-
DVIJE AMERIČKE SAVEZNE DRŽAVE ODLUČILE UKINUTI OBAVEZU NOŠENJA MASKI! Bajden poručio: ‘To je neandertalsko razmišljanje’ - 2 horas ago
-
VAKCINA REGISTROVANA U 42 DRŽAVE! Evropska agencija za lijekove počela razmatrati dozvolu za korištenje ‘Sputnjika V’ u EU - 2 horas ago
-
VIDEO: Raketa kompanije SpaceX uspješno odradila testni let, no nakon slijetanja došlo je do eksplozije! - 3 horas ago
-
Lajčak u Beogradu: EU očekuje konstruktivan nastavak dijaloga po pitanju Kosova - 3 horas ago
-
SLOVENSKI PREDSJEDNIK UOČI POSJETE BiH: Proširenje EU na zapadni Balkan važno geopolitičko pitanje! - 4 horas ago
-
TOKOM RACIJA U ŠVEDSKOJ: Zaplijenjene Pikasove, Vorholove i Šagalove slike! - 4 horas ago
-
GRAĐANI NA RUBU STRPLJENJA?! Njemačka produžava mjere do kraja marta: ‘Svaki građanin dobit će jedan besplatni test sedmično‘ - 4 horas ago
-
(FOTO/VIDEO) Volvo predstavio električni C40 Recharge i najavio veliku novost - ago
-
Spike Lee priprema dokumentarnu seriju za 20. godišnjicu terorističkih napada 11. septembra - ago
-
ISLAND SE PRIPREMA NA MOGUĆU ERUPCIJU VULKANA KOD REYKJAVIKA: Ako se tamo dogodi erupcija, bit će to prvi puta u više od osam stoljeća - ago
SANDŽAK-NEISKORIŠTENA PRILIKA (III): Političko organizovanje Bošnjaka Sandžaka i zahtjevi za autonomijom
Bošnjaci u Sandžaku nikada u svojoj historiji nisu bili bolje politički organizirani kao sada, ali vjerovatno nikada u historiji kao sada nisu bili toliko i tako ugroženi po pitanjima koja nalažu odgovornost za političko organiziranje radi svoje zaštite.

O političkom organiziranju Bošnjaka u Sandžaku
Za vrijeme postojanja Kraljevine SHS dolazi do formiranja različitih organizacija i stranaka koje okupljaju muslimansku elitu. Nakon 16. februara 1919. godine i donošenja odluke o formiranju JMO Spaho postaje član te stranke u maju iste godine. Bošnjaci Sandžaka su bili organizovani u političku organizaciju “Džemijet”, formiranu na početku 20. stoljeća u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevini Jugoslaviji), koja je okupljala muslimansko stanovništvo, prevashodno Bošnjake i Albance u Makedoniji, na Kosovu i Sandžaku. Međutim, nove historijske okolnosti kroz uspostavljanje SFRJ dovele su do gašenjaovih stranaka.
Gotovo svi muslimanski narodi u ovoj regiji su do skora živjeli u komunističkom jednopartijskom sistemu i nisu imali mogućnosti za posebno političko organiziranje radi afirmacije i zaštite svojih posebnih interesa. Komunistička ideologija kojom je afirmiran internacionalizam na štetu posebnih nacionalnih interesa, više je otvarala prostora asimilaciji Bošnjaka, nego što je omogućavala zaštitu njihovih posebnih interesa i vrijednosti.
Nove vlasti u Sandžaku od 1945. godine, pod rukovodstvom KPJ, a naročito Aleskandra Rankovića, Blaža Jovanovića, Milovana Đilasa, Moše Pijade i drgih, vršile su neviđene represije nad Bošnjacima, Albancima, Turcima, Gorancima, Torbešima i drugim muslimanima, kako bi u što većem broju napustili Bosnu, Sandžak, Kosovo, Makedoniju, Srbiju, i Crnu Goru. Sredinom šezdesetih godina dešavaju se promjene u radu SKJ, koji kulminiraju Brionskim plenumom na kojem je 1966. godine sa svih državnih i partiskih funkcija smijenjen Aleksandar Ranković. Smjenom, do tada, Potpredsjednika SFRJ, Sekretara CK SKJ i nemilosrdnog šefa Službe bezbjednosti, dolazi do ublaživanja i relaksiranja politike prema nesrpskim narodima, a samim tim i do razvoja Sandžaka u svakom pogledu, prije svega na polju obrazovanja, putne infrastrukture, razvoja industrije i sl.
