GENERAL FIKRET MUSLIMOVIĆ: Političke i sigurnosne implikacije prisustva i širenja vehabijskog pokreta u Bosni i Hercegovini

Razmatranja o vehabijama u BiH, s obzirom na intelektualno usmjerenje mogu biti teološka, politološka, sociološka, psihološka, pravna, filozofska…, a s obzirom na funkcionalni interes to mogu biti razmatranja sigurnosnih službi, medija, raznih političkih subjekata…

Ulema je odgovorna za teološka tumačenja o tom pitanju. U nedostatku spoznaja o vehabizmu, bošnjačka inteligencija o tom problemu uglavnom ćuti. Ukazivanje na štetnost vehabizma, za kritičare znači izlaganje riziku etiketiranja da su islamofobi. Dok je to tako, vehabijski pokret postaje teže političko nego teološko pitanje, na koje se mora argumentirano odgovarati, ili odobravanjem ili kritikom njegovog pojavljivanja i širenja u BiH.

Piše: Fikret Muslimović

Izlaz iz oportunizma prema problemu vehabija u Bosni i Hercegovini treba biti u tome da odgovorni politički, kulturni i državni faktori, ostave po strani teološku stranu rasprave o ispravnosti ili neispravnosti vehabijskog učenja i praktičnog ponašanja, a usmjere pažnju na političke implikacije tog problema. Politička elita u BiH mora dati odgovor kakve moralne, socijelne, psihološke, etičke i političke implikacije je proizvelo prisustvo i širenje vehabija u BiH, bez obzira da li su oni u teološkom smislu nosioci ispravnog ili neispravnog učenja i prakse. Političke posljedice su dio društvene zbilje koju treba procjenjivati radi stabiliziranja političkih prilika, mira i sigurnosti u BiH. To treba činiti kroz proces nužnih reformi, radi odgovora na veliki izazov u pogledu saniranja svih društvenih, posebno političkih posljedica krize, da bi BiH postala normalna država, članica EU i NATO-a.

Bošnjačku elitu, uključujući i političare treba rasteretiti bojazni da će biti etiketirani kao islamofobi ako slobodno i odgovorno, argumentirano govore o političkim pitanjima u vezi s prisustvom i širenjem vehabijskog pokreta. Ulema i drugi koji su odgovorni da u BiH njeguju i zaštite islamsku kulturu i civilizaciju, što je zadatak i političara, trebaju podržati aktivnosti u pogledu sagledavanja činjenica o društvenim, moralnim, političkim, etičkim i drugim posljedicama prisustva i širenja vehabija u BiH, bez obzira na teološke kvalifikacije o ispravnosti ili neispravnosti vehabijskog učenja i prakse. Prisustvo i širenje vehabija u BiH, postepeno zalazi u sve pore bosanskohercegovačkog društva.

Pri tome treba imati u vidu da stanje i procese društva, u naučnom smislu tretiraju sociolozi, politolozi, psiholozi, pravnici …, s ciljem da se pozitivni društveni trendovi pospješuju, a negativni zaustave i iskorijene. Zato se ni pitanje vehabija ne smije svoditi isključivo na teološku temu, niti se objektivna i dobronamjerna sociološka, politološka, pravna, psihološka, filozofska … razmatranja tog pitanja, od teologa trebaju ometati. Ako je vehabijski pokret u teološkom smislu pozitivna pojava, neka to teološki učenjaci na svoju odgovornost slobodno tumače, ali da ne budu smetnja raznim državnim, kulturnim i naučnim institucijama da u okviru nadležnog bavljenja društvenim i političkim problemima sagledavaju sve utjecaje na društvene i političke procese, pa i utjecaje koji se ispoljavaju pojavom i širenjem vehabija u BiH.

