GENERALI FIKRET MUSLIMOVIĆ I SELMO CIKOTIĆ: Zahtjevi za demilitarizaciju BiH protiv NATO-a i sigurnosti na Balkanu

U nizu učestalih destruktivnih utjecaja predsjednika RS-a, Milorada Dodika[1], uslijedila je njegova inicijativa dostavljena entitetskoj Narodnoj skupštini za pokretanje postupka demilitarizacije[2] BiH.

a) Političke okolnosti i motivi Dodikove inicijative za demilitarizaciju BiH

Po toj inicijativi, Vlada RS-a i predstavnici RS-a u institucijama BiH trebaju pripremiti prijedloge za izmjene postojećih zakona i drugih dokumenata, s ciljem da se ukinu Oružane snage BiH. Dodik smatra da pitanja odbrane nisu nadležnosti BiH, jer reforme koje su izvršene u toj oblasti nisu dovele do promjene Ustava, Aneksa 4. Dejtonskog sporazuma.

Dodikova inicijativa za ukidanje Oružanih snaga je bila dio predizborne kampanje, jer su od 04.05.2012., njegove izjave o tome tempirane uoči lokalnih  izbora 07.10.2012. godine.

Obražlažući tu inicijativu, Dodik je rekao da se za Oružane snage izdvajaju velika budžetska sredstva koja treba usmjeriti na razvojne potrebe. Taj stav ima smisao odvraćanja pažnje od stvarnih uzroka teške ekonomske situacije koja ne bi prestala samim ukidanjem Oružanih snaga. Za taj dio svoga obrazloženja, Dodik je ohrabren i ranijom podrškom pojedinih bošnjačkih lidera da se usvoji budžet BiH za 2012. Godinu u iznosu koji ne zadovoljava ni elementarne potrebe Oružanih snaga BiH. Zbog toga vojni helikopteri nisu imali pogonsko gorivo za gašenje brojnih požara tokom 2012., ali ta činjenica nije odvratila Dodika da putem medija, u svom obrazloženju za demilitarizaciju, istakne kako Oružane snage nisu efikasne, čak ni u slučaju elementarnih nepogoda, te da ne opravdavaju svoje postojanje.[3] Dalje obražlažući svoju inicijativu, Dodik je istakao da ‘ne postoji, niti će postojati opasnost od vojnog ugrožavanja teritorijalnog integriteta i suvereniteta koji bi zahtijevali brojnost i troškove kojima se finansira odbrana na nivou BiH’.[4] U vezoi s tim je rekao da već izvršene reforme odbrane, po kojima su nastale jedinstvene Oružane snage BiH, nisu ‘izraz  volje ni potrebe da BiH ima glomazan i nepotreban aparat’, jer su se ‘odvijale  pod snažnim utjecajem međunarodne zajednice’.[5] Dodik je rekao da bi se demilitarizacijom na državnom nivou riješio problem vojne imovine jer bi pripala entitetima u kojima se nalazi.

Prema tome, pod demilitarizacijom BiH, Dodik podrazumijeva ukidanje institucija odbrane ‘na nivou BiH’, koje su rezultat već izvršenih reformi. Tim ukidanjem ponovo bi uslijedila entitetska nadležnost za vojno organiziranje, što bi prema ‘slovu’ Dejtonskog sporazuma omogućilo ponovnu uspostavu  dvije vojsk, jedne u  FBiH, a jedne u RS-u. Iako je u tom pogledu bio nedorečen, vjerovatno je da Dodik želi demilitarizaciju države radi njenog nestanka, a ne demilitarizaciju entiteta, posebno ne entiteta RS-a, što se može zaključiti iz njegovog insistiranja na ‘povratku izvornom Dejtonskom sporazumu, po kojem su prije reformi u BiH postojale dvije vojske. U tom smislu je značajno što Dodik naglašava potrebu ukidanja institucija odbrane ‘na nivou BiH’. Općepoznato je da lideri Srba kategorički odbijaju izmjene Dejtonskog sporazuma, a iste bi bile nužne kad bi njihova inicijativa za demilitarizaciju bila zahtjev da u BiH uopće ne postoji vojska, ni u nadležnosti države ni u nadležnosti entiteta. Motiviran onim što je vidio u Beogradu na aeromitingu povodom 100 godina srbijanske avijacije, Dodik je najavio da će RS ‘početi pregovore s Rusijom o kupovini helikoptera’[6], što je težnja u pravcu uspostave i jačanja vojnih kapaciteta entiteta.

