Odbacivanjem ‘aprilskog paketa’ BiH je postala talac rusko-srpske politike!

“Trebali bismo priznati da je slom Sovjetskog Saveza bila velika geopolitička katastrofa stoljeća. Što se tiče ruske nacije, za nju je postao velika drama. Deseci miliona naših sugrađana i patriota našli su se izvan ruskog teritorija. Štoviše, epidemija dezintegracije inficirala je i Rusiju’, kazao je aprila 2005. godine ruski predsjednik Vladimir Putin u godišnjem obraćanju Dumi, za koje će kasnije mnogi svjetski analitičari i stratezi kazati da je predstavljao uvod u početak nove ere u ruskoj geopolitici.

Balkanskim narodima su ove riječi odmah na prvu zvučale poznato. Ne trebamo ići daleko u prošlost da bismo vidjeli na koji način ovako formulisana teza o ‘nacionalnoj ugroženosti’ korespondira sa maksimom velikosrpskog projekta ‘Svi Srbi u jednoj državi’, kojeg je operativno želio provesti Miloševićev režim, vođen načelom da je ‘srpska zemlja gdje god se nalaze srpski grobovi’.

Naravno, Milošević je samo radio na realizaciji Memoranduma SANU-a objavljenog  1986. godine u kojem se daje predložak budućih tragedija i ratova na području bivše SFRJ. Međutim, malo ljudi zna da je sličan ‘memorandum’ nastao i u okvirima ruske nacionalne i intelektualne elite krajem devedesetih godina. 

Ideološko ishodište nove geopolitičke doktrine ‘Putinove Rusije’

Ruski politolog Aleksandr Dugin i ruski general Nikolaj Klokotov 1997. napisali su tekst ‘Temelji geopolitike’ koji će postati osnova  ruske geopolitičke strategije tokom sljedećih decenija. Strategijom se htjelo postići da se Rusija ponovno vrati u položaj svjetske sile. Iako je dokument  javan, čudno je  koliko je malo pažnje dobio sve ove godine.

Prvo što se navodi u dokumentu je da bi se Rusija na samom početku trebala kloniti direktnog vojnog sukoba. Umjesto vojnih sukoba, stvari bi trebala rješavati politički, primjenom ‘mehke moći’, do tada nekarakteristične za ‘sirovu Rusiju’. Upravo to naglašava potrebu da se infiltriraju u zapadne institucije i koriste politiku radi oblikovanja svijeta u rusku korist. Nakon toga, dokument navodi vrlo specifičan popis ”šta raditi” u odnosima s gotovo svakom zemljom na svijetu.

Prije svega, prema Duginovim i Klokotovim zamislim Rusija treba voditi ‘euroazijsku kontinentalnu politiku’, a budući da je Ukrajina rizična za takvu strategiju, trebalo bi je anektirati.  “Ukrajina kao država nema geopolitičkog značenja, nema posebnog kulturnog izraza ili univerzalnog značenja, nema geografske jedinstvenosti, nema etničkog ekskluziviteta, njezine određene teritorijalne ambicije predstavljaju ogromnu opasnost za cijelu Euroaziju i, bez rješavanja ukrajinskog problema, općenito je besmisleno govoriti o kontinentalnoj politici”, navode autori.

Veliku Britaniju bi, navode, trebalo poticati da napusti Europsku uniju i tako oslabiti i jednu i drugu. Nadalje, Iran identificiraju kao ključnog ruskog saveznika, a preporučuju da Turska doživi niz ”geopolitičkih šokova”, koristeći Kurde i Armence. Sve ovo je pisano prije 22 godine, i mi već sada možemo vidjeti obrise realizacije ove geopolitičke strategije.

Dugin je oštri protivnik Europske unije zasnovane na liberalnim idejama te zdušno zagovara ‘Europu nacija’ . Smatra da je religija temeljna crta identiteta svih naroda, a vješto koketira sa različitim vrstama misticizma da je kod nekih analitičara zaradio i epitet izrazito ‘antikršćanskog ideologa’. Kada govori o islamu, naglašava njegovu političku komponentu i vidi ga kao antipod Europi.

