NAJVEĆI INFRASTRUKTURNI PROJEKAT U HISTORIJI CIVILIZACIJE (III): Dok na kineskoj strani niču moderni kompleksi poslovnih zgrada, kazahstanski dio I.C.B.C.-a uglavnom je tek san o boljoj budućnosti…

Euroazijsko središte nepristupačnosti’ je drugo i nešto upečatljivije ime za pustoš. Ta je točka na čitavom planetu najudaljenija od mora ili oceana. Smještena je u Kini, tek nešto istočnije od granice s Kazahstanom, do najbliže luke ili mora ima najmanje 2.500 kilometara u bilo kojem smjeru i kuda god pogledate okružuju vas bijele stepe i plavo-bež planine.To je najrjeđe naseljeno mjesto na svijetu. I baš tamo, među posljednjim preživjelim nomadskim plemenima centralne Azije, na mjestu smještenom između dvije grane planinskog masiva Tian Shan na rubu Kazahstana, raste najveći infrastrukturni projekt u povijesti moderne civilizacije, piše u velikoj reportaži novinar Ben Mauk za ugledni New York Times

…Novinar NYT-a napisao je i da su mu kazahstanske vlasti osigurale službenog vodiča koji ga je, kaže, dočekao ispred hotela u Zharkentu u kojem je odsjeo. – U novom mercedesu me vozio kao da smo upravo opljačkali banku, a zatim me upitao jesam li nervozan, opisuje novinar.

Službeni vodič

Vodičevo ime je Marat Abaiuly, a ako je I.C.B.C. zona slobodne trgovine, onda je Marat njezin ambasador koji bez problema prolazi sve kontrolne točke samo usput trubeći stražarima.

Bilo je 10 ujutro i već se stvorio red prekupaca i nakupaca koji žele ući na kineski teritorij kako bi nabavili robu.

Kina troši milijarde dolara na izgradnju svoje strane Khorgosa. Za usporedbu, kazahstanski dio I.C.B.C.-a uglavnom je tek san o boljoj budućnosti. Projekti poput luksuznih hotela, sportskih kompleksa i zabavnog parka su stali zbog nedostatka novca, a od mnogo čega su ostali tek ostaci nekadašnjih gradilišta.

U posljednje vrijeme Khorgos je kod Kazahstanaca postao simbol za krijumčarenje i korupciju. 2011. je razbijen 130 milijardi dolara vrijedan krijumčarski lanac, a 2016. je čelnik I.C.B.C.-a uhićen radi primanja mita. Lokalci nerado govore o tim javnim skandalima, no vidljivo je da je siva ekonomija lagano zamijenila držanje stoke kao glavni izvor prihoda.

Abaiuly je organizirao kombi koji je njega i novinara prevezao na kinesku stranu gdje su najveća atrakcija za sve Kazahstance koji dolaze u posjet četiri velika trgovačka centra. Ondje se prodaje sve: od elektronike do donjeg rublja. Jedan je centar u potpunosti posvećen prodaji krznenih kaputa koji su Kazahstancima jako važni pogotovo kao darovi za vjenčanja. Mnoštvo je i potpuno praznih trgovina.

Construction site is seen at Chinese side of the China-Kazakhstan Khorgos International Border Cooperation Center (ICBC), in Khorgos, China May 12, 2017. Picture taken May 12, 2017. REUTERS/Shamil Zhumatov - RC135481F090

Shamil Zhumatov / REUTERS

Gradilište na kineskoj strani I.C.B.C.-a

Neki od radnika trgovačkog centra su kineski državljani iz Xinjianga, a s obzirom da je NYT-ov novinar dobio čuo za slučajeve da su ljude iz te regije kažnjavali samo zbog razgovora s nekim strancima, s njima nije ni pokušavao zapodjenuti razgovor. Zato mu je, kaže, laknulo kad je naletio na razgovorljivu krznarku iz Kazahstana, Zhannur Erkenkyzy, koja radi na granici već šest mjeseci. Ovaj je posao dobila jer govori kineski, ruski, ujgurski i kazahstanski. Osim kao prodavačica, radi i kao model za kapute koje prodaje. Pokazala je i svoju Instagram stranicu.

Kazala je da radi sedam dana u tjednu osim ako ne traži slobodan dan. S obzirom na dugotrajan postupak prelaska granice, posao joj oduzme čitav dan. Jedan od najtežih zadataka joj je hvatanje lopova.

