OŽIVLJAVANJE MONROOVE DOKTRINE! Idu li Tramp i Putin ka principu da svaka od velikih sila ‘upravlja’ samostalno svojim ‘dvorištem’?

Kako bi eventualno  približili  stavove, predstavnici vlasti Venecuele i opozicije ove sedmice su se susreli na direktnim pregovorima u Norveškoj, ali im se, kako stvari stoje,  rješenje za političku krizu uporno nameće i iz inostranstva, pri čemu su SAD i Rusija najzainteresovanije strane.

Venezuelanski opozicioni vođa Juan Guaido izjavio je u srijedu u tv-intervjuu kako će se nastaviti ulični prosvjedi nakon što su razgovori s vladom predsjednika Nicolasa Madura u Norveškoj završeni bez dogovora. “Želimo postići rješenje sukoba”, rekao je Guaido, govoreći preko prevoditelja, u intervjuu za Fox Business Network. “Nije bilo neposrednoga dogovora, pa ćemo danas ostati na ulicama,” poručio je.

Madurova vlada, bez priznanja neuspjeha pregovora u Oslu, izrazila je svoju nakanu da nastavi pregovore s opozicijom.“Naš put je dijalog, poštivanje ustava, demokracije i mira (…) nacionalni suživot, razvoj rješenje problema”, kazao Maduro u izjavi. Pritom dodaje da 80 posto Venezuelaca podržava dijalog, a samo “manjina vjeruje u državni udar i želi ‘gringo invaziju’”, ciljajući na moguću američku intervenciju.

Norveško ministarstvo vanjskih poslova objavilo je da su u Oslu strane pregovarale o “političkim, ekonomskim i izbornim pitanjima”. Ministarstvo u priopćenju navodi da su strane iskazale “dobru volju da krenu naprijed u potrazi za dogovornim i ustavnim rješenjem”. “Kako bi sačuvali proces koji može donijeti rezultate, od strana je zatraženo da budu krajnje oprezne u komentarima i izjavama o procesu”, dodaje se u izjavi.

SAD su objavile da su “jedina stvar o kojima bi se pregovaralo s Nicolasom Madurom – uvjeti njegova odlaska”. To je sličan način na koji su zemlje Zapada, posebno SAD, postavljale uslov za rješavanje krize u Siriji, zahtijevajući bezuslovni odlazak Bašara al Asada. Taj detalj indicira da će kriza u Venecueli potrajati kao i sirijska kriza, pored ostalog i zato što se kroz krizu u Venecueli, sukobljavaju iste velike sile koje se sukobljavaju i u Siriji. Dakle, preporuka je međunarodnoj zajednici da u rješavanju krize u Venecueli, sagleda iskustva u Siriji i da prema tim iskustvima unaprijedi menadžment utjecaja s ciljem da se kriza riješi što efikasnije bez ljudskih žrtava i materijalnih razaranja.

Međutim, možda se suština uzroka krize ili eventualnog njenog rješenja mogu nazrijeti u riječima šefa ruske diplomatije Sergeja Lavrova, koji je podvukao da se Kremlj protivi novoj Monroovoj doktrini i pokušajima Washingtona da uz pomoć ove politike oblikuje Latinsku Ameriku po svojoj volji.

Oživljavanje Monroove doktrine?

„Razgovarali smo o pokušajima Washingtona da preoblikuje region u duhu oživljene Monroove doktrine”, kazao je Sergej Lavrov poslije sastanka s kubanskim ministrom spoljnih poslova Brunom Rodrigezom u Moskvi. „Naravno da odbijamo takve pokušaje”, dodao je Lavrov, ističući da je politika SAD-a prema Latinskoj Americi, uključujući kubanski embargo, protivna međunarodnom pravu, prenosi Tas.

Lavrov je tako reagovao na riječi američkog savjetnika za nacionalnu sigurnost Johna Boltona, koji je upozorio Rusiju i Kubu da se ne miješaju u situaciju u Venecueli. „Ovo je naša hemisfera. Rusi ovdje ne smiju da se miješaju. Ovo im je bila greška i ona neće dovesti do poboljšanja naših odnosa”, isticao je Bolton u nedavnim intervjuima za američke medije, prizivajući doktrinu koju je američki državni sekretar John Kerry ‘odjavio’ 2013. godine.

„Ova administracija se ne plaši da izgovori ’Monroova doktrina’. Jedna od svrha Monroove doktrine bila je da spriječi strano intervenisanje, pa čak i rekolonizaciju”, smatra Bolton.

Monroeva doktrina (engl. Monroe Doctrine) objavljena je 2. decembra 1823. od strane američkog predsjednika Jamesa Monroa. Doktrina navodi kako će svaki daljnji pokušaj europskih nacija da koloniziraju ili interveniraju u zemljama Sjeverne i Južne Amerike biti smatran činom agresije i zahtijevati intervenciju Sjedinjenih Država. Istovremeno, doktrina je navodila kako se Sjedinjene Države neće uplitati u već postojeće europske kolonije niti sudjelovati u internim problemima europskih država. Doktrina je sačinjena pod vodstvom ministra vanjskih poslova Johna Adamsa. Dokument je zamišljen kao protivljenje europskom kolonijalizmu. Kasnije je doktrina tumačena kao pravo SAD-a da intervenira u zemljama Južne Amerike kao i u Srednjoj Americi.

