GENERAL FIKRET MUSLIMOVIĆ: Zagrebačka politika negiranja doprinosa Armije RBiH u odbrani i oslobađanju Hrvatske

Ideološke i političke strane lošeg odnosa Hrvatske prema Bosni i Hercegovini, dublje se mogu sagledati na primjeru ignoriranja strateške političke i vojne uloge Armije RBiH i njenog doprinosa da se spriječi postizanje velikosrpskih planova na štetu BiH i Hrvatske…

Neistine o sadržaju i karakteru ratnog utjecaja Hrvatske na odbranu RBiH

Zagrebačka propaganda ignorira Armiju RBiH

Ideološke i političke strane lošeg odnosa Hrvatske prema Bosni i Hercegovini, dublje se mogu sagledati na primjeru ignoriranja strateške političke i vojne uloge Armije RBiH i njenog doprinosa da se spriječi postizanje velikosrpskih planova na štetu BiH i Hrvatske.

Politički, vojni, medijski i drugi činioci i autoriteti Hrvatske, kada propagiraju o ratnim uspjesima njene vojske u oslobađanju Hrvatske razbijanjem paradržavne tvorevine takozvane Republike Srpske Krajine (RSK), uopće ne pominju da je ikakav doprinos u tom pogledu dala Armija RBiH. Udaljeni su od istine da je Armija RBiH, odlučujuće, bitno utjecala da srpske snage u Hrvatskoj budu poražene. Uz to, prikrivaju da je Hrvatska na čelu sa Tuđmanom praktički pomagala da u BiH bude legalizirana paradržava „Republika Srpska“.

Piše: General Fikret Muslimović

Po zagrebačkoj interpretaciji ratnih događanja, posebno u okviru „vojno redarstvene“ operacije „Oluja“, Hrvatska vojska je (a) oslobodila Bihać, (b) stala na put srpskom agresoru u BiH, (c) osigurala uslove da se dogodi Dejtonski sporazum i uspostavi mir, odnosno osigurala uslove da Srbija pristane na uslove za mir i da prestane rat. Takva, izrazito i očito nekorektna, tendenciozna interpretacija utjecaja Hrvatske na ratne prilike i ishod rata u BiH je beskonačno udaljena od istine pa se može smtrati, zlonamjernim, iskrivljenim predstavljanjem historije, odnosno može se smatrati oblikovanjem lažne historije.

„Doktor nauka“ Ivica Miškulin, petlja, umjesto da se bavi naukom

Tako naprimjer, istoričar i publicist, profesor dr. Ivica Miškulin, „istražujući vojne, diplomatske i obavještajne dokumente iz 1995. o hrvatskoj oslobodilačkoj akciji Oluja“, u kolumni „Globusa“ pored ostalog, napisao je slijedeće: „Poraz krajinskih Srba spriječio je njihovo stvarno ujedinjenje sa sunarodnjacima u sjeverozapadnoj BiH … Gledajući sa humanitarne točke, nije pretjerano reći da je pobjeda hrvatskih snaga učinkovito spriječila novi masakr nad bosanskohercegovačkim Muslimanima. U tom smislu, teško je pronaći dojmljiviji primjer učinkovitog humanitarnog intervencionizma u XX. stoljeću: Oluja je spriječila novu Srebrenicu … Samo je vojni poraz mogao natjerati Beograd na ulazak u funkcionalni pregovarački proces i u tom smislu Oluja je otvorila vrata Deytonu i mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja … hrvatske snage zapravo‘odradile’ posao koji je propustila napraviti međunarodna zajednica … Oluja je … oslobodila Bihać, što nisu mogli učiniti UN i NATO. Jedan njemački promatrač EU-a također je uočio da je Zagreb operacijom zapravo spriječio daljnju kompromitaciju međunarodne zajednice … I UN i EU trebali bi biti zahvalni Hrvatima …“[1]

Analiza „doktora nauka“ Ivice Miškulina obiluje spekulacijama, tako da na „Globusovih“ ukupno pet stranica sitnim slovima ispisanog teksta, nije našao za shodno da pomene herojsku borbu Armija Republke Bosne i Hercegovine, posebno herojsku borbu njenog Petog korpusa koji je sve vrijeme rata pod svojom kontrolom imao, ne samo Bihać već i druge okolne općine, tako da se svaki čitalac Miškulićevog teksta mogao nasmijati, pored ostalog i njegovim konstatacijama da je u „Oluji“ oslobođen Bihać, umjesto što je trebao navesti da su tada slobodne teritorije Bihaća i drugih okolnih općina, deblokirane i operativno taktički povezane sa Hrvatskom vojskom.

I predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, petlja

Miškulićeva razmatranja su samo pokušaj da se političkom zloupotrebom akademskih titula osnaži čitava lepeza istovjetnih stajališta zvaničnika Republike Hrvatske, kao što je naprimjer izrazila predsjednica Kolinda Grabar Kitarović u pismu „Majkama Srebrenice“. U tom pismu, predsjednica Kolinda je istakla da je zahvaljujući djelovanju Hrvatske vojske, spriječeno ponavljanje srebreničkog scenarija u Bihaću. To se možda moglo dogoditi da su vojni potencijali pod komandom Miloševića, zajedno sa vojnim potencijalima pod komandom Tuđmana, zajednički napali na Peti korpus, što bi možda i učinili da nije bilo obavještajnog, diplomatskog i vojnog prisustva međunarodne zajednice na tom dijelu ratišta. Pored tog razloga, oni to nisu učinili, i zato što bi u tom slučaju jasna vidljivost tog Miloševićevog i Tuđmanovog zajedničkog vojnog nastupa, kompromitirala njihov dotadašnji prikriveni savez, čemu pripada i progon srpskog stanovništva iz Hrvatske u operaciji „Oluja“.

Aktuelno zajedničko djelovanje Dodika i Čovića je vrlo, vrlo opasno

Milošević i Tuđman su bili ogroman politički, vojni, humanitarni, sigurnosni i anticivilizacijski problem. Vjerovatno je da bi, što se tiče Tuđmanovih i Miloševićevih želja i planova, nakon „Oluje“ došlo do ujedinjenog srbijansko – hrvatskog ultimatuma da se razoruža Peti korpus, pa, ako se ultimatum ne ispuni, da zajednički krenu u anticivilizacijsku katastrofu, sličnu onoj koju je Miloševićeva vojska realizirala u Srebrenici. Aktuelni savez Čovića i Dodika, izvire iz ideoloških i političkih premisa po kojima je u Miloševićevoj i Tuđmanovoj ratnoj praksi bilo moguće i ono što je zdravom razumu teško prihvatiti, a prihati se tek kada se dogodi ono što se ranije, malobrojnima činilo vjerovatnim. U vezi s tim treba imati u vidu da je Tuđman još živ u Kolindi, da je Boban još živ u Čoviću, isto kao što je u Dodiku još živ Milošević, odnosno kao što je u Dodiku prisutan duh Karadžića i Mladića, čije zločine genocida razmatra Haški sud. Među građanima BiH, bez obzira na nacionalnost, jednako kod Srba, Hrvata, Bošnjaka i Ostalih, ponašanje Dodika i Čovića ulijeva strepnju za sudbinu njihove omladine i budućih generacija. U mjeri u kojoj ta strepnja postoji, oni već postižu velike rezultate u progonu mladih sa ovih prostora. U značajnoj mjeri, mladi iz BiH odlaze zbog strepnje za sigurnost, jer pretpostavljaju još jednu ratnu kataklizmu na ovim prostorima. Zalaganje da omladina ne odlazi iz BiH, treba da se provodi putem otpora Dodikovom i Čovićevom djelovanju na štetu mira i sigurnosti.

Činjenice o doprinosu Armije RBiH odbrani i oslobađanju Hrvatske

I Kolinda i Miškulić, i … znaju, ali prešućuju da je Armija RBiH, širom Bosne i Hercegovine bila u borbenom dodiru sa svim korpusima srbijanske agresorske vojske, dakle i sa korpusima koji su držali pod okupacijom i Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku.

Ispred borbenih položaja Armije RBiH su bili srbijanski korpusi: 1. krajiški, 2. krajiški, Istočnobosanski, Drinski, Sarajevsko – romanijski i Hercegovački korpus, sa brojnim manjim jedinicama pod direktnom komandom srpskih generalštabova u BiH i Hrvatskoj, svi pod komandom Generalštaba u Beogradu. Pored ostalih, tu su bile paravojne jedinice ruskih, ukrajinskih, grčkih i drugiih stranih plaćenika, te razne srpske četničke paravojne jedinice.

