DOK SE KONAKOVIĆ KRIJE IZA FORTE: Panslavizam na mala vrata ulazi preko Rađe!

Mnogi bh. mediji i politički faktori ostali su u čuđenju kada se prije nekoliko dana delegacija aktuelne Vlade KS našla u zagrljaju Igora Radojičića, SNSD-ovog gradonačelnika Banje Luke, uz obećanje da će pomoći rukovodstvu tog grada da pobijedi u nominaciji za evropsku prijestolnicu kulture za 2024. godinu, uprkos činjenici da je za istu kandidovan i grad Mostar.

 Još je zanimljivije primijetiti kako se cijeli skandal pokušava adresirati nespretnom Forti, dok većina analitičara, svjesno ili nesvjesno, zaboravlja činjenicu da kičmu ove nakaradne sarajevske koalicije čini ustvari NiP Elmedina Dine Konakovića, jer da nije bilo njegovog otcjepljenja iz SDA, ne bi bilo ni ovakve vlade KS. Najbolji dokaz da je Konaković vezivno tkivo vlasti u KS jeste činjenica da se sličan konglomerat stranaka u drugim kantonima nije mogao dogovoriti na istom principu kako su se dogovorili u Sarajevu.

Kako članovi ovdašnje sarajevske koalicije nemaju ideoloških poveznica, jer je čini niz različitih političkih subjekata vođenih različitim ideološkim usmjerenjima, prirodno je da se njihov najmanji zajednički sadržilac  počne tražiti u ličnim i unutarstranačkim interesima, krvnim vezama ili nekim drugim ‘srodstvima i bratstvima’. Drugačije se zaista i ne može objasniti kako funkcionira kantonalna vlada sastavljena od ‘krušaka i jabuka’, izuzev da se pretpostavi i dokaže kako je ona suštinski jedinstvena, a samo pojavno sastavljena od više političkih subjekata.

Međutim, nije samo naša zemlja zahvaćena velikim i naizgled neobjašnjivim političkim promjenama. Sjetimo se samo da je 2015. godine izglasan Brexit na referendumu u Velikoj Britaniji, koji je bio probni balon antiglobalista (mahom populista) za pokušaj promjene svjetskog poretka, nakon kojeg je u Bijelu kuću izabran Donald Tramp. Tramp je zaista počeo mijenjati ustaljene šablone američke vanjske politike, proglasivši Jerusalem glavnim gradom Izraela i priznavši suverenitet Izraela nad okupiranim Golanom, sjeo je za isti sto sa Kim Yong Unom, ‘pocijepao je’ nuklearni sporazum sa Iranom (ali traži bolji), gradi zid na granici sa Meksikom i unosi nervozu među europske NATO članice tražeći ispunjavanje ranije peruzetih obaveza, ali sve to ne mora značiti da je američki predsjednik i poznati milijarder spreman na značajnije intervencije u poretku koji mu je omogućio to silno bogatstvo, budući da je odmah nakon izbora otpustio Stivea Bannona, radikalnog stratega izborne kampanje, a prema navodima medija, u posljednje vrijeme se sukobljava i sa Johnom Boltonom, jer potonji zagovara vojne intervencije na Bliskom istoku i Venecueli.

Kada je u pitanju Brexit, vidimo da se završava neslavno i čini se da bi umjesto u EU, mogao polučiti nove referendume upravo u Britaniji,  gdje se sve glasnije čuju zahtjevi za nezavisnošću Škotske i Sjeverne Irske. Sa treće strane, nalazi se Rusija koja blagonaklono gleda na nevolje u kojima se našla EU zbog snažnog populističkog političkog talasa jer joj odgovara da putem energenata od kojih zavisi Stari kontinent ucjenjuje državu po državu, nego da nailazi na jedinstven zid kakav je slučaj sa ujedinjenom Evropom.