Za sada, vehabijama u BiH se ne bavi niko, osim medija i sigurnosnih službi. Oni svojim profesionalnim, žurnalističkim i policijskim metodama i rezonima istražuju to pitanje. Pri tome, medijska neovisnost se podrazumijeva, ali je ona, u konkretnim bosanskohercegovačkim prilikama, uglavnom iluzorna. Sigurnosne službe su često dezorijentirane različitim političkim utjecajima, jer o tom problemu nemaju jedinstvenog političkog stava i usmjerenja, niti za svoju orijentaciju imaju rezultate naučnih politoloških, socioloških, psiholoških … istraživanja. Za sagledavanje društvenih pojava, najrelevantniji su naučni metodi i rezoni, što treba imati u vidu prilikom sagledavanja vehabijskog prisustva i širenja u BiH, jer se tako važno i složeno pitanje ne smije prepustiti samo žurnalističkim i policijskim metodama i rezonima, što ne znači da se rezultatima njihovog rada ne trebaju koristiti državne i političke institucije. Naprotiv, trebaju.

Odgovorni političari, za svoju aktivnost trebaju raspolagati naučnim rezultatima o sagledavanju prisustva i širenja vehabija. Rezultate naučnih socioloških i politoloških istraživanja, političari trebaju koristiti za definiranje svojih političkih pogleda i za svoje djelovanje u vezi s pojavom i širenjem vehabijskog pokreta. Politički stavovi izgrađeni uz uvažavanje naučnih rezultata, kroz demokratsku proceduru trebaju biti ugrađeni u sigurnosnu politiku koja se donosi na Parlamentu, a ista treba biti osnova za usmjeravanje i djelovanje sigurnosnih službi. Tako se sigurnosne službe štite od parcijalnih političkih utjecaja. Ni sociološki i politološki naučni autoriteti, ni sigurnosne službe ne trebaju zalaziti u teološka pitanja o ispravnosti ili neispravnosti vehabijskog učenja i ponašanja. Njihova uloga je da istraže implikacije vehabijskog pokreta u BiH na stanje i procese u društvu, posebno sa sigurnosnog, a posebno sa kulturološkog, politološkog, moralnog, etičkog, psihološkog… stajališta, te da na taj način budu u funkciji zaštite univerzalnih ljudskih, ali i posebnih bosanskohercegovačkih civilizacijskih vrijednosti.

Ima se osjećaj da bi relevantno istraživanje pokazalo da je raspoloženje stanovništva u BiH i šire u regionu prema vehabijama vrlo negativno iz različitih ideoloških, političkih, vjerskih, običajnih, tradicijskih i drugih kulturoloških razloga. Preovlađujuće ili apsolutno negativne stavove o vehabijama imaju građani BiH iz svih nacionalnih, vjerskih, socijalnih, obrazovnih i profesionalnih sredina. Sasvim je drugo pitanje da li su oni u pravu ili ne, ali, to je o vehabijama „dijagnoza“ stanja svijesti građana BiH. Iako bi se istraživanjem pokazalo da preovlađuju negativni stavovi prema vehabijama, iz takvog raspoloženja se ne bi smjelo zaključiti da vehabije nisu značajan faktor i da im kao „nebitnom“ faktoru ne treba poklanjati pažnju, jer ih apsolutna većina ne prihvata. Naprotiv, s obzirom na osjetljivost i tendenciju širenja vehabijskog pokreta ne smiju se zanemariti neke bošnjačke, lokalne sredine gdje se uspostavljaju vehabijske zajednice, odnosno gdje pojedini Bošnjaci ulaze u taj pokret. Svojim načinom oblačenja i neobičnim bradama, vehabije u BiH nadilaze lokalnu sredinu u kojoj su stalno nastanjeni, jer oni, kretanjem po cijelom prostoru BiH izazivaju pažnju, često prezir i negativne komentare građana. Neke njihove aktivnosti u mjestima gdje žive, daleko izvan lokalnih okvira, izazvale su pažnju bosanskohercegovačke i šire javnosti. Osoba sa vehabijskim identitetom je izvršila stravično ubijanje hrvatske porodice u okolini Konjica. Isti identitet je imala osoba koja je izvršila brutalan teroristički napad na Policijsku stanicu u Bugojnu. Organizirano, iz vehabijskih redova se grubo krše državni zakoni, posebno oni o školstvu. Oni se negativno odnose prema bošnjačkoj kulturi, posebno u pogledu negiranja životne, vjerske tradicije i običaja. Sve su to, u pravnom i političkom smislu antidržavna djela, a u moralnom i etičkom smislu, djela ubijanja i terorističkog zastrašivanja su odvratna, anticivilizacijska, primitivna ponašanja.