Doktrina je donesena u vrijeme kada su gotovo sve latinoameričke kolonije Španjolske i Portugala bilo stekle, bilo se nalazile na pragu sticanja nezavisnosti od Španjolskog i Portugalskog Imperija. Sjedinjene su Države, radeći u dogovoru s Britanijom, željele spriječiti daljnji dolazak europskih sila. Da li je i sadašnje američko zagovaranje ove doktrine napravljeno u suradnji sa Velikom Britanijom, kako bi se onemogućio značajniji prodor Njemačke i Vatikana, ili pak Kine u ovu regiju, pokazat će vrijeme pred nama. U svakom slučaju, Meksiko su u nekoliko navrata posljednjih godina posjećivali njemačka kancelarka Merkel i poglavar rimokatoličke crkve papa Franjo, kritikujući Trampov izolacionizam, izgradnju zida na granici sa Meksikom, a pogotovo odnos prema migrantima. Međutim, službeno glavni igrači na terenu su SAD i Rusija.

Sam pojam, “Monrooova doktrina”, skovan je 1850. godine, unatoč činjenici da je stvarni tvorac doktrine bio državni tajnik John Quincy Adams. Do kraja19. stoljeća, Monroova doktrina se smatrala definirajućim momentom u vanjskoj politici Sjedinjenih Država, a ujedno je bila i jedan od najdugovječnijih stubova iste. Mnogi kasniji državnici i predsjednici pozivat će se na ovu doktrinu, među kojima Theodore Roosevelt, John F. Kennedy, Lyndon B. Johnson, Ronald Reagan i drugi. U jednom amandmanu Theodora Roosevelta iz 1904., (The Roosevelt Corollary), zaključuje se da SAD imaju pravo nastupati kao “međunarodna policija” (‘international police power’) ako se Karipske i Srednjoameričke države ponašaju “necivilizirano”. Ovaj dodatak često je prizivan kao podrška miješanju SAD-a u Latinskoj Americi tokom Hladnog rata.

Primarni cilj doktrine bilo je oslobađanje Latinske Amerike straha od europske intervencije i izbjegavanje situacija u kojima bi Novi svijet postao bojno polje za zemlje Staroga svijeta, a sve kako bi Sjedinjene Države nesmetano mogle širiti vlastiti utjecaj. Doktrina je tvrdila kako bi Stari i Novi svijet trebale ostati različite utjecajne sfere upravo zato što su sastavljene od potpuno odvojenih i nezavisnih nacija.

Obamin pokušaj okončanja doktrine

 Ipak, zemlje Latinske Amerike s vremenom su počele prezirati doktrinu zbog njezina naglašenog intervencionizma i suptilnog imperijalizma, a 2013. godine, američki državni tajnik John Kerry objavio je kako je “era Monroeove doktrine završena”.

To je izjavio u svom govoru okupljenim predstavnicima američkih država 18. novembra 2013. godine, posebno naglasivši sljedeće:

‘U prvim danima naše nezavisnosti, Sjedinjene Države su odlučile o svom odnosu s Latinskom Amerikom. Predsjednik James Monroe, koji je također bio bivši državni tajnik, izjavio je da će Sjedinjene Države jednostrano  djelovati kao zaštitnik regije. Doktrina koja nosi njegovo ime potvrdila je naš autoritet da uđemo i suprotstavimo se utjecaju europskih sila u Latinskoj Americi. I kroz povijest naše nacije, sukcesivni predsjednici su učvrstili tu doktrinu i napravili sličan izbor.

Danas smo ipak napravili drugačiji izbor. Vrijeme Monroove doktrine  je gotovo. Odnos koji tražimo i za koji naporno radimo ne odnosi se na izjavu Sjedinjenih Država o tome kako i kada će intervenirati u poslove drugih američkih država. Radi se o tome da sve naše zemlje gledaju jedna na drugu kao jednake, dijele odgovornosti, surađuju na sigurnosnim pitanjima i ne poštuju doktrinu, već odluke koje donosimo kao partneri kako bismo unaprijedili vrijednosti i interese koje dijelimo‘, kazao je Kerry ispraćen pljeskom predstavnika većine američkih država sa obje hemisfere.

Tadašnji američki predsjednik Barack Obama i predsjednik Kube Raul Castro već su 2014. najavili početak normalizacije odnosa dviju zemalja koji su prakinuti prije 55 godina, no stvari su se zahuktale tek 2016. godine kada je uslijedila historijska posjeta američkog predsjednika Kubi i djelomično ukidanje sankcija, koje je ponovo vratila Trampova administracija, poništivši kasnije i nuklearni sporazum sa Iranom, još jedno dostignuće Obamine ere.

