Miloševićevo rušenje Ustava iz 1974. označilo je početak raspada bivše SFRJ

Jučer je u Rusiji umrla Mira Marković, supruga balkanskog kasapina Slobodana Miloševića, jedan od posljednjih svjedoka događaja i procesa devedesetih godina koji je mogao aktivno ili posredno učestvovati u ključnim odlukama tadašnjeg srbijanskog i jugoslovenskog političkog vrha. Mnoge tajne odnijela je sa sobom u grob, ali njena smrt dobar je povod da se u nekoliko rečenica objasni i sam raspad bivše SFRJ,  kao i ključna uloga Miloševića u tom procesu.

Ustavom  iz 1974. SFRJ je bila regulirana kao  složena federativna država sastavljena od šest republika i dvije pokrajine u sastavu Srbije (Kosovo i Vojvodina), koje su istovremeno i konstitutivni elemenat Federacije. Kao narodi u SFRJ Ustavom su spomenuti  Srbi, Crnogorci, Makedonci, Muslimani (kasnije Bošnjaci), Hrvati i Slovenci, a nacionalne manjine su bile Albanci, Turci, Romi … Dakle, Muslimani/Bošnjaci su tretirani kao ravnopravan narod sa ostalim narodima, nisu bili nacionalna manjina.  Ustavom današnje BiH, regulirano je da su Srbi, Hrvati i Bošnjaci konstitutivni narodi, a da se ostali svrstavaju u nacionalne manjine.

Međunacionalni odnosi u SFRJ bili su koncipirani po ideologiji bratstva i jedinstva naroda i nacionalnih manjina, dakle svih. Međutim, ideologija i praksa bratstva i jedinstva je u provedbi bila pogrešno postavljena jer su se ljudi svih nacionalnosti tretirali na način da su pogodniji za bratstvo i jedinstvo, ako se više distanciraju od nacionalnih i kulturalnih obilježja, uključujući i vjerski identitet.

Izetbegovićeva privrženost demokratiji i slobodi, najveća prepreka agresorskim, ekspanzionističkim i genocidnim namjerama Miloševića, a kasnije i Tuđmana

Predsjednik RBiH  Alija Izetbegović zastupao je mišljenje da su ljudi koji su privrženi svom nacionalnom identitetu prikladni za zajednički život  ako se afirmiraju stavovi i praksa međunacionalnog priznavanja, uvažavanja i toolerancije. Velikosrpska ideologija, kao i velikohrvatska, nisu nikada prihvatile priznavanje Bošnjaka (tada Muslimana sa veliko ‘M’), jer su ih tretirali kao Srbe ili Hrvate koji su primili islam i kao takvi se po njihovim iskrivljenim shvatanjima navodno ‘ trebaju vratiti svojoj pradjedovskoj kršćanskoj vjeri’. Rigidniji među njima su pak Bošnjake negirali smatrajući da su oni ‘Turci’ i da po tom osnovu za njih na ovim prostorima nema mjesta.

Oružana agresija na RBIH je bila motivirana uništenjem Bošnjaka po matrici  „jednu trećinu pobiti, jednu trećinu protjerati, a jednu trećinu asimilirati njihovim pokrštavanjem“. Sve te tri metode uništavanja Bošnjaka na ovim prostorima ispoljene su u toku oružane agresije na RBiH.

U takvim okolnostima Alija Izetbegović je sa svojim istomišljenicima identificirao velike opasnosti za Muslimane/Bošnjake, s tim da je opstojnost Muslimana povezana sa opstojnošću Bosne i Hercegovine kao države, koja je u sastavu SFRJ bila sa karakterom republike koja je dio svog suvereniteta prenijela na federalne institucije u Beogradu. Izetbegović nije imao nikakvih namjera niti uslova da organizira neku unitarnu državu jer bi takva država podrazumijevala hegemoniju, koja je bila strana Izetbegovićevom odgoju, njegovoj privrženosti slobodi i demokratiji. Izetbegović je posljednji čovjek od šest milijardi ljudi koliko ih je bilo tada, koji bi mogao učiniti bilo šta na štetu bilo kojeg čovjeka, a kamoli na štetu svojih komšija Srba i Hrvata sa kojima je želio zajednički život jer bez potvrde pozitivne prakse zajedničkog života nije moglo biti govora o opstanku države BiH.

