GENERALI FIKRET MUSLIMOVIĆ I SELMO CIKOTIĆ: NATO – SAD i EU, ažurno istražuju rusko prisustvo na Balkanu!

Rusija je snažno ekonomski i politički prisutna u svim zemljama na Balkanu, uz tendenciju produbljivanja i proširivanja tog prisustva. Šire gledano, jednako je zanimljivo prisustvo Rusije u Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Kosovu, Makedoniji, BiH i Sloveniji.

Posebno je važno što Srbija očekuje pomoć od Rusije primjenom veta u međunarodnim organizacijama, koje bi, ako nema ruskog veta, mogle donositi odluke koje se ne dopadaju Srbiji. Angažiranje Rusije u regiji Balkana je izloženo obavještajnoj i diplomatskoj pažnji SAD-a i članica EU. Pomoćnik državnog sekretara SAD-a za evropska i euroazijska pitanja, Hoyt Yee, rekao je: “SAD moraju aktivno da prate sve što Rusija pokušava da uradi u regionu“.[1] Dio tog američkog praćenja i utjecaja u vezi sa prisustvom Rusije na Balkanu, posebno u Srbiji, bili su razgovori zvaničnika SAD-a sa predsjednikom Vučićem tokom njegove višednevne posjete Vašingtonu. Tim povodom, cijenilo se da su Amerikanci uporni u zahtjevu da se Beograd odluči na kojoj je strani, da li će slijediti vanjsku politiku Rusije ili EU, u čije se članstvo želi uključiti. Faktički, neće biti moguće da Srbija postane članica EU, a da slijedi vanjsku politiku Rusije. Čak ni neutralnost Beograda izmedu Zapada i Rusije, za Srbiju nije izlaz, jer ne može biti neutralna ako želi biti članica EU.

Pišu: Generali Fikret Muslimović i Selmo Cikotić

Povodom Vučićeve posjete Vašingtonu, ambasador Rusije u Beogradu, Aleksandar Čepurin, rekao je da “Srbija treba, prije svega, da vodi računa o svojim interesima” i da bi bilo “bolje da se ne vrše pritisci na Srbiju po pitanju njene spoljne politike i ne zadire u interese srpskog naroda.”[2] U drugoj prilici, povodom izjave američkog zvaničnika da Srbija ne može da sjedi na dvije stolice, odnosno da ne može da bude i sa EU i sa Rusijom, ambasador Čepurin je napao opoziciju aktuelnoj vlasti u Srbiji, ističući da je ona “antisrpska”[3] jer sluša i provodi antisrpske stavove američkih zvaničnika. Dok insistira da Srbija realizira interese Rusije, Čepurina brine mogućnost da Srbija, radi svojih interesa, prihvati vanjsku i sigurnosnu politiku EU. Čepurin zna da EU konstantno upozorava da Srbija mora uskladiti svoju vanjsku politiku sa politikom EU, što Beograd odlaže znajući da, u krajnjem, to mora učiniti tek u fazi priključenja.

 Za 2018. godinu, Kongres SAD-a je odobrio 250 miliona dolara za suprotstavljanje ruskom utjecaju na Balkanu i šire, u jugoistočnoj Evropi, što obuhvata i pokretanje medijskog regionalnog centra za djelovanje prema Albaniji, BiH, Gruziji, Makedoniji, Moldaviji, Kosovu, Ukrajini …’[4] Krajem oktobra 2017. godine, u Beogradu, pomoćnik državnog sekretara SAD-a, Brian Hoyta Yee, na sastanku sa predsjednikom Vučićem je rekao da “Srbija ne može da sjedi na dvije stolice”.[5] Odgovarajući na neke srbijanske kritike protiv te izjave, američki ambasador u Beogradu, Kyle Scott, je rekao da Brian Hoyt Yee nije “pretjerao”[6] kada je putem naprijed citirane rečenice konstatirao da Srbija ne može istovremeno slijediti politiku EU i politiku Rusije. Bilo je indikativno što je Vučić odlagao svoje reagiranje na naprijed citirane izjave, Brian Hoyta Yeea i Kyle Scotta.

Premijerka Srbije, Ana Brnabić, rekla je da bi u slučaju “moranja Srbija izabrala EU“, što je značilo da u slučaju “moranja” ne bi izabrala Rusiju. Pri tome treba znati da ono što se mora, može biti izraz volje, ali je ponekad suprotstavljeno volji ili nije izraz volje u punom kapacitetu. Srbija je suverena zemlja i ona ne mora, već, ako hoće, može krenuti evropskim putem, prihvatajući, umjesto ruske, vanjsku i sigurnosnu politiku EU. U vezi s tim, treba imati u vidu da su odnosi Srbije i Rusije “duboki” i da dubinu tih odnosa ne može poremetiti članstvo Srbije u EU, što bi moglo da znači da su u konačnom, srbijanski prioriteti na ruskoj, a ne na evropskoj i strani, jer su odnosi Srbije sa EU stvar forme i površine, a odnosi Srbije  i Rusije stvar suštine i dubine.