U svojoj knjizi iz 2007. godine ‘Društvene znanosti za građane Nove Rusije’, Dugin jasno potvrđuje civilizacijski pristup, te na odgovarajući način objašnjava cikličku i civilizacijsku logiku ruske historije na svoj karakterističan imperijalistički način. Dugin navodi četiri njegova ciklusa ruske povijesti: Kijevsku, Moskovsku, Carsku i Sovjetsku Rusiju. Dugin tvrdi da je svaki put u svakom ciklusu Rusija narasla. Moskovska Rusija bila je veća od Kijevske, Carstvo Romanovih je bilo veće od Moskovskog, dok ih je Sovjetski Savez nadišao u smislu veličine. Iznimka je, naravno, savremena Rusija, ali Dugin ističe da smo s Putinovim predsjedništvom bili svjedoci stabilizacije: ‘Savremena Ruska Federacija stoji na pragu novog obrata ponovnog rađanja, jačanja i širenja utjecaja u svijetu’.

Prema cikličkoj logici, koju Dugin spaja s elementima linearnosti, utjecaj Rusije u budućnosti će čak premašiti i učinak Sovjetskog Saveza. To će biti ‘Velika Rusija’: ‘Ideja’ velike Rusije ‘je projekcija u budućnost putem objektivne analize prošlosti ruskog naroda i logike njegove historije’. Međutim, ‘logika historije’, na koju ovdje upućuje Dugin, nije univerzalna, već zasebna ruska, što smo na mikroplanu mogli vidjeti kod Slobodana Miloševića, koji je svoj politički uspon započeo na Gazimestanu slaveći poraz, koji je u srpskoj historijskoj logici predstavljen pobjedom. Vidjet ćemo u nastavku da Dugin posebno cijeni Srbe jer slave ‘Vidovdan’.

Kako Dugin vidi Balkan i Europu

Na regionalnom planu Dugin zagovara integraciju Srbije u Euroazijsku uniju, blokadu euroatlantskih integracija i širenje uticaja Rusije dalje na Europu koz pokret ‘panslavizma’. Govoreći o Srbiji i Srbima u intervjuu Politici iz 2017. godine, Dugin je kazao:  ‘Smatram da su Srbi isti kao Rusi, samo bolji. Svoj odnos prema Srbiji nazvao bih sakralnim. Srbija je za mene ne samo solarna, već ognjena, vatrena. Nikad se ne predaje, i to što slavite Vidovdan jeste zalog budućih pobjeda. Duhovna Srbija je vječna, ne može biti slomljena, jer je srpski narod izuzetan. Stidio sam se devedesetih godina da pogledam Srbima u oči, zbog tadašnjeg odnosa Rusije. Srbija je primala strahovite udarce, ali se uspravljala. Mnogo, zaista najdublje, vjerujem u Srbiju i njenu sposobnost da sama odlučuje o svojoj sudbini’, kazao je Dugin odmah nakon toga naglasivši da ona svoj teritorijalni integritet može sačuvati samo u okviru ‘euroazijskih integracija’.

Godinu dana prije nego će Putin ‘proglasiti’ novu eru u ruskoj geopolitici, u Ukrajini se desila ‘narandžasta revolucija’ i zemlja je pokazala očigledne aspiracije ka Euroatlantskim integracijama. Također, desilo se i najveće proširenje EU u njenoj historiji. Te 2004. godine u članstvo su primljene sljedeće države: Kipar, Češka, Estonija, Latvija, Litva, Mađarska, Malta, Poljska, Slovačka i Slovenija (Većina država je samostalnost stekla raspadom SSSR-a i Varšavskog pakta). Također, otvorena je i perspektiva državama Zapadnog Balkana da se ubrzanim tempom priključe EU, što su neke zemlje već iskoristile. Svi ovi procesi su iz ruske perspektive posmatrani kao porazi. Sa druge strane, osamostaljenje Crne Gore koja je 2006. godine izglasala nezavisnost na referendumu, te ambiciozni projekti  međunarodne zajendice s ciljem smanjenja hegemonije entiteta unutar BiH, kao i značajniji angažman na Kosovu, nanosili su poraze ostacima Miloševićeve politike u Srbiji.

