‘VELIKA ŠAHOVSKA PLOČA’ ZBIGNJEVA BŽEŽINSKOG: Američka geostrategija za Europu (II)

U želji da što jasnije osvjetlimo američku, europsku i euroazijsku geopolitičku matricu, odlučili smo za naše cijenjene čitatelje izdvojiti nekoliko veoma važnih stranica iz čuvene knjige Zbignjeva Bžežinskog ‘Velika šahovska ploča’, a koje se nalaze u zaključku navedene knjige pod naslovom ‘Geostrategija za Europu’. Evo kako je Bžežinski vidio razvoj geopolitičkih odnosa na području Europe i Euroazije iz perspektive druge polovice devedesetih godina prošlog stoljeća…

Kako bi se osigurali stabilni i neovisni južni Kavkaz i Središnja Azija, Amerika bi morala paziti da ne obeshrabri Tursku, te ispitati postojanje mogućnosti za poboljšanje odnosa s Iranom. Turska koja se osjeća izopćenom iz Europe kojoj se željela pridružiti postati će jače naglašeno islamska Turska, Turska za koju je vjerovatnije kako će iz inata staviti veto na proširenje NATO-a, i koja će biti manje spremna na suradnju sa Zapadom na stabiliziranju i integriranju sekularne Središnje Azije u svjetsku zajednicu.

Shodno tomu, Amerika bi trebala upotrijebiti svoj utjecaj u Europi kako bi se omogućilo eventualno pristupanje Turske u EU, a s Turskom bi se trebala odnositi kao s europskom državom pod uvjetom da unutrašnja turska politika ne učini dramatičan zaokret prema Islamu. Stalne konzultacije glede Kaspijskog mora i Središnje Azije s Ankarom pojačao bi u Turskoj osjećaj strateškog partnerstva sa Sjedinjenim Državama. Amerika bi također trebala snažno podržati turske želje da cjevovod iz Bakua u Azerbejdžanu do Ceyhana na turskoj sredozemnoj obali posluži kao glavni pravac za izvoz energenata iz Kaspijskog mora.

Pored toga, nastavak američko-iranskih nesklonosti nije u američkom interesu. Svako eventualno poboljšanje ovih odnosa trebalo bi biti temeljeno na prepoznavanju zajedničkog strateškog interesa u stabiliziranju trenutno, za Iran, vrlo nestabilnog regionalnog okruženja. Naravno, svaka bi strana trebala poduzeti određene napore za postizanje takve pomirbe, jer ona ne bi smjela izgledati kao usluga koju jedna strana čini drugoj. Snažan, pa čak i vjerski motiviran Iran, koji ne bi bio fanatično antizapadni, bio bi u interesu SAD-a, a i iranska politička elita bi na koncu mogla doći do te spoznaje. U međuvremenu, dugoročnim američkim interesima više bi odgovaralo napuštanje postojećeg američkog protivljenja tješnjim tursko-iranskim odnosima, posebice u gradnji novih cjevovoda i drugih prometnih pravaca između Irana, Azerbejdžana i Turkmenistana. Dugoročno američko sudjelovanje u financiranju takvih projekata također bi bilo u američkom interesu.[1]

‘VELIKA ŠAHOVSKA PLOČA’ ZBIGNJEVA BŽEŽINSKOG: Američka geostrategija za Europu (I)

Potencijalnu ulogu Indije također treba naglasiti, iako je ona trenutno relativno pasivan igrač na euroazijskoj sceni. Indija je geopolitički sputana kinesko-pakistanskom koalicijom, a oslabljena Rusija ne može joj pružiti političku podršku kakvu joj je davao Sovjetski Savez. Ipak, opstanak demokracije u Indiji vrlo je značajan obzirom da bolje od bilo kakve akademske rasprave pobija stav po kojem su ljudska prava i demokracija prvenstveno zapadne malograđanske manifestacije. Indija dokazuje kako su antidemokratske “azijske vrednote”, promicane od zagovornika od Sinagapura do Kine isključivo antidemokratske, a ne nužno i karakteristične za Aziju. Indijski bi neuspjeh, s druge strane, predstavljao udarac izgledima za širenje demokracije, te istovremeno udaljio sa scene silu koja doprinosi boljoj ravnoteži snaga u azijskom prostoru, posebice kad se uzme u obzir jačanje kineske nazočnosti. Slijedi kako je došlo vrijeme za progresivno uključivanje Indije u razgovore o regionalnoj stabilnosti, a u sklopu toga posebice o budućnosti Središnje Azije, i jačanja izravnijih bilateralnih veza između američkih i indijskih obrambenih krugova.