Što se tiče bošnjačkog naroda, zabrinjava osjećaj da postoji bitna razlika između onoga što se pretpostavlja da je stav rukovodstva Islamske zajednice i sasvim negativnog raspoloženja prema vehabijama u najširim slojevima bošnjačkog naroda. Očit raskorak raspoloženja o vehabijama u najširim slojevima bošnjačkog stanovništva i stavova o vehabijama od strane rukovodstva Islamske zajednice, ne smije se pasivno posmatrati, jer to, u perspektivi, može imati dublje i teže negativne posljedice. Ustvari, bošnjački narod ne zna šta rukovodstvo Islamske zajednice misli o vehabijama, dok rukovodstvo Ismamske zajednice, najvjerovatnije dobro zna da je raspoloženje bošnjačkog naroda prema vehabijama vrlo negativno. Pitanje je kako se u Islamskoj zajednici tretira ta činjenica, ako se u njenoj nadležnosti isto to zapaža. Održavanje takvog stanja u kome bošnjački narod očekuje jasniji stav od rukovodstva Islamske zajednice, a to rukovodstvo od bošnjačkog naroda očekuje da ublaži svoje negativne stavove o vehabijama, koriste organizatori širenja vehabijskog pokreta u BiH i šire u regionu Balkana. Pri tome je bitno, da negativan stav prema vehabijama imaju i Bošnjaci koji najurednije, tradicionalno za ove prostore, prakticiraju islam.

Mnogi Bošnjaci smatraju da je vehabijski pokret zlonamjerno infiltriran, s ciljem da se unutar bošnjačkog naroda izazovu sukobi, da se ukine muslimanska vjerska tradicija u BiH, da se radikaliziraju međunacionalni sukobi i da se na taj način kompromitira ideja i praksa zajedničkog života Bošnjaka sa svojim komšijama Srbima i Hrvatima. Znači, u masama bošnjačkog naroda, vehabijski pokret se tretira kao remetilački faktor koji ugrožava sigurnost i mir u BiH.

U pitanju su ciljevi sprječavanja da se obnovi i dalje afirmira pozitivna praksa zajedničkog života ljudi različitih nacija i vjera u BiH. Neprijatelji BiH znaju da se u uslovima njegovanja vjekovne muslimanske tradicije u BiH može obnoviti i dalje afirmirati pozitivna praksa zajedničkog života, ali da ta ideja nema nikakve šanse ako bi značajniji dio Bošnjaka prihvatio vehabijsku životnu praksu. Pri tome treba imati u vidu da se na političkoj sceni u BiH međusobno sukobljavaju i bore, s jedne strane oni koji tumače da zajednički život Bošnjaka, Srba i Hrvata u BiH nije moguć i da zato nije moguća ni država BiH, i s druge strane oni koji smatraju da je zajednički život bosanskohercegovačkih naroda nužan i moguć, jer u tom smislu postoji bogato, pozitivno historijsko iskustvo. Vehabijski pokret nije dio tog pozitivnog iskustva, odnosno vehabijski pokret je suprostavljen tom pozitivnom iskustvu na kome se temelji opstojnost države BiH, mir i sigurnost. Treba se prisjetiti vremena kada je zločinac Karadžić učestalo, putem medija izjavljivao da Srbi, Hrvati i Bošnjaci ne mogu živjeti zajedno, te da zbog toga BiH kao država ne može opstati, jer bošnjački politički faktori djeluju s ciljem uspostave islamske države u BiH, a na to mu se odgovaralo da je zajednički život svih naroda i građana u BiH nužan i moguć, a da Bošnjaci i njihovi politički predstavnici žele normalnu, sekularnu državu jednakopravnih građana i naroda, Srba, Hrvata, Bošnjaka i Ostalih. Pojava vehabijskog pokreta u BiH je od pomoći onim snagama u BiH koje za glavni cilj svog djelovanja imaju dokazivanje da zajednički život ljudi različitih vjera i nacija u BiH nije moguć, jer su, navodno, pored ostalog i vehabije izraz bošnjačkih težnji za uspostavom islamske države u BiH, te da zbog toga nije moguća ni država BiH.