Međutim, nakon što je Putin faktički proglasio početak nove ruske geopolitičke doktrine 2005. godine, malo ko je očekivao da će BiH već 2006. godine, odmah nakon prve gasne ukrajinske krize,  biti prva žrtva širenja ruskog utjecaja u regiji Zapadnog Blakana, kao zemlja koja je još uvijek bila pod dominantnim utjecajem  međunarodne zajednice. Još manje je ljudi očekivalo da će dijelovi bošnjačke političke i intelektualne elite biti faktorom tjeranja međunarodne zajednice da pitanje naše zemlje stavi u stranu. Upravo se to desilo odbijanjem ‘aprilskog paketa’ ustavnih amandmana, čijim bi usvajanjem BiH već danas bila članica NATO saveza, i ako ne članica EU-a, onda bi sigurno bila na samom pragu članstva. Vinovnici ovog subverzivnog čina odbijanja ustavnih amandmana bili su Haris Silajdžić, tadašnji lider Stranke za BiH, i Božo Ljubić, osnivač i predsjednik HDZ-a 1990. Naravno, oni nisu bili sami, u pomoć im je prišla jedna veća grupa renomiranih intelektualaca, diplomata,  medija, novinara, vjerskih lidera, uključujući i samog reis-ul-ulemu Mustafu ef. Cerića.

 Bilo da su to uradili svjesno ili nesvjesno, oni su se svrstali na stranu širenja ruskog utjecaja u regiji, jer više se nikada kasnije nije mogao steći konsenzus hrvatskog, srpskog i bošnjačkog političkog faktora o pitanjima iznesenim u aprilskom paketu, budući da su nakon što je međunarodna zajednica ‘digla ruke’ od snažnijeg uplitanja u BiH, i srpski i hrvatski politički faktori otvoreno krenuli putem dezintegracijskih procesa u BiH, što je naišlo na odobravanje i podršku ruske državne politike koja je i BiH uvrstila u mapu geostrateških interesa. Kao ruskog  čovjeka kod bosanskih Srba Rusija je etablirala Milorada Dodika, a evidentno je da ima svoje favorite i u okviru bošnjačke politike, koji blagonaklono gledaju na ‘vidovdanske heroje’ i generalno im je bliska ideja panslavizma, što ćemo detaljnije objasniti kasnije.

Može se kazati da je, u svakom slučaju, obaranje aprilskog paketa i umanjivanje uticaja Zapada u BiH, bila prva Putinova geopolitička pobjeda.

Subverzivno djelovanje Rusije u BiH

Ruska podrška dezintegracijskim procesima u regiji Zapadnog Balkana vidljiva je bila na primjerima Makedonije i Crne Gore, koje su morale prebroditi pokušaje državnih udara da bi se priključile NATO-u i uhvatile značajniji zamah u sferi EU integracija. BiH je u tom pogledu još osjetljivija jer njen manji entitet RS i dominantni srpski politički faktor u zemlji oličen u SNSD-u i Miloradu Dodiku, svoju sudbinu veže za politiku Beograda i službeni stav Srbije da ne želi pristupiti NATO-u i da želi biti ‘vojno neutralna’. Ako znamo da Srbiju naoružava upravo Rusija, logično je da se zapitamo o kakvoj onda neutralnosti govorimo. Također, ako znamo da je ustvari Srbija bila baza iz koje se dirigovalo onim što se protekle tri-četiri godine dešavalo u Makedoniji i Crnoj Gori, jasno nam je da Beograd ne sjedi skrštenih ruku ni kada je BiH u pitanju, budući da se interesi Srbije očigledno poklapaju sa ideologijom Velike Rusije.

