Opravdavanje zločina kao nastavak genocida

Svi se sjećamo riječi srpskog ratnog zločinca Ratka Mladića koji je prilikom ulaska paravojske tzv. Republike Srpske u Srebrenicu kazao kako je ‘napokon došao trenutak da se, nakon bune dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru’. Zašto je ova rečenica toliko važna i šta je u njoj zapravo sadržano?

Važna je zbog toga što se  njome opravdava i podstrekava, odnosno, naređuje  zločin genocida. U okvire zločina genocida spada i izmišljanje da su Bošnjaci bilo kada, bilo kome, u historiji činili bilo šta, što bi se moglo uzeti kao opravdanje za bilo kakve, a kamoli zločine genocida, koje su srpska vojska, paradržava RS i režim u Beogradu počinili nad njima u proteklom ratu.  Zanimljivo je u kojoj je mjeri velikosrpska ideologija i politika bezobzirna prema istini i elementarnim ljudskim normama, pa ne samo da skida sa sebe odgovornost i krivnju za izvršene zločine, već nastoji da krivnju za uzroke i posljedice rata sa sebe prebaci na stranu žrtve genocidne politike i prakse.

 Propaganda o tome je dosegla takve razmjere da se u njihovim ideološkim i političkim centrima ozbiljno računa da će uspješnim prebacivanjem odgovornosti za uzroke i posljedice rata, budućim generacijama Bošnjaka imputirati osjećaj krivnje za sve to. Takvo ponašanje velikosrpske politike, njihove propagande, njihovog  sistema odgoja i obrazovanja, može se smatrati produženim zločinom genocida i pripremom uslova za kasniji efektivni, ponovni genocid nad Bošnjacima, jer će po osvetničkom modelu koga je naprijed citiranom rečenicom ispoljio zločinac Mladić, ponovo motivirati osvetu i opravdavati zlo možda i u većim razmjerama od onoga koga su kroz historiju činili sa karakterom genocida.   

Ovdje ne trebamo biti naivni pa pomisliti da sam Mladić nije znao ‘šta mu je činiti’. Još prije operacija u Srebrenici, prema svjedocima iz Haga, Mladić je naglašavao da od njega Karadžić i Krajišnik traže da izvrši genocid jer se samo tako mogu trajno eliminirati  Bošnjaci i Hrvati. ‘Ja ne znam kako će gospodin (Radovan) Karadžić i gospodin (Momčilo) Krajišnik objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid”, stoji u jednom od stenograma iz 1992. godine.

Slučaj izjave Ratka Mladića o osveti ‘Turcima’ jula 1995., iako je znao da se radi o genocidu, jasno pokazuje na kakvim principima funkcionira i srpska, ali i hrvatska, nacionalistička aparatura odgovorna za brojna zlodjela u ratovima tokom 19. i 20. stoljeća na prostoru Bosne.

Ovih se dana, prilikom obilježavanja godišnjice holokausta, moglo pročitati kako je većina jasenovačkih žrtava ustvari ubijena u BiH, a ne na teritoriji Hrvatske, te da je većina jasenovačkih zločinaca bila porijeklom iz Bosne.

Tako se svake godine u Donjoj Gradini kod Bosanske Dubice, okupi cijela kleronacionalistička bolumenta manjeg bh. entiteta, gdje se obilježava godišnjica genocida ‘samo nad Srbima’ u Drugom svjetskom ratu, kao da u Jasenovcu nisu stradali i Jevreji, Bošnjaci, Hrvati, Romi, komunisti i svi ostali koji nisu odgovarali tadašnjem fašističkom režimu. Pored toga što ta ceremonija  služi vladajućem SNSD-u radi ubiranja dnevnopolitičkih poena, njome se postiže i jedan drugi cilj. Gurajući tezu kako su navodno Bošnjaci bili većinom pripadnici fašističkih jedinica, srpska javnost se ponovo zavarava kako su eto Bošnjaci učestvovali i u tom genocidu nad Srbima, što ponovo ide na ruku onima koji opravdavaju genocid u Srebrenici i etničko čišćenje drugih dijelova BiH tokom devedesetih, namećući Bošnjacima osjećaj krivice za svoja zlodjela.

Međutim, kako bi to sve ‘začinio’, aktuelni predsjedavajući Predsjedništva BiH i lider SNSD-a je 2017. izašao sa tezom da je i prvi predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović ustvari bio dijelom fašističkog  pokreta tokom Drugog svjetskog rata. Na ove optužbe je ekspresno reagirao tadašnji bošnjački član Predsjedništva BiH i lider SDA Bakir Izetbegović pokrenuvši tužbu za klevetu protiv Dodika jer je Alija Izetbegović bio pripadnik antifašističkog  partizanskog pokreta o čemu postoji niz dokaza. U prilog  tezi o antifašističkom bekgraundu prvog predsjednika nezavisne BiH idu i činjenice da su članovi porodica Izetbegović i Repovac bili zatočenici i žrtve jasenovačkog logora, o čemu smo ranije pisali.

Da stvar bude dovedena do apsurda, u RS-u koja je utemeljena na četništvu,  genocidu i agresiji, kao neradni dan obilježava se 9.maj, Dan pobjede nad fašizmom, što u Federaciji BiH nije slučaj, iako je Armija R BiH na čelu sa Alijom Izetbegovićem bila nastavak bošnjačke  antifašističke borbe  u 20. stoljeću pa su prema tome Bošnjaci najpreči da obilježavaju taj datum.

