GENERAL FIKRET MUSLIMOVIĆ O SUMRAKU JUGOSLAVIJE: Putevi i načini pretvaranja JNA u četničku vojsku i moj obračun sa vlastitim iluzijama

Profesionalna je i moralna, a posebno patriotska obaveza kadrova svih profila, pa i oficira bivše JNA, da u granicama svojih spoznaja, zarad informisanja šire javnosti, kao i suda povijesti, istinito i objektivno iznesu sve bitne političke i druge okolnosti koje su dovele narode BiH – Bošnjake, Hrvate, Srbe i ostale – u tragičnu ratnu situaciju u kojoj je genocid nad Bošnjacima i Hrvatima tako monstruozan i zlikovački da će ga se, sasvim sigurno, postidjeti svaki emocionalno zreo Srbin, jer će razloga za stid, uz činjenicu da u ovom ratu ginu i Srbi, biti mnogo.

U pogledu razjašnjavanja bitnih okolnosti koje su dovele do ratne tragedije u BiH, budući da sam bio potpukovnik JNA, želim da iznesem sve što znam o dešavanjima i u toj, sada ozloglašenoj armiji, jer sam obavljao istaknute rukovodeće funkcije u Službi vojne bezbjednosti, uglavnom u Sarajevu, gdje sam pet godina bio na položaju predviđenom za čin pukovnika, a pred napuštanje te armije (22.9.’91) pohađao sam Ratnu školu u Beogradu, koja je bitan uvjet za proizvođenje u čin generala.

Sve ovo navodim zbog potrebe da čitaoci ovog teksta mogu bar približno pretpostaviti u kojim pravcima i do kojih granica se protežu moje spoznaje, jer su one, sasvim je sigurno, značajne ali nisu takve da bi detaljnije razjasnile gibanja u samom vrhu vojnog rukovodstva bivše SFRJ, u kojem je počinjena velika izdaja i prevara ne samo za pripadnike bivše JNA nego i za sve narode koji su živjeli u Jugoslaviji. Akt izdaje u vojnom rukovodstvu bivše SFRJ postao je izvorištem zla koje se ne pamti u povijesti čovječanstva, ali se istovremeno mora znati da je izdaja u tom vojnom vrhu samo jedna od posljedica koja je proizašla iz činjenice da su se monstruozne velikosrpske ideje i četničko fašistička politika, ilegalno, polulegalno i kamuflirano regenerirale na prostoru bivše SFRJ sve vrijeme poslije Drugog svjetskog rata, tako da su ratovi koji se sada vode u Hrvatskoj i BiH samo produžetak uporne i sulude želje velikosrpske politike da upotrebom bivše JNA, koja je prethodno pretvorena u četničku vojsku, postigne isto one ciljeve za koje se Draža Mihajlović na čelu koljačke četničke vojske borio i u vrijeme Drugog svjetskog rata.

Piše: general Armije RBiH Fikret Muslimović

Takav kontinuitet velikosrpske politike i četništva, koje se poslije Drugog svjetskog rata maskiralo komunističkom ideologijom, sigurno će biti krupno upozorenje svim budućim generacijama, posebno Hrvatima, Bošnjacima, Albancima, Makedoncima i Mađarima da ne budu naivni kao što je bila generacija prije njih i da na našem lošem iskustvu, kao i na činjenicama o ratnim zločinima, odnosno genocidu nad Bošnjacima i Hrvatima, budu dovijeka obazrivi u odnosu na velikosrpsku i četničku politiku, jer će opasnost te politike i poslije ovog rata, što otvoreno, što maskirano, i dalje biti prijetnja uništenju svih na ovim prostorima koji nisu Srbi. Zbog toga je potrebno da politički i vojni poraz velikosrspke politike i četništva u ovom ratu budu što temeljitiji, kako bi sam srpski narod jednom zauvijek shvatio da ga velikosrpska i četnička politika vodi u propast samim time što je u svojoj biti u pitanju fašistička ideologija koja ‘sreću’ za srpski narod temelji na zlu i nesreći za druge narode na Balkanu. Srbi će valjda shvatiti da načini ostvarivanja sreće za njih moraju biti ograničeni potrebom da i drugi ljudi koji žive oko njih budu također sretni. Nesreća za Bošnjake i Hrvate u BiH nikada ne može donijeti sreću Srbima.

Narod BiH je posljednjih godina uočavamo da se bivša JNA instrumentalizira u pravcu ostvarivanja fašističkog koncepta velike Srbije, pa je posebno JNA postala omražena isto onoliko koliko je u bošnjačkim i hrvatskim masama omražena politika Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića, koju, sasvim je sigurno, ne podržava ni značajan broj Srba u Srbiji. U BiH i drugim krajevima bivše SFRJ oficiri JNA su posljednje godine u kojima se raspada SFRJ preživljavali izuzetno teško, tako i njihov narod, ali su oficiri imali dodatni razlog za psihičke lomove i teškoće. Razlog toga nalazio se u činjenici da su bili u JNA za koju su i sami, svakim danom, sve više protiv njihovih naroda, te da će takvom upotrebom JNA kao oružane sile i oni, svaki pojedinačno, biti angažirani protiv naroda iz koga su ponikli.

Psihički lomovi i poteškoće za oficire JNA odvijali su se u tjesnacu koji je bio omeđen spoznajom da fašista Slobodan Milošević ima glavni uticaj na vojno rukovodstvo i na upotrebu JNA pustim nagađanjem da će ipak pobijediti razum i bez rata biti sačuvana Jugoslavija. Takvu nadu pružale su političke inicijative koje su nuđene iz svih republika, a koje Srbija i Crna Gora nisu prihvatile, što se naročito odnosi na koncept koji su ponudili predsjedndik RBiH Izetbegović i predsjednik Republike Makedonije Gligorov. Postojala je nada da će Srbija i Crna Gora, zbog loših iskustava u prethodnim ratnim dejstvima JNA, u Sloveniji i Hrvatskoj, pritiska međunarodnog javnog mnijenja i djelovanja dijela opozicije u Srbiji i Crnoj Gori, ipak izbjeći rat u BiH te da će se BiH na miran način osamostaliti, a dijelovi JNA na njenoj teritoriji transformirani u bh. armiju. Sa druge strane, postojali su snažni politički i psihološki pritisci koji su proizilazili iz klime da je napuštanje JNA vrhunac izdajstva, čime su oficiri koji su pomišljali da napuste JNA, kao i njihove porodice, stavljeni na stub srama; zatim neizvjesnost za ličnu i porodičnu sudbinu u slučaju napuštanja JNA, čime bi bila ugrožena njihova fizička sigurnost pa i materijalna egzistencija; zatim činjenica da aktuelni organi vlasti u BiH nisu mogli organizirati prihvat oficira koji bi napustili JNA, niti je iz političkih razloga, koje ću u ovome tekstu objasniti, bilo uputno da se organi vlasti BiH u tom pravcu, bar legalno angažiraju.