Rusija ima direktni  utjecaj na stanje u BiH preko svog ambasadora u našoj zemlji Petra Ivancova  koji djeluje kroz Vijeće za implementaciju mira (PIC) i tamo blokira sve konstruktivne inicijative međunarodne zajednice, zastupajući prije svega političke stavove Milorada Dodika. Ivancov se više puta založio za redefiniranje prisustva međunarodne zajednice u BiH i ukidanje institucije Visokog predstavnika. Zagovornik je politike negiranja genocida, ne osuđuje četnička fašistička divljanja u regiji i RS-u pa čak možemo kazati da ih prećutno ili otvoreno odobrava, što je u koliziji sa tradicionalnim pogledom na Rusiju koji baštine ovdašnji narodi, a koji je oblikovan borbom protiv fašizma.

Vrhunac saradnje na političkom planu manjeg bh. entiteta i Rusije jeste potpisivanje različitih ugovora i sporazuma kojima se širi kulturalni i ekonomski uticaj Rusije u BiH i u ovom dijelu Europe. Tako je sam Ivancov u jednom od intervjua izvjestio bh. javnost da su MUP-ovi RS-a i grada Moskve potpisali Memorandum o razmjeni iskustava na polju borbe protiv terorizma, kojeg je u oktobru 2015. godine  potpisao sa ‘ruskim kolegama’  ministar unutrašnjih poslova RS-a Dragan Lukač. Ovim sporazumom je definirana i pomoć policije Rusije u obuci specijala RS-a.

Oko 6,5 miliona KM je uloženo u obnovu nekadašnje vojne baze Oružanih snaga BiH u Zalužanima kraj Banje Luke te je na toj lokaciji 4. aprila, na Dan policije RS-a, otvoren Centar za obuku pripadnika MUP-a. U Zalužanima će, pored Specijalne antiterorističke jedinice, biti smještena i Uprava za borbu protiv terorizma i ekstremizma, u čijoj nadležnosti je, zahvaljujući odredbama novog Zakona o policiji i unutrašnjim poslovima RS-a, i obavještajni rad. Uprava za borbu protiv terorizma i ekstremizma zvanično broji oko 20 pripadnika. Baza u Zalužanima raspolaže  smještajnim kapacitetima za 500 lica koja bi tu boravila, navodno zbog policijske obuke, iako je očigledno da broj predviđenih mjesta prevazilazi potrebe policijskih jedinica. Obuku u Zalužanima bi trebali voditi domaći i strani instruktori, uglavnom oni iz Republike Srbije, Bjelorusije i Rusije.

Dodik je početkom 2018. godine objelodanio i plan o nabavci 8.000 dugih cijevi za svakog od 8.000 entitetskih policajaca. Planove o formiranju rezervnog sastava je dan nakon Dodika potvrdio i ministar unutrašnjih poslova Dragan Lukač, pojasnivši da će u njega biti uključen dio policajaca u penziji, ali i “jedan dio mlađih ljudi”. Sudeći prema postojećim informacijama, vrata rezervnog sastava policije će biti otvorena za bivše pripadnike Vojske RS-a, a “jedan dio mlađih ljudi” se odnosi upravo na pripadnike različitih organizacija, poput  “Srbske časti” i sličnih grupacija, očigledno proruskih orijentisanih, ali koje imaju unutarnju hijerarhiju i organizaciju te djeluju poput konzervativnih udruženja, kakve surećemo i u Srbiji, a jedna od najpoznatijih su ‘Zavetnici’.

Brojka od 8.000 policajaca u RS-u bi u praksi značila da će taj entitet biti među vodećim evropskim regijama prema broju policajaca. Njih 651 će voditi računa o sigurnosti 100.000 građana. Poređenja radi, u Belgiji, koja se nerijetko suočava sa ozbiljnim terorističkim prijetnjama i napadima, na 100.000 stanovnika ide 412 policijskih službenika. U cijeloj BiH je na 100.000 stanovnika angažirano 436 policajaca. Kada je broj dugih cijevi u pitanju, indikativno je da austrijska policija posjeduje tek 400 dugih cijevi, dok cijelo Ujedinjeno Kraljevstvo ima registriranih 5.647 naoružanih policijskih službenika. Ujedinjeno Kraljevstvo, podsjećanja radi, ima nešto više od 65 miliona stanovnika. RS ima nešto više od milion.

