O APSURDIMA BH. PRAVOSUĐA: Zaštita vrijednosti i autoriteta odbrane BiH mora biti sistematska, a ne kampanjska!

Povod za pisanje ovog teksta i sagledavanje apsurda u praksi bh. pravosuđa jeste prvostepena presuda Općinskog suda u Sarajevu kojom je odbačena Tužba sina i dvije kćeri Alije Izetbegovića, protiv Milorad Dodika za klevetu da je njihov otac u Drugom svjetskom ratu bio na strani fašista.

Apsurd ispoljen putem odbacivanja te Tužbe, samo je jedna u nizu anomalija koje izazivaju sumnje da unutar bh. pravosuđa bitan utjecaj imaju politike koje iskrivljeno tumače i cijene  uzroke, tokove i posljedice predratne, ratne i poratne krize u BiH. Tipičan primjer koji dodatno potvrđuje navedene sumnje jeste i danas objavljena (2.4.2019.) presuda Općinskog suda u Sarajevu, prema kojoj umirovljeni general Armije RBiH treba isplatiti 1.000 KM Fahrudinu Radončiću ‘na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda nastale objavljivanjem knjige „Lažovi i ubice“ iz 2013. godine’.

Da stvar bude gora, sarajevski Općinski sud presudio je u korist čovjeka koji je nanio nesagledivu štetu ugledu i časti cijele države, njenog predsjednika, Armije R BiH i svih ljudi koji su stali u odbranu ove zemlje kada je to bilo najpotrebnije, onda kada je na Prištinskom specijalnom sudu izjavio da je za početak rata u BiH odgovorna ‘bošnjačka državna mafija’. Takva izjava, data na međunarodnom sudu, prošla je bez sudskog epiloga u BiH, ali i bez značajnije reakcije javnosti, što samo po sebi upozorava da smo kao društvo, ali i kao narod, doživjeli moralno posrnuće jer nismo u dovoljnoj mjeri stali u odbranu onoga što svaki drugi narod smatra svetinjom, a to je čast i ugled države, njenog prvog predsjednika i što je najznačajnije, očuvanje sjećanja na časnu borbu za nezavisnost.

Ko pomaže u  rehabilitaciji krivaca za uzroke i posljedice rata u BiH ’92-’95?

Politika odgovorna za uzroke i posljedice oružane agresije na RBiH, u neovisnom pravosuđu vidi prepreku svojim težnjama da krivnju u tom pogledu sa sebe prebaci na ključne političke i državne faktore i njihove lidere koji su orgnizirali pravednu i nužnu odbranu svoje domovine. U takvim težnjama, za politiku odgovornu i krivu za uzroke i posljedice rata u BiH, „najrentabilnija“ meta iskrivljenog predstavljanja je, upravo ličnost i historijska uloga predsjednika Alije Izetbegovića, ali i njegovih najbližih saradnika. Ako postignu svoje ciljeve optuživanja i okrivljivanja Izetbegovića za uzroke i posljedice rata, onda će postići glavni cilj rehabilitacije na svojoj agresorskoj strani stvarno odgovornih u tom pogledu. Za postizanje tih ciljeva, politici odgovornoj i krivoj za uzroke i posljedice rata u BiH, nužno su potrebni apsurdi kakav je ispoljen odbacivanjem Tužbe koju je protiv Dodika podnijela porodica Alije Izetbegovića.

Efikasna zaštita vrijednosti i autoriteta odbrane  RBiH 1992.-1995. godine, podrazumijeva da borba protiv anomalija u bh. pravosuđu ne bi trebala biti kampanjska, svedena na slučajeve u kojima se direktno napada predsjednik Izetbegović. Ta borba treba biti sistematska, kontinuirana, planska i organizirana s ciljem argumentiranog, principijelnog rasvjetljavanja i razobličavanja anomalija u praksi bh. pravosuđa. Samo tako ima izgleda da se postigne potrebna mobilnost u principijelnoj i pravednoj borbi s ciljem zaštite vrijednosti i autoriteta odbrane RBiH, jer se čak i teže posljedice po te vrijednosti i autoritete, postižu indirektinim napadima na ličnost i djelo Izetbegovića, u slučajevima kada se ne pominje njegovo ime. Zato, pažnju javnosti treba usmjeriti na sve slučajeve težih anomalija u bh. pravosuđu kojima se, na štetu istine o uzrocima i posljedicama rata u BiH, skrnavi pravosudna neovisnost.

