kosovu. Zapadu se ne dopada vrlo intenzivna aktivnost  s ciljem ujedinjenja Kosova i Albanije, niti se Zapadu dopadaju opstrukcije koje čini Vlada Kosova u provedbi dogovorenog u Briselu, posebno o implementaciji sporazuma o uspostavi Zajednice srpskih općina na sjeveru Kosova. Vjerovatno je da zbog insistiranja na ujedinjenju Kosova i Albanije, čime se otvara pitanje statusa zapadnog dijela Makedonije gdje su većinski Albanci, ranija snažna podrška Kosovu od strane Zapada se može ublažavati u korist Srbije.  Ako bi uslijedilo da zbog grešaka Vlade Kosova, podrška Zapada bude preusmjena u korist Srbije, onda bi se postavilo i pitanje dalje nezavisnosti Kosova. Dakle, nezavisnost se mora čuvati ispravnom vanjskom i unutarnjom politikom Kosova.

Premijer Albanije,  Edi Rama, nijansirano je komentirao ideje ujedinjenja Kosova i Albanije, ističući da se to „ne može odbaciti ukoliko šanse za članstvo u EU za države Balkana“, budu slabije, dakle i za Kosovo, pa je u vezi s tim zaključio: „Evropi prijeti noćna mora da Balkan poludi ukoliko se obustave procesi eurointegracija … jer ova regija može postati siva zona u kojoj drugi faktori imaju više utjecaja od EU“,[84] aludirajući na rizike pojačavanja prisustva Rusije na Balkanu. Slične prijetnje je izrekao i predsjednik Tači, porukom da „ukoliko EU zatvori vrata Kosovu, svi Albanci regiona živjeće u jednoj  jedinstvenoj državi kako bi se nastavilo dalje sa integracijom u evropsku porodicu“.[85] Proizilazi da Rama i Tači koordiniraju i dogovataju ujednačene izjave o najkrupnijim pitanjima balkanske i evropske sigurnosti.

Lokalni lideri Albanaca izvan Kosova, u općinama sa albanskom većinom na jugu Srbije (Bujanovac, Preševo, Medveđa) u naprijed citiranim izjavama Rame i Tačija, našli su sebe i poručili da podržavaju stavove za okupljanje svih Albanaca u jednoj državi, ističući da Edija Ramu smatraju svojim predsjednikom a ne tadašnjeg predsjednika Srbije, Tomislava Nikolića. Zvaničnici Srbije su ocijenili da su izjave Rame i Tačija, poziv za oružane sukobe na Balkanu. SAD i EU su osudili albanske težnje za ujedinje i upozorili na teške sigurnosne i političke posljedice takvih težnji. Takav dijalog na relaciji Tirana – Beograd i Priština – Beograd, velikosrpska ekstremistička politika uzima kao opravdanje Dodikovih, učestalih, vrlo grubih i direktnih prijetnji da će se bh. entitet  RS otcijepiti od BiH i priklučiti Srbiji. Ustvari, vokabular Dodika u BiH i njemu sličnih u Beogradu za prisajedinjenje bh. entiteta RS-a u sastav Srbije, isti je kao i vokabular albanskih lidera na Kosovu, jugu Srbije i Albaniji za ujedinjenje Kosova sa Albanijom i za prisajedinjenje općina na jugu Srbije u sastav Kosova.

Ipak, važno je imati u vidu činjenicu da ima uglednih Albanaca koji se oštro suprostavljaju idejama o ujedinjenju Kosova sa Albanijom, kao što ima uglednih Srba koji se oštro suprostavljaju idejama o prisajedinjenju dijelova BiH (RS) u sastav Srbije. Također je važno imati u vidu činjenicu da i među Srbima i među Albancima vlada strah da će pretrpiti teške posljedice za sebe i svoje porodice, ako se kritički odnose prema navedenim velikosrpskim  i velikoalbanskim idejama.