Ako sve ovo znamo, vidjet ćemo da je na sceni militarizacija policije RS-a i privikavanje naroda na različite paravojno-obavještajne organizacije, što ulazi u sferu psiholoških priprema naroda za rat. Budući da je u više navrata Dodik otvoreno zagovaro odcjepljenje i da je u tom pogledu imao podršku i ruske diplomatije, logično je da su i u Fedraciji pokrenute procedure za uvođenje rezervnog sastava policije.

Zvanična Rusija je podržala Milorada Dodika čak i u periodu predizborne kampanje za opće izbore 2018. godine, kada je našu zemlju posjetio i šef ruske diplomatije Sergej Lavrov. Tokom sastanka sa tadašnjim članovima Predsjedništva BiH (Izetbegović, Čović, Ivanić), Lavrov je istakao posvećenost Rusije očuvanju i provedbi Dejtonskog sporazuma, iako je evidentno da je to deklarativna podrška, budući da vidimo na koji način zvanični diplomatski predstavnik Rusije destruktivno djeluje u BiH. U Banjoj Luci, Lavrov je razgovarao sa najvišim zvaničnicima bh. entiteta RS-a i SPC-a. Obišao je  temelje rusko-srpskog hrama i duhovnog centra. Srpski politički lideri su izrazili zahvalnost  Lavrovu, Putinu i Rusiji za veto u Vijeću sigurnosti UN-a kojim je odbačena deklaracija o osudi genocida, a ministar Lavrov se zahvaljivao entitetu RS-u što je imao odlučujući utjecaj da BiH kao i većina zapadnih država uvede sankcije Rusiji zbog aneksije Krima i uplitanja u unutrašnja pitanja Ukrajine.

Međutim, možemo kazati kako na simboličkoj ravni, vrhunac  posjete Lavrova RS-u i BiH predstavlja obilazak temelja ‘rusko-srpskog hrama’ u Banjoj Luci. Sama jezička konstrukcija ‘rusko-srpski hram’, aludira na ‘sakralnost’  rusko-srpskih odnosa po principu kako ih vidi Aleksandar Dugin, jer ne radi se o ‘centru’ već o ‘hramu’, nečemu uzvišenom i produhovljenom. Naravno, svima je jasno da će taj centar, kojeg zovu hramom, biti još jedna ispostava preko koje će se širiti ruska ‘mehka moć’, kroz različite aktivnosti. Druga komponenta u ovoj cijeloj priči o ‘hramu’, jeste da je on posvećen carskoj porodici Romanovih, čime se očigledno naglašavaju ruske imperijalne ambicije u Europi, a posebno na Balkanu.

Dana 17.09.2018. godine, episkopi i vladike SPC-a, uz prisustvo izaslanika moskovskog patrijarha,  osveštali su temelj ‘rusko-srpskog pravoslavnog hrama’ i duhovnog kulturnog centra koji se gradi u čast ruskoj carskoj porodici Romanov, a tom činu su prisustvovali svi značajniji predstavnici srpske politike u BiH, čak i oni koji su se smatrali Dodikovom najiskrenijom opozicijom.

Onoliko koliko je vidljivo miješanje Rusije na bazi kulturalnih, ideoloških i političkih uticaja na oblikovanje ruske politike u regiji, toliko je zagonetno na koji način je ta ruska ‘mehka moć’ uspjela ući u sfere politike koja se nominalno naziva ‘probosanskom’ ili čak ‘bošnjačkom’, a koja po svojoj prirodi treba biti u antagonizmu sa velikodržavnim projektima ‘Velike Srbije’ i ‘Velike Rusije’. Jasno nam je da su vrata za ruski utjecaj u BiH otvorena 2006. godine, kada je dio bošnjačkog i hrvatskog političkog faktora rekao ‘ne’ međunarodnoj zajednici, ali kako je taj proces do današnjih javnih manifestacija bio toliko tajnovit i zamagljen različitim formama, ključno je pitanje.