Iako posljednjih 7 mjeseci pred rat u BiH nisam kontaktirao s oficirima JNA, jer sam u to vrijeme provodio najteže dane prilagođavanja iz oficirskog u civilni život, sasvim pouzdano znam, prema klimi i raspoloženju dok sam bio u redovima JNA, da nije bilo oficira koji se nije osjećao nesretnim što se nalazi u armiji koja se zloupotrebljava protiv njihovog naroda. Takav osjećaj nije bio karakteristika raspoloženja samo oficira Bošnjaka, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca, Albanaca, Mađara i drugih, nego i mnogih oficira srpske i crnogorske nacionalnosti koji su također priželjkivali ono što i druge njihove kolege. Istina je, svakako, da je značajan broj njih bio u potpunosti naklonjen fašističkom konceptu velike Srbije, tako da je podrška krvolocima Miloševiću i Karadžiću bila glavni sadržaj njihovog djelovanja.

Oficirski sastav JNA je u to vrijeme bio izložen stalnim tumačenjima da je povijesna odgovornost te oružane sile da očuva Jugoslaviju, da su politike rukovodstva Slovenije, Hrvatske, BiH i Makedonie usmjerene ka razbijanju Jugoslavije, a da je politika Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića i Momira Bulatovića, usmjerena ka očuvanju Jugoslavije, da politike ostalih republika ugrožavaju srpski narod, što je bilo popraćeno brojnim političkim manifestacijama u kojima se ‘dokazivala’ ugroženost Srba u što se uključilo, pored političkih rukovodstava i sveštenstvo SPC-a organizirajući brojne vjerske manifestacije istog smisla i sadržaja. Ipak se kao na dlanu vidjelo da je povezivanje za očuvanje Jugoslavije, u toj propagandi, značilo grčevitu i bezobzirnu borbu za ostvarivanje velikosrspkih snova i to na način koji je monstruozniji od svih do sada poznatih fašizama.

Kako se dublje ulazilo u rat koji je JNA vodila u Hrvatskoj čineči tako zločine prema hrvatskom narodu, vojno rukovodstvo je sve otvorenije prihvatalo četničku simboliku, sve je manje imalo argumenata za tvrdnje da se bore za Jugoslaviju i da štite goloruki srpski narod. Laž je bila očita jer se znalo da je Generalštab izveo opsežnu akciju podjele naoružanja čitavom srpskom stanovništvu na cijelom prostoru SFRJ.

Oficiri nesrpske nacionalnosti u JNA, u vrijeme rata u Hrvatskoj, odnosno u vrijeme približavanju ratu u BiH, začuđeno i bespomoćno su posmatrali kako se u JNA umjesto petokrake masovno na kapi nosi četnička kokarda, umjesto zastave SFRJ ističu srpske zastave sa oznakom četiri S, na licima srpski oficiri i vojnici ‘njeguju’ neuredne i prljave brade, što je u cjelini odavalo zaprepašćujući utisak boravka u originalnom četničkom ambijentu. Oni to naravno nisu mogli podnositi, pa ih je to guralo u još veću depresiju i zabrinutost jer su, pored navedenih četničkih obilježja, sve učestalije  morali slušati kako se u jedinicama pjevaju četničke pjesme.  Ostaje čudno kako su generali u Beogradu koji su donosiii odluke po kojima se sve ovo zbivalo mogli zahtijevati i od oficira nesrpske nacionalnosti da se bore za “veliku Srbiju“ pod četničkim znamenjima. Ostaje takoder čudno kako se moglo dogoditi da većina oficira srpske nacionalnosti tako brzo prihvati ambijent četničkih obilježja i stavi se u funkciju politike koja organizira ubijanje nesrp­skog stanovništva s kojima su do juče normalno živjeli.

I inače je bilo interesantno ponašanje oficira srpske nacionalnosti. Oni su slijepo prihvatili propagandne teze o tome da je srpski narod, prema tumačenjima krvoloka Miloševića i Karadžiča, bio ugrožen na prostoru cijele bivše SFRJ. Mnogo puta sam tražio od takvih oficira da mi navedu konkretne primjere iz ponašanja stanovnika bošnjačke nacionalnosti, primjere koji će dokazati da su Srbi bili ugroženi od Bošnjaka. Naprosto, izbjegavali su konkretnost, ponašali su se kao nerazumna, sve više zvjerska bića, pa naposljetku  mnogi takvi oficiri srpske nacionalnosti stali na čelo jedinica koje su vršile neviđene zločine prema Bošnjacima i Hrvatima u Hrvatskoj i BiH.

Sada kada rat u BiH plamti,  kada vidimo kakva je zvjerstva i zločine nad Bošnjacima i Hrvatima počinila fašistička srpsko-crnogorska, odnosno četnička vojska, i to pod komandom istih onih oficira i generala sa kojima smo nekada u JNA pjevali koračinice o borbama partizana iz Drugog svjetskog rata, o Titu i bratstvu jedinstvu, sve u smislu jugoslavenskog patriotizma, često se postavlja pitanje kako je moguće da ti generali, ti oficiri srpske i crnogorske nacionalnosti tako “iznenada” odlutaju od nas koji i dalje mislimo pozitivno o partizanima, Titu i Jugoslaviji. Kako je bilo moguće da su izdajući sve zajedničko, druge narode koji su nastojali očuvati Jugoslaviju optuživali za secesionizam, dok su svojim postupcima očito rušili sve temelje na kojima se mogla očuvati Jugoslavija? Znači, imali smo posla sa ljudima koji su od rođenja prosto vježbali da jedno misle, a nama drugo govore. Znali smo šta govore, spoznali smo da su nas uvijek lagali, a sadašnja zvjerstva koja čine otkriše nam i sve ono što su stvamo mislili.

Program rušenja Jugoslavije radi stvaranja velike Srbije nije mogao biti ostvaren bez rušenja ključnih državnih institucija, što znači da su rušenje ustavnog uređenja SFRJ, osporavanje Ustava iz 1974. godine, rušenje jugoslavenskog karaktera JNA i njeno svođenje na srpsko-crnogorsku četničku vojsku, bili glavni ciljevi “intelektualaca” sa pomućenim umovima koji su koncipirali “Memorandum SANU”. Operacionalizacija ostvarivanja ciljeva tog sramnog dokumenta podrazumijevala je da se za program velikosrpske države vrbuju oficiri, odnosno generali na rukovodećim funkcijama u Saveznom sekeretarijatu za narodnu odbranu, Generalštabu i visokim komandama koje su bile potčinjene Generalštabu, što se kasnije potpuno proširilo i na niže komande i napokon, usložnjavanjem konflikata i ulaskom u rat u Hrvatskoj i BiH, i na gotovo sve oficire srpske nacionalnosti.