Novinar iz Prizrena, Fahri Musliu, u intervjuu za sarajevski sedmičnik „Dani“, kritikujući naprijed citirane stavove o ujedinjenju Kosova i Albanije, pored ostalog je rekao da su priču o velikoj Albaniji „decenijama unazad, prije svih otvarali srpski nacionalisti. Njima je tema ‘velike Albanije’ služila ne samo da bi dodatno homogenizovali srpski narod nego i kako bi tim ‘baukom’ zaplašili ostatak regiona“, a da albanski nacionalisti plasiranjem teze o ujedinjenju Kosova i Albanije, ‘dodatno potpaljuju strasti, mute vodu, nudeći alibi srpskim nacionalistima za sijanje straha  od nepostojećeg projekta ‘velika Albanija’ … Na kraju moram da kažem  da je ideja premijera Rame o ujedinjenju Kosova i Albanije naišla  na žestoke kritike  medija i najeminentnijih  kosovskih komentatora u Prištini … Naprosto, takvo raspoloženje  među građanima  Kosova i Albanije  ne postoji. Podsjećam da izuzev u fašističkoj Italiji u periodu 1939. do 1943., Albanija i Kosovo nikada nisu  živjeli u istoj državi …“[86]

Kako Priština uvjerava SAD, EU i NATO da Kosovo treba imati svoju vojsku?

Upravo zato što želi ispuniti kriterije za napredak prema članstvu u NATO i EU, Vlada u Prištini uvjerava međunarodnu zajednicu da je Kosovo aktivan i efikasan činilac u koaliciji za borbu protiv terorizma, kriminala, korupcije, „fundamentalizma“ i drugih raznih oblika radikalizma. U toj želji, uz najavu osnivanja vojske Kosova, početkom juna 2016. godine, predsjednik Tači je rekao da je Vlada Kosova poduzela sigurnosne mjere prema 140 osoba koje su se pokušavale angažirati na ratištima Sirije i Iraka, a da među takvima ima i vjerskih službenika Islamske zajednice Kosova.[87] Navodno, policija Kosova je uhapsila 67 osoba među kojima 14 imama, a ugasila 19 grupa koje su eksponirane po radikalnom tumačenju islama.[88] Osnivanje vojske Kosova, te ulazak Kosova u NATO i EU, Tači želi ubrzati jer na Kosovu „postoje ideologije s drugih kontinenata koje pokušavaju prodrijeti u regiju[89] Balkana, aludirajući na radikalne vehabijske grupe koje djeluju na Kosovu i širom regije.

j) Odnosi Bosne i Hercegovine sa Kosovom

Osjetljivost izjava o Kosovu od strane bošnjačkih lidera

Izjave lidera bh. Bošnjaka na temu priznanja Kosova od strane BiH su posebno osjetljive i redovno izazovu burne reakcije srpskih lidera u Banjoj Luci i Beogradu. U srpskim reakcijama prisutno je iskrivljeno tumačenje, posebno izjava Bakira Izetbegovića, dok je bio član Predsjedništva BiH ili kao predsjednik SDA. Sredinom novembra 2017. godine, Izetbegović je rekao, da što se tiče njega, BiH bi već priznala Kosovo, ali da to nije moguće jer je o tome, u institucijama BiH, nužan konsenzus sa liderima bosanskih Srba. Izetbegović je obrazložio da su pokušaji podrške priznavanju Kosova nanosili štetu BiH, a nisu koristili Kosovu.[90]

Povodom Izetbegovićeve izjave o priznavanju Kosova, predsjednik Srbije, Vučić je rekao da se zbog Izetbegovićeve izjave „mnogo toga promijenilo … taj intervju komplikuje mnogo toga u regionu … stvari izgledaju drugačije nego što su izgledale juče …“[91] To je ustvari Vučićeva poruka u stilu implicitne prijetnje, da Izetbegovićeva podrška nezavisnosti Kosova, podrazumijeva Vučićevo zalaganje za podjelu BiH, kako bi se Srbija „namirila“ za gubitak Kosova.

Nepriznavanje Kosova: Kosovo i BiH nemaju diplomatske odnose ali imaju stroge vize:

Dugoročno je blokrana uspostava diplomatskih odnosa između BiH i Kosova, jer predstavnici Srba u institucijama BiH, nisu za takvu odluku, sve dok Srbija ne prizna Kosovo. Dakle, entitet RS i njegovi predstavnici u institucijama BiH, o tome slijede upute Vlade i Parlamenta Srbije. Sarajevskim nepriznavanjem Kosova, otežava se privredna saradnja BiH sa Kosovom.