Prema tome, odnos Bošnjaka prema vehabijama je odnos prema perspektivi obnove i afirmacije pozitivne prakse zajedničkog života ljudi različitih nacija i vjera u BiH, odnosno stav Bošnjaka prema vehabijama je ustvari odnos prema perspektivi mira, sigurnosti i opastanka države BiH kao zajednice ravnopravnih građana i naroda. Pojava i širenje vehabijskog pokreta ima smisao „guranja prstiju u oči“ onima s kojima, u intersu opstanka države BiH treba uspostavljati, proširivati i jačati političke veze i zajednički graditi državu BiH. U težnjama da se ostvari izazov političkog povezivanja Bošnjaka, Srba i Hrvata, treba se podsjećati na pozitivnu tradiciju zajedničkog života i na glavne osobine katoličke, pravoslavne i islamske tradicije koje su vijekovima omogućavale zajednički život u međusobnom razumijevanju, toleranciji i poštivanju. U aktuelnoj situaciji, težeći za boljim političkim povezivanjem sa Srbima i Hrvatima, Bošnjaci priželjkuju da se u katoličanstvu i pravoslavlju njeguju vrijednosti koje su kroz cijelu dosadašnju historiju omogućavale zajednički život ljudi različitih nacija i vjera u BiH, odnosno Bošnjaci priželjkuju da se u katoličanstvo i pravoslavlje ne unose promjene koje bi donosile argumente za sumnju da se uništava njihova tradicija koja je obuhvatala poštovanje i razumijevanje prema muslimanima. Upravo u vrijeme kada je u interesu mira, sigurnosti i opstanka države BiH naročito bitno političko povezivanje sa Srbima i Hrvatima, Bošnjaci moraju brinuti da u vlastito kulturološko biće ne unose elemente razlaza sa islamskom tradicijom na koju su, kroz suživot, naviknuti Hrvati i Srbi. U ovom smislu, čak nije ni bitno da li su vehabije u teološkom smislu, stvarno negativna pojava ili ne. Bitno je što se u svim sredinama bosanskohercegovačkog društva, pojavom i širenjem vehabijskog pokreta, unose sumnje sa karakterom, i međunacionalnog i unutarbošnjačkog uznemiravanja.

Bošnjaci osjećaju da vehabije svojim ponašanjem i djelovanjem u BiH izražavaju svoju sumnju u ispravnost islamske tradicije u BiH, te organizirano poduzimaju mjere da Bošnjacima nametnu svoja shvatanja islama, te da se iskorijeni ovdašnja islamska tradicija. Vehabije imaju hrabrosti da organizirano djeluju kako bi uništili ovdašnju tradiciju, a u bošnjačkim sredinama, kao da se ne smije ni posumnjati u ispravnost vehabijske vjerske i životne prakse. Postalo je normalno čuti kako je riječ protiv vehabija islamofobija, a, za sada, samo hrabri kažu da je vehabijsko negiranje i podrivanje bosanskohercegovačke islamske tradicije, neka vrsta antiislamske ideologije i prakse. Iz toga slijede krupna pitanja: Da li se islam u BiH uništava vehabijskim pokretom ili stoljetnom tradicijom islamskog života na ovim prostorima? Da li očuvanje islama u BiH ima veću šansu širenjem vehabijskog pokreta ili zaustavljanjem i iskorjenjivanjem te, za ove prostore, ipak, čudne pojave?