Politički stratezi velikosrpskog koncepta su tako za djelovanje u JNA, sa konačnim ciljem njenog svođenja na srpsko-crnogorsku četničku vojsku, vrbovali generala armije Veljka Kadijevića, koji je za svoje pomagače izabrao general-pukovnika Blagoja Adžića, general-pukovnika Miću Čušića, general-putpukovnika Marka Negovanovića i, kasnije, general-majora Aleksandra Vasiljevića, veći broj drugih generala i oficira. Svi koji se nisu poslušno uklopili u politički koncept koji je u JNA, za potrebe velikosrpskih stratega, provodila ova grupa generala postupno su na razne načine izbačeni iz igre. Admiral Petar Šimić je naprijeko “umro” jer nije mogao izdržati tako očito rušenje Jugoslavije, uz istovremena tumačenja da je to što rušioci rade ustvari borba za Jugoslaviju. Prisustvovao sam 14. Kongresu SKJ i dugo posmatrao  Šimićevo zabrinuto i izmučeno lice iz kojeg se čitalo da vodi bitku sam sa sobom zbog toga što je raznim oblicima torture bio spriječen bilo šta učiniti pa i reći na Kongresu protiv onih koji su jurišali da razbiju SKJ, jer je razbijanje tog političkog subjekta bilo u funkciji razbijanja Jugoslavije i stvaranja velike Srbije. Događaji na 14. Kongresu su neizbrisivo pokazali da su delegati iz Slovenije, Hrvatske, BiH, Kosova i Makedonije željeli opstanak SKJ, ali na novim demokratskim osnovama, u vezi s čim je ponuđen i dokumenat koji je to obezbjeđivao, ali su ‘komunisti’, koje sam u vrijeme održavanja Kongresa nazvao srpskim nacional-šovinistima, postavljali uslov da unutrašnji odnosi u SKJ budu zasnovani, kako direktor Milošević kaže, na principima strogog centralizma ili će Kongres propasti, što se na zadovoljstvo srpskih nacional-šovinista, koji su sebe zvali komunistima, i dogodilo. Nemoguće je objasniti kolika je radost tih šovinista bila kada su delegati iz Slovenije napustili kongresnu salu. Gromoviti i dugotrajni aplauz kojim je ispraćeno izlaženje slovenačkih delegata, sa Milanom Kučanom na čelu, iz kongresne dvorane, čini mi koncentrisanim izrazom cjelokupne mržnje koju su u sebe nakupili nacional-šovinisti koji su pod imenom komunista prisustvovali Kongresu. (Milošević se osigurao da na Kongres ne može doći niko ko ne bi učestvovao u takvom aplauzu.) Odlazak slovenačkih delegata iz kongresne dvorane jasno je navijestio raspad Jugoslavije, što eto, ”najveće borce za Jugoslaviju” naročito razveselilo i nagnalo na gromovit aplauz. Isti cilj – istjerivanje iz Jugoslavije radi njenog svođenja na veliku Srbiju – imale su i druge mjere koje su Srbija i Cma Gora poduzimale protiv Slovenije (npr. njihova sramna ek onomska blokada).

Kao ni Petar Šimić, velikosrpskoj politici nije odgovarao ni general-pukovnik Simeon Bunčić. Naime, kada su slovenački delegati napustili kongresnu dvoranu, admiral Petar Šimić je otišao da prisustvuje sjednici Predsjedništva SKJ, a u nekoliko sala dvorane Centra Sava, u Beogradu, okupili su se, radi dogovora o daljem radu Kongresa, delegati po republikama, a delegati iz JNA bili su u posebnoj Sali. Najduže je govorio general-pukovnik Mićo Ćušić. Suština njegovog iziaganja svodila se na ocjenu da se u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH, Kosovu i Makedoniji odvijaju antijugoslovenski procesi.  U ovom smislu duže je govorio o svakoj republici, ali ni riječi nije rekao za stanje u Srbiji. To nije promaklo general-pukovniku Simeonu Bunčiću koji ga je pitao: “Pa dobro, Mićo, ali ti ništa ne reče za Srbiju i Crnu Goru’. Mićo je kratko odgovorio: ‘Znaš ti šta je sa Srbijom i Crnom Gorom, tu nema šta da kažem’. General-pukovnik Mićo Ćušić se, po nivou i sadržaju svog izlaganja, tako predstavio kao nosilac nacional-šovinističke velikosrpske politike u JNA. Ubrzo poslije Kongresa, istina ne tako tragično kao u slučaju admirala Petra Šimića, trag se počeo gubiti i general-pukovniku Simeonu Bunčiču.

Sve je to pokazivalo da su lomovi duboko načeli jedinstvo  vojnog rukovodstva i da budno zvjersko oko Slobodana Miloševića, posredstvom pouzdanih generala, motri stanje u JNA i  poduzima sve kako bi odanost velikosrpskom Miloševićevom konceptu postala jedini funkcionalan kriterij vrednovanja oficira i generala, kriterij po kojem su izdajnici svi oni koji i dalje poštuju Tita, izražavaju poštovanje partizanima, pominju pjesme o bratstvu i jedinstvu, a da su svi oni koji podržavaju Miloševića prave patriote.

Proces pridobijanja oficira JNA za politički koncept velike Srbije tekao je organizirano i planski iz samo jednog centra u rukama Slobodana Miloševića. U tom centru je izabrana strategija po kojoj je bio cilj da se putem sredstava informiranja (radio, TV i štampa) na šovinističkoj osnovi homogenizira srpski narod, čemu su se priklonili i brojni oficiri. Posebnog javnog političkog djelovanja u ‘JNA” gotovo da nije ni bilo u oblicima aktuelnih informiranja i debata što se ranije, u normalnijim vremenim, primjenjivalo. To se nije činilo zbog toga što bi javne ocjene političkih događaja u zemlji koje bi eventualno iznosili zvanični komandanti i drugi vojni rukovodioci ubrzano okrenule oficire drugih nacionalnosti protiv vojnog rukovodstva, što bi spontano moglo povući i dio oficira Srba i Cmogoraca. Jednostavno, izabran je metod da se u zvaničnom ophođenju vojnih rukovodilaca prešutno prelazi preko svih očito antijugoslavenskih akcija Slobodana Miloševića, a da se tajnim i legalnim kanalima, u zvaničnim i drugim komunikacijama medu oficirima srpske i crnogorske nacionalnosti, realizira njihovo političko učvrščivanje na Miloševićevom konceptu razbijanja Jugoslavije i stvaranja velike Srbije. Pri tome su znali da je suludo očekivati da oficiri drugih nacionalnosti prihvate takav koncept pa se nisu ni trudili u tom pravcu. Štaviše, kako se primicao rat u Hrvatskoj, a zatim i rat u BiH, oficiri drugih nacionalnosti  stimulirani su da odlaze iz redova JNA, jer je to bio uvjet za svođenje JNA na srpsko-crnogorsku četničku vojsku. Medutim, kada se ušlo u rat, nikome od oficira drugih nacionalnosti nije zabranjeno da u redovima četničke vojske ubija svoj narod. Takvih pojedinačnih i rijetkih primjera ipak ima, ali toliko rijetkih da je i po tome jasno koliko je velikosrpska koncepcija svođenja JNA na srpsko-crnogorsku četničku vojsku bila svakom oficiru potpuno jasna.

