‘VELIKA ŠAHOVSKA PLOČA’ ZBIGNJEVA BŽEŽINSKOG: Američka geostrategija za Europu (I)

U želji da što jasnije osvjetlimo američku, europsku i euroazijsku geopolitičku matricu, odlučili smo za naše cijenjene čitatelje izdvojiti nekoliko veoma važnih stranica iz čuvene knjige Zbignjeva Bžežinskog ‘Velika šahovska ploča’, a koje se nalaze u zaključku navedene knjige pod naslovom ‘Geostrategija za Europu’. Evo kako je Bžežinski vidio razvoj geopolitičkih odnosa na području Europe i Euroazije iz perspektive druge polovice devedesetih godina prošlog stoljeća…

Polazišna tačka za potrebnu politiku trebala bi biti u potpunom prihvaćanju triju novih uvjeta koji trenutno karakteriziraju geopolitičko stanje svjetskih odnosa: po prvi puta u povijesti 1) jedna je država istinska globalna sila, 2) jedna je ne-euroazijska država globalno dominantna, i 3) centralnom arenom globusa, Euroazijom, dominira ne-euroazijska sila.

No, sveobuhvatna i cjelokupna geostrategija za Europu  mora se temeljiti i na prepoznavanju limita američke snage te, s vremenom, neizbježnog smanjivanja njezinog opsega. Kao što je već rečeno, sama veličina i raznolikost Euroazije, kao i potencijalna moć nekih njenih država, ograničavaju dubinu američkog utjecaja i stupanj kontrole nad razvojem događaja. Ovakvo stanje postavlja težište na geostrateško razumijevanje navedenih prilika te na mudro i selektivno korištenje američkih  mogućnosti na ogromnoj šahovskoj ploči Euroazije. A kako američka sila neće trajati vječno, prioritet se mora staviti na poticanje kontroliranog rasta drugih regionalnih sila, ali koje neće dovesti do ugrožavanja američkog primata.

I kao u šahu, američki globalni planeri moraju razmišljati nekoliko poteza unaprijed i predviđati moguće poteze protivnika. Kontinuirana geostrategija mora, prema tomu, razlikovati kratkoročnu perspektivu (otprilike sljedećih pet godina), srednjoročne planove (do dvadesetak godina) i dugoročne (preko dvadeset godina). Pored toga, na ove faze ne smije se gledati kao na zatvorene i odvojene kategorije, već na dijelove postupka u tijeku. Prvi stupanj mora ciljano, postupno i dosljedno voditi drugom, a drugi prema trećem.

Na kratki rok je u američkom interesu konsolidirati i unaprijediti sadašnji geopolitički pluralizam na mapi Euroazije. Time se težište stavlja na manevriranje i upravljanje s ciljem sprječavanja stvaranja neprijateljske koalicije koja bi mogla predstavljati izazov američkom primatu, a da i ne spominjemo mogućnost, doduše ne veliku, pojave jedne zemlje koja bi to mogla predstavljati. Tokom srednjoročnog razdoblja navedeno bi trebalo postupno ustupiti prioritet nastajanju sve značajnijih, ali strateški kompatibilnih partnera koji bi, uz američko vodstvo, pokušali oblikovati transeuroazijski sigurnosni sistem temeljen u većoj mjeri na međusobnoj suradnji. I konačno, na dugi bi rok sve naprijed navedeno trebalo prerasti u globalnu jezgru istinski podijeljene političke odgovornosti.

Neposredni cilj sastoji se u sprječavanju pojave jedne države ili kombinacije država koja bi mogla izgurati Ameriku iz Euroazije, ili znatno umanjiti njezinu ulogu odlučujućeg arbitra. No, na uspostavu transkontinentalnog geopolitičkog pluralizma ne smije se gledati kao na cilj sam za sebe, već kao na sredstvo za oblikovanje iskrenog strateškog partnerstva u ključnim regijama Euroazije kao srednjoročnog cilja. Nije vjerovatno kako će Amerika kao demokratska zemlja htjeti beskonačno dugo sudjelovati u skupom, složenom i napornom upravljanju Euroazijom kroz stalnu manipulaciju i manevriranje podržano američkim vojnim mogućnostima, a u cilju onemogućavanja regionalne dominacije jedne sile. Prema tomu, prva faza mora logično i ciljano dovesti do druge, one u kojoj benigna američka hegemonija još uvijek obeshrabruje druge od takvih težnji, i to ne samo na način da cijenu njihovog ostvarenja čini previsokom, već i kroz izbjegavanje ugrožavanja vitalnih interesa potencijalnih euroazijskih pretendenata.