Generalno, cijela Evropa vrvi od populista, što lijevih, što desnih, ali svima je nekako zajedničko da žele dokrajčiti EU, odnosno žele tako ostvariti promjene u svjetskom poretku. Neprijatelji BiH, sa druge strane već decenijama marljivo rade i pomažu da dođe do izmjene polova svjetske moći kako bi ostvarili svoje ratne ciljeve, smatrajući da aktuelni poredak političkih i geostrateških procesa ide u korist BiH. U tome im očigledno pomažu domaći bh. populisti, čija se srčika nalazi u kantonalnoj sarajevskoj vladi, koji pored EU, čini se žele dokrajčiti samu državu BiH i to odvajanjem bošnjačkog naroda od njegovih izvornih političkih faktora,  historijskim revizionizmom i relativizacijom agresorskih zločina iz prošlosti, nonšalantnim odnosom prema tekovinama odbrambeno-oslobodilačkog rata, ali ponajviše udarom na jezik kao noseći stub svake nacije, želeći nametnuti Bošnjacima  izmišljeni ‘b/h/s jezik’ umjesto historijski potvrđenog bosanskog.

Postavlja se pitanje ko su poslodavci i nalogodavci Konakovićeve i Kojovićeve većine u Vladi KS?

Dino i Rađo

Pojedini su sarajevski mediji, uoči općih izbora 2018. godine, lansirali priču kako se iza Konakovićeve odluke da zvanično napusti SDA, krije ustvari  predsjednik Olimpijskog komiteta BiH Izet Rađo, naglašavajući da  momenat kada je to urađeno nije izabran slučajno, imajući u vidu činjenicu da se BiH, a naročito Bošnjaci, nalaze u veoma složenoj situaciji, izloženi udarima iz susjedstva i Rusije i kada se unutar BiH i van nje postavljaju prepreke i rampe njenom putu ka potpunim euroatlantskim integracijama, oličene u djelovanju dvojca Dodik-Čović.

Za eventualno neupućene, Izet Rađo je bivši dekan Fakulteta sporta i tjelesnog odgoja (FASTO) Univerziteta u Sarajevu. To je onaj fakultet kojeg je, prema pisanju sarajevskih medija,  u rekordnom roku, polažući i po 10 ispita za 13 dana u ‘poznim studentskim godinama’ završio Konaković. Upravo je Izet Rađo Konakoviću „završavao fakultet“, navode portali. I ne samo njemu. Nermina Muzura, Rađinog studenta i svog prijatelja, Konaković je „oktroisao“ na poziciju direktora Turističke zajednice Kantona Sarajevo triput mijenjajući odluke Vlade KS u prošlom mandatu, navode isti mediji. Osim što mu je pomogao da stekne diplomu, Izet Rađo je Dini Konakoviću pomogao i za potrebe predizborne kampanje:

Meni se jako dopada Dinin karakter i imam iskustva u radu s njim. On je mladi čovjek pripremljen za vrijeme u kojem živimo, posjeduje sve alate, ima viziju, želi da promovira promjene i, što je vrlo važno, smatram da je on, po svim svojim karakteristikama i onome što je do sada uradio, jedan od kvalitetnih mladih lidera. Ja ga doista podržavam i imam povjerenja u njega. Ono što BiH nedostaje, ima Dino Konaković, on ima strast i želi da promijeni stvari, procese i ljude“, rekao je tada o Konakoviću Izet Rađo.

Međutim, ko je zaista Izet Rađo čiji studenti prave strelovite karijere i dolaze na neke od ključnih pozicija u politici i društvu? Osim što je bio dekan FASTO-a, Izet Rađo je i Veliki majstor Velike masonske lože u Bosni i Hercegovini. Poznato je da je ovo tajno društvo u godinama nakon rata razgranalo svoju mrežu i u našoj zemlji.

Riječ je o čovjeku koji je rođen 1957. godine u Sarajevu. Završio je Srednju vojnu školu JNA u Zadru. Dio njegove biografije je nedostupan, a za to su se, tvrde upućeni, pobrinuli srbijanski obavještajci. Upućeni tvrde da je, uz ostalo, obučavao tzv „Niške specijalce“ bivše JNA. Od 1991. godine asistent je na Fakultetu za fizičku kulturu u Nišu, gdje ostaje do 1997. godine. Dakle, dok traje agresija na BiH, Rađo je u Nišu, gdje radi bez ikakvih problema. Naprotiv, uspijeva i napredovati. Tako 1992. godine magistrira u Novom Sadu. Rađo se nakon završetka rata obreo u BiH i „ničim izazvan“ 1997. godine dobija posao na Fakultetu sporta i tjelesnog odgoja u Sarajevu, gdje je ubrzo „dobacio“ do dekana i počeo uspostavljati svoju mrežu „talentiranih studenata“. Završava čak i u Olimpijskom komitetu BiH. Masonske i obavještajne veze očito su mu se isplatile.