Geopolitički pluralizam u Euroaziji neće se moći u cijelosti ostvariti, niti održati, bez produbljivanja strateškog razumijevanja između Amerike i Kine. Iz toga slijedi kako politika usmjerena na uključivanje Kine u ozbiljan dijalog, uz možebitno sudjelovanje Japana, predstavlja nužni prvi korak u poticanju kineskog interesa za postizanje razumijevanja s Amerikom, a koje bi odražavalo nekoliko geopolitičkih interesa (posebice u Sjeveroistočnoj Aziji i Središnjoj Aziji) koji su ovim državama u stvari zajednički. Bilo bi prikladno kad bi Amerika pri tome odstranila bilo kakve dvojbe glede američke privrženosti politici jedne Kine, i time izbjegla pogoršanje tajvanskog pitanja, posebice nakon kineske apsorpcije Hong Konga. Sukladno tomu, u kineskom je interesu da se pripojenje Hong Konga pokaže kao uspješan primjer kako i Veća Kina može tolerirati i štititi veću raznolikost u svom unutrašnjem političkom uređenju.

Iako nije vjerojatno da bi – kao što je prikazano u Četvrtom i Šestom poglavlju – neka potencijalna kinesko-rusko-iranska koalicija protiv Amerike prelazila povremena taktička postavljanja, za Sjedinjene je Države važno odnositi se prema Kini na način koji Peking ne bi usmjeravao u tom pravcu. U svakoj “antihegemonskoj” alijansi takve vrste Kina bi predstavljala ključnu kariku. Kina bi bila najsnažniji, najdinamičniji, i time vodeći čimbenik. Takva bi se koalicija mogla okupiti jedino oko nezadovoljne, frustrirane i neprijateljske Kine. Niti Rusija niti Iran nemaju ono što je potrebno da bi bile središnjim magnetom takve koalicije.

Prema tomu, strateški američko-kineski dijalog glede područja koje bi obje zemlje željele vidjeti slobodne od dominacije nekih drugih potencijalnih hegemona predstavlja nužnost. No da bi se u tomu postigao napredak dijalog bi morao biti trajan i ozbiljan. Tokom trajanja takve komunikacije mogla bi se temeljitije obraditi i ona složenija pitanja u vezi Tajvana, pa čak i ljudskih prava. U stvari, moglo bi se čvrsto argumentirati kako pitanje kineske unutrašnje liberalizacije nije isključivo unutrašnje političko pitanje Kine, obzirom kako jedino demokratizirana i prosperitetna Kina može računati na mirno privlačenje Tajvana. Svaki pokušaj nasilnog pripojenja ne samo da bi ugrozio američko-kineske odnose, već bi sigurno negativno djelovao i na kineske mogućnosti privlačenja stranog kapitala i održavanja svog razvitka. Time bi Kina žrtvovala i svoje težnje za stjecanjem regionalnog primata i globalnog statusa.

Iako se Kina sve više pojavljuje kao regionalno dominantna sila, nije vjerojatno kako će u dogledno vrijeme postati globalnom silom – iz razloga navedenih u Šestom poglavlju – a paranoja od Kine kao globalne sile samo pothranjuje megalomaniju unutar Kine, i možda pruža temelje za stvaranje ispunjenja proročanstva u intenziviranju američko-kineskih napetosti. Shodno tome, Kinu ne bi trebalo niti ograničavati, niti joj podilaziti. Treba ju tretirati s poštovanjem kao najveću državu koja se razvija, i to – bar za sada – uspješno. Njezina geopolitička uloga, kako na Dalekom Istoku, tako i čitavoj Euroaziji, vjerojatno će nastaviti rasti. Prema tomu, bilo bi razumno uključiti Kinu u godišnje summite vodećih zemalja svijeta – G-7 – tim više što je uključenje Rusije već proširilo teme summita s gospodarskih i na politička pitanja.

Kako Kina postaje sve više integrirana u svjetski sistem, tako će biti i sve manje spremna i manje sposobna za iskorištavanje svoje regionalne uloge na politički nerazuman način. Stoga je za pretpostaviti kako će u područjima od njezinog povijesnog interesa, a u sklopu nastajuće euroazijske strukture geopolitičkog dogovaranja, de facto doći do pojave zone popuštanja Kini. Odgovor na pitanje hoće li ujedinjena Koreja naginjati prema toj sferi, u mnogome ovisi od stupnja japansko-korejske pomirbe, no u svakom slučaju, reunifikacija Koreje bez dogovora s Kinom nije vjerovatna.

Veća Kina će u nekom trenutku neizostavno čvršće postaviti pitanje Tajvana, no stupanj u kojem će Kina do tada biti uključena u splet obvezujućih međunarodnih gospodarskih i političkih odnosa vjerojatno će vršiti pozitivan utjecaj na prirodu kineske unutrašnje politike. Ukoliko se pokaže kako kineska apsorpcija Hong Konga nema represivnih posljedica, Dengova formula za Tajvan – “jedna zemlja, dva sistema” – možda bude redefinirana u “jedna zemlja, više sistema”. To bi reunifikaciju moglo učiniti prihvatljivijom svim stranama – što opet pojačava tvrdnju kako bez određene političke evolucije same Kine neće biti moguća ponovna uspostava jedne Kine.