 Srbija je, nakon izbora Vučića za predsjednika, od Rusije kopirala praksu podešavanja u pogledu državnog funkcioniranja, s ciljem da politička moć bude koncentrirana u funkciji srbijanskog predsjednika ili premijera srbijanske Vlade, što će se, vjerovatno, nastaviti, ovisno od funkcije koju bude pokrivao Vučić. Sada, apsolutnu vlast u Srbiji ima Vučić na funkciji predsjednika, kao što je do sredine 2017. godine vlast u Srbiji imao isti taj Vučić dok je bio na funkciji premijera. Tako se podešavala politička moć Putina u Rusiji, mijenjanjem njegove i pozicije Dimitrija Medvedeva. Metaforički, Vučić je srbijanski “Putin“, dok Nikolić neće biti srbijanski “Medvedev”.

Zaštitnici ruskih interesa u Srbiji i BiH – protivnici NATO-a

 EU očekuje jasan stav srbijanskih lidera, da li će provoditi vanjsku politiku EU ili vanjsku politiku Rusije. Tom EU-vom principu “ili — ili”, Rusija i Srbija oponiraju stavom “i-i”, dakle, i EU i Rusija. Portparolka ministarstva vanjskih poslova Rusije, Marija Zaharova, o tome je rekla: “Optimalno je biti i s jednima i s drugima”,[7] što je stav i srbijanskog ministra vanjskilh poslova, Ivice Dačića, koji je o istom pitanju rekao: “Suština mudre politike je da ne dozvolimo da dođemo u dilemu EU ili Rusija, rukovodeći se interesima Srbije.“[8] Cijeni se da je Moskva zadužila bivšeg predsjednika Srbije, Tomislava Nikolića, i aktuelnog srbijanskog ministra vanjskih poslova, Ivicu Dačića, da brinu o ruskim interesima u Srbiji i šire, u regionu Balkana, što je konstatirao i predsjednik Nove stranke, a bivši predsjednik Vlade Srbije, Zoran Živković, rekavši: “Nikolić je sasvim sigurno dobio signal iz Moskve da je on zaštitnik ruskih interesa u Srbiji… Istovremeno, jasno je da se Vučić svim silama bori za naklonost Kremlja… Moskvi je Ivica Dačić garantovao da će Vučića držati pod kontrolom.”[9] Cijeni se, također, da je zaduženje za ruske interese u BiH, iz Moskve dobio predsjednik RS-a, Milorad Dodik.

Pred predsjedničke izbore u Srbiji, 02. aprila 2017. godine, Vučić je dobio podršku od Putina, čemu je prethodilo Nikolićevo odustajanje od kandidature, što se smatralo posljedicom ruskih savjeta, s obzirom na Putinovu ocjenu da će ruske interese na Balkanu štititi Vučić, kao i Nikolić. U Moskvi, pred te izbore, Vučić se po deseti put sreo i razgovarao sa Putinom. Tom prilikom, Putin je Vučiću poželio sreću na predstojećim izborima. To je bio Putinov apel građanima Srbije da glasaju za Vučića, a ne za opozicijske predsjedničke kandidate. Nakon izbora, Putin je Vučiću čestitao pobjedu, isto kao i njemačka kancelarka, Angela Merkel.

 Dakle, Vučića su podržali i glavni autoriteti EU (SAD) i zvaničnici Rusije. EU i SAD, pored nastavka integracije Srbije u EU, od Vučića očekuju nastavak Briselskog dijaloga i provedbu dogovorenog izmedu Beograda i Prištine, što su pitanja o kojima Rusija, u odnosu na Zapad, ima suprotstavljene stavove. Rusija od Vučića očekuje da se zalaže za vojnu neutralnost Srbije, na način da ta neutralnost bude protiv NATO-a, sa efektima srbijanskog približavanja Rusiji. U takvim različitim i suprotstavljenim očekivanjima od Vučića, s jedne strane Zapada, a s druge strane Rusije, Vučićeva politička praksa će biti kontraverzna, opterećena činjenicama na osnovu kojih će se teško zaključiti kada je Vučić eksponent interesa Zapada, a kada je eksponent interesa Rusije.