Sličnu subinu djelili su muslimani i u drugim komunističkim državama Balkana. Komunistička partija na čelu s Todorom Živkovom u Bugarskoj dugo godina tokom svoje vladavine sve do pada, grubim fašističkim metodama progonila je Pomake i Turke. Todor Živkov je putem medija pozivao Pomake i Turke da napuštaju Bugarsku, a Vladi Turske se obraćao zahtijevajući da otvori granice i primi sve one koje on progoni iz Bugarske. U državama nastalim raspadom SFRJ situacija je bila nešto drugačija, ali u suštini ista, jer raspadom bivše države dolazi do eskalacija fašizma iz krila komunizma, a preobraženi komunisti postupaju prema ovdašnjim muslimanskim narodima okrutnije nego Todor Živkov prema Pomacima i Turcima u Bugarskoj.
Iz krila propalog komunizma u bivšoj SFRJ, nastale su fašističke političke, paravojne i parapolicijske organizacije, koje su se težišno orijentirale na eliminaciju bošnjačkog naroda, posebno u BiH, Sandžaku i na Kosovu. Prijetnje Bošnjacima galopirajuće su rasle počev od osamdesetih godina proteklog 20. stoljeća. Posebno političko organiziranje Bošnjaka na Balkanu je bilo ne samo odraz općeg trenda uspostave višepartijskih sistema u državama Balkana, već i realne potrebe, budući da nikakvi drugačiji sadržaji organiziranja bošnjačkog naroda sem političkih, nisu mogli odgovoriti naraslim opasnostima.
SDA Sandžaka je, kao dio političke organizacije za bivšu SFRJ, sa centralom u Sarajevu, zvanično osnovana 29. jula 1990. na Gradskom stadionu u Novom Pazaru. Na skupu je tada uz velike ovacije prisutnih govorio osnivač SDA Alija Izetbegović, a Sulejman Ugljanin je izabran za predsjednika SDA Sandžaka, a Rasim Ljajić je postavljen za generalnog sekretara stranke. Harun Hadžić izabran je za predsjednika SDA Crne Gore. Mešihat Sandžaka osnovan je 1993. godine, a na čelo Mešihata izabran je Muamer Zukorlić kao muftija sandžački.
Osnivanje prve bošnjačke političke partije nakon Drugog svjetskog rata dočekano sa oduševljenjem i ostavljalo je dojam kako su godine progona, pritisaka, uzurpiranja osnovnih ljudskih i kolektivnih prava postale prošlost. Bošnjaci su u zanosu isticali potrebu za vraćanjem historijskog imena svoga naroda, bosanskog jezika, te su prvi put od uspostavljanja komunističke vlasti bili u prilici da slobodno ispoljavaju svoja nacionalna i vjerska obilježja.
Međutim, to su bile godine prividne slobode jer je ubrzo nakon Miloševićevog rušenja Ustava SFRJ iz 1974. te ratova koje je poveo u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH, za Bošnjake u Sandžaku ponovo nastupilo mračno doba progona i pritisaka uz otvorenu prijetnju da taj dio bivše Jugoslavije postane novo ratno žarište, budući da je Miloševićev režim već bio rasporedio vojnu armadu oko sandžačkih sela i gradova. U takvim uslovima svakodnevnih hapšenja, ugnjetavanja, i terora nad civilnim stanovništvom, uz konstantne prijetnje državnog represivnog aparata, bilo je veoma teško politički djelovati i tražiti bilo kakvu zaštitu prava bošnjačkog naroda u sistemu koji ga je sistemski proganjao.