Dok kritikuje američku, Rusija sprovodi svoju verziju doktrine

Vjeruje se da su brojne američke intervencije u Latinskoj Americi inspirisane doktrinom o američkom „zadnjem dvorištu” koje samo Vašington smije da uređuje. Da je moguća nova akcija, potvrđuje i sadašnji šef Bijele kuće Donald Tramp, koji je kazao da ne isključuje nijedno, pa ni vojno rješenje za krizu u Venecueli. Rusija, Kina, Turska i još neke zemlje stoje uz venecuelanskog predsjednika Nikolasa Madura, a SAD, Kanada i većina latinoameričkih i evropskih zemalja priznaju opozicionog lidera Huana Guaida za legitimnog šefa države.

I dok su venecuelanski opozicionari manje ili više prikriveno nagovještavali da Amerika treba da uz pomoć svojih trupa izvede smjenu režima u Karakasu, dotle je jedina strana vojska koja je ušla u Venecuelu – ruska. Moskva je prije nekoliko mjeseci poslala dva bombardera „tu-160”, sposobna da nose nuklearne i konvencionalne rakete dometa 5.500 kilometara. S vojnim avionima stiglo je i oko sto vojnika. Iako je Kremlj poručio da je riječ o manevrima dvije prijateljske zemlje, „Nezavisimaja gazeta” je, pozivajući se na izvore u ruskoj vladi, pisala da se sve to dešavalo u sklopu planova Vladimira Putina da u Venecueli otvori rusku vojnu bazu.

Za Washington, priča o ruskoj vojnoj bazi u američkom „zadnjem dvorištu”, u zemlji koja još ima i najveće svjetske rezerve nafte, bacanje je rukavice u lice. Iako još nije došlo do toga da se sadašnja situacija izjednačava sa sovjetskim pokušajima da u jeku hladnog rata na Kubi instaliraju rakete, ruski uticaj u Venecueli je ipak prevelika provokacija za Trampove spoljnopolitičke jastrebove. Zato je Bolton i podsjetio Moskvu na to čija je interesna zona Venecuela, naglašavajući da Kremlj odbacuje priliku za bolje američko-rusko odnose.

Iako je Lavrov kritikovao Monroovu politiku, i Moskva praktikuje sopstvenu verziju ove doktrine jer polaže „ekskluzivno pravo” na bivše sovjetske republike. Zbog toga je vlada sa Crvenog trga burno reagovala kad su Tbilisi ili Kijev htjeli da se okrenu Zapadu. Ratovi, destabilizacija i formalna i neformalna otcjepljenja teritorija s proruskim stanovništvom upravo su i imali za cilj da spriječe ulazak Gruzije i Ukrajine, ruske interesne zone, u NATO.

Po svemu sudeći, razmjena ili očuvanje aktuelnih sfera utjecaja su danas, a vjerovatno će biti i sutra, teme sve češćih kontakata visokih zvaničnika SAD-a i Rusije. Uvijek treba sa posebnom pažnjom osluškivati izjave šefova diplomatija i samih predsjednika ove dvije zemlje jer se ‘između redova’ daju iščitati dalje smjernice njihove vanjske politike, koja uz europsku i kinesku, oblikuje svijet. Sljedeći najvjerovatniji susret dva predsjednika, Trampa i Putina,  mogao bi se desiti u julu, na samitu G20 u Japanu.

Nijedna od velikih sila koje se sukobljavaju u regionalnim i lokalnim krizama u svijetu nema neograničenih kapaciteta u pogledu istovremenog angažiranja u većem broju kriza. Pri tome, treba imati u vidu da se u globalnim okvirima, svake godine povećava broj kriza. Tako naprimjer, u aktuelnim uslovima SAD, Rusija, Kina, Iran, EU i njene najjače članice, angažirane su u Afganistanu, Iraku, Jemenu, Bliskom Istoku (Palestina), Bliskom Istoku (Sirija), Makedonija, Kosovo, BiH, Gruzija, Ukrajina, Venecuela, krize po afričkom kontinentu – Mali. Sudan … Dakle, velike sile su rasplinute na velikih broj kriza, što usporava njihovo rješavanje. 

Dubina i širina nepomirljivosti interesa velikih sila u odnosu na krizna područja, okolnost je koju treba tretirati kao veliku globalnu nesreću, posebno kao nesreću za ugrožene građane i narode u tim krizama. Čovječanstvo tone u sukobima, jer se ne dozvoljavaju promjene u lokalciji moći i utjecaja velikih sila, iako svaka od sukobljenih strana želi promijeniti tu lokaciju u svoju korist potiskujući iz nekih regija svoje konkurente, kako bi se u tim regijama uspostavilo stanje njihovog utjecaja. Ako bi uslijedila promjena u lokaciji moći, došlo bi do promjene svjetskog poretka, a dokle god se to ne događa, svjetski poredak ostaje isti, onakav kakv jeste, da iz sebe može reproducirati i u nedogled produžavati sukobe.

(Global CIR Team/Amel Jašarević)

Komentiraj