Ima i drugih slučajeva da su osobe sumnjive prošlosti tokom rata boravile izvan BiH, a kada su poslije rata došli u Sarajevo, zauzeli su važna mjesta onima koji su sa boljim kvalifikacijama i sposobnostima čitav rat branili svoju zemlju. Njegovo zauzimanje važnih funkcija uočavaju branitelji BiH, ali iz skromnosti ne potežu to pitanje. Da je sa imalo morala, Rađo, znajući sam gdje je bio tokom rata, ne bi ni pomišljao na istaknute funkcije u obrazovanju i sportu.

Rađo sve vrijeme održava vrlo prisne kontakte sa Srbijom, naročito sa masonskom ložom u Novom Sadu koja nosi ime „Mitropolit Stratimirović“, čiji je i sam izdanak. Ova loža dobila je ime po srpskom mitropolitu Stefanu Stratimiroviću uz čiju je veliku pomoć organizovan tzv. Prvi srpski ustanak od 1804. do 1813. godine. Stratimirović je bio poznat kao gorljivi panslavista, odnosno bio je zagovornik ideje o ujedinjavanju svih Slavena u jedno carstvo pod vodstvom Rusije, o čemu ćemo kasnije detaljnije govoriti.

Upravo je Rađo, preko svojih srbijanskih veza, zaslužan da su Velika loža u BiH i Loža Mitropolit Stratimorović uspostavile prisnu saradnju, a 2016. godine organizovale i zajednički masonski obred. Pojedinci sumnjaju da su Rađin rad na fakultetu i masonerija ustvari dvostruka maska za njegov angažman u korist srbijanske obavještajne službe, a preko nje, svjesno ili nesvjesno, i u korist ruske obavještajne službe. Činjenica da pojedine članove ovih loža možemo vidjeti na značajnim skupovima i predavanjima na Zapadu i prijateljskim državama BiH, još je opasnija ukoliko se zna da informacije i obavještajni podaci do kojih dolaze cure sve do Moskve.

Potezi i činjenice

Da bismo pronašli potvrdu za sumnje mnogih medija, političkih faktora i analitičara u BiH, da se aktuelna situacija u kojoj se pokušava izvesti ciljana izolacija državotvorne stranke SDA i njenog lidera Bakira Izetbegovića , provodi sistemski s ciljem diskreditacije i ostavljanja Bošnjaka bez autentičnog političkog autoriteta, dovoljno je pogledati poteze aktuelne kantonalne većine i tzv. ljevice u predizbornom, izbornom i postizbornom procesu.

Prije svega, u vremenu uoči izbora maksimalno se radilo na rastakanju stranke SDA, koja je sistemskom propagandom predstavljana kao ‘razgranata kriminalna organizacija’, kao ‘smetnja europskom putu BiH’, kao neka ‘strana izraslina inozemnih političkih ideologija’, i sl. Korišten je čitav spektar medijskih oružja kako bi se bošnjački narod odvojio od SDA, a u tu svrhu su iskorišteni i neki dijelovi IZ-a. Tako su pod različitim izgovorima stranku napuštali ili njene dijelove otcijepili brojni članovi. Prije svega, raspao se zastupnički klub SDA u PS BiH i formirana je nova stranka na čelu sa Senadom Šepićem koja je doživjela debakl na izborima i već se raspada po šavovima. Sa druge strane, zbog neprimjerenog ponašanja i uslovljavanja SDA je iz stranke odstranila Mirsada Kukića, koji je kasnije pokrenuo prljavu kampanju protiv glavnog grada i rukovodstva SDA pozivajući se na navodnu ugroženost TK, da bi na kraju stranačku strukturu napustio i sam Dino Konaković dok je bio na čelu Vlade KS. Praktično u godini pred izbore, raspale su se dvije vlade, u TK i Sarajevskom kantonu, te klub zastupnika SDA u PSBiH. Pritisak se nastavljao dalje s ciljem obaranja i Vlade Federacije BiH.

Stoga su angažirane mase različitih nezadovoljnih grupa ljudi poput penzionera, boraca, otpuštenih radnika i sl. da svakodnevno protestuju i navodno traže svoja prava, želeći inscenirati reprizu februarskih protesta iz 2014. godine. Potom je uslijedilo i misteriozno ubistvo mladića Dženana Memića, koje su pojedini bolesni umovi dodali kao još jedno sredstvo s ciljem političkog obračuna sa SDA na izborima, najgrublje zloupotrebljavajući stravičnu porodičnu tragediju.