Prigrlivši SDA kao svoju stranku, veliki broj Bošnjaka Sandžaka su učestvovali u kampanji SDA za prve višestranačke izbore u BiH, Srbiji i Crnoj Gori 1990. godine. Na tim izborima SDA, kao stožerna stranka Bošnjaka, osvaja apsolutnu većinu bošnjačkih glasova. SDA Sandžaka je osvojila tri poslanička mjesta, a njihov predsjednički kandidat Sulejman Ugljanin četvrto mjesto u predsjedničkoj trci. Zbog sve napetije situacije u Sandžaku, stacioniranja tenkovskih jedinica jugoslovenske armije oko Novog Pazara, Sjenice i Tutina i neprijateljski nastrojenog parlamentarnog okruženja, poslanici SDA sljedeće, 1991. godine, napuštaju Skupštinu, jer je buktio rat u Hrvatskoj i vidjelo se da će se žarište prebaciti u BiH. Bošnjaci Sandžaka su tokom perioda srbijansko-crnogorske agresije dali veliki doprinos u odbrani BiH. Zanimljivo je napomenuti kako je general Sefer Halilović preko Sulejmana Ugljanina bio povezan sa SDA Sarajeva 1991. godine o čemu je i sam posvjedočio: ‘…U maju mjesecu 1991. godine, ja preko Ćamila Bukvića, člana Izvršnog odbora SDA u Prijepolju i dr. Preljevića, predsjednika SDA, se stavljam na raspolaganje. Ćamil Bukvić, preko Sulejmana Ugljanina, je imao zadatak da to šalje u Centralu SDA …’ (Izvještaj Sefera Halilovića o djelovanju IKM u Jablanici str. pov. br. 167-001-311 od 20.09.1993. godine).
U užem smislu pod političkim organiziranjem Bošnjaka, ali i bilo kojeg drugog naroda, podrazumijevaju se političke partije – nacionalne ili multinacionalne, političko prisustvo predstavnika tog naroda u zakonodavnim i izvršnim organima vlasti; mogućnost uticaja predstavnika naroda u sredinama međunarodne zajednice, mogućnosti političkih i drugih faktora koji djeluju u funkciji interesa i naroda da se koriste medijskim uticajima, programi djelovanja raznih institucija itd.
Brojni su bošnjački politički faktori danas u Sandžaku. To su klasične političke partije, nacionalni pokreti u kojima se okupljaju Bošnjaci, lideri, članovi i simpatizeri raznih bošnjačkih političkih partija. Kroz period devedesetih najuticajnije partije i institucije sa bošnjačkim predznakom u srbijanskom dijelu Sandžaka bile su: Bošnjačko nacionalno vijeće Sandžaka, Stranka demokratske akcije, Sandžačka demokratska partija, Stranka za Sandžak, Narodni pokret Sandžaka, koji je prestao sa djelovanjem. Formiranjem BDZ-a (danas Stranka pravde i pomirenja SPP), SNP-a, i još nekoliko manji stranaka, došlo je do pluralizma u političkom djelovanju Bošnjaka Sandžaka. Međutim, ipak su se kao najsnažnije održale tri stožerne bošnjačke partije, a to su SDA Sandžaka Sulejmana Ugljanina, Sandžačka demokratska partija Rasima Ljajića i od 2010. BDZ, koji je kasnije promijenio ime u Stranka pravde i pomirenja Muamera Zukorlića.
U Crnoj Gori je situacija znatno drugačija gdje se od 2000-ih formiralo mnogo političkih stranaka sa bošnjačkim predznakom, ali su rijetke ostale na sceni do danas: SDA, Samostalna SDA, Stranka nacionalne ravnopravnosti, Bošnjačko muslimanski savez. Bošnjačka stranka je najznačajniji politički predstavnik Bošnjaka u Crnoj Gori, dok se u posljednje vrijeme kao politički faktor nameće i SPP, mada uz slabe rezultate na izborima.
Na teritoriji Sandžaka djeluju i srpske i crnogorske političke partije. Srpski i crnogorski politički faktori koji djeluju na teritoriji Sandžaka su: Srpska napredna stranka, Socijalistička partija Srbije; Demokratska stranka; Srpska radikalna stranka; Demokratska stranka Srbije; Srpski demokratski savez; Srpska narodna stranka; Socijalistička narodna partija; Narodna stranka; Demohrišćanska stranka Srbije, Srpski pokret obnove, LDP, Dveri, SDS, Pokret Dosta je,… ; Demokratska partija socijalista, Liberalni savez, DF, SDP…
Politički zahtjevi za autonomijom
Uviđajući opasnosti koje prijete bošnjačkom narodu kroz proces disolucije bivše SFRJ, Muslimansko nacionalno vijeće Sandžaka na čelu sa Sulejmanom Ugljaninom je 25., 26. i 27. 10. 1991. godine organiziralo Referendum za autonomiju Sandžaka, na teritoriji Sandžaka i u svim onim sredinama gdje žive ljudi koji su nastanjeni u Sandžaku, a privremeno su odselili. Referendumsko pitanje je glasilo: «Da li ste za potpunu političku i teritorijalnu autonomiju Sandžaka sa pravom priključenja jednoj od suverenih republika?» Narod se izjasnio povoljno, ali to nije bilo dovoljno. Narednih godina Muslimansko nacionalno vijeće Sandžaka je svoje aktivnosti u vezi zahtjeva za autonomiju usmjerilo prema međunarodnim konferencijama o bivšoj Jugoslaviji u Hagu, Londonu i Ženevi. Uvažavajući rezultate Referenduma delegacija Muslimanskog nacionalnog vijeća Sandžaka je pozvana na Mirovnu konferenciju o Jugoslaviji u Londonu 26.-28.08.1992.godine. Na toj konferenciji predstavnici Sandžaka su uložili zahtjev za uspostavljanje specijalnog statusa Sandžaka, što je bilo osnova za nastavak pregovora u Ženevi 16. i 17.09., te 18. i 19.11.1992.godine.