Objavljivanje sramnog šovinističkog dokumenta ‘Memoranduma SANU’, zatim rezultati 8. Sjednice CK SK Srbije i sama pojava Slobodana Miloševića na javnoj i političkoj sceni u bivšoj SFRJ bili su ključni događaji i generalskog sastava bivše JNA. U početku, tih događaja bilo je dosta visokih oficira srpske i crnogorske nacionalnosti, koji su isto kao i mi Bošnjaci, Hrvati, Slovenci, Albanci, Mađari zgražavali zbog razbijačkog i šovinističkog  djelovanja rukovodećih faktora takozvane antibirokratske revolucije u Srbiji, Vojvodini i Crnoj Gori, a koja je imala za cilj da, po uhodanom receptu nasilne smjene rukovodstva u Vjvodini, Cmoj Gori i Srbiji, takve promjene izvrši i u drugim republikama bivše SFRJ. Svi smo bili svjedoci da su prosto jurišali, raznim političkim mitinzima i za SPC sramnim vjerskim manifestacijama, da progutaju sve što su u  teritorijalnom smislu smatrali da treba biti u sastavu velike Srbije. Iako Slovenija nije bila u sferi velikosrpskog teritorijlinog interesa, ista politika je planirala miting u Ljubljani ne bi li oborila rukovodstvo Slovenije i podstakla proces istjerivanja Slovenije iz sastava SFRJ, što se idalno uklapalo u koncept svodenja Jugosiavije na veliku Srbiju.Taj miting je odlučno, spriječen.

Premda su oficiri, među kojima mnogi Srbi i Crnogorci, otvoreno reagirali protiv ovakvog mafijaškog i razbijačkog djelovania političkih rukovodstava Srbije, Cme Gore i Vojvodine i ozbiljnih previranja u BiH, u kojoj su se na scenu pojavile patološke ličnosti tipa Radovana Karadžića, Nikole Koljevića, Biljane Plavšić i drugih kojima je po Miloševićevom planu dodijeljen zadatak razbijanja državnosti BiH i njenog priključenja velikoj Srbiji, generalska struktura rukovodstva JNA je šutjela, glumila distanciranje vojske od politike, a istovremeno pronalazila suptilnu formu puhanja u tikvu šovinističke politike Slobodana Miloševića i Karadžića – formirala “Savez komunista – Pokret za jugoslaviju”, koji “nije djelovao” u kasarni, nego se oficiri angažiraju u svoje slobodno vrijeme, van kasarne, da okupljaju oficire, njihove porodice i ostale građane. To je moglo biti uspješno sve dok se nije uvidjela potpuna simbioza “Pokreta za Jugoslaviju’ sa ozloglašenom Srpskom demokratskom strankom, koja je kasnije postala osnovni politički subjekt provođenja genocida nad Bošnjacima i Hrvatima u BiH i Hrvatskoj, kakva se uloga mogla naslutiti i u samom početku njenog javnog  političkog djelovanja.

Šutnja vojnog rukovodstva, s jedne strane, te prevarantsko i podmuklo djelovanje u okviru  ”Saveza komunista – Pokreta za Jugoslaviju” bili su krupan indikator da je nastupila izdaja u vojnom vrhu i da se JNA stavlja u funkciju velikosrpske šovinističke politike Slobodana Miloševića. Treba naglasiti da su takve sumnje u kasnijim dogadajima, kako se približavao rat u Hrvatskoj i BiH prerasle u argumentirane ocjene koje su opravdavale ranije sumnje.

Međutim, položaj oficira i generala u JNA imao je jednu bitnu okolnost koja je usporavala proces unutrašnjeg diferenciranja oficira i sprječavala otvorenije suprostavljanje oficira takvoj izdajničkoj politici vojnog vrha.

0 čemu se, naime, radi? Treba imati u vidu da je JNA, pod Titovim vodstvom, zasnivala odgoj svog kadra na svijetlim rezultatima antifašističke borbe, što je podrazumijevalo antičetničku, antivelikosprsku politiku i da je u JNA po osnovama “jugoslavenskog patriotizma” izgrađivan odnos neprikosnovenog vjerovanja oficirskog i vojničkog sastava, pa i čitavog naroda, vojnom rukovodstvu, posebno Titu, tako da su odluke i stavovi iz vojnog vrha, i poslije Titove smrti, prihvatani sa velikim povjerenjem. Disciplina i bespogovornost u prihvatanju naredbi koji su vladali u redovima JNA činili su tu armiju snažnom, pa je narod u njoj i zbog tih kvaliteta vidio svoju odbrambenu sigurnost. Po inerciji takve neprikosnovene vjere u “svoj” vojni vrh, pošto od tog rukovodstva nije otvoreno rečeno da su nas izdali, oficiri su i dalje nastavili izvršavati naređenja i vjerovati “svom” vojnom vrhu. Ta inercija je bila toliko snažna da je bilo teško oficirsku svijest, uz svu propagandu, pokrenuti iz neprikosnovene vjere u fazu sumnje, zatim iz faze sumnje u vojni vrh u fazu argumentiranog nepovjerenja i, na kraju, u fazu otvorenog distanciranja izlaskom iz redova JNA. Ta inercija je važan faktor koji se mora uvažavati kao objektivna datost koja se na određen način, kao i princip. može primijeniti za analizu stanja u najširim slojevima stanovništva u kojima nije bilo subordinacije i vojne discipline kao u JNA, ali je postojala vjera u Tita, vjera u Jugoslaviju i njeno rukovodstvo, tako da se slična inercija odvijala kroz političku diferencijaciju prema velikosrpskom konceptu medu narodima svih Republika, oficiri JNA su jednostavno u tom pogledu bili i ostali dio naroda. Ostali su dio svog naroda i tako što su se svrstali u redove jedinica koje sada krvare protiv četničkih zlikovaca širom BiH i Hrvatske. Za argumentaciju ispravnosti oslobodilačke borbe koju vodi narod BiH protiv četničkih bandi, bitna je činjenica što se jedan broj oficira srpske nacionalnosti, skupa sa Bošnjacima, Hrvatima, Albancima i ostalim, svrstao u redove Oružanih snaga Republike BiH. U istom smislu značajno je što se protiv četničkih bandi, skupa, rame uz rame, bori vliki broj vojnika srpske nacionlnosti. Psihološki pritisci, Prijetnje i drugi oblici terorisčkog ponašanja Karadžićeve Srpske demokratske stranke prema srpskom stanovništvu imaju za cilj sprječavanje da se unutar tog nacionalnog ambijenta vrši diferencijacija, naročito priključivanje Srba u sastav jedinica Oružanih snaga RBiH i sigumo su bitan razlog što se protiv četničkih bandi  nije uključio i veći broj Srba.