Međutim, kada je plan propao, odnosno kada je SDA ipak ostvarila pobjedu na izborima, skupina navodnih ljevičarskih i kantonalnih ‘kombi’ stranaka je nastavila antiSDA kampanju tvrdeći da ne žele sa ‘nacionalistima’ u vlast te sve do danas, sinhronizovano sa Dodikom i Čovićem, blokiraju formiranje državnih i federalnih institucija. Šta bi im drugo mogli biti ciljevi u ovakvom djelovanju, osim da pomognu Čoviću u ostvarenju plana stvaranja trećeg entiteta, te Dodiku da uspori ili blokira NATO i EU put BiH.

Gledano iz ove perspektive, ima se razloga sumnjati kako je cjelokupni politički angažman tzv. ljevice i raznih populista u posljendjih nekoliko godina, na liniji velikosrpskih i velikohrvatskih interesa, a koji su opet povezani sa planovim ruske ekspanzije u regiji jugoistočne Evrope koja još uvijek nije integrisana u EU. Moglo bi se kazati kako su Konaković, Kojović, Magazinović, Mašić, Bećirović, Hadžibajrić i ostala bratija, ustvari samo lokalni pijuni jedne globalne priče koja ima duboke korijene i u prošlosti i tu ponovo  dolazimo do masonerije, uticaja Rusije i EU.

U suštini Europa  i dobar dio ostalog naprednog svijeta, zagovaraju jedinstvo slavenskih i drugih naroda, ali unutar naddržavne zajednice EU, u kojoj ima mjesta za sve i koja bi u budućnosti trebala biti uređena kao građanska ‘superdržava’, gdje bi individualna prava nadvladavala nacionalne mitove i preokupacije. Sa druge strane, i ruska politika  zagovara jedinstvo slavenskih naroda, panslavizam, ali pod upravom ‘pravoslavne Rusije’. Ta dva koncepta, očigledno sukobljena na globalnom planu, sada se sukobljavaju i na nivou Zapadnog Balkana, države BiH pa čak i pojedinih bh. kantona, posebno Sarajevskog. Kako bi vezivno tkivo države BiH, a to je bošnjački politički faktor, prisilili na truhle kompromise ili odustajanje od euroatlantskih integracija, očigledno su povučene i neke tajne veze pa su se ‘braća’ iz različitih stranaka našla u istoj vladi KS, koja na jedan zaista zagonetan način korespondira sa Dodikovom agendom razbijanja države. Postoji osnovan razlog da se vjeruje kako je krajnji cilj ovog cijelog projekta pretvaranje Bošnjaka u vjersku skupinu, gdje im se prije svega treba oduzeti jezik i nacionalno ime, pa stoga nije ni čudo da se dobar dio ministara u okviru aktuelne sarajevske koalicije izjašnjava Bosancima, koji govore nepostojećim b/h/s/ jezikom, želeći popularisati taj koncept  predstavljanja kao ‘mainstream’.

Međutim, kako smo došli do ovoga?

Masoni, Vuk Karadžić i Stefan Stratimirović…

Već smo napomenuli kako je guru Elmedina Dine Konakovića, Izet Rađo, u veoma dobrim odnosima sa najstarijom ložom u Srbiji ‘Stefan Stratimirović’, a neki će kazati da je njen izdanak. Već u vrijeme vladavine Josifa II Harsburškog, 1785. osnovana je prva Loža na tlu današnje Srbije u Petrovaradinu, pod imenom „Probitas“. Znameniti članovi Lože „Vigilantia“ u Osijeku su u to vrijeme  bili su episkop Josif Jovanović  Šakabenta i kasnije mitropolit Stefan Stratimirović, pa budući da je loža u Vojvodini kasnije ponijela njegovo ime, Stratimirović se može posmatrati i kao rodonačelnik masonerije kod Srba. U drugom, južnom dijelu današnje Srbije, u vrijeme vladavine turskog sultana Selima III, u Beogradu je od 1790. djelovala tursko-srpska loža. O njenom imenu i radu ima malo podataka, ali se zna da su njeni eminentni članovi bili mitropolit beogradski Metodije, Petar Ičko, Knez Aleksa Nenadović, Janko Katić. Među članovima je bilo i muslimana i kršćana i Jevreja.