Pored budžetskih Dodik ističe i druge razloge zbog kojih bi trebalo ukinuti oružane snage BiH, kao što su ‘slaba koordinacija, nepotizam, povrede ljudskih prava, nezadovoljstvo vojnika, podoficira i oficira, korupcija u svim segmentima od nabavke opreme, do prodaje zastarjelog naoružanja…’[7]

Dodikova inicijativa za demilitarizaciju BiH ima isti politički smisao kao i njegovo isticanje da je RS protiv ulaska BiH u NATO, zatim isticanje da država BiH treba nestati jer je vještački ‘sklepana’ i da se treba dogoditi ‘mirni razlaz’. Nakon Dodikovih inicijativa za demilitarizaciju, nekim liderima Bošnjaka koji su podržali nizak nivo budžeta za 2012. godinu, treba biti jasnije da su, ustvari, podržali Dodikove težnje da se putem smanjivanja budžeta vrši pritisak u pravcu demilitarizacije. Postojanje OS BiH je velika prepreka postizanju ciljeva velikosrpske politike koju predvodi Dodik. Iz toga treba zaključiti kakav je pozitivan značaj već izvedenih vojnih reformi iz 2004. Godine. Odnosno, iz toga treba zaključiti, koliko je teška bošnjačka greška što je nakon uspostave jedne vojske u BiH, neusvajanjem paketa ustavnih promjena 2006. Godine, zaustavljen ondašnji pozitivan trend reformi, posebno s obzirom na činjenicu da je taj paket reformi obuhvatao da se dotadašnje odluke o već izvršenim vojnim i drugim reformama pretoče u Ustav BiH.

U sredinama probosanskih snaga se smatra da je čudno što demilitarizaciju BiH nude političari koji su u sredinama gdje apsolutno vladaju uspostavili odnos segregacije, aparthejda i ponižavanja bošnjačkog naroda. Predlagači demilitarizacije BiH su sljedbenici politika koje su uzrokovale rat i ratna stradanja na prostoru BiH. Oni su sljedbenici srpskih i hrvatskih lidera koji su odgovorni za zločine genocida nad Bošnjacima.

Dodik predlaže demilitarizaciju BiH upravo u vrijeme kada on svojom politikom pogoršava međunacionalne odnose u BiH, odnosno kada je na sceni trend rasta i produbljivanja međunacionalnog nepovjerenja. Svojim ponašanjem Dodik podstiče ilegalno naoružavanje, što je suprotstavljeno demilitarizaciji. U slučaju prihvatanja Dodikove inicijative za ukidanje Oružanih snaga BiH, povećali bi se rizici ilegalne trgovine oružjem. Proširivalo bi se i produbljivalo nepovjerenje među narodima BiH. Jačao bi strah. Povećali bi se rizici raznih ekcesnih sukoba, uključujući i oružane.

Imajući u vidu mogućnost proizvodnje takvih posljedica, Dodikova politika je militantna jer je nepravedna i motivirana agresivnim velikodržavnim ciljevima. Kada neka militantna politika zagovara demilitarizaciju, onda je to samo taktika obmanjivanja s ciljem da oslabi strana koja se želi vojnim sredstvima ugroziti, pogotovo ako se želi demilitarizirati teritorija prema kojoj se imaju pretenzije, kao što je to slučaj sa velikosrpskim i velikohrvatskim pretenzijama prema BiH.