Bošnjački političari kao produžena ruka velikosrpske i velikoruske ideologije

Već smo ranije spominjali kako je Duginova doktrina bazirana na duhovnoj dimenziji identiteta ruskog, ali i svakog drugog naroda. Pored toga što se Rusija želi predstaviti ‘zaštitnicom pravoslavlja’, ona pronalazi i suptilnije metode uplitanja u procese na slavenskom govornom području, tako što iskorištava i one dublje kulturalne slojeve uključujući čak i paganske pa i satanističe motive, organizirajući različita ‘bratstva’, ali i infiltrirajući se u već postojeće masonske lože koje zagovaraju konzervativizam, nacionalizam i povratak u ‘slavnu prošlost’.

Postavlja se pitanje da li je njegovo učenje zamišljeno kao buduća ideologija Euroazije? Duginova “Četvrta politička teorija”, prema mišljenju analitičara,  trebala bi ispuniti tu potrebu. Ona ima političku dimenziju u sintezi komunizma, fašizma, ekologizma, tradicionalizma, ali također nudi religioznu,  duhovnu dimenziju u potkopanom obliku oponiranja  kršćanskog/ sotonskog (logosa / haosa) i okultnog misticizma. To je vjerovatno pokušaj da se ovim učenjem zadovolje sljedbenici svih tih raznovrsnih ‘liberalnih kultova’ kako bi ga učinili popularnim i ušli u njegove redove. U ovom prilično eklektičnom zagrljaju brojnih sistema vjerovanja, Dugin također ispovijeda sklonost ka paganizmu, judeo-kršćanskom kabalizmu i neoplatonskoj filozofiji, dok je još više naklonjen  istočnim religijama općenito, bez obzira na tradiciju. Time dijelom želi priskrbiti islamski utjecaj, odnosno ‘islamizam’  kao  političkog saveznika. Njegove metafizičke ideje ga, međutim, izdaju ne kao prijatelja islama ili kršćanstva, već kao suštinskog neprijatelja u svom protivlogoskom pozivu haosu. To naglašava njegov opći neortodoks. Pri tome on nije ruski pravoslavni kršćanin za kojeg tvrdi da jeste, već obožavatelj Heideggereanskog nihilizma i antikršćanskih misaonih formi.

U svojoj teoriji Dugin isključivo krivi Zapad: „Volim Istok općenito i krivim Zapad. Zapad se sada širi na planetu. Dakle, globalizacija je zapadnjaštvo i amerikanizacija. Stoga sve ostale pozivam da se pridruže kampu i bore se protiv globalizma, modernosti / hipermodernosti, imperijalizma, liberalizma, slobodne tržišne religije i unipolarnog svijeta. Ovi fenomeni su krajnja tačka zapadnog puta do ponora, konačna stanica zla i gotovo prozirna slika antikrista / ad-dadjal /. Tako je Zapad središte ‘kali-yuge’, njegov motor, njegovo srce. “

“Prozirna ikona Antikrista” kojom karakterizira Zapad kao utjelovljenje čistog zla dio je hinduističkog koncepta ‘Kali-Yuge’, da je Istok u opasnosti i da ga zapadni pad duhovnih i kulturnih vrijednosti, koje donosi liberalizam, opterećuje. No, pri definiranju tih problema on radije spaja kulturni pad s ontološkim propadanjem. On smješta i jedno i drugo na Zapad ciljajući njegove sadašnje liberalne kulturne i političke vrijednosti.