Zaveden je vrlo strog i skup vizni režim između BiH i Kosova, što je velika prepreka priverednoj i drugim sadržajima saradnje između tih dviju zemalja. Zbog strogog viznog režima, po ocjeni stručnjaka, BiH gubi oko dva miliona eura, svakog mjeseca. Brojne bh. firme gube tržište na Kosovu. Bosansko-kosovske vizne barijere otežavaju slobodu kretanja ljudi, roba i kapitala, dok građani, dakle i privrednici Srbije, slobodno prelaze granicu i odlaze na Kosovo sa ličnom kartom.

Uslovljeno nepriznavanjem Kosova, specijalni vizni režim za građane Kosova, u BiH je zaveden 2004. godine, a blokada kretanja je uslijedila prestankom važenja UNMIK-ovih pasoša i početkom izdavanja pasoša građanima Kosova u nadležnosti Vlade u Prištini. U pogledu viznog režima, od 2014. godine, prema BiH, Kosovo je primijenilo recipročne mjere. Uslijedilo je da građani BiH mogu doći do viza odlaskom u Tiranu ili Zagreb gdje postoje ambasade Kosova, dok građani Kosova mogu doći do viza odlaskom u ambasade BiH u Skoplju i Podgorici.[92]

Građani i privrednici BiH žele da se otklone političke barijere, ako ne za ukidanje, ono bar za olakšavanje viznog režima, što je postalo nužan uslov za normaliziranje privredne i trgovinske saradnje Kosova i BiH. Imajući u vidu interese građana i privrednika, početkom juna 2016. godine, Vijeće ministara BiH je naložilo da ministar vanjskih poslova BiH, Igor Crnadak, predloži mjere  za pojednostavljenje procedure dobijanja viza za odlazak na Kosovo i za ulazak u BiH građana i privrednika Kosova: da vize izdaju diplomatsko-konzularna predstavništva; da se produži vrijeme važnosti izdatih viza; da se omogući veći broj putovanja po jednoj izdatoj vizi; i da kosovske vlasti budu liberalnije u izdavanju viza građanima BiH.[93]

Vizni režim BiH i Kosova, u BiH pogađa samo Bošnjake:

Problem viznog režima između BiH i Kosova, u BiH pogađa samo Bošnjake a na Kosovu sve njegove građane, posebno one građane raznih nacionalnosti koji u BiH imaju rodbinu, prijatelje i poslovne partnere. Bosanski Srbi, za putovanje na Kosovo koriste putne isprave Srbije jer se tretiraju dvojnim državljanima Srbije i BiH. Također, problem tog viznog režima ne pogađa, ni bh. Hrvate koji mogu neometano putovati na Kosovo, koristeći se putnim ispravama Hrvatske, jer su dvojni državljani Hrvatske i BiH. Razne nevladine organizacije, posebno humanitarne i crkvene iz entiteta RS, imaju vrlo intenzivnu saradnju sa Srbima na Kosovu, pri čemu se koriste putnim ispravama Srbije. Posebno su razvijeni razni sadržaji i forme pomoći građana iz RS, Srbima na Kosovu.[94]

Na Kosovu, kao manjinski žive i Bošnjaci. Organizirani su u asocijacijama civilnog društva Kosova. Zahtijevaju učešće u vlasti, svoju lokalnu samoupravu (općine), povoljan tretman u medijima i realizaciju obećanja po Athisarijevom planu, da Bošnjaci imaju općine u lokalnim sredinama gdje su većinski (Račane i oko 15 naselja u regiji Župa), što trebaju omogućiti politički faktori većinskog albanskog naroda. Predsjednik Kosova Hašim Tači, u predizbornoj kampanji 2013. godine, Bošnjacima je dao obećanje da će dobiti svoje općine,[95] ali se u tom pogledu nije ništa bitno učinilo, a da li će, neizvjesno je.