Također, protiv Armije RBiH, sa teritorije Hrvatske borbeno su djelovale snage vojske paradržave, takozvane Republike Srpske Krajine, koje su bile u borbenom rasporedu na Baniji, Kordunu, u Lici i dijelovima Dalmacije. Srbijanska vojska na teritoriji BiH je imala i snage Ratnog zrakoplovstva i protuzračne odbrane, gdje je spadala 92. mješovita avijacijska brigada i 155. raketna brigada koja je borbeno djelovala po ciljevima na zemlji. Šta bi bilo sa Hrvatskom da snage odbrane BiH nisu borbeno vezivale srbijanske korpuse?

Armija RBiH je branila dvije države – direktno BiH i indirektno Hrvatsku

Pitanja na koja treba odgovoriti zagrebačka elita?

Upravo iz razloga što hrvatski političari, mediji i akademski autoriteti ulažu velike napore da se iskrivljeno predstave i falsificiraju ratni događaji i odnosi na ratištima u Hrvatskoj (1991.-1995.) i Bosni i Hercegovini (1992.-1995.) nužno je nepristrasno sagledavanje i rasvjetljavanje istine. Ako bi se to činilo primjenom naučnih metoda, kao tačna, potvrdila bi se polazna hipoteza: „Armija Republike Bosne i Hercegovine je uspješno branila dvije države – Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku.“

U vezi tako postavljene hipoteze, bilo bi bitno utvrditi: (a) Kakav je i koliki značaj za odbranu Hrvatske imala činjenica što je Armija RBiH za sebe, na teritoriji R BiH borbeno vezivala brojne srbijanske korpuse i druge razne formacije? (b) Kakve i kolike političke i vojne probleme bi imala Hrvatska da Armija RBiH nije postojala ili da nije izvodila nikakve borbene operacije protiv srbijanske agresorske vojske? (c) Kakva bi bila politička i vojna situacija u Hrvatskoj da su brojni korpusi i druge razne srbijanske vojne formacije napustile teritoriju BiH i došle u Hrvatsku te se rasporedile po Baniji, Kordunu, Lici, Dalmaciji …? (d) Kakve i kolike političke i vojne probleme bi imala Hrvatska da je kojim slučajem RBiH na čelu sa Izetbegovićem ušla u politički i vojni savez sa Srbijom na čelu sa Miloševićem, s ciljem da se u Hrvatskoj proširi i učvrsti paradržava Republika Srpska Krajina, naprimjer na isti način kao što je Tuđman ušao u savez sa Miloševićem te pomogao da se u BiH učvrsti Republika Srpska? (e) Kakve i kolike imlikacije bi nastale da je kojim slučajem srbijanska vojska porazila Armiju RBiH, jer bi i u tom slučaju, brojni korpusi i druge vojne formacije srbijanske vojske, sa ratišta u BiH, otišli na ratište u Hrvatsku, čime bi se radikalno primijenio odnos vojnih efektiva na štetu odbrane Hrvatske?

Sve su to pitanja koja hrvatska akedemska, politička i medijska elita neće da postavlja i neće da na njih odgovara. Branitelji BiH su podrazumijevali da će politički, vojni, akademski i drugi autoriteti Hrvatske priznati da je Armija RBiH imala odlučujući pozitivan utjecaj na odbranu Hrvatske od velikosrspke agresije. Međutim, uslijedilo je da se sa Hrvatskom mora voditi dijalog u tom pogledu s ciljem da, i šira, i stručna i akademska javnost spozna istinu da bi, bez postojanja Armije RBiH, sada, granica Srbije bila možda i dublje zapadno od linije Karlobag – Karlovac – Sisak – Virovitica.

Jedinstvo agresije na R BiH i agresije na RH

Srbijanska agresija na Hrvatsku i srbijanska agresija na Bosnu i Hercegovinu, nisu dvije agresije. To je jedinstvena, jedna oružana agresija, u vojnom smislu planski vođena iz jednog Generalštaba u Beogradu, tako da je glavnina vojnih snaga pod komandom srbijanskog Generalštaba angažirana u Bosni i Hercegovini. Faktor političkog odlučivanja o angažiranju srbijanskih vojnih efektiva u Hrvatskoj bio je isti kao i u BiH, dakle, predsjednik Srbije Slobodan Milošević. Ta okolnost je trebala biti osnova za čvrst savez Hrvatske i Bosne i Hercegovine. U tom savezu je trebalo definirati model zajedničkog suprotstavljanja, jedinstvenoj srbijanskoj oružanoj agresiji. Samo u Tuđmanovoj ideologiji, politici i vojnoj praksi, postojale su dvije srbijanske oružane agresije, jedna na BiH, jedna na Hrvatsku.