U svakom slučaju, kako iz povijesnih tako i iz geopolitičkih razloga, Kina bi Ameriku trebala promišljati kao prirodnog saveznika. Za razliku od Japana ili Rusije, Amerika nikada nije imala nekih teritorijalnih pretenzija prema Kini; i za razliku od Velike Britanije, nikada ju nije ponizila. Osim toga, bez realnog strateškog konsenzusa s Amerikom Kina vjerojatno ne bi bila u mogućnosti privlačiti ogromna strana ulaganja toliko potrebna njezinom gospodarskom rastu, i time stjecanju naglašene regionalne prisutnosti. Slično vrijedi i za Ameriku: bez američko-kineskog strateškog razumijevanja, kao istočnog sidra američkog angažmana u Euroaziji, Amerika nema geostrategiju za unutrašnjost Azije; a bez geostrategije za unutrašnjost Azije Amerika nema ni geostrategiju za Euroaziju. Prema tomu, kineska regionalna moć kooptirana u šire okvire međunarodne suradnje za Ameriku može predstavljati strateški dobitak od vitalne važnosti za osiguranje euroazijske stabilnosti. U tom pogledu taj bi dobitak mogao bi se usporediti sa značajem Europe, a nadmašivao bi značaj Japana.

No, za razliku od europske situacije, do pojave demokratskog mostobrana na istočnim obalama neće doći tako brzo. Time postaje još značajnije da američki napori na razvitku dubljih strateških  odnosa s Kinom budu temeljeni na nedvosmislenom razumijevanju kako je demokratski i ekonomski uspješan Japan ipak prvi američki partner na Pacifiku i ključni globalni saveznik. Iako Japan zbog snažne averzije koja prema njemu postoji ne može postati dominantnom regionalnom silom u Aziji, može postati međunarodnom silom. Usko surađujući sa SAD-om na nečemu što bi se moglo nazvati novim rasporedom globalnih prioriteta, Tokio za sebe može uobličiti vrlo utjecajnu ulogu na globalnom planu, pri čemu treba izbjegavati bilo kakve uzaludne i potencijalno kontraproduktivne napore na stjecanju statusa regionalne sile. Zadatak američkog državnog vodstva trebao biti da usmjerava Japan u tom pravcu. Američko-japanski ugovor o slobodnoj trgovini, kojim bi se stvorio zajednički gospodarski prostor, učvrstio bi međusobne odnose i pomogao ostvarenju cilja, stoga bi takav prijedlog trebalo zajednički razmotriti.

Upravo će bliski politički odnosi s Japanom Americi omogućiti sigurnije sporazumijevanje s Kinom glede njezinih regionalnih pretenzija, sprječavajući istovremeno one politički arbitrarnije kineske manifestacije. Samo se na takvim temeljima može začeti trostrano razumijevanje – ono koje obuhvaća američku globalnu moć, kinesku regionalnu nazočnost i japansko međunarodno vodstvo. No, to bi šire geostrateško sporazumijevanje moglo biti ugroženo nepotrebnom ekspanzijom američko-japanske vojne suradnje. Središnja uloga Japana ne bi se trebala svoditi na status američkog nepotopivog nosača zrakoplova na Dalekom Istoku, niti američkog glavnog vojnog saveznika u Aziji, niti na potencijalnu azijsku regionalnu silu. Pogrešno usmjereni napori na promicanju ovakvih uloga Japana samo bi poslužili odsjecanju Amerike od azijskog kopna, umanjivanju izgleda za postizanje strateškog sporazuma s Kinom, i time frustriranju američke sposobnosti da učvrsti postojanje stabilnog geopolitičkog pluralizma u čitavoj Euroaziji.

 

Kraj

(Global CIR/Odlomak iz knjige ‘Velika šahovska tabla’, Zbignjev Bžežinski)


[1]  Primjereno je ovdje citirati mudar savjet moga kolege iz CSIS-a, Anthony H. Cordesmana (iz njegovog referata “The American Threat to the United States”, veljača 1997., str. 16, održanog u Army War College), u kojem upozorava na američku sklonost demoniziranju problema, pa čak i naroda. Po njegovim riječima: “Iran, Irak i Libija su primjeri u kojima su se SAD obrušile na režime koji predstavljaju stvarnu, ali ograničenu prijetnju, te ih “demonizirale” bez istovremenog promišljanja ostvarivih srednjoročnih ili dugoročnih završnica svoje strategije. Planeri SAD-a ne mogu se nadati kako će totalno izolirati ove države, a nema smisla odnositi se prema njima kao da su one utjelovljenje “divljih” ili “terorističkih” država…. SAD postoji u svijetu koji je moralno siv i neće uspjeti ukoliko ga pokušaju promijeniti u crno-bijeli svijet.”

Komentiraj