Mlate lopove

– Kad ulovimo lopova, stavimo oko ruke crvenu vrpcu i izudaramo ga palicama, priča veselo dok joj Abaiuly šapće: – Zašto novinaru govoriš takve ružne stvari o nama?

Na kazahstanskoj strani kineski turisti razgledavaju ponudu i isprobavaju razne delicije. Novinarska ekipa primjećuje ljude koji dosta upadljivo vuku za sobom prazne torbe. To su tzv. nosači koji Kazahstancima za određeni iznos pomažu preko granice prenijeti stvari s obzirom na to da Kazahstanci smiju prenijeti samo određenu količinu.

Na pitanje koliko ima tih nosača i koliko su česti, Abaiuly kaže: – O tome ne smijem govoriti.

Jedan od načina da se ispriča priču o središnjoj Aziji je razgovor o njezinim plemenima koja su se pretežno bavila uzgojem stoke. Ta su plemena uglavnom živjela neovisno sve do 18. stoljeća kad padaju pod kinesku, potom rusku, a onda i sovjetsku vlast.

1929. su Sovjeti naredili kazahstanskim pastirima da počnu raditi na farmama. To je u očima Sovjeta bio način da se civiliziraju ti, po njima, divlji narodi.

Zemlja koja je prije bila slobodna i služila za ispašu, tad je pretvorena u polja pšenice što je rezultiralo time da je uginulo čak 90 posto stoke u zemlji te je zavladala glad i posljedično smrt četvrtine populacije Kazahstana. Ta katastrofa je označila kraj nomadskog načina života tamošnjih ljudi, a Kazahstanci su postali manjina u republici koji su Sovjeti nazvali Kazahstanom njima u čast.

Nomadi i pastiri i dalje su u središtu kazhstanske mitologije pa i predsjednik Nazarbajev sam sebe opisuje kao ‘sina, unuka i praunuka goniča stoke’, no ta gospodarska grana na samom je rubu kazahstanske ekonomije.

Posljednji preživjeli stočari sele se sa svojom stokom u dolinu tijekom zime, dok se na planine vraćaju u proljeće. Jedno jutro reporter NYT-a posjetio je posljednje nomadsko selo Zhongar Alatau u ovom području.

– Bio je petak i većina je muškaraca bila u džamiji. Zamolio sam jednog lokalca, Turara, da me povede sa sobom u planine što je on rado učinio u svojoj Ladi s pogonom na sva četiri. Iznad nas su letjeli jastrebovi. Ljepota kazahstanske prirode me ostavila bez riječi, no Turar je ipak pronašao prikladan opis: ‘To je kao ekran od kompjutera. Kao ekran s Windowsima’, pojasnio jer.

Turar me doveo do mjesta nazvanog Crni klanac gdje nam se pridružio njegov mladi prijatelj Arsen Akhatay. Svako proljeće pomaže svojoj obitelji odvesti 50 krava i nešto konja gore na planinu. No, na jesen on odlazi u školu pa roditelji sami spuštaju stoku nazad u dolinu. No, između dvije seobe mnogo je slobodnog vremena koje ovdašnji ljudi često krate tradicionalnom igrom kokpar u kojoj se dvije momčadi natječu koja će prva obezglavljenu lešinu koze ubaciti u gol.

, Image: 40236696, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, robertharding

Profimedia, Robert Harding 

Akhatay, koji još uvijek pohađa srednju školu, rekao mi je da ne namjerava čitav život čuvati stoku već planira potražiti posao u Khorgosu, piše novinar NYT-a.

– Mnogi ljudi iz sela rade na granici kao nosači. Ima puno službenih poslova, ali još više neslužbenih, kaže Akhatay i dodaje kako bi volio postati čuvar na granici.

Uskoro im se pridružilo još ljudi, mnogi od kojih rade upravo kao nosači u I.C.B.C.-u. Rade četiri do pet dana tjedno, a u Kazahstan uglavnom prenose tekstil, posteljinu i elektroničke uređaje. Uobičajenog dana zarade između 15 i 20 dolara što je prilično velik novac. Ponekad se dogodi da zarade i 60 dolara, no to je rijetko.

Kršenje sloboda

Svijet je povezaniji nego ikad prije, no istovremeno ljude se i nadzire više nego ikad prije. I dok su neki slobodniji nego ikad prije, drugima su zapriječene osnovne slobode.