Pogoršanje odnosa BiH i Kosova, uvođenjem carina:

Pogoršanje odnosa BiH sa Kosovom je uslijedilo novembra 2018. godine. Tada je Kosovo uvelo posebne carine od 100 posto, jednako za BiH i Srbiju, što je radikalno osporilo privrednu saradnju. Kosovo je na taj način postupilo suprotno sporazumu CEFTA. Pri tome treba imati u vidu da je poštivanje CEFTA sporazuma, uslov približavanja članstvu u EU zemalja potencijalnih kandidata i kandidata, a potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa EU, Kosovo je u statusu potencijalnog kandidata za članstvo u EU, bez obzira što pet članica EU nisu priznale Kosovo. Vlada Kosova smatra da Srbija troši mnogo novaca na lobiranje protiv Kosova, a da se budžet Srbije puni novcem građana Kosova kroz uvoz robe iz Srbije. Pored toga, kao motiv za uvođenje carinskih barijera Srbiji i BiH, Vlada Kosova ističe utjecaj na građane Kosova da kupuju domaće  kosovske proizvode umjesto onih iz Srbije i BiH.

Indicira se da uvođenjem carina od 100 posto za BiH, Vlada Kosova   želi da spriječi Srbiju u pokušaju preusmjeravanja njene trgovine sa Kosovom preko entiteta RS-a u BiH, jer privredni subjekti i građani tog entiteta srpske nacionalnosti, koristeći dvojno  državljanstvo (BiH i Srbije), sa Kosovom imaju vrlo intenzivnu, ničim ometanu trgovinsku i provrednu saradnju. Vlada Kosova cijeni, da ako carina od 100 posto nije zavedena prema BiH, da bi u tom slučaju gubila smisao ta mjera prema Srbiji. Dakle, i u tom, kao i u brojnim drugim slučajevima, Bošnjaci i privredni subjekti BiH su koletaralna šteta u sukobljavanju Srbije i Kosova.

Odnosi Albanije i BiH:

Smatra se da u Albaniji, ima oko 10.000 građana, porijeklom iz BiH. U vezi s tom činjenicom, postoji prostor za unapređenje, inače dobrih odnosa BiH sa Albanijom. Napredak se dogodio, sredinom oktobra 2017. godine, kada je Parlament Albanije usvojio Zakon o zaštiti nacionalnih manjina po kome su Bošnjaci dobili status nacionalne manjine, isto kao Srbi, Crnogorci, Makedonci, Grci …[96]

 

                                                                                  Fikret Muslimović

 

[1]              Čolović, Ivan, Dani, 16.09.2016. godine, strana 51.

[2]              Vučić, Akelsandar, po kolumni, Aleksić, Jelena, Oslobođenje, 11.08.2016. godine, strana 13.

[3]              Aleksić, Jelena, Oslobođenje, 15.02.2017. godine, strana 12.

[4]              Čanak, Nenad, Oslobođenje, 12.03.2017. godine, strana 8.

[5]              Radomirović, Biljana, Politika, Beograd, 17.04.2016. godine, strana 8.

[6]              Oslobođenje, 14.03.2017. godine, strana 17.

[7]              Božović, Ksenija, NIN, Beograd, 03.05.2018. godine, strana 20.-21.

[8]              Vučić, Aleksandar, Faktor, 26.07.2016. godine, strana 11.

[9]              Oslobođenje, 24.06.2016. godine, strana 16.

Faktor, 30.10.2016. godine, strana 7.

[10]             Oslobođenje, 27.03.2018. godine, strana 12.

Oslobođenje, 28.03.2018. godine, strana 12.

[11]             Aleksić, Jelena, Oslobođenje, 20.01.2017. godine, strana 16. i 17.

Oslobođenje, 16.01.2017. godine, strana 11.

Nikolić, Tomislav, po kolumni Spalović, Dejan, Politika, Beograd, 16.01.2017. godine, strana 1. i 5.

[12]             Novosti, Beograd, 23.01.2017. godine, strana 2.

[13]             Faktor, 12.08.2016. godine, strana 12.

[14]             Vučić, Aleksandar, po kolumni, Aleksić, Jelena, Oslobođenje, 26.07.2017. godine, strana 11.

Vučić, Aleksandar, po kolumni, Aleksić, Jelena, Oslobođenje, 01.08.2017. godine, strana 11.

[15]             Jovanović, Miloš, NIN, Beograd, 05.10.2017. godine, strana 19.