To što je želio Izetbegović, otvoreno je govorio, pa su agresorske ideologije shvatile da je ideja zajedničkog života, odnosno da je Izetbegovićeva privrženost demokratiji i slobodi, najveća prepreka njihovim ekspanzionističkim i genocidnim namjerama prema Muslimanima i prema državi BiH. Zato su organizirali strahovitu propagandu da Izetbegovića predstave da je unitarista koji želi uspostaviti hegemoniju nad Srbima i Hrvatima u BiH, čime su motivirali Srbe i Hrvate da se uključe u oružanu agresiju na RBiH, tumačeći da tako brane Srbe i Hrvate od nepostojeće opasnosti, Izetbegovićevog unitarizma i islamskog poretka. To je ustvari bila propagandna zamjena teza, koja i danas traje.

Izetbegović se zalagao za opstanak Jugoslavije

Bošnjački narod Sandžaka, Izetbegović nikada nije huškao protiv njihove države Srbije. Naprotiv, Izetbegović se zalagao da Bošnjaci u Sandžaku budu lojalni svojoj državi Srbiji, odnosno zalagao se da Srbija bude demokratska zemlja u kojoj će Bošnjaci moći, demokratskom političkom borbom ostvariti svoja kulturna i nacionalna prava, demokratskim metodama. To što se Izetbegović zalagao da Bošnjaci Sandžaka poštuju državu Srbiju, bila je ustvari poruka da i Srbi u BiH, po istom modelu treba da budu lojalni svojoj domovini BiH.

Na kraju, Izetbegović se istinski zalagao za opstanak Jugoslavije. SDA koju je osnovao Izetbegović, bila je organizirana na cijeloj teritoriji Jugoslavije, a ne samo u BiH. Izetbegović je tražio da SFRJ bude ili federacija ili konfederacija, što se već bude dogovorilo, ali da obavezno u svakoj varijanti treba da bude demokratska, da u njoj BiH bude ravnopravna sa ostalim republikama, a da Muslimani/Bošnjaci budu ravnopravni sa ostalim narodima, što je Izetbegović naglasio u svom intervjuu za ‘Borbu’, 1990. godine.  Posljednji pokušaj očuvanja kakve-takve Jugoslavije bio je kroz inicijativu Izetbegović-Gligorov gdje se predlagala asimetrična Federacija, što ni Milošević ni Tuđman nisu htjeli uzeti u ozbiljno razmatranje.  

Ove uvodne napomene veoma su  važne kada govorimo o uzrocima i krivcima za raspad bivše države. 

Miloševićevo rušenje Ustava iz 1974. označilo početak disolucije SFRJ

Slobodan Milošević, rušenjem Ustava iz 1974., ustvari, počinje disoluciju Jugoslavije, ukidajući ovlasti autonomnim pokrajinama Vojvodini te Kosovu i Metohiji, pravdajući to  navodnom ugroženošću srpskog naroda i vršeći tako unitarizaciju Srbije pod parolom ‘Srbijo iz tri dijela, ponovo ćeš biti cijela’. Praktično, Milošević tim potezima počinje sa realizacijom Memoranduma SANU-a objavljenog 1986. godine. 

Memorandum SANU rehabilitira sadržaje predjugoslavenskih srpskih politika iz vremena kada se težilo ostvarenju projekta Velike Srbije. U jednom moderniziranom obliku, on ne odstupa od već poznatih velikosrpskih programa “Načertanije”,”Srbi svi i svuda”, “Homogena Srbija”.   Da se politika Miloševića kretala po uputama Memoranduma SANU-a, jasno pokazuje i politički angažman njegovog koautora Dobrice Ćosića koji je tokom 1989. i 1990. godine pomagao u osnivanju srpskih nacionalnih stranaka u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a izabran je i za prvog  predsjednika SRJ odlukom Savezne skupštine 15. juna 1992. godine.