Inercija koja je sprječavala oficire bivše JNA da se otvorenije suprotstavljaju vojnom vrhu i da brže napuštaju JNA, zbog velike vjere u Jugoslaviju, bratstvo i jedinstvo, vojno i političko rukovodstvo države, u istom smislu ali uz mnoštvo drugih uticaja, još je više ometala dio, inače čestitih Srba da se otvoreno suprotstave Karadžičevoj i Miloševićevoj politici i da svoje dileme i unutrašnje političke i psihološke lomove  pretvore u jasno opredjeljenje da se bore protiv tih zlikovaca i četničkih bandi. Takva mogućnost blia je jasna čelnicima ozloglašene Srpske demokratske stranke pa im je u pripremama za rat, a posebno u toku rata u BiH i Hrvatskoj,  najznačajnija aktivnost bila i ostala jaka psihološko-propagandna djelatnost zbog čega nije slučajno što su četničke bande, po scenariju Generalštaba JNA i rukovodstva SDS-a prikovale srpsko stanovništvo uz informativna sredstva koja su pod njihovom isključivom kontrolom, na taj način što su pred rat okupirali sve radio-televizijske odašiljače, a zatim uspostavili svoje agresorske odnosno četničke radio i televizijske institucije, koje imaju osnovni zadatak da zadrže srpski narod uz njihovu politiku tako što će mu dokazivati kako Bošnjaci ‘stvaraju islamsku državu’, da se za tu državu bore neki “mudžahedini” i da takva država predstavlja veliku opasnost za Srbe u BiH. Iz istih razloga se i Slobodan Milošević u Srbiji grčevito bori za očuvanje svog diktatorskog utjecaja na sredstva informiranja u Srbiji, Crnoj Gori, Vojvodini i na Kosovu. Takvim pristupom fašistička politika Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića rezultate psihološko-propagandnog djelovanja u ovom ratu stavlja iznad rezultata koji se postižu ostalim sadržajima provođenja agresije u BiH. Za realizaciju ciljeva agresije na BiH i Hrvatsku, za fašističku politiku sada aktuelnih rukovodstava srpskog i crnogorskog naroda, rezultati psihološke propagande su važniji od rezultata koji se postižu ostalim sadržajima agresorske politike –  od rezultata vođenja oružane borbe, diplomatskih akcija i obavještajno-subverzivnih intriga kojima se služe. Bez efekata takve propagande ne bi se mogla ostvariti mobilizacija i aktivno učešće srpskog naroda u tako reakcionarnom i zločinačkom ratu u kome su osvajanje tuđih teritorija, pljačka i genocid osnovni put postizanja cilja rata sadržanog u idealu velike Srbije. Medutim, izvjesno je da će efekti takve propagande u redovima vlastitog naroda biti sve slabiji,  jer istina o agresorskoj fašističko-četničkoj  politici, koja je nosilac genocida nad Bošnjacima i Hrvatima prodire u redove srpskog i crnogorskog stanovništva. Mnogi će Srbi, sigurno je, shvatiti da im ne prijeti nikakva opasnost Bošnjaka i Hrvata, da će BiH biti građanska, a ne islamska država, i da je suština oslobodilačke borbe koja se vodi u BiH protiv četnika sadržana i u potrebi da srpski narod u BiH bude potpuno ravnopravan. Bošnjaci i Hrvati uistinu ne žele državu BiH u kojoj bi bilo koji narod bio potlačen. Svijest bošnjačkog i hrvatskog naroda je sazrela u ubjeđenju da bi ugrožen položaj Srba u BiH bio krupno izvorište neslobode i zla za same Bošnjake i Hrvate, što znači da je sa stajališta interesa Bošnjaka i Hrvata, borba za vlastitu slobodu sastavni dio i borbe za slobodu Srba u BiH. Čestitom oslobodilačkom borbom narod BiH dokazuje takve svoje iskrene namjere.

Vrijeme otrežnjenja: Moj obračun sa vlastitim iluzijama

Moje osobne sumnje u vojno rukovodstvo začele su se samom pojavom Slobodana Miloševića na političkoj sceni  odnosno onda kada sam vidio tolerantan odnos vojnog vrha prema krupnim greškama tog onečovječnog čovjeka, koji je po ideološkom konceptu  monstruoznih intelektualaca Srpske akademije nauka i umjetnosti bio na čelu snaga koje su, ironičnim pozivanjem za očuvanje Jugoslavije, ustvari srušile sve što su pošteni Ijudi smatrali Jugoslavijom. Takva politička aktivnost krvoloka Miloševića bila je sadržaj osude svih naroda Makedonaca, Hrvata, Bošnjaka, Albanaca, Mađara. Tada kada su se počele rađati moje sumnje u vojni vrh JNA takvu politiku je osuđivao i veliki broj Srba, a i cjelokupna svjetska javnost. 

Jedino je za suludi vojni vrh takva politika bila nešto sto se u početku šutnjom, a kasnije i direktno odobravalo. Baš ta šutnja vojnog vrha, kada je cijeli svijet osuđivao suludu Miloševićevu politiku, kad je svako normalan odmah na početku njegove političke promocije govorio da on juriša u rat. bila mi je argument da se vojni vrh JNA priklanja toj politici.

Moj temperament i moja duboka privrženost Jugoslaviji, bratstvu i jedinstvu, Titu i njegovom doprinosu u antifašističkoj borbi, a kasnije u izgradnji jugoslavije, nisu dozvoljavali da ja, poput “mojih” generala, šutim o pohodu Slobodana Miloševića da ruši Jugoslavliu. Protiv njega sam otvoreno, jasno i glasno govorio s kim god sam kontaktirao, pri čemu su se sa mojom argumentacijom slagali i mnogi oficiri i drugi građani srpske nacionalnosti, ali je bilo dosta onih koji su opravdavali Miloševića, ili su pak kiselo šutjeli o onome što sam im rekao. Kao rezultati takvog mog djelovanja, neposredno pred demokratske izbore u BiH, Radovan Karadžić je na konferenciji za štampu koju je imao kao predsjednik SDS-a rekao da pukovnik Fikret Muslimović šikanira srpske kadrove te da sam ja, u sklopu takve svoje aktivnosti, bez razloga na ulici uhapsio i zatvorio Gordana Milinića, čelnika Srpske demokratske stranke u Mostaru. To su objavile gotovo sve novine u Sarajevu, Beogradu i šire. Tako iskonstruirana Karadžičeva laž svjedocima i meni bila je razumljiva kada smo shvatili da na taj način osvjedočeni krvolok Karadžić želi potkrijepiti svoju tezu o visokom stupnju ugroženosti Srba od strane Bošnjaka, tako da se oficiri bošnjačke nacionalnosti iz JNA pojavljuju u ulozi onih koji šikaniraju srpske kadrove.

Da bi čitaoci ovog teksta shvatili stupanj Karadžićeve laži i da bi se na jednom primjeru ilustrirao smisao fašističko-četničke propagande velikosrpkih političara, opisat ću kratko svoj kontakt sa Goranom Milinićem u Mostaru.