Da bi se ostvario tako postavljen srednjoročni cilj potrebno je poticanje istinskih partnerstva, prvenstveno onog s ujedinjenom i politički definiranom Europom, onog s regionalno predominantnom Kinom, kao i (za nadati se) onog s postimperijalnom, europski orijentiranom Rusijom, a na južnom rubu Euroazije s demokratskom Indijom koja ima stabilizirajući utjecaj na regiju. No uspjeh ovih napora ogledati će se u stvaranju takvih strateških odnosa s Europom i Kinom koji će stvoriti pogodno okruženje za definiranje ruske uloge – bilo pozitivne, bilo negativne.

Slijedi kako će veća Europa i prošireni NATO biti iznimno korisni, kako za ostvarenje kratkoročnih, tako i dugoročnih ciljeva američke politike. Veća Europa proširiti će i područje američkog utjecaja –  a temeljem pristupanja novih članica iz Središnje Europe povećati će se i broj zemalja s proameričkim stavovima u europskim tijelima – bez istovremenog nastanka tako politički integrirane Europe koja bi bila u stanju ugroziti interese SAD-a drugdje, posebno na Bliskom Istoku. Osim toga, politički definirana Europa nužna je i za postupnu asimilaciju Rusije u globalni sistem suradnje.

Treba priznati kako Amerika ne može sama utjecati na jače integriranje Europe – to ovisi o Europljanima, posebice Francuzima i Nijemcima – ali može omesti takvu integraciju. I upravo bi se to moglo pokazati kobnim za stabilnost Euroazije, a time i za američke interese. I zaista, ukoliko Europa ne postane jedinstvenija mogla bi se još više razjediniti. Sukladno tomu, kao što je već spomenuto ranije, Amerika nužno mora surađivati s Francuskom i Njemačkom u stvaranju Europe koja je  politički vitalna, koja ostaje vezana uz Sjedinjene Američke Države i koja proširuje opsege demokratskog međunarodnog sustava temeljenog na suradnji. Pitanje izbora između Francuske i Njemačke za Ameriku ne postoji. Bez Francuske, kao i bez Njemačke nema niti Europe, a bez Europe neće biti niti transeuroazijskog sustava suradnje.

Navedeno će u praksi zahtijevati određenu postupnu prilagodbu prema zajedničkom vođenju NATO-a, poklanjanju veće pozornosti francuskim zahtjevima za naglašeniju ulogu Europe, ne samo u Africi već i na Bliskom Istoku, te trajnoj podršci europskom širenju na istok, iako će time EU postati politički i gospodarski vrlo samouvjeren globalni igrač.[1] Sporazum o transatlantskoj slobodnoj trgovini, kojeg već sada zagovaraju mnogi utjecajni atlantski vode mogao bi umanjiti rizike rastućeg gospodarskog rivaliteta između ujedinjene Europe i SAD-a. U svakom slučaju, eventualni uspjeh EU-a u zakopavanju stoljetnih europskih nacionalnih antagonizama, s njihovim globalno štetnim posljedicama, bio bi vrijedan određenog postupnog smanjivanja američke odlučujuće uloge kao trenutnog euroazijskog arbitra.

Širenje NATO-a i EU-a moglo bi osvježiti sve slabiju europsku svijest o višem cilju, uz istovremeno učvršćivanje demokratskih pomaka ostvarenih uspješnim završetkom Hladnog rata, što je i u američkom i europskom interesu. Ulog u ovim naporima su američki dugoročni odnosi s Europom. Nova Europa tek se gradi, a da bi ta nova Europa ostala geopolitičkim dijelom “Euro-atlantskog” prostora širenje NATO-a je nužno. Jednako tako, neuspjeh u širenju NATO-a, nakon što je takva obveza preuzeta, razbio bi koncept šireće Europe i demoralizirao Srednjoeuropljane. To bi čak moglo ponovno potaknuti i ruske geopolitičke pretenzije u Središnjoj Europi.