Ako je istina da vehabije izazivaju negativan osjećaj kod većine Bošnjaka, onda je prilično nerealno očekivati da bilo ko može ubijediti Srbe i Hrvate da su vehabije bezazlena pojava. To otvara pitanje, da li Bošnjaci u interesu jačanja države BiH mogu doprinosti napretku u odnosima sa Srbima i Hrvatima, ako su bezobzirni prema onome kako se od strane tih naroda shvataju procesi unutar bošnjačkog naroda, po svim pitanjima, pa i po pitanju prisustva i širenja vehabija. Ambicija obnove zajedničkog života na vrijednostima pozitivnih historijskih iskustava u tom pogledu, podrazumijeva interes svakog od tri naroda, da se unutar ostala dva naroda čuva njihova civilizacijska posebnost, koja u širem smislu obuhvata i čuvanje zajedničkih vrijednosti na kojima se postiže ravnoteža međunacionalnih odnosa u BiH. Pojava i širenje vehabizma među Bošnjacima ne doprinosi čuvanju i jačanju zajedničkih bošnjačkih, srpskih i hrvatskih vrijednosti, niti širenje vehabizma skladno upotpunjuje posebne tradicijske vrijednosti Bošnjaka, već naprotiv, vehabijski pokret se na vrlo osjetljiv način suprostavlja i posebnim bošnjačkim i zajedničkim vrijednostima koje su u suživotu, kroz historiju izgradili Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Čuvajući svoju kulturu i tradiciju, Bošnjaci se trebaju otvarati prema Srbima i Hrvatima, što znači družiti, trgovati, privređivati, sportski ekipirati, školovati, graditi i koristiti istu komunikacijsku i drugu infrastrukturu, zajednički odlučivati u institucijama vlasti … Širenje vehabijskog pokreta je tendencija zatvaranja Bošnjaka prema prema Srbima i Hrvatima, a ujedno i tendencija opasnih podjela među samim Bošnjacima. Inferiorni se boje komunikacije. Bošnjaci sa svojom kulturom se ne smiju osjećati inferiornim i tako izbjegavati komunikaciju. Prihvatanjem vehabizma, Bošnjaci bi ušli u inferiornost koja bi postala velika smetnja za nužnu međuetničku komunikaciju bez koje nema države BiH.

Bošnjaci u Evropi imaju svoju državu i ne smiju se ponašati kao lutajući elemenat, jer tako mogu ostati bez države. U tom smislu postoji bitna razlika između muslimana raznog porijekla u Francuskoj, Engleskoj, SAD-u … Oni ne mogu izgubiti ono što mogu Bošnjaci. Zato vehabije u zemljama Zapada ne mogu napraviti onu vrstu štete koju mogu u BiH. Opstanak sebe kao naroda i opstanak svoje države BiH, s obzirom na lokalno i evropsko okruženje, Bošnjaci ne mogu osigurati u vehabijskim ponašanjem, ali mogu onako kako su u lokalnom i širem evropskom okruženju prepoznatljivi kao „evropski muslimani“. Bošnjaci ne smiju eksperimentirati. Ako žele opstanak sebe  kao naroda i BiH kao svoje države, Bošnjaci nemaju alternativu svom tradicijskom, kulturološkom identitetu koji je isprofiliran kroz historiju koja obuhvata i suživot sa Srbima i Hrvatima, Jevrejima… U odnosu na sudbinski interes za očuvanjem BiH kao države ravnopravnih naroda i građana, vehabizam je štetna alternativa muslimanskoj tradiciji u BiH.

Politička osjetljivost prisustva i širenja vehabijskog pokreta u BiH je tim veća što su vehabije postale aktuelne, prvo u uslovima eskalacije krize u međunacionalnim odnosima, a zatim i u uslovima težnji da se izađe iz te krize. Vremenski gledano, u fazi eskalacije krize, vehabije u BiH su jačale prisustvo usporedo sa eskaliranjem agresorskih teza da bošnjačko političko vođstvo ima za cilj da država BiH bude islamska, čime se motiviralo i opravdavalo zločinačko djelovanje radi potpunog uništenja bošnjačkog naroda. Agresorska strana nije imala uvjerljivih argumenata da bošnjačko političko vođstvo zaista želi BiH kao islamsku državu, pa im je u nedostatku takvih argumenata dobro došla pojava vehabija, kao „uvjerljiv“ argumenat da su zaista na sceni težnje da BiH bude islamska država. Sada, kada BiH, na svom evropskom putu treba provoditi reforme, onim snagama koje ne žele opstanak i afirmaciju države BiH, širenje vehabijskog pokreta služi kao „argumenat“ za opravdavanje blokada nužnim reformama, ističući potrebu da državnim uređenjem zadrže postojeće i steknu nove mehanizme etničke zaštite kako za Srbe, tako i za Hrvate od tendencija širenja vehabijskog pokreta koji njih, navodno, ugrožava. Ustvari, problem vehabija olakšava antireformski posao srpskim i hrvatskim nacionalistima, jer je proizvedena situacija u kojoj se odgovornost za vehabije u BiH stavlja na teret bošnjačkim liderima, bez obzira kojoj političkoj opciji pripadaju, tumačeći da oni stoje iza vehabijskog pokreta ili pak da se njihova odgovornost sastoji u pasivnom posmatranju i toleriranju vehabijskog radikalizma.