[16]             Dačić, Ivica, po kolumni, Aleksić, Jelena, Oslobođenje, 01.08.2017. godine, strana 11.

Dačić Ivica, po kolumni, Aleksić Jelena, Oslobođenje, 16.08.2017. godine, strana 11.

[17]             Ljajić, Rasim, po kolumni, Aleksić ,Jelena, Oslobođenje, 23.08.2018. godine, strana 13.

[18]             Dodik, Milorad, Oslobođenje, 13.08.2018. godine, strana 3.

[19]             Vučić, Aleksandar, po kolumni, Aleksić ,Jelena, Oslobođenje, 10.08.2018. godine, strana 17.

[20]             Vučić, Aleksandar i Tači ,  Hašim, po kolumni, Aleksić Jelena, 27.08.2018. godine, strana 9.

[21]             Aleksić, Jelena, Oslobođenje, 08.11.2018. godine, strana 13.

[22]             Mogherini, Federika, po kolumni, Aleksić Jelena, Oslobođenje, 01.09.2018. godine, strana 8.

[23]             Oslobođenje, 02.11.2018. godine, strana 15.

[24]             Vučić, Aleksandar, po kolumni, Aleksić Jelena, Oslobođenje, 06.11.2018. godine, strana 12.

[25]             Vučić, Aleksandar, Oslobođenje, 04.04.2016. godine, strana 14.-15.

[26]             Faktor, 09.10.2016. godine, strana 9.

Aleksić, Jelena, Oslobođenje, 09.10.2016. godine, strana 8.

[27]             Aleksić, Jelena, Oslobođenje, 13.10.2016. godine, strana 12.

[28]             Vlasi, Azem, Oslobođenje, 24.10.2016. godine, strana 42.-43.

[29]             Jevtić, Dalibor i Đurić, Marko, Faktor, 29.08.2016. godine, strana 11.

[30]             Aleksić, Jelena, Oslobođenje, 08.01.2018. godine, strana 9.

[31]             Oslobođenje, 13.06.2017. godine, strana 11.

[32]             Beriša, Zafir i Hasani, Nait, Faktor, 24.10.2016. godine, strana 11.

[33]             Oslobođenje, 23.05.2017. godine, strana 13.

[34]             Ferguson, Nil, Politika, Beograd, 15.06.2016. godine, strana 2.

[35]             Šećkanović, Almir, Faktor, 28.05.2016. godine, strana 3.

[36]             Oslobođenje, 06.01.2017. godine, strana 17.

Oslobođenje, 13.01.2017. godine, strana 17.

Aleksić, Jelena, Oslobođenje, 14.01.2017. godine, strana 9.

[37]             Oslobođenje, 10.03.2017. godine, strana 17.

[38]             Tači, Hašim, Faktor, 18.10.2016. godine, strana 11.

[39]             Tači, Hašim, Oslobođenje, 11.10.2016. godine, strana 16.

[40]             Politika, Beograd, 23.05.2016. godine, strana 5.

[41]             Aleksić, Jelena, Oslobođenje, 06.02.2017. godine, strana 10.

[42]             Tači, Hašim, Faktor, 31.08.2016. godine, strana 11.

[43]             Oslobođenje, 09.09.2016. godine, strana 16.

[44]             Na teritoriji Republike Kosovo, ima oko 4 posto Srba, od kojih su 40 posto na sjeveru u općinama Zvečan, Leposavići, Zubin Potok i Kosovska Mitrovica, a  60 posto u ostalim dijelovima Kosova. (Vlasi Azem, Dani, 14.10.2016. godine, strana 39.)

[45]             Spalović, Dejan, Politika, Beograd, 05.09.2016. godine, strana 1. i 5.

[46]             Vučić, Aleksandar, po kolumni, Aleksić Jelena, Oslobođenje, 06.10.2016. godine, strana 12.

[47]             Tahiri, Edita, Oslobođenje, 16.12.2016. godine, strana 17.

[48]             Aleksić, Jelena, Oslobođenje, 30.11.2016. godine, strana 12.

[49]             Faktor, 05.10.2016. godine, strana 11.

Oslobođenje, 02.10.2016. godine, strana 8.-9.

[50]             Nikolić, Tomislav, Faktor, 23.08.2016. godine, strana 11.