Boraveći službeno u Mostaru, nalazio sam se u jednoj od kancelarija skupa sa kapetanom Brankom Glavašem. U kancelariju je iznenada i bez poziva ušao Gordan Milinić, koji je kao rezervni oficir inače povremeno dolazio u kasamu, ali sam ga ja tada prvi put vidio. U kraćem razgovoru predstavio se kao predsjednik Srpske demokratske stranke Mostara i, izmedu ostalog, rekao da su četnici u toku Drugog svjetskog rata na tlu Jugoslavije štitili srpski narod, odnosno da su četnici bili prava srpska vojska. Zbog toga što mi je bilo čudno da tako govori, zamolio sam ga da mi kratko odgovori na nekoliko pitanja u vezi s tim. On se složio i rekao da će mi odgovoriti. Moje prvo pitanje je bilo: “Ko je pobio srpski narod početkom Drugog svjetskog rata u Kragujevcu i Kraljevu”? Milinić mi je odgovorio: “Pa, to nisu uradili četnici, to su uradili Nijemci”. Ja sam ga dalje pitao: “Dobro, to su uradili Nijemci, a da li je Draža Mihajlović mogao znati, i da li je stvamo znao, da su to Nijemci uradili njegovom srpskom narodu”? Na ovo pitanje je odgovorio da je Draža Mihajlović kao četnički vođda mogao i da je stvamo znao za to što su uradili Nijemci. Ja sam ga zatim pitao zašto se Draža Mihajlović kao četnički vođa nije angažirao u borbi protiv Nijemaca, kad je to već zano, odnosno da li saradnja Draže Mihajlovića i četnika sa Nijemcima govori u prilog Milinićeve tvrdnje da su četnici štitili srpski narod ili govori nešto drugo. Milinić je na ovo pitanje ljutito napustio kancelariju rekavši da ne želi razgovarati sa “jednoumnicima”. To je čitav događaj na osnovu kojeg je krvolok Karadžić na konferenciji za štampu, prema izvještaju koji mu je podnio Gordan Milinić, rekao da “pukovnik Fikret Muslimović šikanira kadrove Srpske demokratske stranke i da je na ulici uhapsio Gordana Milinića.

U vezi s tim razgovarao sam sa generalom Aleksandrom Vasiljevićem i u službenom izvještaju rekao mu pravu istinu pozivajući se na mogućnost ispitivanja cijelog slučaja, pa sam zahtijevao demantij u sredstvima informiranja jer su me poznaninci na ulici sretali i na osnovu Karadžićevih riječi začuđeno pitali šta to ja radim i zašto maltretiram srpske kadrove. General Vasiljević mi je izričito zabranio da se sačini demantij, govoreći da nije dobro stvarati sukobe između vrh JNA i političkih stranaka, što sam ja prihvatio jer sam u to vrijeme još uvijek, bez obzira na već začete sumnje, vjerovao da će se vojni vrh JNA distancirati od Miloševićeve politike.

 Međutim, u radu i djelovanju JNA u to vrijeme stvarale su se sve nove i nove činjenice na osnovu kojih sam pojačavao svoju sumnju u vojni vrh JNA i time mu sve manje vjerovao, odnosno kod mene je jačalo uvjerenje da je od strane vojnog vrha sasvim izvjesna izdaja političkih temelja na kojima je počivala Jugoslavija i njena oružana sila – JNA, što se stvarno i dogodilo.

Tako su u BiH i Hrvatskoj aktivisti Srpske demokratske stranke na razne načine provocirali stanovništvo bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, napadali njihove porodice, pucali u njihove kuće, rušili privatne radnje, bradati, neuredni, prljavi i naoružani presretali na ulici i zvjerski šikanirali ljude samo zbog toga što su Bošnjaci ili Hrvati, postavljali razne barikade i na drugi način izazivali incidentne situacije. Tada se već, 1-2 godine prije rata u Hrvatskoj i BiH, uočavalo da se na prostoru tih republika želi izazvati incidentna situacija koja bi prerasla u opći međunacionalni sukob u čemu je rukovodstvo Srpske demokratske stranke računalo da če se JNA staviti na stranu Srba. Uza sve to, aktivisti Srpske demokratske stranke su dolaskom na vlast u BiH počeli mijenjati sve što je asociralo na Jugoslaviju. Tito im je bio glavna meta. Prednjačili su u rušeniu svega što je bilo vezano, uz Titovo ime, a uporedo s tim, umjesto pjesama o Titu koje su Srbi do jučer pjevali, udomaćiše se najzloglasnije četničke koljačke pjesme, umjesto ulica i drugih objekata sa Titovim imenom ili sa drugim jugoslavenskim sadržajem, ubrzano se promovira kralj Petar ili drugi “srpski autoritet”, mitološke ličnosti dogadaji, pri čemu se nije imalo nikakvog sluha da pored njih žive i drugi narodi koje su četnici klali i ubijali i slićno. Nije ih zaustavljala činienica da su i Bošnjaci, nastojeći da odvrate Srbe od takvog ponašanja, dostojanstveno pokazivali tolerantnost prema srpskim mitovima i simbolima.

O takvom djelovanju Srpske demokratske stranke izvještavali smo vojni vrh u Beogradu ukazujući im da se takvim ponašanjem Karadžičevih jurišnika ozbiljno narušavaju međunacionalni odnosi  i da, su zbog toga mogući sukobi širih razmjera u kojima bi JNA morala biti angažirana sa ciljem očuvanja tradicija zajedničkog života, što znači da bi JNA morala zaštititi žrtve ovakvih agresivnih akcija članova Srpske demokratske stranke – Bošnjake i Hrvate, kao i bosanski opredijeljene Srbe, jer je svim ljudima u BiH i Hrvatskoj bilo sve manje podnošliivo trpjeti aktiviste Srpske demokratske stranke. Unatoč eskalaciji ovakvih dogadaja, vojni vrh nikada nije ispoljio želju da bude informiran o tome šta rade ekstremisti Srpske demokratske stranke. S obzirom da je teroristički karakter ovih akcija Srpske demokratske stranke bio očit, vojni vrh, nije mogao ni zabraniti da ga o tome informiramo. Međutim, sav problem je u tome što su generali prešutno prelazili preko očitog terorizma koji privode članovi Srpske demokratske stranke uz istovremeno insistiranje da im se pošto-poto dostave informacije o aktivnostima “ustaša i fundamentalista” kako su obično nazivali aktiviste Hrvatske demokratske zajednice i Stranke demokratske akcije. To je bio krupan dokaz teze da se vojni vrh JNA otvoreno stavlja u funkciju fašističke politike Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića, na osnovu čega se procjenjivalo da će velikosrpska fašistička politika Slobodana Miloševića instrumentalizirati JNA kao instituciju i oružanu silu za postizanje konačnih ciljeva razbijanja Jugoslavile i stvaranje velike Srbije. Takve procjene su na nažalost obistinile.