Iako u svojim djelima oponira ‘anglo-saksonskom’ poimanju svijeta, jasno je kako će poprište tog obračuna sa ‘Zapadom’ biti Europska unija, ili Europa u širem smislu te riječi, kao i za vrijeme nekih drugih veliki kataklizmi. Kako god ovo gledali, ne možemo smetnuti sa uma činjenicu da su kraljevske vladajuće dinastije uoči Prvog svjetskog rata u Rusiji i Velikoj Britaniji bile u snažnim rođačkim vezama te da ih je sve ‘izrodila’ britanska kraljica Viktorija. Da li baš zbog toga Velika Britanija i Rusija nisu vodile direktan rat čak skoro dva stoljeća, ali su uvijek učestvovale u podjeli Europe kroz ‘mirovne sporazume’, ostavljamo historičarima da rasvijetle. Mi samo možemo konstatovati da i Velika Britanija i Rusija utječu na porast populističkih desničarskih političkih opcija koje razaraju liberalnu komponentu EU. Bez obzira na činjenicu da je Dugin već 1997. godine zagovarao ideju da Velika Britanija napusti EU, ona to ne bi mogla uraditi bez zelenog svjetla same kraljice, odnosno presudni utjecaj na javno mnijenje donijelo je pisanje britanskih tabloida da kraljica podržava Brexit, a to pisanje ona nikada nije opovrgla. Da li su takav princip Britanci i Rusi primijenili i po pitanju deklaracije o osudi genocida u Srebrenici koju su uputili UN-u, igrajući se po principu dobar-loš policajac, još uvijek je otvoreno pitanje koje traži detaljniju analizu.

Ono što možemo vidjeti u okviru bošnjačkog političkog korpusa jeste da su se zaista pojavile male populističke partije, koje teže da naruše politički utjecaj tradicionalnih narodnjačkih stranaka kakva je SDA, i taj proces je kompatibilan sa onim koji se dešava u EU. Te male političke stranke, doista djeluju kao zatvorene skupine, nalikujući više na zatvorena društva, nego na transparentne političke subjekte. Koketiraju sa različitim ideologijama s ciljem da priskrbe sebi što veći broj glasača, povezuju se sa vjerskim zajednicama i drugim političkim i vjerskim liderima istih svjetonazora. Njihovo organiziranje i djelovanje je pogodna okolnost za destruktivne utjecaje Rusije i Srbije u BiH, pa je opravdano zaključiti da su njihovi direktni oslonci u BiH  srpski lideri i politički faktori u bh. entitetu RS-u, a da su „indirektni“ oslonci širi jer se protežu na politički nezrele i neizgrađene bošnjačke političke faktore u bh. entitetu FBiH.

Kako objasniti Konakovićevo djelovanje na rehabilitaciji Mlade Bosne, terorističke organizacije koja je na Vidovdan izvršila atentat na austrijskog prijestolonasljednika, osim kao koncept realizacije Duginovih vizija o Srbima kao ‘sakralnom narodu’ i direktni upliv Rusije u BiH. Ovome treba dodati da je jedan od ključnih podržavalaca Elmedina Dine Konakovića ustvari veliki majstor masonske lože BiH Izet Rađo, koji se, prema navodima sarajevskih medija, ‘napajao sa istog izvora’ sa kojeg su se napajali i članovi Mlade Bosne (ogranka Crne Ruke), a to je masonska loža Mitropolit Stefan Stratimirović. Osnovana je u čast prvog srpskog masona koji se još u 18. stoljeću zalagao za integraciju Srbije i Carske Rusije te se protivio mjerama Austro-Ugarske da kroz reformu jezika odvoji Srbe od kulturalnog utjecaja Rusa, o čemu smo ranije pisali. Samo ovako upakovanim ‘vezama’, može se objasniti fenomen da do Kremlja dolaze važne informacije, o kojima Rusija ne bi imala pouzdana saznanja bez Bošnjaka koji će joj to dostaviti.

