KAKO JE JOHN BRUNNER MOGAO ZNATI ŠTA NAS OČEKUJE? Knjiga iz 1968. koja je jezivo tačno opisala budućnost

Mi gledamo u fikciju tražeći vječne istine o našem svijetu i bezvremenske uvide u ljudske uslove – ili zbog toga ili je pak u pitanju vrtoglavi eskapizam. Ali ponekad, u nastojanju da se postigne jedno ili sve gore navedeno, romanopisac će iskoristiti budućnost kao svoju pozadinu. I samo povremeno, on će predvidjeti šta će se desiti i to sa čudnom preciznošću.

Oni mogu sjesti za svoj radni stol i ispravno predvidjeti, na primjer, kako će generacije koje dolaze putovati, biti opušteniji, komunicirati. A u slučaju Johna Brunnera, naučno-fantastičnog autora koji je odrastao u eri kada je riječ “bežični” još uvijek označavala samo radio – specifičnost njegovih imaginacija zadržava svoju moć da nas uplaši.

U njegovom romanu 1968. Stand on Zanzibar, naprimjer, on postavlja zadatak predviđanja šta će se desiti 2010., ispravno predviđajući (pre)nosive tehnologije, Viagru, video pozive, istopolne brakove, legalizaciju kanabisa i sve češću pojavu masovnih ubistava. Jednako ubjedljiv, međutim – i još poučniji – je proces kojim je Brunner konstruisao ovo društvo svoje budućnosti, a naše sadašnjosti.

John Kilian Houston Brunner rođen je 1934. godine u selu Thames u priobalnom zaseoku Preston Crowmarsh, Oxfordshire, a imao je samo šest godina kada je otkrio naučnu fantastiku. Kao što profesor Jad Smith govori u svojoj sveobuhvatnoj studiji, Brunnerova porodica se u jeku Drugog svjetskog rata, preselila u Herefordshire, gdje je Brunnerov otac namjeravao podržati ratne napore vodeći farmu. U tom haosu u Brunnerovoj igraonici našlo se rijetko izdanje njegovog dede iz 1898. godine HG Welsa, Rat svjetova. Brunner ga je čitajući ‘progutao’ i od tog trenutka, kao što će kasnije objasniti u kratkoj autobiografiji, taj žanr se utisnuo u njegov karakter “tako trajno kao što bi jedna od Konrad Lorenzovih gusaka”.

Sa devet godina nije samo čitao sci-fi, već je i pisao – konkretno, priču o Marsovcu po imenu Gloop. Njegova prva odbijenica stigla je samo četiri godine kasnije. Imao je samo 17 godina kada je napokon ispisao stranicu dugu priču, The Watchers, a prije nego je napunio 18 godina napravljena je i njegova prva prodaja američkom časopisu. Tada je već napustio privatnu školu i dobio stipendiju za Oxford kako bi se fokusirao na svoje pisanje.

Pa ipak, strah od neuspjeha ga je tjerao, i u godinama koje su uslijedile, njegova zapanjujuće plodna karijera se kretala između nagrađivanih uspona i najnižih padova. Dobrim danom je smatrao dan u kojem bi na svom električnom pisaćem stroju Smith Corona ispisao najmanje 5.000 riječi, a pseudonimi su mu omogućili da doprinese višestrukim pričama znanstvenom časopisu Science Fantasyja. Trevor Staines, Keith Woodcott, John Loxmith i Henry Crosstrees Jr – svi su bili Brunner. Ukupno, pod pseudonimima je napisao više od 80 romana i zbirki kratkih priča.

Brunner i njegova supruga bili su rani, aktivni članovi Kampanje za nuklearno razoružanje 

U ranim dvadesetim, Brunner je stavio oglas u ličnu kolumnu London Weekly Advertisera i tako upoznao svoju ženu, Marjorie Sauer, razvedenu i 14 godina stariju osobu. U roku od četiri mjeseca od sastanka, uselili su zajedno. Do njene smrti, bila je presudna za njegovu karijeru, kao poslovni menadžer, a radila je čak i kao vrtlarka kako bi mu pomogla. Dok je Brunner mogao da tvrdi da je u dobi do svoje 30. godine prodao oko dva miliona djela širom svijeta, realnost rada sa naučnom fantastikom značila je konstantni izazov. Iako se bavio poezijom, fantazijom i hororom, čak pokušavajući da se upusti i u erotsku fikciju (koristio je ime Ellis Quick, anagram rečenice I sell quick – Ja prodajem brzo), naučnofantastično je bilo mjesto na kojem se nalazilo njegovo srce. To je, rekao je on, ‘par excellence književnost otvorenog uma’.