[51]             Belić, N., Politika, Beograd, 15.09.2016. godine, strana 6.

[52]             Aleksić, Jelena, Oslobođenje, 04.05.2016. godine, strana 18.-19.

[53]             Tači, Hašim, Oslobođenje, 31.07.2016. godine, strana 9.

[54]             Oslobođenje, 20.10.2017. godine, strana 16.

[55]             Brajković, Pavle, po kolumni, Đurić, Novica, Politika, Beograd, 05.09.2016. godine, strana 2.

[56]             Pandeli, Majko, Oslobođenje, 03.08.2018. godine, strana 11.

[57]             Tramp, Donald, Oslobođenje, 17.02.2017. godine, strana 16.

[58]             Montgomeri, Vilaiam, Faktor, 30.10.2016. godine, strana 7.

[59]             Faktor, 11.07.2016. godine, strana 12.

[60]             Aleksić, Jelena, Oslobođenje, 09.09.2016. godine, strana 16.

[61]             Pejović, Dragan, NIN, Beograd, 02.02.2017. godine, strana 8. i 9.

[62]             Faktor, 31.08.2016. godine, strana 11.

[63]             Oslobođenje, 22.02.2017. godine, strana 17.

[64]             Spalović, Dejan i Čpajak, Biljana, Politika, Beograd, 19.10.2016. godine, strana 1. i 5.

Spalović, Dejan, Politika, Beograd, 04.07.2017. godine, strana 1. i 5.

[65]             Oslobođenje, 13.10.2017. godine, strana 16.

[66]             Armakolac, Janis, po kolumni Čpajak, Biljana, Politika, 05.05.2017. godine, strana 6.

[67]             Oslobođenje, 06.06.2015. godine, strana 14.

[68]             Oslobođenje, 17.06.2016. godine, strana 14.

[69]             Gutjeres, Antonio, Nezavisne novine, 27.02.2017. godine, strana 15.

[70]             Aleksić, Jelena, Oslobođenje, 18.08.2017. godine, strana 16. i 17.

[71]             Oslobođenje, 04.02.2018. godine, strana 9.

Oslobođenje, 06.02.2018. godine, strana 11.

[72]             Pejović, Dragana, NIN, Beograd, 22.02.2018. godine, strana 14.-16.

[73]             Suroi, Veton, Dani, 10.06.2016. godine, strana 39.

[74]             Oslobođenje, 07.06.2015. godine, strana 14.

[75]             Isa, Mustafa, prema kolumni Bukvić D., Politika, 11.05.2016. godine, strana 6.

[76]             Tači, Hašim, Faktor, 04. i 05.07.2016. godine, strana 13.

[77]             Bezbjednosne snage Kosova (BSK) imaju oko 4.000 pripadnika, od čega 2.500 aktivnih, među kojima ima 197 iz manjinskih zajednica  – 56 Srba, 46 Bošnjaka i 44 ostalih etničkih zajednica. Obuku BSK izvode instruktori NATO. (Spalović Dejan, Politika, Beograd, 11.02.2017. godine, strana 6.)

[78]             Dačić, Ivica, Oslobođenje, 11.02.2017. godine, strana 9.

[79]             Aleksić, Jelena, Oslobođenje, 10.03.2017. godine, strana 16. i 17.

[80]             Oslobođenje, 08.07.2017. godine, strana 8.

[81]             Oslobođenje, 08.07.2017. godine, strana 8.

[82]             Oslobođenje, 17.03.2018. godine, strana 10.

[83]             Oslobođenje, 12.07.2018. godine, strana 13.

[84]             Rama, Edi, Oslobođenje, 19.04.2017. godine, strana 13.

[85]             Tači, Hašim, po kolumni, Aleksić Jelena, Oslobođenje, 21.04.2017. godine, strana 16. i 17.

Musliu, Fahri, Dani, 12.05.2017. godine, strana 28.-31.

[86]             Musliu, Fahri, Dani, 12.05.2017. godine, strana 28. i 29.

[87]             Tači, Hašim, Faktor, 06.06.2016. godine, strana 12.

[88]             Politika, Beograd, 23.05.2016. godine, strana 5.