Proces disolucije SFRJ je ujedno proces otežavanja i usložavanja pozicije Bošnjaka u Sandžaku. Njihova pozicija je bila bolja kad su u istoj državi u kojoj je i Bosna i Hercegovina. Bošnjaci Sandžaka osjećaju da je Bosna i Hercegovina njihova matiučna država, a Bošnjaci u Bosni i Hercegovini osjećaju da su Bošnjaci u Sandžaku njihov nerazdvojni dio. Pogoršana pozicija Bošnjaka u Sandžaku je u ustavno pravnom smislu ozvaničena kada su 27.aprila 1992. godine, Srbija i Crna Gora, kao ostatak Jugoslavije donijele novi Ustav. Tada su izbačeni iz Ustava i svedeni na nacionalnu manjinu, što je bio uvod u drastične oblike kršenja ljudskih parava i sloboda, genocidom i etničkim čišćenjem.
Od Bošnjaka Sandžaka, poslije Drgog svjetskog rata nije bilo organiziranih zahtijeva za autonomiju. Tek u poslednje vrijeme, eskalacijom kriza koje su se događale u procesu raspada bivše SFRJ, povodom sve većih opasnosti za Bošnjake Sandžaka od prijetnji Miloševićevog režima, “Muslimansko nacionalno vijeće Sandžaka”, na Skupštini u Novom Pazaru 06.06.1993.godine donosi “MEMORANDUM O USPOSTAVI SPECIJALNOG STATUSA ZA SANDŽAK U OKVIRU OSTATKA JUGOSLAVIJE (SRBIJE I CRNE GORE)”. Donošenju ovog Memoranduma, prethodila je odluka Skupštine MNVS od 11. 01.1992. godine za uspostavljenje specijalnog statusa za Sandžak.
Kad se pominje zalaganje da Sandžak dobije autonomiju, onda je bitno precizirati, šta su politički i drugi faktori Bošnjaka u Sandžaku definirali kao sadržaj svoje borbe za autonomiju.
Iz pet sadržajnih cjelina Memoranduma ističemo slijedeće:
I OPŠTA NAČELA – da se funkcije državne vlasti ostvaruju preko organa Sandžaka i preko organa u općinama, da Sandžak neće imati pravo stupanja u međunarodne odnose sem u pogledu naučno tehničke saradnje, obrazovanja, kulture i ekonomije, da će se prava i obaveze Sandžaka regulisati Ustavom Sandžaka, da će Sandžak imati Skupštinu, Guvernera i Vladu, da se sporovi o specijalnom statusu rješavaju u okviru Konferencije o bivšoj Jugoslaviji, da će se Sandžak trajno demilitarizirati, da će se Ustavom Sandžaka garantirati ljudska i manjinska prava prema najvišim standardima; II GRANICE SANDŽAKA – teritorija Sandžaka na kojoj se uspostavlja status autonomija obuhvata područja općina Novi Pazar, Sjenica, Tutin, Prijepolje, Nova Varoš, Priboj, Pljevlja, Bijelo Polje, Berane, Plav i Rožaje, da se granice Sandžaka ne mogu mijenjati bez saglasnosti svih potpisnika Memoranduma (predstavnici međunarodne zajednice, ostatka Jugoslavije, Bosne i Hercegovine i Muslimanskog vijeća Sandžaka), te da na granicama Sandžaka neće postojati granična kontrola; III SADRŽAJ SPECIJALNOG STATUSA – garancije ljudskih i nacionalnih prava, da se muslimanskom narodu posebno garandtiraju prava na zaštitu od opasnosti, prava na identitet, kulturu, vjeroispovijesti, upotrebu svog jezika i pisma, nacionalno obrazovanje, srazmjerno učešće u organima vlasti, pristup medijima, isticanje nacionalnih simbola, pravo na predstavljanje u vijeću naroda Skupštine Srbije, dvojno državljanstvo…..; IV MEĐUNARODNE GARANCIJE – Međunarodna konferencija o bivšoj Jugoslaviji pružaju međunarodne garancije ostvarivanja specijalnog statusa, da se formira Specijalni komitet za Sandžak i da se uspostavlja Misija posmatrača za ljudska prava; V ZAVRŠNE ODREDBE – Memorandum realizirati za godinu nakon usvajanja, u istom roku provesti izbore pod međunarodnom kontrolom, da Jugolslavija izmijeni Ustav pre Memorandumu, da prestaju važiti pravne odredbe Jugoslavije koje bi ometale realizaciju Memoranduma.
