EMOTIVNE PORUKE SA KOVAČA! Levy: Alija Izetbegović je mrzio ideju rata, ali kada je bio primoran na njega kako bi spasio svoj narod, ne samo da je vodio rat, nego je i pobijedio!

Čuveni francuski filozof i pisac Bernard-Henri Levy, čija će predstava “Looking for Europe” biti izvedena večeras na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo, posjetio je danas mezarje i Muzej “Alija Izetbegović” na Kovačima.

Levy je Muzej “Alija Izetbegović” obišao u društvu predsjednika SDA Bakira Izetbegovića, koji je u izjavi novinarima naglasio kako je za BiH veoma važno imati takve prijatelje uz sebe, utjecajne, uporne i posvećene intelektualce koji govore istinu o historijskim događajima i ne dozvoljavaju reviziju historije.

Oni nisu političari, oni su intelektualci i imaju ogroman utjecaj. Nažalost, nema ih puno, ali ih ima dovoljno. Upravo ovakvi ljudi su pokrenuli Zapad, grebući po savjesti Zapada u vremenu kada je Sarajevo bilo opkoljeno i kada je Bosna bia dijeljena, kad su bili masakri, kada se genocid desio… Bez takvih prijatelja, to je moglo potrajati još mnogo duže – kazao je Bakir Izetbegović.

Izetbegović je dodao kako je Levy prepoznao ono što Evropa nije prepoznala 1992. i 1993. godine, a to je da se u BiH ubija sama ideja na kojoj počuva moderna Evropa, odnosno, kako je kazao, da je BiH bila preteča onoga što će ujedinjena Evropa biti.

Jedna ideja da različite vjere, identiteti, kulture mogu da žive zajedno. Prepoznao je da Evropa mora sebe braniti braneći opstanak multietničke BiH jer niko nas u Sarajevu nije natjerao da na jednom kvadratnom kilometru napravimo bogomolje abrahamskih vjera koje se oslanjaju jedna na drugu. Najveća od njih je bila Sinagoga. To se desilo samo po sebi zato što su naši ljudi željeli da tako žive, zato što su mogli da tako žive i to je gospodin Levy prepoznao, branio uporno i danas brani evropski put BiH – izjavio je Izetbegović.

Izetbegović je mrzio rat, ali je pobijedio u njemu

Levy, koji je bio blizak prijatelj Alije Izetbegovića, je kazao da posjeta njegovom mezaru i Muzeju u njemu budi sjećanja o velikom čovjeku, velikom otporu i, prije svega, sjećanja o čovjeku koji vodio rat, pobijedio u ratu, ali koji nije volio rat.

On je bio vrsta čovjeka koja je cijelom dušom i tijelom mrzio ideju rata. Mrzio ju je, ali kada je stigao trenutak, kada je bio primoran zbog agresije, kako bi spasio svoj narod, tada, ne samo da je vodio rat, nego je i pobijedio. Ta ideja mudrog čovjeka, čovjeka knjige, čovjeka vjere, koji je bio primoran voditi rat i koji je to dobro radio, je jedna od najinspirativnijih ideja koje poznajem. Danas, u ovom sjajnom Muzeju, to je upravo ono što osjećam. Ovdje imamo sve dijelove Izetbegovićeve ličnosti. Imate čovjeka od vjere, čovjeka od knjiga i čovjeka od velikih riječi i imamo ovo oružje. Ta mješavina je za nekoga poput mene nešto sjajno. Večeras, na bini u Narodnom pozorištu, ću reći da je u historiji 20. stoljeća bilo mnogo đavola, a tek nekoliko anđela. Poznavao sam dva anđela, Vaclava Havela i Aliju Izetbegovića – kazao je Levy.

Komentirajući pokušaje izjednačavanja lika i djela Alije Izetbegovića sa ostalim regionalnim ličnostima, koje su obilježile 90-te godine po lošem, Levy je rekao da je to sramota, da su to pokušaji revidiranja historije i negiranja istine.

Ta ideja nije prevagnula, budite sigurni u to. Ukoliko bi prevagnula, to bi bila definitivna pobjeda koljača i ubica. Hvala Bogu, u Evropskoj uniji i SAD-u, ta se ideja ne shvata ozbiljno. Ljudi dobro znaju u Francuskoj, u Washingtonu i širom svijeta da postoji razlika između Tuđmana i Miloševića sa jedne strane te Izetbegovića sa druge strane – poručio je Levy.