Znači, nepovjerenje koje postoji i koje se u BiH održava štetnim političkim potezima, posebno opstrukcijama Dejtonskog sporazuma od, upravo, predlagača demilitarizacije u BiH, glavni je problem zbog koga su takve inicijative potpuno neprihvatljive. Upravo u vrijeme kada Dodik učestalo ističe uznemirujuće, ratnohuškačke teze protiv opstojnosti BiH, što se u sredinama bošnjačkog naroda tumači kao prijetnja novim genocidom nad Bošnjacima, Dodik lansira i teze za demilitarizaciju BiH ukidanjem Oružanih snaga. Iz tog Dodikovog ponašanja proizilazi da se velikosrpska politika nije odrekla svojih težnji na štetu teritorijalnog integriteta i suvereniteta BiH.

Sasvim bi drugačija razmišljanja bila kada bi predlagači uvjerili narod u BiH da čine korake kako bi na osnovama povjerenja među ljudima različitih nacija i povjerenja među njihovim političkim predstavnicima, jačali BiH, stabilizirali mir i sigurnost regiona.

Oružane snage BiH su faktor izgradnje međunacionalnog povjerenja i pomirenja, što je pozitivan proces u provedbi Dejtonskog sporazuma, ali predlagači demilitarizacije ne žele takve efekte. Oni žele da se međunacionalni odnosi u BiH pogoršaavaju i da se na takvim efektima stiču ‘argumenti’ za njihovo dokazivanje da zajednički život različitih nacija i vjera u BiH nije moguć.

Kada bi se u BiH učvrstilo povjerenje, onda bi eventualne rasprave o demilitarizaciji bile rasterećene dijela sadašnjih sumnji.

b) Zvaničnici međunarodne zajednice o Dodikovoj inicijativi za demilitarizaciju

Dodik gubi iz vida da BiH treba doprinositi kolektivnoj sigurnosti, radi čega su joj potrebni vojni kapaciteti. BiH ne može biti samo ‘potrošač’ napora koje u sistemu kolektivne sigurnosti čine druge zemlje. BiH treba biti aktivni učesnik u ‘proizvodnji’ ambijenta stabilnog mira i sigurnosti, u lokalnim, regionalnim, evropskim i globalnim okvirima.

Značajni autoriteti međunarodne zajednice odbacuju ideje o demilitarizaciji BiH. Međunarodnoj zajednici su potrebne vojne sposobnosti NATO-vih saveznika na Balkanu, kako bi mogli doprinositi operacijama menadžmenta za rješavanje kriza širom svijeta. Zato je ambasada SAD-a u Sarajevu osudila Dodikovi inicijativu za demilitarizaciju, sljedećom ocjenom: ‘Politički motivirani pozivi za raspuštanje Oružanih snaga BiH su neodgovorni i ne služe najboljem interesu svih građana BiH.’[8]

I ambasador Velike Britanije, Nigel Cacey, iznenađen je Dodikovom inicijativom za demilitarizaciju, ali ističe da ta inicijativa može biti povod za ponovno sagledavanje ‘restruktuiranja na osnovi veće vojne učinkovitosti, smanjenja ukupnog broja oružanih snaga i, najvažnije, da se dobije više za novac poreskih obveznika, kako kod kuće, tako i u doprinosu međunarodnim mirovnim misijama’[9]

c) Kontinuitet raznih ideja demilitarizacije Bosne i Hercegovine

Pitanje demilitarizacije kontinuirano se pominjalo u proteklih 22 godine, pred oružanu agresiju, tokom i poslije rata. Pred rat, demilitarizaciju su predlagali politički faktori odbrane BiH, jer je to bila jedna od mjera za očuvanje mira i sprječavanje rata. U toku rata, ideje demilitarizacije su bile sastavni dio ponuđenih planova, prvo Vens-Ovenovog, a zatim i Oven-Stoltenbergovog plana. Prvih godina poslije rat, ideje demilitarizacije BiH su često isticali lideri HDZ-a, dok su ih lideri Srba uzgredno podržavali. Nešto kasnije, kada se imao utisak da su lideri HDZ-a odustali od te ideje, istu su intenzivnije počeli isticati lideri Srba. Prije desetak godina, sprpske stranke su pripremile elaborat kojim su obrazložile opravdanost demilitarizacije BiH, ali taj elaborat nije prezentiran u javnost. Odmah nakon što je od Dodika pokrenuta najnovija inicijativa za ukidanje OS BiH, Dragan Čović je o svom sastanku sa Dodikom izjavio da su njegov HDZ i Dodikov SNSD partneri koji se slažu u glavnim strateškim pitanjima, pa je isključena vjerovatnoća da se ne slažu o demilitarizaciji.