Veze Rusije sa članicama i sa nečlanicama EU i NATO-a na Balkanu

Sredinom februara 2017. godine, predsjednik Slovenije, Borut Pahor, u Moskvi je razgovarao sa ruskim predsjednikom Putinom o mogučnosti da Rusija investira milijardu eura u modernizaciju slovenačkih željeznica.[10] Dakle, Rusija ostvaruje blisku saradnju sa zemljama na Balkanu (a) koje su članice NATO-a i EU i (b) koje žele da se integriraju u EU i NATO, uz napomenu da Srbija ispoljava želju za ulazak u EU, ali da ne želi u NATO. Nakon posjete Moskvi, krajem marta 2017. godine, premijer Vučić je rekao da “ruska Sberbanka postaje većinski vlasnik hrvatskog Agrokora.”[11]

Indicije da je prisustvo Rusije na Balkanu subverzivnog karaktera

 Sigurnosnu pažnju izazvale su sljedeće aktivnosti Rusije u BiH: (a) povremen dolazak uniformiranih ruskih Kozaka u RS, sa iskustvom organiziranja specijalnih operacija za aneksiju Krima, pod maskom kulturne saradnje Rusije i RS-a, tako da je neposredno pred opće izbore u BiH, 2014. godine, prema izvještaju Granične službe BiH, u Banja Luku i druga mjesta širom RS-a došlo 144 takvih ruskih Kozaka sa svojim liderima, Nikolajem Dakonovim, Zuranom Zavčazadeom, Konstantinom Malofejevom, Leonidom Rešetnjikovim i Igorom Štegolovim; (b) nakon pobjede na izborima 2014. godine, za “doprinos u formiranju Republike Srpske”, predsjednik RS-a i SNSD-a, Milorad Dodik, Ordenom Njegoša prvog reda, odlikovao je Malofejeva, Rešetnjikova i Štegolova; (c) Dodikov prijatelj, Malofejev, je početkom 2014. godine stavljen na crnu listu EU zbog davanja materijalne podrške ruskim separatistima u ukrajinskim regijama Krimu, Luganjsku i Donjecku; (d) predsjednik Rusije, Vladimir Putin, neposredno pred izbore u BiH, 2014. godine, u Moskvi je primio Milorada Dodika, obećavši “odbranu RS-a od… rabijača Dejtonskog sporazuma”, koga, ustvari, najviše razbija upravo Dodik;”[12] (e) povodom obilježavanja 28. juna, Vidovdana, krsne slave Vojske RS-a, predsjednik RS-a, Milorad Dodik je Vitaliju Čurkinu, bivšem ruskom ambasadoru pri UN-u, posthumno dodijelio Orden zastave RS-a sa srebrenim vijencem, u znak zahvalnosti što je 2015. godine, u UN- u, oborio Rezoluciju o Srebrenici;…[13]

Prema naprijed navedenim činjenicama, proizilazi da saradnja Rusije sa RS-om ima subverzivni Icarakter, na štetu stabilnosti Bosni i Hercegovini i regionu Balkana. Dok  je bila slabija, Rusija se nije mogla oduprijeti osamostaljenju Kosova, a kada je ojačala, Rusija se fokusira prema RS-u, s ciljem da pomogne prisajedinjenje dijelova BiH u sastav države Srbije. U slabljenju Srbije, Rusija vidi sužavanje, a u jačanju vidi širenje prostora za svoje interese na Balkanu. Osamostaljenje Crne Gore i njeno pristupanje u članstvo NATO-a, dodatni je izvor ruskih frustracija koje se žele ublažiti jačanjem subverzivnog prisustva u BiH.

(Global CIR/ Odlomak iz knjige ‘NATO i sigurnost Evrope’, generala Fikreta Muslimovića i Selme Cikotića, Sarajevo 2018)


[1] Hoyt Yee, po tekstu Aleksić, Jelene, Oslobođenje, 25.05.2017. godine, strana 14.

[2] Čepurin, Aleksandar, po tekstu Aleksić, Jelene, Oslobođenje, 18.07.2017. godine, strana 12.

[3] Čepurin, Aleksandar, Oslobođenje, 06.11.2017. godine, strana 9.

[4] Aleksić, Jelena, 15.09.2017. godine, strana 16.-17.

[5] Brian Hoyt Yee, Oslobođenje, 25.10.2017. godine, strana 11., 26.10.2017, strana 13.

[6] Kyle Scott, Oslobođenje, 26.10.2017. godine, strana 13.

[7] Zaharova, Marija, po tekstu A1eksić lelene, Oslobodenie, 06.07.2017. gođine, strana 14.

[8] Dačić, lvica, po tekstu Aleksić Jelene, Oslobodenje, 06.07.2017. godine, strana 14.

[9] Živković, Zoran, Dani, 03.03.2017. godine, strana 39.

[10] Oslobođenje, 11.02.2017. godine, strana 9.

[11] Vučić, Aleksandar, Oslobodenje, 26.03.2017. godine, strana 9

[12] Grozev Christo, iz ruskog The Insider i britanskog  Bellingcat, Stav, 16.03,2017., strana 50-53.

[13] Oslobođenje, 20.06.2017. godine, strana 7.

Komentiraj