Krajem 2000.godine “Narodni pokret Sandžaka” objavljuje “Platformu za demokratsko uređenje SR Jugoslavije i riješenje statusa Sandžaka i položaja Bošnjaka u SRJ”. Tom Platformom, u odnosu na naprijed navedeni Memorandum, izražavaju se konkretniji i radikalniji zahtjevi. Saopćava se da su Bošnjaci “autohton narod” koji mora “imati sva prava i obaveze kao i ostali narodi” u SRJ, odnosno u Srbiji i Crnoj Gori i da Bošnjaci “ne prihvataju da budu manjina, etnička grupa ili vjerska skupina”. Prema toj Platformi u Srbiji i Crnoj Gori treba zajedno da žive pet “ravnopravnih i konstitutivnih naroda: Srbi, Crnogorci, Bošnjaci, Albanci i Mađari”. Platforma izražava želju da Sandžak, pored Vojvodine, Srbije, Crne Gore i Kosova bude jedna od pet federalnih jedinica. Pored toga, ukazuje se na mogućnost riješavanja pozicije Sandžaka za slučaj da uslijedi podjela Srbije i Crne Gore na dvije neovisne države, tako što bi Sandžak u cijelini pripao Srbiji ili u cijelini pripao Crnoj Gori, što se iz današnje perspektive može smatrati subverzivnim djelovanjem protiv nezavisnosti Crne Gore.
Tek u novije historijsko vrijeme, uvidjevši opasnosti od velikosrspke politike, Bošnjaci Sandžaka jasnije definiraju i postavljaju zahtjeve o svom političkom statusu. U tome su Bošnjaci Sandžaka realni jer za sebe traže riješenja uz poštivanje osnovnih principa ravnopravnosti i međunarodnih standarda u oblasti ljudskih prava i fundamentalnih sloboda za građane, narode i nacionalne manjine. U tim okvirima Bošnjaci Sandžaka žele ostvariti svoju političku zaštitu putem ustavnih riješenja kojima ne dovode u pitanje suverenitet Srbije i Crne Gore. Naprotiv, Bošnjaci prihvataju i Srbiju i Crnu Goru kao svoje države . Bošnjaci traže «specijalni status» Sandžaka, tako da ova pokrajina ima svoj ustav, skupštinu, vladu, zakonodavstvo, sudstvo, policiju, svoje obrazovanje, zdravstvo i druge najvažnije životne funkcije, a da globalna državna infrastruktura bude u nadležnosti država Srbije i Crne Gore kao što su vojska, komunikacijska infrastruktura, ekologija…
Slično ovome zahtijevu, bila bi i ustavna riješenja o regionalizaciji Srbije i Crne Gore u cjelini, gdje bi Sandžak, uglavnom sa naprijed navedenim nadležnostima imao isti status kao i ostale regije, samo što tada Sandžak ne bi bio u «specijalnom statusu» jer bi se u takvom statusu nalazile i ostale regije Srbije i Crne Gore. U prilog takvim težnjama Bošnjaka u Sandžaku idu i političke težnje u Vojvodini gdje se desetak političkih partija zalažu za autonomiju Vojvodine. Pod pritiskom takvih inicijativa politički faktori i lideri u Srbiji razmišljaju o regionalizaciji. Ubijeni premijer Srbije Zoran Đinđić se zalagao za promjene Ustava Srbije, kojim bi se afirmirale regije kao oblik decentralizacije vlasti i jačanja lokalne samouprave.