Kada su 1991. I 1992. Godine na teritoriji BiH bili orgromni resursi JNA, a rizik od rata maksimalno povećan, demilitarizaciju su predlagali politički faktori koji su se istinski zalagali za mir. Da je tada prihvaćena demilitarizacija Miloševićevog i Karadžićevog režima, to bi značilo da se priznaje suverenitet BiH i prihvata povlačenje JNA iz BiH, pa bi to bio jak dokaz da je prihvatanje prijedloga za demilitarizaciju izraz istinske želje za mirom i od predlagača i od strane Miloševićevog režima koji je u BiH kontrolirao Karadžića. Pošto na strani Miloševića i Karadžića takve želje nije bilo,ideje o demilitarizaciji su kategorički odbacili, te nastavili gomilanje trupa u i oko BiH, što su bili sadržaji oružane agresije na BiH.

Ideja demilitarizacije je ponovo aktivirina Vens-Ovenovim mirovnim planom iz 1993. Godine, koga je, kako je općepoznato, odbio paljanski, odnosno beogradski režim. Ako se tada, kada je odnos vojnih potencijala bio apsolutno u korist Miloševićevog i Karadžićevog režima, nisu prihvatile ideje o demilitarizaciji kao izraz potrebnog minimuma političke volje za mir, čudno je što se kasnije, nakon što je uspostavljen mir i balans vojnih efektiva u regionu Balkana, insistira na demilitarizaciji, upravo od sljedbenika politike nasilja i genocida, odnosno, sljedbenika velikosrpske politike, koji se, uz sve to, u aktuelno vrijeme ističu po svojim ratnohuškačkim tezama za ‘mirni razlaz’ i secesiju dijelova teritorije BiH. Također, treba imati u vidu da je očita njihova podrška paramilitarnim zločinačkim organizacijama ‘ravnogorskih četnika’, što ih identificira da su u najružnijem i najopasnijem obliku nosioci militarističke politike. Osnivanjem ilegalnih vojnih struktura među civilima, oni militariziraju društvo u cjelini.

Ukidanjem Oružanih snaga BiH, odnosno demilitarizacijom BiH, regionalni vojni balans koji je uspostavljen Dejtonskim sporazumom, a pod kontrolom međunarodne zajednice, (OSSE-Bečki dokument) bio bi poremećen u korist politika koje zagovaraju ideje o podjeli i nestanku BiH. Prema tome, balans vojnih efektiva i međunarodna kontrola tog balansa može imati alternativu samo u demilitarizaciji cijelog regiona zapadnog Balkana, što bi također bila vrsta balansa u smislu ‘razoružanja’ cijelog regiona. Ako se neko pita ‘Šta će Bosni vojska?’, onda se treba pitati i ‘Šta će Srbiji vojska?’.

O demilitarizaciji BiH ne može se uopće razgovarati prije nego što se demilitariziraju Srbija i Hrvatska. U historiji se nije dogodio slučaj da BiH bude u ulozi agresora prema svojim susjedima, a obrnutih slučajeva ima.

(Global CIR/Odlomak iz knjige ‘NATO i sigurnost Evrope’, generala Fikreta Muslimovića i Selme Cikotića, Sarajevo 2018)


[1] Tekst pisan 2012. Godine.

[2] ‘militarizam’ …politika osobitog naglašavanja vojnog faktora u organizaciji države i društva…prevlast vojske nad civilnim organima državne vlasti. (Klaić, Bratoljub, Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod MH, Zagreb, 1978. Godine, strana 885.)

militarizacija‘…provođenje sistema militarizma…prenošenje oblika i metoda vojne organizacije u područje građanskih odnosa, proširenje vojnih zakona, vojne discipline na neku granu narodne privrede…povojničenje industrije…(Klaić, Bratoljub, Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod MH, Zagreb, 1978. Godine, strana 884, 885.)