Najvažniji izazov političkog organiziranja i djelovanja bošnjačkog naroda u cilju izgradnje države BiH je političko povezivanje bošnjačkog, sa srpskim i hrvatskim narodom. Bez napretka u pogledu međunacionalnog političkog povezivanja, u BiH nije moguće postizati iskorake u pogledu nužnih političkih reformi putem kojih treba otkloniti anomalije i nedostatke Dejtonskog sporazuma. Prisustvo i širenje vehabijskog pokreta u BiH bitno otežava proces međunacionalnog političkog povezivanja u BiH i prijeti ozbiljnim zastojima, pa čak i nazatku u odnosu na vrlo važne rezultate koji su postignuti od završetka rata, posebno do 2006. godine koja se tretira kao vremenska granica između dotadašnjeg kontinuiranog napretka i kasnijeg kontinuiranog za stoja i blokada u pogledu nužnih reformi koje treba realizirati, s ciljem prevazilaženja anomalija i nedostataka Dejtonskog sporazuma.

Nije poznata tačna adresa onog faktora koji finansira širenje vehabijskog pokreta u BiH. Ako nije poznata adresa onoga ko finansira širenje vehabijskog pokreta, onda nema tačke kontakta za razgovor putem koga bi se pokušalo utjecati, da se to, u interesu mira i sigurnosti u BiH, ne čini. Netransparentnost je sama po sebi sumnjiva, jer otežava dijalog i utjecaje angažiranjem državnih i vjerskih autoriteta iz BiH, a kontrola se svodi na borbu između tajnih sigurnosnih službi i ilegalne organizacije koja se bavi širenjem vehabijskog pokreta u BiH. Uglavnom, Bošnjaci u BiH ne znaju ko njima, u njihovo okruženje dovodi, upravo ono što se tiče njihove političke pozicije, njihovog mira i sigurnosti. I, inače u životu, poznato je da ništa, čak ni ono što se čini najljepšim i najvrednijim, ne treba primati dok se ne sazna ko i pod kakvim motivima to daje. U takvim uslovima, tendencija širenja vehabizma u BiH indicira da Bošnjaci, kroz odgoj i obrazovanje nisu u dovoljnoj mjeri pripremljeni za prihvatanje ili odbijanje onoga što im se nudi.

Ne zna se broj vehabija u BiH. Pošto se ne zna njihov broj, onda je još manje za očekivati da se zna kakav je socijalni i obrazovni status vehabija–Bošnjaka u BiH. Također bi bilo interesantno sagledati na koje načine su oni integrirani u bosanskohercegovačko društvo: da li zauzimaju pozicije u političkim strankama; kakvim se djelatnostima bave; gdje su zaposleni; da li ih ima u lokalnim, kantonalnim, entitetskim i državnim organima vlasti; da li ih ima zaposlenih u sistemu obrazovanja; da li djeluju u nevladinim organizacijama… Odgovorom na ta pitanja, utvrdilo bi se da li su i u kojem stepenu vehabije integrirane u bosasnkohercegovačko društvo. Ako bi se utvrdio nizak stupanj njihove društvene integriranosti ili, pak, ako bi se utvrdilo njihovo potpuno distanciranje od društvenih poslova i institucija, bilo da se oni sami distanciraju, bilo da ih društvo ne prihvata, onda bi sigurnosna dimenzija pojave i širenja vehabijskog pokreta u BiH, trebala još više zabrinjavati. Oni koji su od nečega distancirani, rizičniji su na neprijateljstvo prema onome od čega su distancirani.

