OVO JE BIO ČERNOBIL PRIJE ČERNOBILA: Sovjeti više od 30 godina krili razornu nuklearnu katastrofu, bila je to najveća tajna SSSR-a!

Trka u nuklearnom naoružanju između dvije supersile tokom Hladnog rata gotovo je dovela do uništenja svijeta kakvog znamo. Neke od ovih nuklearnih katastrofa su opšte poznate i dobro dokumentovane, ali postoje i neki skriveni ili namjerno zataškani slučajevi. 

Jedna od takvih je najveća nuklearna katastrofa prije Černobila – i gotovo jednako snažna. Incident koji je pogodio Sovjetski Savez 29. septembra 1957. do danas ostaje treća najveća nuklearna katastrofa u historiji sa stepenom opasnosti 6 (Černobil i Fukušima imali su najviši nivo 7 na internacionalnoj ljestvici nuklearne opasnosti). 

Sve se odigralo negdje u snijegom okovanom Sibiru, odnosno, u gradu Kištimu, barem su tako Rusi obavijestili svijet. No, to baš i nije tačno. Prava istina je kako se incident dogodio u gradu Ozjorsku (koji se još naziva i Majak), ali su Sovjeti pokušali da sakriju sve detalje, uključujući i ime samog grada. 

Nije ga bilo ni na zvaničnim kartama, a niko nije smio ni da uđe, ni da izađe bez dozvole. Poslije drugog svjetskog rata Sovjetski Savez je zaostajao za razvojem nuklearnog arsenala u odnosu na SAD, pa se ubrzano radilo na istraživanjima i razvojnim projektima kako bi se proizvela dovoljna količina uranijum i plutonijuma.

Nuklearno postrojenje u Majaku izgrađeno je u žurbi između 1945. i 1948., a rupe u znanju sovjetskih fizičara onemogućile su ispravnu procjenu sigurnosnih odluka. Ekološki problemi nisu uzimani u obzir u tim fazama razvoja programa. Svih šest reaktora sagrađeni su na jezeru Kiziltaš, a u početku se visoko radioaktivni otpad odlagao u obližnju rijeku. Skladište za tekući nuklearni otpad dodato je oko 1953, a sastojalo se od čeličnih tankova montiranih u betonsku podlogu oko 8 metara duboko u zemlji. 

Zbog visokog nivoa radioaktivnosti, otpad se sam grijao kroz toplotu dobijenu raspadanjem, iako lančana reakcija nije bila moguća. Iz tog razloga sagrađen je hladnjak s 20 tankova, a uređaju za praćenje rada hladnjaka bili su neadekvatni. Sistem za hlađenje u jednom od rezervoara koji je sadržavao od 70 do 80 tona tečnog radioaktivnog otpada je zakazao 1956, a njegova popravka nikako nije dolazila ‘na red’.

Temperatura u njemu je počela da raste, rezultirajući isparavanjem i hemijskom eksplozijom osušenog otpada, koji se većinom sastojao od amonijum nitrata i acetata. Eksplozija 29. septembra 1957. imala je procijenjenu snagu od 70 do 100 tona TNT-a, odbacila je betonski poklopac od 160 tona u vazduh bez problema. Iako nije bilo trenutnih žrtava zbog eksplozije, bilo je izmjereno oko 80 PBQ-a, a većina radioaktivnosti koncentrisala se oko rijeke Teke.

U sljedećih 10 do 11 sati radioaktivni oblak se primicao prema sjeveroistoku, oko 350 kilometara dalje od mjesta eksplozije, što je rezultiralo dugotrajnom kontaminacijom područja. Radioaktivni oblak je narednih dana zagadio površinu 15-20.000 km² i ugrožavao živote 270.000 ljudi.

Evakuacija najbližeg stanovništva desila se tek kroz nedjelju dana, bez objašnjenja, a tokom naredne dve godine evakuisano je još svega 10.000 ljudi. Iako su nejasni izvještaji ukazivali na katastrofalnu nesreću Sovjeta koja je pogodila i susjedne države, strani mediji su počeli o tome da pišu tek u aprilu 1958., a tek je 1976 objavljen prava razmjera katastrofe.

Pravi broj smrtnih slučajeva je i dalje neizvjestan budući da je rak povezan sa zračenjem klinični teško razlikovati od ‘običnog raka’, a broj oboljelih takođe ostaje misterija. Stručnjaci smatraju da je katastrofa u Kištimu bila gora od Černobila zbog oslobađanja veće količine dugotrajne radioaktivne supstance stroncijuma-90, piše Kurir.

Slučajevi raka, urođenih mana i drugih značajnih zdravstvenih problema i dalje su visoki među stanovnicima tog regiona do danas. 

(Global CIR/Kurir/Agencije)

Komentiraj