U proteklih blizu 30 godina, patriotska politička i medijska elita nije učinila koliko je trebala i što je trebala da se odbrana RBiH na čelu sa predsjednikom Izetbegovićem predstavi u njenim stvarnim antifašističkim dimenzijama. Zbog nemara u tom pogledu, u praktičnom ponašanju u BiH ima shvatanja da antifašizam na ovim prostorima baštine komunisti, a da druge ideološke i socijalne grupe treba distancirati od onoga što pripada sljedbenicima komunističke organizacije. To je ustvari udar na zasluge partizana u organizaciji i vođenju antifašističke borbe, jer su oni zaslužni što su u tu borbu prihvatili ljude bez obzira na njihovo ideološko i političko opredjeljenje.  

Alija Izetbegović je po prirodi svog odgoja i obrazovanja bio antifašista, iako nije bio komunista. Izetbegović je bio nekomunista, a nikada nije bio antikomunista. On je bio čovjek koji je snagom svog intelekta i odgoja, bio uz sve što je ljudsko, bez obzira ko činio dobro, pa je bio i za sve dobro što čine komunisti, iako ideološki nije bio komunista. Ustvari, proizilazi da sljedbenici komunističke organizacije u BiH ne znaju tumačiti suštinu narodnooslobodilačkog pokreta u kome je Alija Izetbegović aktivno učestvovao, jer je mogao biti antifašista iako nije bio komunista.

Bošnjačke i bosanskohercegovačke institucije kulture, politički i vjerski predstavnici,   trebali bi pronaći  adekvatan sistemski odgovor na historijske falsifikate i podmetanja te redovno isticati da su Bošnjaci bili okosnica antifašističkog pokreta, da su zahvaljujući njihovom angažmanu u BiH bile prve oslobođene teritorije i gradovi u kojima su održana prva zasjedanja ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a, da su gotovo sve partizanske ofanzive bile na teritoriji BiH, da su u okviru partizanskog pokreta postojale muslimanske jedinice…

Porodica rahmetli Alije Izetbegovića je ponosna na aktivno učešće svog oca i djeda u antifašističkom partizanskom pokretu tokom Drugog svjetskog rata, koji je vođen na čelu sa Titom. Ideološki sljedbenici komunista u BiH, trebaju biti ponosni ne samo zato što su učestvovali u odbrani svoje domovine, nego i zato što su u redovima Armije RBiH, potvrdili svoju antifašističku orjentaciju. Oni trebaju biti ponosni što su bili u antifašističkom pokretu na čelu sa Izetbegovićem u posljednjem ratu. Lideri sljdbenika komunista u BiH, iz dnevnopolitičkih razloga, raznim kvalifikacijama da je SDA na čelu sa Izetbegovićem nacionalistička stranka, nanose veću štetu svojoj političkoj opciji, nego što žele nanijeti štetu SDA i Izetbegoviću koji je bio ponosan na patriote BiH kojima su jednako pripadali i oni koji su se identificirali kao sljedbenici komunista i oni koji su se svrstavali u neke druge patriotske opcije ili su pak bili vanstranački određeni.

U svakom slučaju,  ohrabruju posljednje inicijative visokih funkcionera SDA koji ne žele tzv. ljevici i SDP-u prepustiti ‘ekskluzivno pravo’ da baštine antifašizam. Tako je povodom 25. novembra, dana ZVNOBiH-a, koji se obilježava i kao Dan državnosti BiH, aktuelni bošnjački član Predsjedništva Šefik Džaferović , održao prigodno predavanje za mlade naglašavajući da bi moderna državnost BiH bila nezamisliva bez ZAVOBiH-a. Također, zajedno sa Željkom Komšićem, prisustvovao je komemoraciji žrtvama holokausta održanoj prije dva dana u Sarajevu.

Tako se samo nastavlja demokratski put SDA koji je utemeljio njen prvi predsjednik Alija Izetbegović, koji iako žrtva komunističkog režima, nije dopustio da se ime ‘doživotnog jugoslovenskog predsjednika’ ukloni iz naziva ‘glavne sarajevske ulice’, govoreći kako ‘historija ne počinje sa nama’.

“…Ja nisam nikad krio simpatije prema tom čovjeku, jer mi nije davao utisak nekog zloće-čovjeka. Imao sam utisak da je širok čovjek, otvoren prema životu, da je volio da živimo i da je puštao druge da ga žive, za razliku od drugih komunističkih rukovodilaca koji su bili više askete. Znate i vi, pod asketama je teško, sami sebe izlažu patnji, pa to traže i od drugih ljudi. Tito je bio neka druga vrsta čovjeka. I tako, jednom riječju, nemam ja neki negativni odnos prema Titu. Vi znate, mi ovdje ni ulicu koja se zove po njegovom imenu nismo nikad predili, mada smo to mogli da uradimo. Prošli smo kroz vrlo težak period od rata, kada je bilo takvih zahtjeva. Mi to nismo dali. Nisam ni ja dao to. Jednostavno ne smatram da historija počinje od nas. Taj čovjek je uradio neke značajne stvari, stvorio je jednu zemlju, ojačao je…”, kazao je jednom prilikom Izetbegović.

(Global CIR/Amel Jašarević)

Komentiraj