Poseban problem Sandžaka
Poseban problem koji se odnosi na politički položaj Bošnjaka Sandžaka i cijele Srbije i Crne Gore, odnosi se na činjenicu da šest općina pripadaju Srbiji (Novi Pazar, Tutin, Priboj, Prijepolje, Nova Varoš, Sjenica), a sedam pripadaju Crnoj Gori (Bijelo Polje, Rožaje, Plav, Berane, Pljevlja, Gusinje, Petnjica). Obzirom na ovu okolnost, građani Sandžaka su u nekoj vrsti asimetrične političke pozicije, što je kao problem došlo do jačeg izražaja u konkretnom slučaju «razdruživanja» Srbije i Crne Gore u posebne samostalne i neovisne države.
Zbog političke složenosti koju sobom nosi pitanje osamostaljivanja Crne Gore, kao i zbog nekih uticaja od međunarodne zajednice, na referendumu o osamostaljenju Crne Gore, Bošnjaci i Albanci su glasali pozitivno. Tada je nastupila nova politička realnost za Bošnjake, što je uticalo na političku organiziranost Bošnjaka u pravcu još veće potrebe za jedinstvom u svakom pogledu.
U tom pogledu značajno je što su se ranije, septembra 2002. godine, ujedinile u jednu bošnjačku partiju sve bošnjačke političke partije Plava i Rožaja (SDA, Samostalna SDA, Stranka nacionalne ravnopravnosti, Bošnjačko muslimanski savez), a SDA Crne Gore promijenila je naziv u “Bošnjačku demokratsku alternativu Crne Gore”. Naziv “Bošnjak” je zasmetao dijelu inteligencije pa su ubrzo zatim, sredinom 2003. godine, 460 muslimanskih intelektualaca iz Podgorice uputili apel javnosti protiv “pokušaja asimilacije crnogorskog muslimanskog naroda”. Na ovo je reagirao “Forum Bošnjaka”. Organiziran je skup na kome su isticani zahtijevi da se u Crnoj Gori ozvaniči naziv “Bošnjak” jer je to već učinjeno u Srbiji, te je uslijedila Deklaracija da se muslimani mogu izjašnjavati kao “Bošnjaci”. Tome su se suprostavili jedan broj muslimana iz Podgorice i sa juga Crne Gore.
Bošnjaci Crne Gore danas su organizirani u nekoliko različitih političkih partija te su u koaliciji sa vladajućim DPS-om Mila Đukanovića i zauzimaju veoma važne pozicije u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti. Međutim, brojni intelektualci upozoravaju na suptilne metode asimilacije bošnjačkog stanovništva u ‘Crnogorce’ po nacionalnom opredjeljenju, čime se želi neutralizirati ekspanzija srpskog nacionalnog i političkog uticaja u ovoj zemlji, koji je generalno usmjeren protiv njene nezavisnosti i članstva u NATO paktu.
Interesantan je pokazatelj da Bošnjaci čine 14,6% stanovništva Crne Gore, što je približno kao zastupljenost Hrvata u BiH. Međutim, nikada Bošnjaci u Crnoj Gori nisu postavljali radikalne političke zahtijeve zbog takvog svog brojčanog prisustva. To je mnogo drugačije u odnosu na Hrvate u BiH, gdje se njihovo brojčano prisustvo uzima kao osnova za političke zahtijeve koji su po nekim pitanjima opravdani, ali u nekim pitanjima izlaze van granica realnosti i pokazuju ambicije da dođu do političkih pozicija koje će im poslužiti da dominiraju kao manjina, a uz to osporavaju teritorijalni integritet države gdje žive.
Autonomija Sandžaka u vidu prekogranične regije, koja ne bi ugrožavala teritorijalni integritet i suverenitet bilo koje od država u čijem se sastavu danas nalazi Sandžak, jedna je od ideja koja se u posljednje vrijeme često spominje u javnosti u svjetlu procesa pridruženja Srbije i Crne Gore EU.
Nastavit će se…
(Global CIR/Amel Jašarević)
3 Trackbacks
[…] SANDŽAK-NEISKORIŠTENA PRILIKA (III): Političko organizovanje Bošnjaka Sandžaka i zahtjevi za a… […]
[…] SANDŽAK-NEISKORIŠTENA PRILIKA (III): Političko organizovanje Bošnjaka Sandžaka i zahtjevi za a… […]
[…] PRILIKA (II): Raskorak između normativnih i realnih prava Bošnjaka u Sandžaku SANDŽAK-NEISKORIŠTENA PRILIKA (III): Političko organizovanje Bošnjaka Sandžaka i zahtjevi za au… Objavljeno […]