U nedjelju je Levy posjetio Jevrejsko groblje u Sarajevu, koje je, kako je kazao, važno zbog nekoliko razloga.

To je bila jedna od prvih linija tokom strašnog rata. S druge strane, na kraju dana, kada mislim o tome 25 godina kasnije, ne mogu prestati misliti da su živi Bošnjaci branili mrtve Jevreje. Kada sam snimao film „Bosna“, proveo sam nekoliko sati sa njima i nisam bio u potpunosti svjestan toga. Danas sam svjestan opasnosti situacije i hrabrih, mladih Bošnjaka koji su umirali ili su ranjavani na tom mjestu – kazao je Levy.

U tom je kontekstu govorio i o tolerantnosti islama, a osvrnuo se i na emocije koje mu izazivaju posjete Sarajevu. Kazao je da se radi o mještavini tuge i užitka.

– Užitak jer je ovo grad kojeg volim, a ne neki obični grad već poseban grad za mene. A tuga jer ne mogu pomoći si da ne osjećam žaljenje kada se sjetim svih umrlih zbog ničega. Sjećam se dobro, iako je prošlo 25 godina, kako smo govorili da će biti lako zaustaviti ovaj masakr. Niko nam nije vjerovao. Ali kada je to vrijeme došlo, bilo je ustvari lako – pojasnio je francuski filozof.

Dodik u Izetbegovićevom uredu, kao da Orban i Salvini sjede u uredu Simone Veil

Govoreći o današnjoj politici u BiH, kazao je, trudeći se da bude ljubazan jer je „gost ove zemlje“, da je čudno vidjeti Dodika kako sjedi, ako ništa simbolično, u Izetbegovićevom uredu.

To je čudno i okrutno. Ta okrutnost nije okrutnost situacije već okrutnost koja je bila cilj Dejtonskog sporazuma – izjavio je Levy, naglasivši da je to blasfemija.

Povukao je paralelu sa situacijom u Evropskoj uniji i nadolazećim izborima za Evropski parlament.

– Sjećate se da je bila velika dama po imenu Simone Veil, koja je bila prva predsjednica Parlamenta. Dodik u uredu Izetbegovića je kao da Salvini ili Orban sjede u uredu Simone Veil. Neofašist sjedi u uredu Simone Veil – poručio je Levy.

Levy o Kusturici: Blijed u blatu, jadan u svom propadanju

Ističe da svađa između njega i Kusturice ne datira od juče.

On je odlučio oživiti je u trenutku kada se pripremam da u njegovom rodnom gradu, Sarajevu, igram pozorišnu predstavu ‘U potrazi za Evropom’. Preći ću, iz milosrđa, preko opscenog tona njegovih uvreda. Isključujem, u njegovu korist, ideju reprodukcije njegovog idiotskog prelaska sa pariškog ‘Café de Flore’ na Venecuelu, u ritmu djetinje dijalektike, i da budem iskren, zapanjujuće glupoj“, navodi Levy.

Kako kaže, ono što je vrijedno zanimanja, međutim, je druga karijera, ona koju vodi paralelno sa karijerom reditelja, a koju takođe slijedi dosljedno i energično, i zahvaljujući kojoj je zaradio “Zlatnu palmu gluposti, Zlatnog medvjeda blamaže i veliku nagradu žirija sramote”.

Ovu drugu karijeru započeo je početkom 1990. godine dok je njegov grad umirao pod granatama a on zauzimao stranu onih koji su bacali te granate. U to vrijeme, konstantno je slavio apologiju ratnog zločinca Radovana Karadžića za kojeg je čak komponovao i pjesmu; fasciniran je velikim ratnim zločincem koji je odgovoran i kriv za Srebrenicu, Ratkom Mladićem; Slobodan Milošević bio mu je specijalni VIP gost na premijeri filmova. Zatim, poslije 2010. godine, druga etapa. Kao sada potvrđen autor, bavio se temom koja mu savršeno pristaje: Vladimirom Putinom, njegovim novim idolom. Blagoslovio je aneksiju Krima, pod okriljem nacionalističkih ratnih pasa svih vrsta. Istovremeno, idealizirao je Bjelorusa Lukašenka koji ‘vlada svojom zemljom (citiram ga) sa velikim poštovanjem i na originalan način’ – drugim riječima, mučenjem svojih protivnika“, navodi Levy.