Simptomatično je da je osuđeni ratni zločinac Radovan Karadžić, imao svesrdnu podršku tog istog Slobodana Miloševića kada se, pokušavajući  osporiti i blokirati referendum o nezavisnosti BiH, pozivao na prava Srba kao konstitutivnog naroda u BiH po Ustavu iz 1974., koji je Milošević prethodno prvi urušio, a sa druge strane optužujući Aliju Izetbegovića da želi disoluciju Jugoslavije i stvaranje unitarne BiH, što je kako smo ranije objasnili čista glupost i zlonamjerna zamjena teza. Slično se dešavalo kada su u pitanju i pozivi na zaštitu prava Srba kao navodno konstitutivnog naroda u Hrvatskoj, budući da su iz istog Ustava crpili svoja prava. Takvim manipulacijama srpski politički vrh želio je zadržati hegemoniju nad cijelom Jugoslavijom, negirajući drugim narodima osnovna prava proistekla iz Ustava 1974. godine.

Na osnovu istog Ustava iz 1974. i istog jednom stečenog prava i Bošnjaci/Muslimani Sandžaka su tražili putem MNVS-a (kasnije BNVS-a) ta ista nacionalna prava u Sandžaku, što im je uskraćeno na početku Žabljačkim ustavom iz 1992. godine. Tada je u SRJ prema pocjenama nevladinih organizacija i analitičara živjelo oko 650.000 Muslimana, koji se u atmosferi nesigurnosti i životne ugroženosti nisu smjeli svi popisati kao Muslimani, već se dio njih izjasnio kao Jugosloveni, neopredjeljeni ili na drugi način.  Diskriminatorske odredbe tog Ustava  potvrđene su i ‘Koštunicinim ustavom’ iz 2006. godine, koji je otišao korak dalje ističući početnom rečenicom kako je Srbija ‘država srpskog naroda i ostalih građana’, kao i donošenjem himne ‘Bože pravde’  gdje se spominju ‘srpske zemlje’.  

Tako je izbjegnuto formiranje Doma naroda u Srbiji, koji je kao što je to slučaj u BiH, trebao brinuti o zaštiti kolektivnih interesa manjinskih naroda. Dakle, Bošnjaci Sandžaka nisu željeli secesiju, nego su uvidjevši da im Miloševićev režim neće garantovati osnovna ljudska prava, preplašeni opozicijom oličenom u SPO-u, koja je zagovarala tradiciju četništva te radikalima Vojislava Šešelja, huškača i zagovornika tzv. Velike Srbije i ujedno glasnogovornika Miloševićevog režima, organizovali su MNVS kao jedini vid zaštite njihovih kolektivnih i političkih prava. Kasnije je u Sandžaku  proveden referendum u kojem se prvenstveno tražila autonomija. Referendumsko pitanje  je  glasilo: «Da li ste  za potpunu političku i teritorijalnu  autonomiju Sandžaka sa pravom priključenja jednoj od  suverenih republika?»

Dakle, više je nego jasno kako je proces disolucije Jugoslavije počeo jednostranim rušenjem ustava SFRJ iz 1974. Od strane Slobodana Miloševića, te da je sve ono što se dešavalo kasnije bilo samo reakcija na akcije srpskog republičkog i saveznog rukovodstva. Stoga, propagandni stavovi srpske političke i intelektualne elite, kako su Hrvati ili Bošnjaci počeli rat ‘secesijom’ ne pije vode i sigurno je jedna  zlonamjerna zamjena teza koja traje do danas, a kojom se krivica za stradanja devedesetih pokušava proicirati na samu žrtvu.

U slučaju BiH, Izetbegovićeva privrženost demokratiji i slobodi, bila je najveća prepreka agresorskim,  ekspanzionističkim i genocidnim namjerama Miloševića i srpske intelektualne i vjerske elite, dok je herojska odbrana BiH od agresora kroz organizaciju Armije RBiH, koja danas slavi svoj rođendan, ostala jedina svijetla tačka u cjelokupnom zbiru dešavanja na području bivše Jugoslavije s kraja prošlog stoljeća.

(Global CIR/Amel Jašarević)

1 Komentaron this Post

  1. Mirvad Kurić na tabletama.

    Reply

Komentiraj