Stiče se utisak, da ako je predmet Tužbe koju je porodica Alije Izetbegovića podnijela protiv Dodika dodijeljen sudiji koji je lično, ideološki i politički kontaminiran utjecajima omalovažavanja i iskrivljenog predstavljanja Izetbegovićeve  uloge u historijskim okolnostima afirmacije i odbrane RBiH, da je u tom slučaju isključena šansa da Dodik bude sankcioniran zbog neistina koje je iznosio napadajući Izetbegovića. Upravo zato, nikakvi dokazi o istini da je Izetbegović bio na strani antifašističkog pokreta u Drugom svjetskom ratu, ne bi pomogli njegovoj porodici da na Općinskom sudu u Sarajevu dokažu da je Dodik protiv njihovog oca lansirao i širio klevetničke neistine.

Niko, niti može, niti treba osporavati sudijama da imaju svoja lična politička uvjerenja, ali ih treba maksimalno činiti odgovornim da poštuju  zakon i profesionalne obaveze, što se po mnogima nije poštovalo u odlučivanju po pomenutoj Tužbi Izetbegovićeve porodice protiv Dodika za klevetu.

Neki od teških apsurda u praksi Općinskog suda u Sarajevu

Imajući u vidu naprijed navedeno o apsurdnoj presudi kojom je Dodik oslobođen odgovornosti za klevete protiv Alije Izetbegovića, građanima koji su sudbinski zainteresirani za pravnu državu, vladavinu zakona i neovisno pravosuđe, nužno treba ukazati na neke anomalije u praksi Općinskog suda u Sarajevu.

 Općinski sud u Sarajevu nije ujednačio praksu pri tretiranju dokaza u obliku dokumenata nastalih u vrijeme rata na strani agresora i na strani branitelja RBiH. U nekim  predmetima takva dokumenta se prihvataju kao dokaz bilo da ih koristi strana koja tuži, bilo da ih koristi strana koja se brani od optužbi, a u nekim drugim predmetima istog karaktera, takva dokumenta kao dokaz se odbacuju, sa posljedicama na štetu pravde, istine i neovisnosti pravosuđa u vršenju pravosudnih uloga.

Ničim kao dokumentima i izjavama svjedoka nije moguće rasvijetliti istinu o događajima, ljudima, raznim činiocima, domaćim i izvanjskim akterima ratne zbilje u BiH. Zato je obaveza pravosuđa da dokaze u obliku ratnih dokumenata uvažavaju, u svakom predmetu nepristrasno tretiraju po istim kriterijima, a ne da se zagonetno, čudno, kao dokaz u predmetima istog karaktera negdje prihvataju a negdje odbacuju. Zanimljivo je da se takva dokumenta odbacuju u slučajevima gdje se putem njih dokazuje odgovornost za podstrekavanje na ubistva i učešće u izazivanju haotičnog stanja, uz ometanje da faktori sigurnosti u sistemu odbrane RBiH, u najtežim ratnim vremenima, spriječe teške, katastrofalne posljedice za ljude i materijalna dobra. 

Na upit Općinskog suda Sarajevo, Ministarstvo odbrane, dopisom je odgovorilo da se dokumenta sa oznakom „strogo povjerljivo“ osporavana od nekih strana u postupku, mogu koristiti u sudskom postupku.  Čak ni to nije bilo dovoljno da se dokumenta osporavana na štetu istine, uvrste u dokaze, niti da o autentičnosti tih dokumenata svjedoče osobe koje su tokom rata ta dokumenta u okviru svojih službenih obaveza pripremala i koristila. 