Zaista, neuspjeh napora na proširenju NATO-a, predvođenih Amerikom, mogao bi probuditi čak i ambicioznije Ruske težnje. Još uvijek nije sasvim sigurno – a povijest nas upućuje na suprotno – da

ruska politička elita dijeli europsku želju za snažnu i trajnu američku nazočnost. Sukladno tomu, iako je poželjno promicati sve tješnje odnose suradnje s Rusijom, za Ameriku je isto tako važno da pošalje jasne signale glede svojih globalnih prioriteta. Ako treba birati između većeg euro-atlantskog sistema i boljih odnosa s Rusijom, prvo mora biti smješteno daleko više na listi američkih prioriteta.

Iz istog razloga bilo kakvi dogovori s Rusijom glede proširenja NATO-a ne bi smjeli rezultirati situacijom u kojoj Rusija postaje de facto članom alijanse s pravom glasa i time istovremeno razvodnjava NATO-ov specijalni euro-atlantski karakter i degradira novoprimljene članice na drugorazredan status. Time bi se Rusiji pružile mogućnosti ne samo za ponovno stjecanje sfere utjecaja u Središnjoj Europi, već i za iskorištavanje svoje nazočnosti u NATO-u za igru na eventualna američko-europska neslaganja u cilju reduciranja američke uloge u europskim poslovima.

Isto je tako od ključne važnosti da, kako Središnja Europa pristupa NATO-u, bilo kakve sigurnosne garancije date Rusiji budu recipročne i obostrano umirujuće. Ograničenja glede raspoređivanja NATO snaga i nuklearnih sistema na teritoriju novih članica mogla bi biti značajnim čimbenikom umirivanja opravdanih ruskih strahovanja, no ona bi trebala biti uzvraćena simetričnim ruskim garancijama glede demilitarizacije potencijalno strateški opasnog područja Kaliningrada i ograničenja u postavljanju znatnijih snaga blizu granica mogućih novih članica NATO-a i EU-a. Istovremeno  dok svi ruski zapadni susjedi žele imati stabilne i suradujuće odnose s Rusijom ostaje činjenica kako oni, iz povijesno opravdanih razloga, i dalje strahuju od Rusije. Prema tomu, postizanje ravnopravnog dogovora između NATO/EU-a i Rusije pozdravili bi svi Europljani i u tomu vidjeli signal da Rusija konačno provodi svoj postimperijalni izbor u korist Europe.

Takav bi izbor mogao utvrditi put za šire napore na unaprjeđenju ruskog statusa i samopoštovanja. Formalno članstvo u G-7, kao i podizanje razine sustava donošenja odluka unutar OESS-a (u kojem bi se moglo ustanoviti poseban odbor za sigurnosna pitanja, sastavljenog od SAD, Rusije i nekoliko značajnijih europskih zemalja), stvorili bi prigode za konstruktivno rusko sudjelovanje u oblikovanju europskih političkih i sigurnosnih dimenzija. Uz financijsku pomoć Zapada, te razvitak daleko ambicioznijih planova za bolje prometno povezivanje Rusije s Europom putem brzih cestovnih i željezničkih pravaca, proces davanja stvarnog sadržaja ruskom izboru u korist Europe znatno bi uznapredovao.

Dugoročnija uloga Rusije u Euroaziji ovisiti će u velikoj mjeri od povijesnog izbora koji Rusija mora izvršiti, vjerojatno još u ovom desetljeću, glede svog samoodređenja. Čak i uz Europu i Kinu koje šire doseg svojih regionalnih utjecaja Rusija će ostati vlasnikom najveće nekretnine na svijetu. Ruski teritorij proteže se kroz deset vremenskih zona, dvostruko je veći od površine SAD-a ili Kine te površinom daleko nadmašuje čak i povećanu Europu. Prema tomu, teritorijalna ograničenost nije ruski središnji problem. Štoviše, ogromna Rusija mora se izravno suočiti, i izvući ispravne zaključke, s činjenicom kako su i Europa i Kina ekonomski snažnije, a Kina je i na dobrom putu da Rusiju pretekne i u području društvene modernizacije.

U takvim okolnostima ruskoj bi političkoj eliti trebalo postati jasno kako je prvi ruski prioritet vlastita modernizacija, a ne iscrpljivanje u nerealnim težnjama za stjecanje nekadašnjeg statusa. Obzirom na ogromnu veličinu i različitost zemlje vjerojatno je kako bi decentralizirani sustav upravljanja, temeljen na otvorenom gospodarstvu, pogodovao oslobađanju kreativnih potencijala ruskih ljudi i iskorištavanju velikih prirodnih bogatstava. S druge strane, takva bi decentralizirana Rusija bila daleko manje podložna bilo kakvoj imperijalnoj mobilizaciji. Rusija kao labava konfederacija – sastavljena od Europske Rusije, Sibirske Republike i Dalekoistočne Republike – lakše bi gradila bliske gospodarske veze s Europom, s novim državama Središnje Azije i s Orijentom, čime bi se ubrzao razvitak cijele zemlje. Pored toga, svaki od tri entiteta bio bi učinkovitiji u oslobađanju vlastitih, lokalnih potencijala, stoljećima zauzdanih moskovskom birokratskom krutošću.