‘demilitarizacija’…razoružanje, razvojničenje, uklanjanje vojske i vojničkih uređaja iz nekog mjesta, ukidanje vojne industrije u nekoj državi,…ugovorom ili dogovorom zabrana gradnje utvrda i držanja vojske na nekoj teritoriji obično uzduž granica dvaju država… (Klaić, Bratoljub, Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod MH, Zagreb, 1978. Godine, strana 274.)

[3] Dženana Karup Druško, Dani, 12.10.2012., strana 12.

[4] Dodik, Milorad, Oslobođenje, 9.10.2012., strana  2.

[5] Dodik, Milorad, Dnevni avaz, 9.10.201., strana 10.

[6] Dženana Karup Druško, Dani, 12.10.2012., strana 10.

[7] Dodik, Milorad, Oslobođenje, 6.10.2012., strana  4.

[8] Dnevni avaz, 6.10.2012., strana 4.

[9] Nigel Cacey, Oslobođenje, 12.10.2012., strane 4 i 5.

Komentarion this Post

  1. Pa moraju se poštivat pravila države i vojske i suveriniteta.Znači EU-a i NATO-a.Dakle ,BIH mora tako. Makedonija ne mora ali je u fazi uvlakaštva.Opet,ionako je to svejedno…

    Reply
    • Dodikova inicijativa za demilitarizaciju BiH ima isti politički smisao kao i njegovo isticanje da je RS protiv ulaska BiH u NATO, zatim isticanje da država BiH treba nestati jer je vještački ‘sklepana’ i da se treba dogoditi ‘mirni razlaz’. Nakon Dodikovih inicijativa za demilitarizaciju, nekim liderima Bošnjaka koji su podržali nizak nivo budžeta za 2012. godinu, treba biti jasnije da su, ustvari, podržali Dodikove težnje da se putem smanjivanja budžeta vrši pritisak u pravcu demilitarizacije. Postojanje OS BiH je velika prepreka postizanju ciljeva velikosrpske politike koju predvodi Dodik. Iz toga treba zaključiti kakav je pozitivan značaj već izvedenih vojnih reformi iz 2004. Godine. Odnosno, iz toga treba zaključiti, koliko je teška bošnjačka greška što je nakon uspostave jedne vojske u BiH, neusvajanjem paketa ustavnih promjena 2006. Godine, zaustavljen ondašnji pozitivan trend reformi, posebno s obzirom na činjenicu da je taj paket reformi obuhvatao da se dotadašnje odluke o već izvršenim vojnim i drugim reformama pretoče u Ustav BiH.

      Reply
  2. Ljudi hoće na zapad raditi, pitanje koliko njih hoće u američke “mirovne” misije tj. čuvanje i transport opijuma ili ubijanje po Kunduzu i Kandaharu,režanje na Rusiju ili sutra ratovanje po venecuelanskim džunglama i močvarama?!Zato ce bosna i srbija uci na koljenima u Nato , ali kazem u buducnosti neces moci otici da zaradis i lakse zivis ako si slucajno iz te dvije zemlje idu lagano ali sigurno no na kraju sta njima znaci srbija ili bosna istresu teret na njih kada hoce i kako hoce …..
    Bit će Bosna i Srbija malo težih problema iako se čini da je priča gotova. Ipak, nije Tirana glavni grad čitavom Balkanu. A BIH i Srbija i Kosovo ce uci u NATO-kad tad i u EU.