Kao i dokumenta nastala u toku rata, u praksi Općinskog suda u Sarajevu, istu sudbinu imaju i svjedoci koji u dokaznom postupku mogu potvrditi autentičnost bitnih ratnih dokumenata. Takvi svjedoci su bili nosioci pripreme bitnih dokumenata i njihove zvanične primjene u ratnim uslovima. Zanimljivo je da se ne dozvoljava svjedočenje o autentičnosti upravo onih dokumenata koje Općinski sud odbacuje iako su uvjerljiv dokaz o onome što se u takvim predmetima tretira u vezi sa podstrekavanjem na ubistva, u vezi sa izazivanjem haotičnih sukoba, te u vezi ometanja nadležnih da spriječe haotične sukobe i katastrofalne posljedice po ljude i materijalna dobra.

U istim predmetima gdje su se odbacivali dokazi u obliku dokumenata i svjedočenja,  čak se nije dozvoljavalo pominjanje inkriminiranih osoba, jer je to navodno, neki viši interes, iako je i za sudije i za ostale učesnike u takvim predmetima sasvim jasno da je u cilju rasvjetljavanja istine, nužno pominjanje upravo tih osoba.

U praksi Općinskog suda u Sarajevu, čudno je diskriminacijsko tretiranje klauzule „strogo povjerljivo“ koju nose većina ratnih dokumenata.  Stotine hiljada takvih dokumenata nastalih u ratu kroz djelovanje agresorskih strana i kroz djelovanje sistema odbrane RBiH,  koriste domaći i međunarodni sudovi, sa osnovnim ciljem da se rasvijetli istina o događajima i ljudima što se tretiraju u konkretnim sudskim predmetima.  Ni jedna nepristrasna i neovisna pravosudna institucija po osnovu oznake da su „strogo povjerljiva“ ne osporava validnost ratnih dokumenata i svjedočenje o njihovoj autentičnosti, osim što to, selektivno samo u nekim predmetima, nelogično i tendenciozno, pristrasno,  osporava Općinski sud u Sarajevu. Dakle, u nekim predmetima na Općinskom sudu u Sarajevu, klauzula „strogo povjerljivo“ ne smeta da ratna dokumenta uvrsti u dokaze, a u nekim drugim predmetima, takva klauzula smeta ako neka od strana u postupku želi istinu prikriti, relativizirati ili zanemariti činjenice iz tih dokumenata.

Ako su takva dokumenta sa oznakom „strogo povjerljivo  validna u nekim predmetima, valjda bi trebala biti validna i za sve predmete istog karaktera. Taj logički kriterij, Općinski sud u Sarajevu je u nekim slučajevima poštovao, a u nekima ne, što izaziva sumnje o političkim utjecajima na pravosuđe, što je velika šteta za državu i njen pravosudni sistem. Takva šteta se ne može opravdati ničijim ličnim intersom da se dokumenta sa oznakom „strogo povjerljivo“ u nekim slučajevima smatraju nevalidnim. Oni koji negiraju validnost takvih dokumenata, pošto nikako ne mogu dovesti u pitanje relevantnost i dokaznu vrijednost tih dokumenata, onda izlaz nalaze u isticanju da se ta dokumenta ne mogu uzimati kao dokaz na sudu i koristiti u javnosti jer su „strogo povjerljiva“. 

U čemu je suština ovakve prakse Općinskog suda u Sarajevu?