U vrijeme neposredno poslije izbora u BiH, kada su predratna previranja kulminirala, nastojao sam da se vojnom vrhu realno predstvi stanje u BiH ne samo što se tiče terorizma koji provodi Srpska demokratska stranka nego i u pogledu razbijanja njihovih predrasuda i zIonamjernih ocjena o “ustaškom” i “fundamentalističkom” karakteru hrvatskih i bošnjačkih političara i političkih partija, pa sam isticao da ima puno razloga da se general Veljko Kadijević češće sastane i otvorenije razgovara s Alijom Izetbegovičem i Stjepanom Kljujićem, da bi takvi razgovori mogli imati rezultate povijesnog značaja, te da je interes terorista Srpske demokratske stranke da propagandom i netačnim informacijama, preko institucija sistema, skrenu vojno rukovodstvo protiv političkih predstavnika drugih naroda, jer bez takvog usmjeravanja vrha JNA velikosrpski snovi bi Miloševiću i Karadliću bili teško ili nikako ostvarivi. Međutim, s vojnim vrhom “JNA” uz njih, činilo im se da će uspjeti, mada vrijeme pokazuje da i u toj varijanti velika Srbija postaje sve dalja i potpuno nemoguća.

Generalima Aleksandru Vasiljeviću i Miletu Babiću, s kojima sam službeno kontaktirao, nikako nije odgovarao ovakav realističan koncept predstavljanja političkih prilika u BiH. To je bilo dosta osjetljivo jer su oni stalno motrili na ponašanje oficira. Posebno Bošnjaka i Hrvata, koji su bili na nekim rukovodećim funkcijama. Sindrom “izdajnik” nam je kao “Demaklov mač” visio iznad glave bio je sredstvo guranja ljudi u suludi rat na strani terorista i fašista. Osloboditi se straha od posljedica proglašenja izdajnikom u sve jasnijem fašističkom i četničkom ambijentu bilo je zaista teško. Ko to nije preživio, teško mu je shvatiti. Meni je, na primjer, naređeno da organiziram skup oficira Službe vojne bezbjednosti u Sarajevu i da na tom skupu budu oficiri iz ostalih bosanskohercegovačkih regija. Na skupu od oko 70 oficira, došavši iz Beograda, predavanje je dr-žao general-major Mile Babić.

Budući da je tada najaktuelnija tema bio teror u Hrvatskoj od strane Milana Babića i Milana Martića, general-major Mile Babić je rekao da to što rade Martić i Babić u Kninskoj krajini predstavlja borbu za Jugoslaviju i da to treba tako tretirati i ocjenjivati. Na kraju predavanja, iako sam mu kao organizator tog skupa mogao sve reći kasnije, u svojoj kancelariji, odlučio sam da kažem šta mislim odmah, pred čitavim skupom. Jasno i nedvosmisleno rekao sam: “Druže generale, Vi ste u svom iziaganju rekli da Babić i Martić brane Jugoslaviju. Nema svrhe da mi to objašnjavate jer mi takvu tezu ne može niko objasniti. Ali, druže generale, ja mogu Vama i čitavom ovom skupu i svakome ko je normalan, argumentirano objasniti da Babić i Martić svojim terorom ruše Jugoslaviju”. Nisam rekao, ali se podrazumijevalo da je general Mile Babić mogao shvatiti moju poruku da Jugoslaviju ruše svi oni koji misle da Babić i Martić terorom nad Hrvatskom u Kninskoj krajini brane Jugoslaviju.

Sastanak je sponatno završen. Generalu je bilo dosta teško, nije smio sa mnom o tome razgovarati jer je pretpostavljao da mogu zaista argumentirano govoriti o tome da ova dva zlikovca (Babić i Martić) ruše Jugoslaviju. U sadašnjem sastavu Oružanih snaga Republike BiH ima oficira koji su svjedoci ovog događaja. Izdaja koju je vojni vrh JNA učinio priklanjanjem fašističko-četničkoj politici Slobodana Miloševiča, prenosila se sa vrha ka dnu, odnosno ka širem oficirskom sastavu u trupnim jedinicama i komandama. U tom smislu izdajnički vojni vrh JNA je poklanjao posebnu pažnju usmjeravanju visokih oficira u komandama 1.,  5. i 3. VO, Komandi ratnog vazduhoplovstva, Komandi vojno-pomorske oblasti i komandama korpusa, zbog čega su bila sve učestalija pozivanja komandanata korpusa u Beograd, gdje su održavani sastanci kojima su rukovodili general armije Veljko Kadijević i gencral-pukovnik Blagoje Adžić. U ranijim, normalnim vremenima, poslije takvih sastanaka, po povratku iz Beograda komandanti su okupljali sve oficire ili uže sastave komandi i prenosili za njih značajne stavove i zadatke koji su postavljeni sa najvišeg nivoa. Međutim, u posljednje vrijeme, pred rat u Hrvatskoj to se nije činilo, ali se činilo nešto drugo. Pozivani su oficiri Srbi i Crnogorci, pojedinačno ili grupno, i njima se prenosilo “nešto” što oficiri Bošnjaci, Hrvati, Slovenci, Makedonci, Albanci i Mađari nisu mogli znati. Približavanjem rata, takva praksa se sve češće primjenjivala, što je za ostale oficire predstavljalo poniženje, ali i upozorenje da se JNA u potpunosti stavlja u funkciju velikosrpske politike.

U toj fazi došlo je do smjene važnih kadrova, tako da su svi oni koji se nisu uklapali u izdajnčki koncept pomjerani sa svojih funkcija. Tako je učinjeno i sa komandantom Sarajevskog korpusa general-majorom Milovanom Zorcom i sa mnom kao načelnikom Službe bezbjednosti u tom korpusu. Zorc je aprila 1991. godine penzioniran, nakon čega je otišao u Ljubljanu, a ja sam dobio naredbu da odem u Ratnu školu u Beograd. I ranijih sam godina bio kandidat za tu školu pa je to iskorišteno da bi me se maklo s tim da sam od početka maja do početka septembra, sve dok nisam otišao u to školu, i dalje bio na pomenutoj dužnosti u Komandi Sarajevskog korpusa, ali po nalogu general-majora Vojislava Đurđevca trebao sam samo pomagati potpukovniku Petru Simoviću koji me naslijedio na dužnosti načelnika Službe bezbjednosti tog korpusa. Ovakav postupak bio je neuobičajen, jer je princip nedjeljive odgovomosti podrazumijevao da Simović može biti samo moj pomoćnik sve dok mu krajem augusta, pred sam polazak u školu, ne predam svoju dužnost. I to mi je bilo jasno. Znao sam da je u fazi neposredne realizacije scenario rušenja Jugoslavije i njenog svođenja na veliku Srbiju, odnosno da je u vezi s tim na sceni rušenje općejugoslavenskog karaktera “JNA” i njeno svođenje na fašističko-četnieku vojsku koja se instrumentalizira za ostvarivanje ‘velikosrpskog državnog koncepta’. U to vrijeme sam bio zabrinut. Danonoćno sam razmišljao kako da postupim. Donosio sam u sebi odluku da odmah napustim JNA, ali to nisam smio učiniti zbog posljedica koje bih trpio osobno i obiteljski, jer bih bio proglašen izdajnikom, nacionalistom i time bi bila dovedena u pitanje i moja fizička sigumost. Odlučio sam da napišem zahtjev za ukidanje naredbe po kojoj sam trebao otići u Ratnu školu, pa sam takav zahtjev predao general-majoru Vojislavu Đurđevcu osobno. U zahtjevu nisam smio navesti stvarne političke razloge, već sam to pravdao obiteljskim problemima. Medutim, poslije toga su Đurđevac, general-major Mile Babić i pukovnikk, sada general-major Simeon Tumanov, počeli da me ubjeđuju da ipak odem u školu jer sam to zaslužio te da sam predviđen za najviše funkcije u oružanim snagama pa bi bila, po njihovoj ocjeni, šteta d se to ne dogodi. Ujedno su mi stavljali do znanja da, ukoliko ne oderm u pomenutu školu, neću imati adekvatnu dužnost u Sarajevu i da ću biti premješten iz garnizona Sarajevo. Pod utjecajem takve priče na kraju sam se odlučio da povučem pomenuti zahtjev i da odem u Ratnu školu u Beograd, jer mi je to bilo bolje nego da budem premješten iz Sarajeva, ako ne prihvatim školovanje.