Ima se utisak da su vehabije u BiH, većinom slabije obrazovani i da pripadaju siromašnim socijalnim slojevima. Ako je to tačno, onda se time sugerira bitan zaključak: da Bošnjaci koji su ušli u vehabijski pokret, nisu to učinili na osnovu dobrog razumijevanja onoga što zastupaju u tom pokretu, niti oni razumijevaju šta u kulturološkom, političkom i sigurnosnom smislu, za njih, njihov narod, njihovu državu znači razilaženje sa bošnjačkom tradicijom i običajima.

Zato je važno identificirati osnovne društvene okolnosti u kojima je otpočelo širenje vehabija u BiH. Istraživanjem tog pitanja, vjerovatno bi se utvrdilo da su pojavi i širenju vehabija u BiH, pogodovale slijedeće okolnosti: (1) ratna situacija u kojoj su pored oružane agresije primjenjivane razne snage, sadržaji i metodi specijalnog rata protiv BiH; (2) vrlo teška socijalna situcija; (3) ekonomska kriza u kojoj se ne vidi perspektiva rješavanja socijalnih problema, posebno za mlade; (4) nedostaci i slabosti u sistemu odgoja mladih; (5) nedostaci i slabosti uz sistemu obrazovanja; (6) slabosti u djelovanju Islamske zajednice u BiH; (7) pasivnost Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“; pasivnost intelektualne elite, posebno bošnjačkih intelektualaca; …

 

 

 

(Global CIR/Odlomak iz knjige ‘Specijalni rat’ generala Fikreta Muslimovića, Sarajevo 2011.)

 

O autoru

Fikret Muslimović, general-major Armije BiH, u penziji, rođen je 09.12.1948. godine u selu Rašljeva, kod Gračanice. Srednju ekonomsku školu završio je 1967. godine u Doboju, a zatim 1971. godine, u Beogradu Vojnu akademiju kopnene vojske, smjer Zemaljske artiljerije. Visoku vojno-političku školu u Beogradu po programu za postdiplomski studij, kao prvi u rangu, sa prosječnom ocjenom 9.86, pohađao je i završio od 1978. do 1980. godine. U Beogradu je 1991. godine pohađao Ratnu školu, koja je pripremala kadrove za generalske dužnosti, ali istu napušta te godine u činu potpukovnika, zbog neslaganja sa političkim ciljevima angažiranja tadašnje JNA u agresiji na Sloveniju i Hrvatsku, kao i zbog neslaganja sa postupcima rukovodstva Srbije  i rukovodstva JNA u pogledu svođenja te armije na  srbijansko-crnogorsku četničku vojsku.

Tokom službe u bivšoj JNA obavljao je razne dužnosti, prvo komandne u jedinicama artiljerije, a zatim visoke funkcije u službi vojne sigurnosti. Od  septembra 1991. godine, kada napušta JNA, pa do aprila 1992. godine, živi teško, pod prismotrom i prijetnjama sigurnosti i policijskih struktura JNA.

Odmah nakon međunarodnog priznanja RBiH, od 9. aprila l992. godine, obavlja dužnost načelnika sigurnosti u Republičkom štabu Teritorijalne odbrane R BiH i dužnost savjetnika za vojna pitanjau Predsjedništvu R BiH. Od jeseni 1993. godine obavlja dužnost zamjenika  načelnika Uprave za moral u Štabu Vrhovne komande R BiH, a zatim i dužnost načelnika Uprave za moral, što radi uporedo sa ulogom čelnog bošnjačkog predstavnika u Združenom štabu Armije R BiH i HVO-a. Nakon Dejtonskog sporazuma, kao predstavnik Bošnjaka, preuzima odgovornost u pregovorima sa predstavnicima Hrvata i predstavnicima Srba za definiranje sporazuma o vojnim mjerama za izgradnju povjerenja.

Od početka 1997. godine do aprila 2000. godine obavlja visoku operativno-štabnu dužnost pomoćnika ministra odbrane za odbrambene pripreme. Penzionisan je 01. 04. 2000. godine.

Od 1994. do 1996. godine član je Glavnog odbora Stranke demokratske akcije. Od osnivanja Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca, krajem 1992. godine, član je Izvršnog odbora tog vijeća.