Stefan Stratimirović, kao karlovački mitropolit je pomagao Karađorđu Petroviću tokom Prvog srpskog ustanka 1804-1813. godine. Poznato je da je Karađorđe imao direktnu podršku i tadašnjeg ruskog cara, što znači da se ustvari radi o predstavnicima ruskog utjecaja na Balkanu, koji je uvijek igrao na pravoslavlje i slavensko porijeklo većine srpskog stanovništva u ostvarivanju svojih interesa u Europi. U širenju političke moći najznačajnije je ostvariti kulturalni utjecaj, koji je u Srbiji širilo sveštenstvo na ‘slavenoserbskom jeziku’, koji bi se mogao posmatrati i kao jedna inačica ruskog jezika. Budući da su osnovna izvorišta pismenosti bili manastiri, jasno je da je Stratimirović koji je već bio zaradio i titulu austrijskog plemića, ustvari, kontrolisao čitavu mrežu svećenika, ali i pisara raspoređenih u carskim službama  diljem Srbije. Pored toga, sam Karađorđe mu je na povjerenje poslao svoga sina, za čije školovanje se imao pobrinuti Stratimirović, ali i čija je glava bila zalog da ‘Crni Đorđe’ neće skrenuti sa proruskog puta. Masoni su, također, mnogo godina kasnije  vjerovali i da kralj Jugoslavije, Aleksandar Karađorđević, polaže prirodno pravo na rusku krunu i krunu ‘vladara svih Slavena’ kada, kako su se tada nadali, u Rusiji bude zbačen komunistički režim.

Josip Šosberger, diplomirani ekonomista iz Novog Sada i četvrti slobodni zidar u ukupno 11 koljena ugledne jevrejske porodice koja je, na razmeđu 17. i 18. vijeka u Novi Sad došla iz Šašnica ili, na njemačkom, Šlosberga, u sjevernoj Slovačkoj, govorio je za srbijanske medije u više navrata o historiji slobodnih zidara u Srbiji. Prema njegovoj verziji,  prvu ložu “Probitas” je 1785. na Petrovaradinskoj tvrđavi, na kojoj je služio kao carski oficir, osnovao grof Andrija Hadik (1710-1790). Hadika je, poslije smrti, zamijenio jevrejski veletrogovac Simon Hiršl (1764-1856) koji je, od 1804. godine, hranom snabdijevao Karađorđeve ustanike. U tome je velikog, mada ne i javnog udjela imao i njegov blizak prijatelj, tadašnji karlovački mitropolit Stefan Stratimirović (1757-1836), također slobodni zidar. Razlika u konfesiji ih nije sprječavala da na podršci srpskoj revoluciji rade zajedno, naprotiv, istakao je Šosberger. ‘U novoj kraljevini SHS masoni se okupljaju u Hrvatskoj i osnivaju svoju simboličku veliku ložu “Ljubav bližnjeg” i dobijaju jednog velikog majstora koji je bio jugoslovenski nastrojen – doktor Adolfo Mihalić. On već tada kaže da će biti najsretniji kada beogradska braća prihvate da organizuju veliku zajedničku ložu, što se i dešava 1919. godine, u junu, u Zagrebu. To je bila Velika loža SHS “Jugoslavija” i oni su bili zapavo brži od istorije. Država će tek kasnije dobiti svoj naziv’, otkriva Šosberger.

Premda se kao ključna faza u formiranju nacija spominje 19 stoljeće, doba romantizma, kao reakcije na klasicizam i prosvjetiteljstvo, svete knjige bi kazale da su nacije ustvari začete u Babilonu. Naravno, pitanje je da li se to ‘darovanje’ više jezika može smatrati nagradom ili kaznom? Jedni će u tome vidjeti kaznu koju treba skinuti ponovnim ujedinjenjem čovječanstva, dok će drugi, neupućeniji samu naciju kao takvu početi posmatrati kao kaznu. Kako bi kod Bošnjaka zaživio ovaj drugi koncept, njihovi neprijatelji od njih žele napraviti vjersku skupnu, tako što će im instalirati vjerske prvake kao ‘nacionalne vođe’  i političke lidere, jer će samo na takav način Bošnjaci shvatiti da su u Babilonu zbog kazne nastali različiti jezici i različite nacije te da je ključ oslobođenja u odustajanju od ovih ključnih obilježja. Budući da je bosanski jezik noseći stub našeg nacionalnog identiteta, uz nacionalno ime Bošnjak, njihovim eventualnim gubljenjem bio bi odsječen korijen bošnjačkog naroda i to u duhu često puta spominjanog projekta ‘bijeli Cigani’, kojeg su neki mračni umovi skovali za ovaj narod. Odvajanjem od korijena kojeg čini bosansi jezik, veoma brzo bismo bili odvojeni i od naših drugih nacionalnih simbola, a nakon toga došao bi zaborav svih stradanja u proteklom ratu, genocida u zaštićenim zonama Srebrenici, Žepi, Prijedoru, Vlasenici, Višegradu, Zvorniku… ili stravičnih masakara poput onih na Markalama ili Ferhadiji.