To najbolje dokazuje slučaj s lokalnog suda u Zharkentu u kojem se sudi Sayragul Sauytbay, Kazahstanki rođenoj u Kini koja je pobjegla iz Xinjianga i zatražila azil u Kazahstanu. Prije zatvaranja granica, Kazahstanci su slobodno prelazili granicu i posjećivali prijatelje i rođake. No, 2016. prelazak je postao težak pa su se Sauytbayim muž i njihovo dvoje djece trajno nastanili u Kazahstanu. Sauytbay koja je radila u jednom vrtiću u Xinjiangu, ostala je u Kini sa željom da im se uskoro pridruži. Oni su 2017. postali kazahstanski državljani, a s majkom su se sreli samo jednom i to u  I.C.B.C. zoni.

U travnju 2018. Sauytbay je s krivotvorenim papirima ušla u I.C.B.C. zonu i ušla u Kazahstan kao dio turističke grupe, no par tjedana kasnije uhićena je pod optužbom da je ilegalno ušla u zemlju i njezina je priča dospjela u javnost. Nedugo nakon što je njezina obitelj napustila Kinu, ona je premještena na posao čuvarice jednog kampa u  Xinjiangu. To je mjesto kasnije opisala kao ‘zatvor u planinama’ u kojem je iza visoke ograde bilo 2.500 ljudi. Morala je prihvatiti posao učiteljice u tom zatvoru te zatvorenike poučavati propagandu. Također, vlasti su joj zaplijenile putovnicu te joj zaprijetili smrću ako ikome progovori o onome što se u kampu događa.

Tijekom suđenja, Sauytbay je po prvi puta javnosti opisala kako se živi u Xinjiangu, a njezine su riječi dospjele na naslovnice svih kazahstanskih novina. I dok je jedni smatraju dijelom dijaspore te kažu da se ona samo vratila u domovinu, drugi se zalažu za njezin povratak u Kinu bez obzira na njezinu bojazan da će je tamo zatvoriti, a možda čak i ubiti. Većina ljudi smatra da su njezine šanse da dobije azil u Kazahstanu jako male, a još manje da dobije kazahstansko državljanstvo.

Iznenađenje u sudnici

Posljednji dan boravka reportera NYT-a u Zharkentu ujedno je bio i posljednji dan Sauytbayinog suđenja. Oko stotinu pristaša došli su do zgrade suda kako bi joj dali podršku.

Sauytbay je priznala da je nelegalno napustila Kinu i spremna je odslužiti zatvorsku kaznu. Samo ne želi da je vrate u Kinu.

– Nemam razloga za život ako nisam sa svojom djecom, kazala je sucu. Tužiteljstvo je već prije odbilo bilo kavu nagodbu pa je ono što se tad dogodilo doista neobično.

Glavni tužitelj je naglasio da je Sauytbay dobila jako veliku potporu kazahstanske javnosti te da apelira na sud da joj dopuste odslužiti uvjetnu kaznu u kući svojega muža te da je na taj način, praktički, oslobodi. Sauytbay je razrogačila oči od iznenađenja kao i većina prisutnih u sudnici.

Trenutak kasnije prostorijom se prolomio usklik oduševljenja.

– Iznenadilo me da su se ipak držali zakona, kazao je kasnije novinaru NYT-a poznati lokalni aktivist za ljudska prava Rysbek Sarsenbay. – Čak i ako je diktatura, Kazahstan se mora držati svojih međunarodnih obaveza, izjavio je.

No, proslava je možda bila preuranjena jer je kasnije stigla vijest da su Sauytbayina sestra i nekoliko prijatelja nestali u kineskim kampovima, a u listopadu je Kazahstan odbio njezin zahtjev za azilom. Za sada živi sa svojom obitelji, no njezin je pravni status nesiguran.

– Na povratku kući vozio sam se novoizgrađenom autocestom koja je dio koridora ‘Zapadna Kina – Europa’. Vrijeme potrebno za put koji smo prešli, zahvaljujući autocesti je prepolovljen. Moj vozač nije imao pojma o suđenju kojem sam upravo svjedočio, niti je ikada čuo za Sayragul Sauytbay. On je samo sretan što ima novu autocestu kojom može prevoziti svoje mušterije od Khorgosa do Alma Ate i nazad. Iz auta smo promatrali okolicu i složili se da je Kazahstan doista prelijepa zemlja, zaključio je svoju veliku reportažu Ben Mauk za New York Times.

Kraj

(Global CIR/NYT/JL)

Objavljeno u:

Komentiraj