[89]             Tači, Hašim, Faktor, 24.10.2016. godine, strana 11.

[90]             Izetbegović, Bakir, po kolumni Spalović Dejan, Politika, Beograd, 14.11.2017. godine, strana 1. i 5.

[91]             Vučić, Aleksandar, po kolumni, Cerovina J. i Čpajak B., Politika, Beograd, 15.11.2017. godine, strana 4.

[92]             Halili, Dafina, Dani, 21.10.2016. godine, strana 46.

[93]             Oslobođenje, 04.06.2016. godine, strana 9.

[94]             Krajišnik, Đorđe, Dani, 30.09.2016. godine, strana 32.-34.

[95]             Bajrami, Ćerim, Preporod, 15.02.2017. godine, strana 38.

[96]             Halilović, Medin, Stav, 02.11.2017. godine, strana 36.

 

O autoru:

Fikret Muslimović, general-major Armije BiH, u penziji, rođen je 09.12.1948. godine u selu Rašljeva, kod Gračanice. Srednju ekonomsku školu završio je 1967. godine u Doboju, a zatim 1971. godine, u Beogradu Vojnu akademiju kopnene vojske, smjer Zemaljske artiljerije. Visoku vojno-političku školu u Beogradu po programu za postdiplomski studij, kao prvi u rangu, sa prosječnom ocjenom 9.86, pohađao je i završio od 1978. do 1980. godine. U Beogradu je 1991. godine pohađao Ratnu školu, koja je pripremala kadrove za generalske dužnosti, ali istu napušta te godine u činu potpukovnika, zbog neslaganja sa političkim ciljevima angažiranja tadašnje JNA u agresiji na Sloveniju i Hrvatsku, kao i zbog neslaganja sa postupcima rukovodstva Srbije  i rukovodstva JNA u pogledu svođenja te armije na  srbijansko-crnogorsku četničku vojsku.

Tokom službe u bivšoj JNA obavljao je razne dužnosti, prvo komandne u jedinicama artiljerije, a zatim visoke funkcije u službi vojne sigurnosti. Od  septembra 1991. godine, kada napušta JNA, pa do aprila 1992. godine, živi teško, pod prismotrom i prijetnjama sigurnosti i policijskih struktura JNA.

Odmah nakon međunarodnog priznanja RBiH, od 9. aprila l992. godine, obavlja dužnost načelnika sigurnosti u Republičkom štabu Teritorijalne odbrane R BiH i dužnost savjetnika za vojna pitanjau Predsjedništvu R BiH. Od jeseni 1993. godine obavlja dužnost zamjenika  načelnika Uprave za moral u Štabu Vrhovne komande R BiH, a zatim i dužnost načelnika Uprave za moral, što radi uporedo sa ulogom čelnog bošnjačkog predstavnika u Združenom štabu Armije R BiH i HVO-a. Nakon Dejtonskog sporazuma, kao predstavnik Bošnjaka, preuzima odgovornost u pregovorima sa predstavnicima Hrvata i predstavnicima Srba za definiranje sporazuma o vojnim mjerama za izgradnju povjerenja.

Od početka 1997. godine do aprila 2000. godine obavlja visoku operativno-štabnu dužnost pomoćnika ministra odbrane za odbrambene pripreme. Penzionisan je 01. 04. 2000. godine.

Od 1994. do 1996. godine član je Glavnog odbora Stranke demokratske akcije. Od osnivanja Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca, krajem 1992. godine, član je Izvršnog odbora tog vijeća.

Kao publicista, autor je objavljenih knjiga: Kako su nas lagali, Odbrana Republike, Agresija, Rat i politika, Balkan u vrtlogu politika, na bosanskom i engleskom jeziku, Krize i sigurnost u globalizaciji, Argumenti i sjećanja o ratu (Knjiga prva i Knjiga druga), Specijalni rat, Lažovi i ubice, Mislilac i državnik Alija Izetbegović (u koautorstvu sa Selmom Cikotićem), Bosna u srpskoj politici  2010 – 2017 . (u koautorstvu sa Omerom Hamzićem)...

Autor je brojnih analitičkih tekstova objavljenih u časopisima, dnevnim i nedjeljnim listovima koji izlaze u BiH.