Implicite, takav Tuđmanov odnos je podupirao srbijansku propagandu da je, i u Hrvatskoj, i u BiH, ustvari građanski rat, a ne srbijanska oružana agresija. Tokomratni karakter hrvatskog vojnog angažiranja u BiH pod kontrolom Tuđmana je poseban problem, čije razumijevanje objašnjava razne sumnje o savezu Tuđmana i Miloševića, pa i sumnje zbog kojih je Tuđman proglasio da nastavak „Oluje“ nije bio hrvatski nacionalni interes.

‘Oluja’ i zajednički ratni plan Tuđmana i Miloševića

U savezu sa Tuđmanom, Milošević je obmanjivao Srbe

Na dostignutim borbenim linijama, zaustavljanje „Oluje“ i dalja „pasivna“ vojna pozicija Hrvatske nije značila da će za Armiju RBiH biti sasvim riješen problem strategijskog okruženja, jer je i dalje funkcionirao sporazum Tuđmana i Miloševića, što se pokazuje i nakon rata, aktuelno u obliku saveza Ćovića i Dodika. Čak se sumnja da je „Oluja“ bila zajednički plan Tuđmana i Miloševića, čime je Milošević slabim vojnim otporom udovoljio ambiciji Tuđmana da zauvijek nestanu Srbi u Hrvatskoj i na prostorima BiH pod kontrolom HVO, kao što je Tuđman, pokretanjem HV (HVO) u oružane sukobe sa Armijom RBiH udovoljio ambiciji Miloševića, da Hrvati i Bošnjaci zauvijek nestanu na dijelu BiH koji bi, po planu Tuđmana i Miloševića za podjelu po „sredini“ teritorije BiH, pripao Srbiji. To bi bio proces zaokruživanja etnički čiste Hrvatske i zaokruživanja etnički čiste Srbije. Odnosno, to je bio monstruozan, pakleni plan sa katastrofalnim posljedicama i za Srbe, i za Hrvate, i za Bošnjake, i za sve ostale.

Milošević je Srbe prevario svojom propagandom da je Tuđmanov progon Srba iz Hrvatske isključivo prisilan i izvan Miloševićeve političke volje. Međutim, taj progon se dogodio, kumulativno: (a) i Tuđmanovim nasiljem prema Srbima, i (b) Miloševićevom političkom voljom koja je ukalkulirana u njegov sporazum sa Tuđmanom. Srpska spoznaja o toj, Miloševićevoj izdaji, može ubrzati katarzu srpskog naroda.

Posljedice „Oluje“ bitne za odbranu RBiH

Po rezultatima „Oluje“ Hrvatska je „prinudila“ srbijanske snage da napuste Hrvatsku, pa su vojni resursi srbijanskog agresora u BiH ojačani dolaskom u BiH, iz Hrvatske protjerane paravojske takozvane Republike Srpske Krajine. Iz „Oluje“ snage odbrane BiH su dobile operativni spoj sa HV i od Tuđmana kontrolirani, dakle nesiguran izlaz na Zapad, ali su i agresorske snage u BiH dobile ojačanja – paravojsku takozvane Republike Srspke Krajine, da nakon konsolidacije i integriranja u paravojsku takozvane Republike Srpske učestvuju u direktnim borbama na frontu protiv snaga odbrane BiH. U takvim okolnostima, za snage odbrane RBiH je dodatno povećan značaj diplomatskog i vojnog utjecaja međunarodne zajednice, što također, politička, medijska i akademska elita Hrvatske nipodaštava, s ciljem da uveliča ratnu ulogu Hrvatske i njene vojske.

Da nije bilo sporazuma između Tuđmana i Miloševića, nakon „Oluje“, Hrvatska bi u savezu sa BiH upotrijebila svoju vojsku da zajedno sa Armijom RBiH nastave vojne operacije, eksploatiše postignute rezultate i da srbijansku vojsku koja je tada bila u vrlo teškoj situaciji goni na istok prema Srbiji, sve do istočnih granica BiH sa Srbijom.

Tako bi nestala „Republika Srpska“ u BiH kao što je do tada u Hrvatskoj bila već nestala „Republika Srpska Krajina“. U tom slučaju, pomoć Hrvatske odbrani Bosne i Hercegovine bi bila uvjerljiva, ali ni u tom slučaju ne bi bilo mjesta za naprijed citirane tvrdnje predsjednice Kolinde i „doktora nauka“, Ivice Miškulina.