Kao publicista, autor je objavljenih knjiga: Kako su nas lagali, Odbrana Republike, Agresija, Rat i politika, Balkan u vrtlogu politika, na bosanskom i engleskom jeziku, Krize i sigurnost u globalizaciji, Argumenti i sjećanja o ratu (Knjiga prva i Knjiga druga), Specijalni rat, Lažovi i ubice, Mislilac i državnik Alija Izetbegović (u koautorstvu sa Selmom Cikotićem), Bosna u srpskoj politici  2010 – 2017 . (u koautorstvu sa Omerom Hamzićem)...

Autor je brojnih analitičkih tekstova objavljenih u časopisima, dnevnim i nedjeljnim listovima koji izlaze u BiH.

 

Komentarion this Post

  1. Uz uvazavanje za zasluge u odbrani od agresije na BiH, preporucujem uvazenom generalu da se malo vise objektivno informise o tzv ”vehabizmu” koji u Islamu ne postoji po konsenzusu svih islamskih ucenjaka. To je podvala i zamka onih koji mrze Islam i muslimane, pa nemojmo svojom neinformisanoscu raditi za njihove interese, a protiv Islama i muslimana. Takodje, sloboda vjeroispovjesti je jedna od temeljnih ljudskih prava pa nemojmo ni to krsiti. Otidjimo u bilo koju od evropskih zemalja pa cemo sresti vise zena sa mahramom i muskaraca sa bradom nego u Sarajevu.

    Reply
    • Gospodine , Nermine, autor baš naglašava da se ne želi baviti teološkom dimenzijom tog pravca u islamu, nego isključivo političkom i sigurnosnom. Činjenica jeste da postoje ljudi koji se izdvajaju iz svoje zajednice načinom ponašanja, odijevanja, praktikovanja vjere i slično, što samo po sebi nije i ne treba biti problem, ali je isto tako činjenica da je imidž tih ljudi krajnje problematičan, da je način na koji su dospjeli u BiH, na koji su organizovani i kako su plaćeni ili nisu plaćeni, također veoma sumnjiv i štetan po interese Bošnjaka. …Kako god vjerovali i radili, jasno je da čine štetu lijepeći Bošnjacima razne etikete i pružajući izgovor neprijateljima BiH da šire propagandu protiv nas i naše zemlje…

      Reply
  2. General je odličan poznavalac teme i fenomena vehabizma, njihovih implikacija na bh. društvo i sve to je tako odmjereno i znalački elaborirano do najsitnijih detalja da i slijepcu može biti jasno koliko je štetna ta bošnjačkoj tradiciji strana pojava. General Muslimović ima i moralni i stručni kredibilitet da se bavi ovim temama, a kolika je njegova analitička dalekovidnost svjedoči i činjenica da je ovaj tekst napisan 2010. godine uoči arapskog proljeća i svih onih događaja koji su u prvi plan izbacili podvale poput DAIŠ-a i drugih terorističkih organizacija koje su veća prijetnja muslimanima nego li nemuslimanima….

    Reply
  3. Pravo u centar , aferim Generale na sazetom izlaganju ….

    Reply
  4. Sasvim sigurno vehabijska inacica islama u sebi sadrzi opasnost od radikalizacije muslimana na Zapadu.Ali to nije nesto s cim se Zapad ne bi znao ili mogao suociti.Vehabizam,kao i bilo koji drugi radikalizam moze rasti tamo gdje je siromastvo,zaostalost,a to Zapad nije.Ono sto je dovelo do ovakvog demografskog manjka u Europi je upravo bogatstvo.Samo gdje je siromastvo,tamo je i vehabizam ,prostitucija,droga,,,,,u Europi ce se ispuhati,kao sto se dogodilo i s turskim islamom u zemljama Zapada.A muslimani,jednom okusivsi demokraciju i ljudska prava,nece htjeti u civilizacijski korak natrag,tamo gdje su vec bili.Zapad igra na kartu ljudske pohlepe koja je imanentna covjeku,koji moze usputno biti ovakav ili onakav vjernik,ali nije nuzno.Nije uputno potcjenjivati snagu Zapada i omalovazavati njegov stupanj tolerancije.Prijedje li itko taj prag,brzo ce osjetiti represiju.Pa i vehabisti koji ce zavrsiti na smetlistu povijesti Europe.

    Reply

Komentiraj