Jasno rusko okretanju europskoj opciji, umjesto imperijalnoj, vjerojatnije je ukoliko Amerika uspješno nastavi slijediti drugi imperativni dio njezine strategije u odnosu na Rusiju: podržavanje postojećeg geopolitičkog pluralizma u post-sovjetskom prostoru. Ta podrška trebala bi obeshrabriti bilo kakve imperijalne kušnje. Postimperijalna i europski orijentirana Rusija trebala bi u stvari američke napore u tom pravcu vidjeti kao pozitivne za stvaranje regionalne stabilnosti i reduciranje mogućnosti izbijanja konflikata duž južnih ruskih granica. No politika učvršćivanju geopolitičkog pluralizma ne bi smjela biti uvjetovana dobrim odnosima s Rusijom. Štoviše, čak i u slučaju da do tako dobrih odnosa ne dođe, navedeno bi predstavljalo dobro osiguranje obzirom da ograničava mogućnosti oživljavanja stvarno prijeteće ruske imperijalne politike.

Slijedi kako politička i gospodarska podrška ključnim novim samostalnim državama čini integralni dio šire strategije za Euroaziju. Konsolidacija suverene Ukrajine, koja se u međuvremenu redefinira kao srednjoeuropska država i djeluje u pravcu tješnje integracije sa Središnjom Europom, ključno je važna sastavnica takve politike, jednako kao poticanje bližih odnosa s tako strateški važnim zemljama kao što su Azerbejdžan i Uzbekistan, pored općenitijih napora na otvaranju Središnje Azije (usprkos ruskih zapreka) globalnom gospodarstvu.

Velika strana ulaganja u sve dostupniju regiju Kaspijski bazen – Središnja Azija pomoći će ne samo u učvršćivanju neovisnosti novih zemalja već, dugoročno, i samoj postimperijalnoj i demokratskoj Rusiji. Oslobađanje energetskih i mineralnih bogatstava regije generirati će napredak, a time i snažniji osjećaj stabilnosti i sigurnosti, uz istovremeno smanjivanje rizika za izbijanje konflikata balkanskog tipa. Koristi od ubrzanog regionalnog razvitka, financiranog vanjskim ulaganjima, širile bi se i prema susjednim ruskim provincijama, uglavnom nedovoljno razvijenim. Pored toga, kad jednom nove vladajuće elite u regiji uvide kako se Rusija ne protivi integriranju regije u globalno gospodarstvo, umanjiti će se i njihova strahovanja od eventualnih političkih posljedica gospodarske suradnje s Rusijom. S vremenom bi, dakle, ne imperijalna Rusija mogla biti prihvaćena od ostatka regije kao poželjni gospodarski partner, a ne više imperijalni vladar…

 

Nastavit će se…

(Global CIR/Odlomak iz knjige ‘Velika šahovska tabla’, Zbignjev Bžežinski)

 


[1] Na Konferenciji o Americi i Europi, organiziranoj od strane CSIS-a (Center for International and Strategic Studies) u veljači 1997. u Bruxellesu, razvijen je čitav je niz konstruktivnih prijedloga u tom smislu. Kretali su se od zajedničkih napora na strukturalnim reformama usmjerenih na smanjenje proračunskih deficita, unaprjeđenju gospodarskih temelja europske vojne industrije čime bi se olakšala i transatlantska suradnja u području obrane te pojačala europska uloga u NATO-u. Koristan popis ovakvih i sličnih aktivnosti usmjerenih na jačanje europske uloge može se naći u: David C. Gompert and F. Stephen Larrabee, eds., America and Europe: A Partnership for a New Era (Santa Monica, Calif.: RAND, 1997).

 

 

  1. […] ‘VELIKA ŠAHOVSKA PLOČA’ ZBIGNJEVA BŽEŽINSKOG: Američka geostrategija za Europu (I) […]

Komentiraj