HVO u BiH je bio sastavni dio Hrvatske vojske, pa su ratna iskustva sistema odbrane RBiH sa HVO-om, ustvari, iskustva sa Hrvatskom vojskom. Geostratešku, vojnu superiornost Hrvatske prema BiH, Tuđman je obilato koristio za razne ucjene, a svaki slučaj popuštanja je koristio kao „argumenat“ za propagiranje da Hrvatska pomaže snagama odbrane RBiH, a ne, što je dublje posmatrano, istina, da ih ugrožava.

Tako je i sa rezultatima „Oluje“ o kojima se propagira da je Hrvatska (a) oslobodila Bihać, (b) stala na put srpskom agresoru u BiH, (c) osigurala uslove da se dogodi Dejtonski sporazum i uspostavi mir, odnosno osigurala uslove da Srbija pristane na mir i da prestane rat.

Okončanjem „Oluje“, vojna situacija u BiH se bitno izmijenila. Tuđman je obznanio da hrvatski nacionalni interes nije da njegova vojska nastavi zajedničke operacije sa Armijom RBiH. Da je rat nastavljen, to bi praktički značilo da će vojska takozvane Republike Srpske Krajine, nakon povlačenja iz Hrvatske, poduzeti aktivnosti da na teritoriji BiH konsolidira svoje redove i da se integrira u srpske snage koje su bile u direktnim borbama protiv Armije RBiH. To bi bilo ojačanje za srbijansku vojsku koja je izvodila borbene operacije protiv Armije RBiH. Po tom osnovu, da je rat nastavljen, pozicija sistema odbrane RBiH bi bila dodatno iskomplicirana, s obzirom na Tuđmanov stav da nastavak zajedničke operacije sa Armijom RBiH nije hrvatski nacionalni interes. Dakle, bez nastavka zajedničkih operacija HV (HVO) i Armije RBiH, posebno ako bi se snage HV (HVO) po sporazumu Tuđmana i Miloševića stavile u ulogu daljeg držanja u okruženju Armije RBiH, rezultati „Oluje“ bi se negativno odrazili na stratešku poziciju snaga odbrane RBiH, a povećala bi se nužda za nastavkom vojne intervencije međunarodne zajednice.

Zagrebačka propaganda negira ulogu međunarodne zajednice

U hrvatskoj propagandi se uočava negiranje uloge, ne samo Armije RBiH, već i uloge međunarodne zajednice u obustavljanju rata i postizanju Dejtonskog sporazuma. I naprijed citirani prof. dr. Ivica Miškulin ističe da je Hrvatska putem operacije „Oluja“ učinila ono što je trebala, a navodno nije učinila međunarodna zajednica.

Odnosno, „doktor nauka“ Miškulin, apstrahirajući Armiju RBiH i vojne potencijale međunarodne zajednice koji su tokom „Oluje“ borbeno djelovali po položajima srbijanske vojske, spekulira i propagira da je Hrvatska spasila BiH. Po njemu, osim Hrvatske vojske, niko se nije borio protiv srbijanske agresije na Hrvatsku i BiH.

Istina je drugačija. U regionalnim okvirima, niko osim Hrvatske na čelu sa Tuđmanom nije bio u političkom i vojnom savezu sa Srbijom na čelu sa Miloševićem. Dakle, ni međunarodna zajednica, ni RBiH na čelu sa Izetbegovićem, nisu bili saveznik Miloševićevog režima. To je bila samo Hrvatska na čelu sa Tuđmanom. Milošević je imao problem kako pred srpskim narodom prikriti da Tuđmanu omogućava progon Srba iz Hrvatske. Tuđman je bez problema uspostavio vlast na teritorijama sa kojih su prognani Srbi.

Tuđmanova propaganda, negiranje snaga odbrane RBiH, 1990, 1991 i 1992.

Tuđmanova ambicija, da snage koje su branile RBiH stavi pod svoju komandu

Od samog početka oružane agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, odnos Tuđmana i raznih elemenata njegovog režima prema snagama odbrane RBiH je imao karakter omalovažavanja i ponižavanja. Tuđman i njegovi sljedbenici su kontinuirano negirali doprinos bh. sistema odbrane u otporu srbijanskoj agresiji na RBiH i Hrvatsku. Čak se i za one poteze državnog i političkog vođstva RBiH koji su tokom 1990. i 1991. godine očito bili korisni za odbranu Hrvatske propagiralo da su izraz nespremnosti „muslimanskog rukovodstva“ u BiH za borbu protiv srbijanske agresije.