 

(Global CIR)

• Sva prava pridržana. Tekst je objavljen uz dozvolu autora. 

Komentarion this Post

  1. … kosovski mit ispoljava: (a) „nožem“ dok traju četnička klanja i drugi oblici ubijanja i zlostavljanja komšija, nesrba; (b) „mišićima“, dok se na osnovama četničke ideologije, iz Beograda prijeti upotrebom noža u operacijama klanja i drugih oblika ubijanja i zlostavljanja komšija, nesrba; i (c) bez noža i mišića, „pameću“, što bi mogla biti korisna strana kosovskog mita u pogledu odvraćanja od njegovog ispoljavanja „nožem“ i „mišićima“.

    2. dok Vučić verbalno priznaje državu BiH, on praktički djeluje na njenoj podjeli.

    Na kraju moram da kažem da je ideja premijera Rame o ujedinjenju Kosova i Albanije naišla na žestoke kritike medija i najeminentnijih kosovskih komentatora u Prištini … Naprosto, takvo raspoloženje među građanima Kosova i Albanije ne postoji. Podsjećam da izuzev u fašističkoj Italiji u periodu 1939. do 1943., Albanija i Kosovo nikada nisu živjeli u istoj državi …
    Dakle, i u tom, kao i u brojnim drugim slučajevima, Bošnjaci i privredni subjekti BiH su koletaralna šteta u sukobljavanju Srbije i Kosova.

    Sva dešavanja u EU na Balkanu naravno i sadašnja dešavanja na Kosovu bi trebalo da nemaju veze sa SAD i Rusijom – a da li je tako? Naravno da nije.

    Reply
  2. Beograd je i nakon Miloševića nastavio sa odbacivanjem ponuđenih sporazuma, koji se kasnije pokažu da su bolji od onoga što se Srbiji nudi u kasnijim, novim uslovima. Tako naprimjer, Po Athisarijevom planu, Srbi na Kosovu su mogli dobiti više od onoga što su kasnije kroz pregovore u Briselu uspjeli dobiti u obliku Zajednice srpskih općina. Prema tome, pozicija Srbije na Kosovu je sve lošija i lošija. A upadaju u zamku razbijanja BIH sa izjavom Vucica,Kako građanima da objasnim da Albanci na Kosovu imaju pravo na samoopredjeljenje, a Srbi u RS-u nemaju, a ja pritom podržavam cjelovitost BiH? Dvostruki standardi Beograda za imovinu u BiH i na Kosovu:
    Uzgred je zanimljivo pomenuti slične probleme, koje Beograd izaziva i usmjerava u Bosni i Hercegovini, huškanjem Vlade u entitetu RS-u da sva nepokretna vojna imovina bude entitetska (RS-ova), a ne da pripada državi BiH. Dakle, Vlada u Beogradu, primjenjuje dvostruke standarde, omogućava Vladi RS-a da nepokretna imovina koja je pripadala bivšoj SFRJ ne bude imovina Srbije samo ako će pripasti entitetu RS-u, a osporava da imovina istog karaktera bude uknjižena kao imovina Kosova ili kao imovina države BiH. To je „drugim sredstvima“ nastavak agresije Srbije na susjedne zemlje nastale disolucijom bivše SFRJ.—–……Zbog Kosova je srpski ulazak u EU gotovo nemoguć, što znači da je onemogućen i strateški interes Zapada, a to je proširenje EU.“ Svakako i Nato pakta.

    Reply
  3. Kada procitas analizu jednom cini se nevina , onako a vec drugi put kada je procitas onda se vidi koliko je duboka misao. Brend ostaje brend.Aferim.

    Reply
  4. Knjiga cijela sazeta cinjenicama a zakljucak se skoro i ne vidi moras biti koncetriran da bi vidio. Nisu isti oni koji vide i oni koji ne vide. Oni koji znaju i oni koji ne znaju. Sve u svemu upozorenje Beogradu da ce biti jos teze, a i Pristini da ne cackaju previse medjunarodnu zajednicu.

    Reply
  5. Srbija mora priznati Kosovo ako misli uci u Nato i Eu jedino ako Kosovo izgovor da cijeli region drzi zablokiran, e to se da vidjeti.

    Reply

Komentiraj