Na sličan način različita religijska i nacionalna opredjeljenja ne sprječavaju ni danas mnogu ‘braću’ širom bivše Jugoslavije da se bore za zajednički ‘srpski i ruski interes’,a protiv integracijskih procesa usmjerenih ka  Zapadu,  kao što je to bilo i u vremenu Stratimirovića. Naime, mitropolit je bio oštar protivnik Vukove jezičke reforme, koju je prvi začeo Dositej Obradović, jer je smatrao kako se njome Srbi trajno razdvajaju od Rusije budući da je upravo jezik bio osnovno sredstvo ruske kulturalne hegemonije.

Isto kao što kantonalna vlada i sve stranke okupljene u njoj udaraju prije svega na bosanski jezik, jer znaju da će po principu jezičke hegemonije njegovo mjesto zauzeti vremenom ‘srpski ili hrvatski jezik’, a time će biti učinjen još jedan korak u svođenju Bošnjaka na vjersku skupinu. Druga ekipa ‘braće’ okupljena u dijelu SDP-a nipodaštava značaj EU, ali i regije Balkana te same BiH, govoreći nam stalno kako smo nebitni u svjetskim razmjerama, kao da smo zaboravili kako je u Sarajevu počeo Prvi svjetski rat atentatom na austrijskog prijestolonasljednika, a u režiji ‘Mlade Bosne’ ogranka Crne ruke, čiji je suštinski ideolog bio mitropolit Stratimirović. Tako neki članovi SDP-a kritikuje EU čak i kada da pozitivno mišljenje o aplikaciji BiH za članstvo u EU, kao što je to nedavno uradio Saša Magazinović, dok drugi poriču da se EU uopće više zanima za našu zemlju. Treći oličeni u Denisu Bećiroviću, trude se organizaciju ‘Mladu Bosnu’ prikazati kao pozitivnu, blagonaklono gledajući na njene ‘akcije’.

Ovdje valja istaći kako se Rusija i Britanija često sukobljavaju verbalno i interesno, ali nikada nisu direktno ratovale, što mnogi historičari pripisuju i krvnim vezama ruskog cara Nikolaja drugog i engleskog kralja Georga V koji su u osvit Prvog svjetskog rata bili na prijestoljima dvije moćne države. Drugi pak taj fenomen objašnjavaju navodeći da ‘verbalni rat Rusije i Velike Britanije’ uvijek ostaje po strani jer obje države često imaju zajedničke neprijatelje i zajedničke interese te se to partnerstvo održava i do danas u raznim oblicima.

Srbi su preživjeli Stratimirovića, hoće li Bošnjaci preživjeti razne ‘konakoviće’?

Sedamdesetih i osamdesetih godina 18. stoljeća austrijske su vlasti pokušavale iz srpskih pravoslavnih škola na teritoriju pod svojom upravom izbaciti ćirilicu i slavenoserbski jezik. S tim ciljem izdale su 1779. godine za tamiški Banat naredbu o ukidanju ćirilice izvan crkve i o uvođenju latinice i »općega čistoga ilirskoga jezika« u škole. Odluku o zabrani ćirilice i slavenoserbskoga jezika austrijske su vlasti povukle nakon burnih reakcija svećenstva, no nisu odustale od svojega krajnjega cilja. Dok su ga u drugoj polovici 18. stoljeća pokušavale ostvariti zabranama i naredbama, početkom 19. stoljeća pokrenule su projekt koji je pravoslavne Srbe trebao potaknuti da »sami« i »dragovoljno« reformiraju svoj književni jezik i kulturu. Ključnu je ulogu u tom projektu igrao jezikoslovac Jernej Kopitar. Međutim priča o jezičkim reformama na jugoistoku Europe, dosta je zanimljivija kada se u nju ubaci i globalni kontekst te borba različitih sila za širenje utjecaja na ovom prostoru.