    Reply
    • Bolje se živi na zapadu hmmmmhmm….Nije da se ne mogu složiti s tom tvrdnjom. Ali s tim tobože boljim životom veći su troškovi, sve je ubrzano i polagano se topi osobnost, unutarnji duh unutar bezdušne korporativnosti i dok ne shvatiš, postaješ rob surovog kapitalizma gdje nisi čovjek nego samo sredstvo za stvaranje kapitala. Naši ljudi su generalno dosta materijalistički nastrojeni i misle da će marljivim radom na zapadu dobiti novce i blagostanje….možda da međutim rade od jutra do sutra da bi jednog dana došli na kratko u svoju kasabu sa brzom jurilicom, modernim mobilnim uređajem i gotovim projektom izgradnje višekatnice…a sve navedeno teško da im zaista treba. Još bi se hvalisali kako su bolji od ovih što ostaše. Ne velim da je na istoku puno bolje, međutim, mislim da ondje nije baš toliko bezdušno..

      Reply
      • Mi nismo “tipovi” za život na zapadu.Život na zapadu je životarenje…Tu za “niži srednji sloj” nema kvalitetnog života..A iznad toga će se rijetki uzdići….Život se ne sastoji od prikupljanja materijalnih dobara jer se probudiš potpuno prazan i nesretan-prije ili kasnije.
        Ljudi koji kod nas nemaju ni najosnovnije egzistencijalne uvjete su jednostavno prisiljeni na emigraciju.Oni nemaju izbor.Svi irski obiteljski liječnici kažu da npr.žale Poljake(oni su krenuli puno prije naših)jer su najbolesniji i najdepresivniji radi “home sicknes”.Poslovi koje oni rade su uglavnom čišćenje,vozači,domari,skladištari,i ako nisu tamo zajedno s obitelji -uglavnom se slome..Mladima bez obaveza je eventualno lakše…Ali i oni vole doći kući…i čekaju da vide roditelje,braću,sestre,prijatelje koji još nisu otišli,…da se najedu domaće hrane…
        Rijetki s visokom stručnom spremom (doktori,inženjeri,IT)dočekuju se sa sređenim stambenim pitanjem,izvrsnim plaćama,…ali ima da rade od jutra do sutra…Kaficu tamo rijetko tko pije,na stoječki ,u pauzi za ručak s nogu u običnim zalogajnicama.Nitko nema vremena za sjedeći restoran kroz jedan sat pauze-pa ih onda ni nema…Zalogajnice jedva da imaju tri stolca,…i brzo ih treba isprazniti da se drugi najedu….
        Kod nas je 70 % uhljeba koji svoje privatne potrebe obavljaju u po bijela dana,.Ratni profiteri,”državni” biznismeni su obavezno na špici.Lažni branitelji su u kladionicama…bircevima,…oni s manjim penzijama su s pivom uz kiosk….penzići su u tramvajima ili u ambulantama od jutra do sutra-ili tako izgleda jer su samo oni ostali… 30 % realnog sektora crnči kao i na zapadu samo za crkavicu…Oni jedini nisu viđeni…
        Socijalni kontakti su reducirani,sve škrtiji,ali još uvijek daleko bogatiji nego na zapadu…
        Poanta je,…prokleti oni koji su nas opelješili jer bi naša djeca,ljudi trebali živjeti ovdje gdje i pripadaju…i gdje bi živjeli ispunjenije i “bogatije” ,jer mi to znamo,…ili se bar još sjećamo da znamo…Ovako,seron.e im uništile budućnost skupa s onima koji se kunu u budućnost svoje djece a prstom nisu mrdnuli da se to ne dogodi…

        Reply
  3. Odličan tekst.
    Bravo autorima koji su tešku i komplikovanu temu uspjeli da opišu na dobar način. Bez pristrasnosti, uzimajući u obzir kompletnu sliku dešavanja.

    Reply
  4. Da Amerika Nato napada Dodika je sasvim logično, još nisu “pustili mašinu u pogon” – mogu oni mnogo bolje, viđeno na Miloševiću ako Dodik ipak nije njihov..

    Reply
  5. Aferim !!!!

    Reply
  6. Benjamin

    Sveobuhvatan tekst, prikaz situacije itd, Šta sada da se radi ……..Čekati da se pokrene medjunarodna zajednica i onda zajedno riješiti stvari.

    Reply

Komentiraj