U međuvremenu, dogodio se još jedan ekces što nije značilo ništa drugo nego pokušaj moga diskvalificiranja i kompromitacije proizašao iz sve učestalijih kontakata general-majora Vojislava Đurđevca sa članovima Predsjedništva RBiH Biljanom Plavšić i Nikolom Koljevićem te krvolokom Radovanom Karadžićem, predsjednikom Srpske demokratske stranke, i drugim funkcionerima srpske nacionalnosti u državnim institucijama BiH, posebno Vitomirom Žepinićem, pomoćnikom ministra za unutamje poslove, zaduženim za državnu bezbjednost. Naime, jednog dana me pozvao general-major Vojislav Đurđevac i rekao mi da ga je Vitomir Žepinić obavijestio da u Komandi Korpusa postoji jedan visoki oficir koji djeluje protiv interesa JNA, da se takva izdaja vrši tako što taj oficir ostvaruje kontakte sa Avdom Hebibom, tada pomoćnikom ministra unutarnjih poslova zaduženim za policiju, odnosno javnu bezbjednost, te da je Žepinić, na Đurđevčevo insistiranje, rekao da je taj oficir potpukovnik Fikret Muslimović. U vezi s tim, Đurđevac mi je rekao da mi sve to otvoreno iznosi te da me upozorava da vodim ratčuna kako kontaktiram i šta radim s kadrovima i državnim organima BiH koji su se po njegovoj ocjeni stavili u ulogu podrivanja JNA.

Ovo upozorenje me ozbiljno zabrinulo. samim tim šo sam vidio da je u pitanju problematiziranje mojih nekoliko neposrednih i telefonskih razgovora sa Avdom Hebibom u kojima se ništa nije činilo protiv “JNA”. Zbog toga sam napisao službeni akt i poslao ga ministru unutašnjih poslova osobno, uz sugestije da se u toj instituciji razjasni šta znači za nju ako je problem što Fikret kontaktira sa Avdom Hebibom, a ne bi bio problem ako bi kontaktirao, recimo, sa Vitomirom Žepinićem. Cijela ova situacija bila mi je indikator da su odnosi u rukovocistvu MUP-a ozbiljno narušeni i da se jedan dio kadrova te institucije otvoreno stavlja u funkciju fagištičko-četničke politike Miloševića i Karadžića, što je demantiralo sve izjave tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Alije Delimustafića o tome da su međunacionalni odnosi u MUP-u primjer za sve ostale političke i državne institucije BiH.

Meni je u vezi s Delimustafićem indikativan jedan dogadaj. Naime, novembra ili decembra 1991. godine, u vrjeme kada sam već treći mjesec poslije napuštanja JNA bio bez zaposlenja, bio sam prinuđen sa svojom suprugom kupovati paprike, paradajz, grožde i druge artikle na velikoj, a prodavati ih po ulicama i na malim pijacama Sarajeva, da bih prehranio svoju porodicu, jer nisam imao drugog izbora. Potpukovnik Petar Simović pozvao me je telefonom rekavši da se nalazi u kancelariji kod Delimustafića i da ministar želi sa mnom porazgovarati. Sam Delimustafić je tom prilikom rekao da navratim kod njega jer zna sve o mojoj situaciji pa bi mi pomogao oko zaposlenja. Ja sam mu rekao da, iz razloga osobne sigumosti, ne želim zaposlenje u državnim organima BiH jer bi to pojačalo stalne prijetnje iz Beograda da ću biti likvidiran kao izdajnik JNA. Činilo mi se da bi moje zaposlenje u oblasti privrede, trgovine i slično umanjilo takvu mogućnost, pa sam sve to rekao Delimustafiću. Poslije ovog razgovora, otišao sam u kancelariju kod Dehmustafića, kojom prilikom mi je obećao pomoć u zaposlenju u CENEX-u, iako su mu general Vasiljević i pukovnik Tumanov kao funkcioneri Upravne bezbjednosti SSNO “naredili” da mi on ne smije pružiti nikakvu pomoć. Sve mi je to bilo čudno. Nije mi bilo jasno zašto je on inicirao naš susret pozivom preko potpukovnika Simovića i zašto je moguće da mu pomenuti general i pukovnik naređuju kako će on mene tretirati. Medutim, ipak mi se činilo da je Simoviću i Delimustafiću žao zbog situacije u koju sam upao napuštanjem JNA, da su zbog toga inicirali ovakav razgovor, da je Delimustafić spreman prekršiti navedeno Vasiljevićevo naredenje i stvarno mi pomoći. Poslije toga sam, po dogovoru, nekoliko puta telefonirao tvrtci. Međutim, ubrzo sam shvatio da Delimustafić laže i vara. Nikako sebi neću oprostiti što sam nasjeo ovakvoj provokaciji. Jedina mi je utjeha da to nije moja krivica, nego da je tome kriva zaista jedna situacija u kojoj sam se nalazio. Doskora značajan rukovodilac u JNA, sada ulični trgovac, bez mirovine, sa 27 godina mirovinskog staža koji se nadao da če se zaposliti u nekom poduzeću, koju godinu raditi i steći mirovinu, bio je izgleda prinuđen nasjesti Delimustafićevim lažima. Ipak ostaje pitanje zašto je on tražio mene. To, kao i mnoge druge stvari samo Delimustafić zna.

P.S. Kao dokazani i uspješni trgovac koji je za bh. prilike do velikog kapitala došao uspješnim trgovačkim i financijskim transakcijama, Delimustafić je maksimalno intenzivirao svoje kontakte sa general-majorom Aleksandrom Vasiljevićem. Činilo mi se glupim i smiješnim da bilo ko može, pa makar to bio “napredni trgovac” u ulozi ministra unutarnjih poslova, odvratiti general-majora Aleksandra Vasiljevića od suludih velikosrpskih planova i da bilo kakvim pogodbama ili transakcijama, Delimustafić može svoje kontakte sa Vasiljevićem uspješno staviti u funkciju zaštite BiH…

(Global CIR/Odlomak iz knjige ‘Kako su nas slagali’, generala Fikreta Muslimovića, edicija ‘Ljiljan’, Zenica 1992. )

Komentiraj