Slavenoserbski književni jezik Jernej je Kopitar smatrao izrazito negativnom pojavom. Vjerovao je da sprječava asimilaciju austrijskih štokavskih pravoslavaca u katoličkom okružju i da služi kao medij preko kojega se na austrijskom teritoriju širi ruski utjecaj, kulturni i politički. 25.V.1819. austrijskomu redarstvu stoga tumači ovako:

Ilirski narod, kako rimskoga tako i grčkoga obreda, govori jednim jezikom: ali pravoslavno svećenstvo nastoji ukloniti tu jednakost jezika time što govorni jezik, koji je kod katolika već 300 godina književni jezik, proglašava žargonom kojim se ne može pisati, i zato pokušava kao književni jezik naturiti svojoj pastvi mrtvi staroslavenski jezik iz ruskih crkvenih knjiga. Time kani spriječiti daljnje stapanje svojih vjernika s katolicima.

P. Ivić ustvrđuje da nijedan od Srba, sve do Vuka, ili nije bio voljan, ili nije bio u stanju, prihvatiti se Kopitarovih velikih jezičnih zadataka. Zato je Kopitar »tako glasno kliknuo« kada je krajem 1813. godine u Vuku Karadžiću napokon našao pravoga čovjeka . Karadžić je za Kopitara bio vrlo povoljan suradnik zbog više razloga, pa i zato što je bio potpuno ovisan o Kopitaru. Kopitar mu je pomagao pri liječenju njegove teške bolesti, a već se je 1815. godine počeo brinuti i o tome da mu osigura egzistenciju i omogući trajni boravak u Beču. Pored toga, Karadžić je po vjeroispovijednim pitanjima za svoje vrijeme bio poprilično slobodnih svjetonazora, zbog čega se i danas neki njegovi kritičari pitaju nije li on potajno postao katolik . Pitanje se postavlja prvenstveno zato što se je Karadžić 1818. vjenčao u Beču u katoličkoj crkvi za katolkinju Anu Krauss. Kopitar im je bio vjenčani kum. Na popisu vjenčanih Karadžiću je pod rubrikom vjeroispovijedi upisano da je unijat.

Rezultat jezičkih reformi Vuka S. Karadžića bilo je reformisano pismo, uvedena latinica, ijekavsko narječje i štokavski dijalekat su normirani kao standardni, a izdat je i prvi ‘Srpski rječnik’ te je prevedena Biblija, odnosno Novi zavjet na narodni jezik razumljiv govornicima južnoslavenskih jezika. Kao podlogu svog književnog jezika Vuk. S. Karadžić uzeo je govor Bošnjaka iz istočne Hercegovine. Tako je ustvari bosanski narodni  jezik postao standardnim jezikom svih naroda koji su govorili slavenske jezike na području zapadnog Blakana. I dan danas, bosanski narodni razgovorni jezik je najbliži standardnom jeziku, bilo da se radi o bosanskom, hrvatskom, srpskom, crnogorskom standardu, jer Srbi u Srbiji nikada nisu ustvari govorili jezikom kojeg je u svom rječniku zapisao Vuk, dok su Hrvati u neznatnom procentu bili štokavci. Bošnjaci bez problema mogu čitati Povelju Kulina Bana napisanu starobosanskim jezikom u XII stoljeću, čime se ne mogu pohvaliti Srbi ili Hrvati. Međutim, to je neka druga tema za koju je potrebno konsultovati mnogo sociolingvističkih i jezičkih studija, što nije predmetom ovog teksta.

Primjerom sukoba Stratimirović i Karadžić, želimo samo naglasiti kako je Europa, i to ona katolička, ustvari najzaslužnija za oblikovanje srpske nacije u modernom smislu te riječi. Da je kojim slučajem pobijedila teza o slavenoserbskom jeziku koju je ‘gurao’ gorljivi panslavista Stratimirović, Srbi kakve ih danas poznajemo, ne bi postojali. Na sličan način kako je Vukova jezička reforma zahvaljujući otvaranju Srba prema Europi spasonosno utjecala na srpski narod i njegov nacionalni identitet, na isti način će djelovati i euroatlantske integracije na nacionalni identitet Bošnjaka. Bošnjaci nikada nisu gubili svoj identitet u okviru velikih državnih zajednica, već su ga redovno oplemenjivali i nadograđivali. Sposobnost jednog naroda da stupa u interakciju sa drugim narodima ili u zajedničke saveze sa drugim državama, kakvi jesu EU i NATO,  dokaz je višeg stepena njegove emancipacije i zrelosti.