Za sadržaje dokumenata nastalih u aktivnostima sukobljenih oružanih snaga tokom rata u Bosni i Hercegovini 1992.-1995. godine,  ispoljavan je veliki interes domaće i šire javnosti, medija, naučnih i pravosudnih institucija. Nadležni organi zaduženi za fizičku zaštitu takvih dokumenata su udovoljavali zahtjevima za pregled i kopiranje istih od strane osoba koje se bave naučnim radom ili su kao akteri ratnih događanja pripremali svoja publicistička djela memoarskog ili drugog karaktera. Također, nadležni organi zaduženi za fizičku zaštitu ratnih dokumenata nastalih u aktivnostima oružanih snaga, izvršavali su naloge domaćeg i međunarodnog pravosuđa, tako da su istražitelji o odgovornosti za ratne zločine i branitelji osumnjičenih za takva djela, pregledali i masovno kopirali dokumenta sa oznakama tajnosti – „strogo povjerljivo“. Kopije mnoštva takvih dokumanata su objavljene na internet portalima, što je široj javnosti općepoznato. Prema tome, besmisleno je govoriti o tajnosti tih dokumenata.  

Korištenje arhive Armije Republike Bosne i Hercegovine za pravosudne, publicističke i naučne potrebe, omogućeno je donošenjem Pravilnika o zaštiti i korišćenju arhivske građe i arhivskog materijala … broj 02-4/15-86  od 23.06.1995. godine, koga je propisao komandant Generalštaba. U članu 30.  tog dokumenta je navedeno: „Arhivska građa vojnih formacija sa teritorije koja obuhvata Republika Bosna i Hercegovina nastala do konca rata-agresije, može se koristiti za naučnoistraživački rad, za potrebe komandi, izdavačku djelatnost i druge potrebe građana RBiH i inostranih naučnih radnika (u daljem tekstu istraživač) kao i za utvrđivanje i dokazivanje prava fizičkih i pravnih lica iz zemlje i inostranstva, ukoliko to nije u suprotnosti sa interesima oružanih snaga i države Bosne i Hercegovine.

Poslije rata, smisao mjera zaštite ratnih dokumenata je bio i ostao spriječavanje njihovog otuđivanja i uništavanja, kao i očuvanje orginalnosti. Poslije rata, spriječavanje oticanja tajnih podataka, niti je bio, niti je mogao biti smisao zaštite tih dokumenata, samim tim što je društveni interes argumentirano i istinito predstavljanje ratnih događanja jer se tako doprinosi izgradnji međunacionalnog povjerenja, stabilnosti i mira u Bosni i Hercegovini, i šire u regiji Balkana.

Pri tome, treba imati u vidu da je rat završen mirovnim sporazumom po kome su uspostavljene institucije BiH na čije čelo i u čiji sastav su došle i osobe koje su bile na agresorskoj strani,  i osobe koje su bile na strani odbrane BiH, tako da su svima njima, jednako dostupna ratna dokumenta koja su, dok je rat trajao bila označena kao tajna. Prema tome, tajnost dokumenata iz rata u BiH je prestala postojati, pa je besmisao da se tretiraju onako kako to u svojoj praksi,  radi nečijih interesa, selektivno, u nekim predmetima čini Općinski sud u Sarajevu, dok u nekim predmetima istog karaktera gdje se ne ispoljava interes za ignoriranje takvih dokumenata,  postupa uvažavajući njihovu dokaznu vrijednost.

U slučaju da je održana zaštita tajnosti tih dokumenata, postavilo bi se pitanje da li birokratska norma o zaštiti tajnosti može da bude iznad interesa društva za istinom, posebno za ratne situcije u kojima su ginuli nevini ljudi. Taj stav o značaju istine, otvara pitanje etike i morala. Niko, a naročito pravosuđe, ne bi smio gaziti elementarne obaveze etičnosti i moralnosti prema žrtvama zločinačke prakse tokom rata u BiH. Oni koji iz ličnih ili bilo kakvih drugih razloga utječu na pravosuđe da se ratna dokumenta ne koriste kao dokaz, djeluju protivno interesima pomirenja, povratka povjerenja i zajedničkog života ljudi različitih nacija i vjera u BiH, jer se zbog tih interesa istina ne smije prikrivati, niti iskrivljeno tumačiti. Istina mora izaći na vidjelo. 

(Global CIR/Amel Jašarević)

PROČITAJTE JOŠ:

Objavljeno u:

Komentiraj