To je bio suptilan poziv narodu BiH, pa i Bošnjacima da bude lojalan Tuđmanu, a da se distancira od podrške Izetbegoviću. U nastavku krize, ta suptilnost je ogoljena ultimativnim pozivom da se jedinice Armije RBiH stave pod komandu HVO, odnosno pod komandu Tuđmana, što je bila kulminacija krize iz koje se ušlo u oružane sukobe između HVO (HV) i Armije RBiH kao legalne vojne sile međunarodno priznate države. Tuđman je zaratovao protiv Armije RBiH, jer nije prihvaćen njegov ultimatum da se jedinice Armije RBiH stave pod komandu HV (HVO), odnosno pod komandu Tuđmana. Tuđmanov ultimatum je istovjetan Miloševićevim ultimatumima na mnogim dijelovima ratišta u BiH, da se jedinice organizirane za odbranu od agresije na RBiH razoružaju i predaju srbijanskoj vojsci.

Tuđmanova nezahvalnost Izetbegoviću

Težnje Izetbegovića da se prevaziđe predratna kriza, smiruje situacija i očuva mir Tuđmanova hrvatska propaganda je tendenciozno i zlonamjerno tumačila kao nespremnost za otpor srbijanskom agresoru. Po diktatu Tuđmana, tako se propagiralo, čak i u slučaju Izetbegovićevog hrabrog poziva rezervistima da se ne odazivaju na mobilizaciju u jedinice JNA koje su sa teritorije RBiH odlazile na ratište u Hrvatsku.

Taj Izetbegovićev poziv rezervistima je bio pomoć Hrvatskoj. Tu pomoć, Tuđmanov režim nije imao snage priznati, kao što hrvatska politika ni za vrijeme Tuđmana ni kasnije nije imala snage priznati da je Armija RBiH odlučujuće, bitno utjecala na odbranu i oslobađanje Hrvatske. Zbog tog poziva bh. rezervistima JNA, da ne idu u rat protiv Hrvatske, Izetbegović je bio izložen riziku hapšenja.

Tuđmanova očekivanja od Izetbegovića bila su izvan zdravog razuma

Također, Tuđmanova propaganda je tendenciozno tumačila i Izetbegovićeve utjecaje da se obustave oružane akcije JNA na prostoru Hercegovine, posebno prema selu Ravno. Ako se ide logikom zdravog razuma, teško je odgonetnuti šta je Tuđman u tim situacijama očekivao od Izetbegovića. Da li je Tuđman očekivao da Izetbegović podrži mobilizaciju rezervista u jedinice JNA koje odlaze na ratište u Hrvatsku, čime bi taj isti Tuđman imao argumenat za propagandu da je Izetbegović u savezu sa Miloševićem, prikrivajući tako svoj savez s njim? Da li je Tuđman očekivao da Izetbegović organizira paravojsku, pa u vezi oružanog napada na Ravno, oružano napadne JNA, što bi prije međunarodnog priznanja RBiH bilo vrlo rizično davanje povoda da JNA krene u opću vojnu ofanzivu progona i pokolja, predstavljajući sve to kao da je Izetbegović izazvao sukobe?

Nažalost, iako se takva Tuđmanova očekivanja kose sa zdravim razumom, on je imao upravo takve težnje sračunate s ciljem kompromitacije Izetbegovića pred građanima RBiH, posebno pred Bošnjacima, što bi bio kraj političkim pretpostavkama za uspješnu odbranu RBiH. Da nije imao zle namjere prema BiH, Tuđman bi se normalno odnosio prema rukovodstvu RBiH na čelu sa Izetbegovićem, pa bi u naprijed navedenim i drugim slučajevima kao lider Hrvatske podržao to bh. rukovodstvo, umjesto da djeluje protiv njega. Da je ispunjavao Tuđmanova očekivanja, Izetbegović bi prokockao šansu međunarodnog priznanja RBiH.

(Global CIR/Autor: General Fikret Muslimović/ Tekst izvorno objavljen u Časopisu za zaštitu tekovina borbe za BiH ‘Korak’, 2017. godina)


[1] Miškulin, Ivica, Globus, 04.08.2017. godine.

Komentiraj