Brunnerovo najbolje pisanje je turbo napunjeno idejama. On se uhvatio u koštac sa nekim ključnim temama svoje ere: vještačkom inteligencijom, rasizmom, drogom, okolišom, svemirskim putovanjima i hi-tech ratovanjem. On i Marjorie bili su rani, aktivni članovi Kampanje za nuklearno razoružanje (CND), za čiju je marširajuću pjesmu Brunner napisao stihove. “Zar ne čujete grmljavinu H-bombe kao Eho poput pukotine propasti?”, uvodni su stihovi pjesme.

Hranio je svoju moćnu maštu – čije su žive noćne more izgledale kao doživotna manifestacija – sa časopisima poput Novog društva i Novog naučnika, i ako se neka njegova predviđanja sada čitaju kao otkačeni sci-fi klišeji, druga su se pokazala izuzetno tačnim. Na primjer, u noveli iz 1962. Slušaj! Zvijezde! on je izmislio “stardropper-a”, nosivi uređaj poput gizmo media playera. Godine 1972. objavio je jedan od svojih pesimističnih romana, ‘The Sheep Look Up’, koji prorokuje budućnost uništenu ekstremnim zagađenjem i ekološkom katastrofom. A njegov roman iz 1975. godine, The Shockwave Rider, stvorio je herojskog kompjuterskog hakera prije nego što je svijet znao i šta je to. Također je predvidio pojavu kompjuterskih virusa, nešto što su rani kompjuterski naučnici odbacivali kao nemoguće. Čak je i skovao upotrebu riječi “crv” da ih opiše.

U Brunnerovoj noveli The Sheep Look Up opisano je zagađenje, poput ovog na slici iz Pakistana iz 2017.

Brunner je dobijao mnogo pohvala, ali i kritika. S jedne strane Martin Amis je njegovu knjigu The Sheep Look Up opisao kao masivnu, haotičnu, užasnu zbrku, dok su s druge strane mnogi pohvalili njegovu kreativnost, pametnu zavjeru i filozofsku oštrinu. Osvojio je gotovo svaku naučno-fantastičnu nagradu vrijednu osvajanja, uključujući nagradu Hugo za najbolji naučno-fantastični roman, koji nikada prije nije otišao u ruke Britanca.

Bez obzira na to, Brunnerove muke oko teškog uređivanja i borbe na klaustrofobičnoj naučno-fantastičnoj sceni pružile su mu određenu reputaciju. Do sredine 1900-ih, veliki dio njegovog rada je ostao bez tiska u Velikoj Britaniji,  bio je prinuđen da proda svoju kuću u Londonu i preseli se u Somerset. Zadesili su ga i bolnički jadi, a Marjorieina smrt 1986. godine zadala je bolan udarac.

‘Gledanje u kristalnu kuglu’

Danas je njegovo ime malo poznato neljubiteljima naučne fantastike, a on se uglavnom pamti po knjizi Standu on Zanzibar. Veliki, ambiciozni i formalno eksperimentalni, radi se naučno-fantastičnom trileru koji prikazuje svijet koji se suočava sa kontrolom stanovništva. Do 2010. godine, izjavio je Brunner, svjetska populacija bi imala sedam milijardi (pogriješio je u samo godinu dana – to se zapravo dogodilo 2011.), a u njegovom izmišljenom svijetu vlade su globalno odgovorile sa drakonskim eugeničkim zakonima, koristeći genetiku kako bi utvrdile kome se može, a kome ne dozvoliti da imaju djecu.


Brunner je ipak, u nekim stvarima, pogriješio. Tako je predvidio da će 2010. SAD imati besplatno zdravstveno osiguranje za sve.