Zbog toga je ponovo važno istaći kolika opasnost po bh. državu prijeti od tajnih udruženja kakva je masonska loža Stefan Stratimirović, koja po svemu sudeći djeluje kao opasna maska ruske službe, te pod firmom masonstva ustvari svim snagama bori za rusku stvar na Balkanu i Europi. U tom smislu treba sagledavati i izrazitu mržnju prema EU i Vatikanu koju izražavaju neki njeni članovi i simpatizeri, jer ideja pansalvizma kako je propovijedaju kao vrhovnog autoriteta priznaje samo Rusiju. Ruski masoni su posebno zadivljeni postupcima Slobodana Miloševića, jer prema njihovom mišljenju, iako je bio predsjednik jedne male zemlje i lider malog naroda, nije želio dopustiti da 1,5 miliona Srba ostane izvan Srbije, već je pohitao da ‘širi države granice’ i na susjedne zemlje ostvarujući plan Velike Srbije, dok je sa druge strane moćna Rusija ostavila 15-20 miliona Rusa izvan svojih granica nakon raspada SSSR-a i nije ni pomišljala na promjenu granica na račun bivših republika.

Danas je važno napomenuti da se dešava proces približavanja naše regije standardima EU, a koje obavezno prati članstvo u NATO-u. U BiH proevropske snage oličene u SDA-u su sabotirane od strane istih onih političkih struja, koje su i ranije sabotirale ujedinjenje slavenskog govornog područja Zapadnog Balkana u zapadnoevropska carstva. Način na koji djeluju SDP, Naša stranka ili NiP potvrđuje sumnje mnogih analitičara kako se radi o izrazito antibosanskom frontu koji prijeti da rasturi temelje moderne BiH, koja kao država ima perspektivu samo u okviru EU i NATO-a.

Oni svojim djelovanjem idu na ruku separatizmu (primanje delegacije Katalonije), negiranju bošnjačkog nacionalnog identiteta ( dovođenje u pitanje bosanskog jezika), dovođenju u pitanje sposobnosti bošnjačkog naroda da se samostalno politički organizuje i djeluje (kroz predstavljanje rahm. Alije Izetbegovića i SDA kao stranih elemenata, povezanih za islamizmom iz Azije i Afrike, a nikako kao izraz političke volje jednog naroda, čime istodobno dovode u pitanje karakter odbrambeno-oslobodilačkog rata ’92-95, abolirajući tako Srbiju za agresiju i genocid), što sve zajedno koristi prosrpskim i proruskim snagama koje Balkan ne žele da vide u sferi utjecaja EU i NATO-a, ali i onim retrogradnim hrvatskim politikama koje u takvim okolnostima vide svoju šansu za realizaciju plana stvaranja tzv. trećeg entiteta. U tom kontekstu treba posmatrati i Čovićevo prijateljstvo sa Dodikom, ali i neočekivanu bliskost sa ruskim ambasadorom Ivancovim, koju sve češće javno pokazuje kroz susrete u Mostaru.

Sa druge strane grcaju pod pritiscima različitih afera koje se gomilaju i prijete da ih strovale u ambis političkog poraza na narednim izborima. Stoga bi Konakoviću vjerovatno pametnije bilo da građanima objasni kako je propao KK Bosna, koliko je novaca uzeo od Lutrije BiH ili čija je sarajevska dvorana Vistafon, nego što se uhvatio u kolo sa sumnjivim i opskurnim likovima, čije su namjere u najmanju ruku sumnjive.

(Global CIR/Team)

PROČITAJTE JOŠ:

Objavljeno u:

Komentarion this Post

  1. TOMISLAV

    ODLICAN TEKST/ОДЛИЧЕН ТЕКСТ

    Reply
  1. […] DOK SE KONAKOVIĆ KRIJE IZA FORTE: Panslavizam na mala vrata ulazi preko Rađe! […]

Komentiraj