Kako objasniti Dodikovu podršku katalonskom separatizmu i Fortino primanje delegacije katalonskih separatista uoči ključnih EU izbora ove godine, osim kao sinhronizovano djelovanje kojim se potkopava EU, širi antieuropsko raspoloženje i fama o ‘nemoći Zapada’, čime se rukovodstvo Sarajevskog kantona, koji se zbog glavnog grada koji se nalazi u njegovom sastavu  smatra simbolom države BiH, svrstava rame uz rame sa desničarskim populističkim antieuropskim pokretima, koje sada teže da ih nazivaju ‘suverenistima’, želeći preprati loš imidž desnog populizma.

Kako objasniti da dezorijentisane junoše SDP-a i njihov lider Nermin Nikšić ni pod koju cijenu nisu pristale ojačati bh. patriotske snage kroz koaliciju sa SDA,  kako bi se suprotstavile očiglednim dezintegracijskim procesima koje zagovara dvojac Dodik-Čović, osim kao subverzivno djelovanje očigledno dirigovano iz nekog drugog centra.

Zašto nisu stali uz Izetbegovića i ojačali njegovu poziciju sada kada je kao uslov za formiranje vlasti postavljen napredak na putu NATO integracija, odnosno slanje prvog godišnjeg nacionalnog plana? Da li i oni i svi drugi koji aktuelne stavove politike SDA i Izetbegovića tretiraju kao ‘politički populizam’, a ne državničku politiku, shvataju da su tako u direktnoj službi snaga koje teže dezintegraciji naše države i dezintegraciji Europske unije?

I na kraju, kako drugačije sagledati sve ove procese koje nagrizaju političku moć Bošnjaka, ključnog naroda za opstanak BiH, osim kao realizaciju ideje panslavizma, kojom se postepeno ruski ideološki i politički utjecaj infiltrira i u sferu bošnjačke politike. Javnosti treba biti jasno da u okviru tog pokreta nema mjesta Bošnjacima kao narodu, niti njihovom jeziku, kao temelju nacionalnog identiteta. Panslavizam traži najmanji mogući sadržilac za ujedinjenje i stavljanje pod rusku čizmu cijelog slavenskog govornog područja. Negdje će se koristiti religijom, negdje paganskom slavenskom tradicijom, negdje će igrati na sentimentalnost stanovništva ka socijalizmu ili komunizmu, dok na drugoj strani će afirmirati ideju ‘carske Rusije’, na koncu u većini slučajeva će insistirati na nekom posebnom ‘slavenskom mentalitetu’…U svakom slučaju, ta ideologija je postavljena tako da ne priznaje posebnost države BiH, da ne priznaje posebnost  Bošnjacima kao narodu, da ne priznaje njihov nacionalni i kulturni identitet. Postavljena je tako da negira bosanki jezik, ali i genocid i zločine počinjene nad Bošnjacima u periodu 92-95. Čak šta više, cilj joj je razgradnja bošnjačkog nacionalnog identiteta i njegovo svođenje na vjersku skupinu, koja kasnije može biti zadovoljna da živi u bilo kojoj državi, jer više neće biti politički faktor i izgubit će jednom stečeno pravo na matičnu državu.

U tom smislu valja sagledavati posljednje napade sarajevske sedmorke na bošnjački nacionalni identitet kroz historijski revizionizam i pokušaje uništavanja kulture sjećanja na period odbrane od agresije, mijenjanjem naziva sarajevskih ulica, ili pravljenjem skandala na obilježavanju različitih godišnjica kako poruka organizatora ne bi došla do javnosti, već će se zamagliti u izvještajima o skandalu. To smo prije dvadesetak dana imali priliku gledati u sarajevskoj ulici Ferhadiji, a za skandal se pobrinula članica Naše stranke. Sa druge strane njihovo insistiranje na izmišljenom i nepostojećem b/h/s jeziku je također jedna od alatki kojima se razara bošnjački identitet.

Panslavizam u svojoj suštini priznaje samo Srbe kao narod na Zapadnom Balkanu i u tom pogledu se poklapa sa velikosrpskom politikom na regionalnom planu, te budući da su Srbi ‘mali Rusi’, onda takav koncept odgovara i velikoruskom političkom projektu u Europi.

(Global CIR Team)

Komentiraj