Radnja romana se usredsređuje na dva cimera iz New Yorka, Donalda i Normana, bivšeg diletanta WASP-a koji je zapravo špijun, a drugi je afro-američki izvršni direktor. Vođenje zapleta je neka međunarodna politička intriga koja okružuje proboj u “tehogenetici” – upotrebi genetskog inženjeringa za stvaranje super rase. U međuvremenu, ekstremizam je na vrhuncu. “Muckersi“ nastavljaju sa ubijanjem (u protekla četiri mjeseca bila su tri masovna ubistva u SAD-u, rečeno nam je), politika je postala gorko partizanska, a religiozni fanatici se često okreću nasilju. Proročanstvo tog doba je ‘Shalmanese’, prvi kompjuter koji je klasificiran kao “megamozak”, a postoji i društvena mreža koja omogućuje medijskim organizacijama da objavljuju hit vijesti i primaju povratne informacije fanova u stvarnom vremenu.

Iako je objavljivanjem podijelio kritiku, Zanzibar je postao klasik New Wave sci-fi-a, poznatijeg po svom stilu nego po sadržaju. A to je prava šteta. Kada se u novembru 1967. pojavio odlomak u časopisu New Worlds, uvodnik je tvrdio da je to bio prvi roman u svojoj oblasti koji je u svakom detalju stvorio “moguće društvo budućnosti”.

Postoji ironija u onim detaljima u kojima je Brunner pogriješio. Pretpostavio je, na primjer, da bi SAD konačno shvatile kako da do 2010. obezbjede adekvatnu, jeftinu medicinsku njegu za sve. Ostale netačnosti su naučno-fantastične spajalice – pištolji koji ispaljuju munje, dubokomorski rudarski kampovi, Mjesečeva baza. Pa ipak, na manje značajan i važan način, to buduće društvo ipak izgleda prilično slično današnjem. Na primjer, ima organizaciju veoma sličnu Evropskoj uniji, Kina je najveći američki rival, njegovi telefoni imaju veze sa enciklopedijom u stilu Wikipedije, ljudi povremeno uzimaju „tranks“, ekvivalent našem Xanaxu, dokumenti se printaju na laserskim štampačima, a Detroit je postao zatvoreni grad duhova i inkubator nove vrste muzike, neobično slične stvarnom detroitskom tehno pokretu devedesetih.

Detroit je zaista postao zatvoreni grad duhova i inkubator nove vrste muzike

Kako je to Brunner uradio? Za početak, proveo je skoro tri godine proučavajući teme od uloge genetskog naslijeđa u bolestima,  do veza između porasta populacije i urbanog nasilja. On je također proveo mjesec dana u SAD-u 1966., u posjeti Los Angelesu, San Francisku, Chicagu i New Yorku. Zatim, prekidajući svoju uobičajenu radnu rutinu, umjesto da iscrtava svoj zaplet, on bi napunio 60 stranica crticama razmišljanja prije nego bi izložio prvi nacrt.

Dok je odlazio, osmislio je niz „paralelnih vježbi misli“ kako bi generisao ideje. Kao što Smith opisuje, zamišljao je viktorijanskog putnika kroz vrijeme koji je rastao u šezdesetim godinama, a onda razmišljao kako će objasniti sve, od telefona do seksualne revolucije. Prva je bila relativno jednostavna, ali zbog ogromnih jazova u kulturološkim razlikama, morao je ispitati bezbrojne kulturne pretpostavke. “Zatim je preokrenuo proces, pitajući se šta bi te pretpostavke mogle značiti za budućnost, kako nas sadašnje okruženje možda već čini svjesnim onih koji dolaze”, objašnjava Smith. Na primjer, ‘saboteri tipa hobi ‘koji se pojavljuju kroz roman i koji svoje udarce dobijaju kroz rekreativno nasilje, naumpali su Brunneru nakon što je na obje strane Atlantika uočio preovladavanje sindroma Petra Pana, a zatim čitao o djeci koja iz zabave vandaliziraju vozila javnog saobraćaja.

Na kraju krajeva, Brunnerov proces čini Zanzibarova kroz ‘kirstalnu kuglu viđena’ predviđanja tako trajno fascinantnim: on je došao do njih putem kombinacije pažljivog promatranja, slušanja i čitanja – to i pomalo mašte. On je gledao u budućnost, ali tek kada je bio potpuno uronjen u sadašnjost, bio je u stanju da je vidi sa takvom nervoznom jasnoćom, efektno pretvarajući svoju pisaću u vremensku mašinu. Umro je 1995. godine, dovoljno dugo kako bi prisustvovao ostvarenju dijela svoje naučne fantastike.

(Global CIR/FTV/BBC)

Komentiraj