Ukratko, smatra on, Kusturica je potvrdio je svoju vrijednost moralnog beskičmenjaka nezrelim pohvalama za vođe Kremlja i Minska – na dobrom je putu da dobije Oskara za neofašizam.

I onda posljednja faza – ona u kojoj istrošeni autor, reditelj koji ne snima, zaboravljeni umjetnik, odlučuje da igra na kartu povratka izgubljenog sina svoje domovine i da se vrati korjenima: i tako postaje pristalica, šta ja to govorim?, zvanični savjetnik Dodika, ultranacionaliste, negatora genocida u Srebrenici, čovjeka koji mrzi Sarajevo, a Bosnu vidi kao propalu zemlju – ali koji je, zahvaljujući apsurdu dejtonskih institucija, upravo preuzeo, u glavnom gradu, mjesto predsjedavajućeg tročlanog, rotirajućeg Predsjedništva. U tri faze i 25 godina, Emir Kusturica će preći od ‘Cigani lete u nebo’ do ‘Tirani lete u nebo’. Život je čudo, govorio je u svojoj mladosti: politički dio njegovog života je postao autentični brodolom. Nekada talentovani avatar balkanskog Fellinija a sada gusar bez slave ni inspiracije odbačenog Musolinija s Kavkaza, pred kraj svog postojanja, zamijenio je Johnnyja Deppa i Faye Dunaway srpskim policajcima; zlatne kamere željeznim mislima; žive mitove sedme umjetnosti sitnim autoritativnim ribama“, kaže Levy.

Da bi se objasnio ovaj debakl, Levy poručuje da imamo dva izbora.

Mogli bi pokušati hipotezu o zanesenosti, dugom travelingu, u kojem bi se, bez rezanja ili montaže, moglo vidjeti da je otkačeni bard postao krezavi čuvar neliberalizma; inventivni filmski stvaralac gradi novi grad koji bi po njemu trebao biti jedini grad u Evropi ‘bez izbora ili demokratije’; pustolovni i blesavi umjetnik koji je sa drske melanholije njegovih prvih filmova prešao na pompezne i sramotne riječi, sa romantičnog Novog vala na fašistički Novi poredak. Ali vjerujem u suprotnu hipotezu: ne horizontalnim pomjeranje kamere, nego zumiranjem, produbljivanjem slike, koja bi ovog čovjeka prikazala onakvim kakav jeste i kakav je uvijek i bio: nekada je mrzio ideju plurietničke Bosne, danas je u rukama neprijatelja liberalne i otvorene Evrope; juče je bio suverenista, danas je zaljubljenik Putina; bivši virulentni nacionalista, sada je opijen diktatorskom vrtoglavicom; jednom populista, uvijek populista; podržati Miloševića kao što bi, 25 godina kasnije, mogao podržati Salvinija ili Orbana; opijen istom urotom koja ga je, u razmaku od jedne generacije, zavela u iste moralne greške; i taj ‘zamor’ demokratijom koji je Kusturica tada osjećao, nije nikada tako živ i oživljen kao u koherentnom društvu nacionalista koji povraćaju na Evropsku uniju – tu političku konstrukciju, jednako čudesnu, kao što je bila mala multifonfesionalna Bosna”, navodi Levy.

I zato je, poručio je, “braniti Evropu i Bosnu i Hercegovinu, jedno te isto”.

Zato nikada nije bilo toliko važno doći u Kusturicin rodni grad – koji je privremeno postao i grad Dodika, tog ‘pod-Putina’. Zato je Kusturica junak svog nenapisanog filma – onog u kojem se u proteklih dvadeset pet godina bavio identitetskim povlačenjem i okrutnim nagonom za fašizam. I tako je Kusturica – koji je svojim magičnim realizmom mogao postati veliko ime komedije dell’arte svjetske kinematografije – trideset godina kasnije, bliži konformisti Bertolucciju: blijed u blatu, jadan u svom propadanju, bljuvajući uvrede i zaboravljajući na svoj talent. Ovo nije odgovor, a još manje ‘napad’; ovo je precizna, klinička analiza slučaja Kusturica”, zaključio je Levy.

(Global CIR/Agencije)

Komentiraj