EKSKLUZIVNA ANALIZA GENERALA FIKRETA MUSLIMOVIĆA: NATO u evropskoj sigurnosti

U 21. stoljeću, za sigurnost ljudi, naroda i država, NATO je planetarno najvažniji, politički projekat vojnog karaktera…

I

OPĆE RAZMATRANJE

KARAKTERA I ULOGE

NATO-a

a) Uloga NATO-a u 21. stoljeću

NATO je najvažniji projekat za sigurnost u 21. stoljeću:

U 21. stoljeću, za sigurnost ljudi, naroda i država, NATO[1] je planetarno najvažniji, politički projekat vojnog karaktera. Kao integracija u korist sigurnosti, NATO je nužda, s obzirom na  usmjerenost terorističkih organizacija i država identificiranih da u lokalnim, regionalnim i globalnim okvirima, ugrožavaju stabilnost, sigurnost i mir. S ciljem preveniranja ili ublažavanja katastrofalnih posljedica kakve su već viđene u ratovima poslednjih tridesetak godina, Alijansa je odgovor na potencijalne i efektivne, organizirane prijetnje protiv sigurnosti ljudi, naroda i država.

 Izazovi sigurnosti i mira u 21. stoljeću:

Misija NATO-a, uslovljena je najtežim sigurnosnim problemima i izazovima što se već ispoljavaju kroz lokalne i regionalne krize u vezi sa položajem etničkih skupina, bilo da su ugrožene od država kojima pripadaju pa se javljaju politički pokreti za njihovu zaštitu i odbranu, ili da se iz nekih država sa ambicijama svog teritorijalnog uvećavanja manipulira etničkim skupinama iako su već zaštićene ili mogu biti zaštićene mehanizmima demokratije u susjedstvu. Takve krize pokazuju duboke lokalne i regionalne podjele i sukobljene interese. Redovno, oko lokalno sukobljenih strana grupišu se i međusobno sukobljavaju najmoćniji činioci međunarodne zajednice. Predmet sukoba su međudržavne granice i sfere utjecaja, jer brojne zemlje u svijetu smatraju da njihove aktuelne granice  nisu konačne. Kao izraz takvih sukoba djeluju politički pokreti za nastanak novih država. U tom smislu aktuelne lokalne i regionalne krize, čine stanje sigurnosti u globalnim okvirima.

Entitetska formula rješavanja kriza je deponija uzroka za eskalaciju sukoba:

 U historiji nepoznata entitetska praksa unutarnjeg uređenja država, nakon Dejtonskog sporazuma za mir u BiH, u brojnim krizama kao što su Ukrajina, Gruzija, Makedonija, Kosovo, BiH, Sirija, Irak, Jemen, … ispoljava se kao oblik destruktivnih političkih ambicija sa teškim posljedicama za mir i sigurnost. Pokušaji promjena međunarodno priznatih granica i rješavanja kriza pomoću entitetske formule shvaćene kao kompromisan iskorak u težnji za uspostavu novih država i promjenu granica, faktički su pokušaji stvaranja deponija za uzroke trajnim prijetnjama miru i sigurnosti. Time se teško ugrožavaju brojne buduće generacije. Za sigurnu višegeneracijsku budućnost bilo bi moralno i korektno da aktuelne generacije iza sebe ne ostavljaju takve deponije uzroka za eskaliranje kriza sa katastrofalnim posljedicama.

Ravnoteža straha i odvraćanja:

U potencijalnim, tinjajućim ili efektivnim kriznim žarištima, održava se ravnoteža straha od posljedica upotrebe najrazornijeg oružja u slučaju eskalacije u oružani sukob između velikih sila.  Ipak, manja je vjerovatnoća šireg svjetskog sukoba u klasičnom ratu, ali terorizam i borba protiv terorizma već imaju obilježja sukoba u svjetskim okvirima, gdje se na jednoj strani povezuju terorističke organizacije, pokreti pa i države, a na drugoj strani antitetrorističke države i razne asocijacije. Dinamika, sadržaji i posljedice takvih sukoba u 21. stoljeću, u svakoj od kriza određivat će misiju NATO-a i doktrinarne koncepte upotrebe njegovih efektiva.

b) Nužna superiornost NATO-a naspram vojnih sposobnosti rivala

Superiornost NATO-a u ljudstvu i naoružanju:

Razmatranja o značaju NATO-a za savremeni Svijet, potvrđuju da je u cilju uspješnosti njegove misije u korist stabilnosti, sigurnosti i mira, nužno postići tri strane superiornosti. Jedna strana NATO-ve superiornosti predstavlja se parametrima o kvantitetu i kvalitetu ljudskih i materijalno tehničkih resursa od značaja za političku i vojnu, borbenu moć, za oružanu borbu kao njegovu osnovnu namjenu, bilo da se ta namjena potvrđuje u prevenciji i odvraćanju ili efektivno u ratovima čiji je osnovni sadržaj, razarajuća oružana borba. Protiv te strane NATO-ve superiornosti, rivali nameću trku u naoružavanju i osposobljavanju ljudi za upotrebu oružja u ratu, s ciljem da po osnovu materijalno tehničkih resursa, brojnosti i stručne osposobljenosti personala, budu borbeno moćniji, superiorniji od NATO-a, pa se cijeni da je u poslednjoj deceniji smanjena prednost NATO-a naspram identificiranih prijetnji.

Superiornost NATO-a u operativnom i strategijskom grupisanju: 

Drugu stranu NATO-ve superiornosti treba ispoljiti putem operativnog i strategijskog grupisanja, odnosno rasporeda i lociranja borbenih, logističkih, obavještajnih i sigurnosnih kapaciteta, naspram prostora sa kojih dolaze prijetnje ugrožavanja objekata i vrijednosti NATO-ve odbrane. Naspram te strane NATO-ve superiornosti, rivali se žestoko protive grupisanju efektiva NATO-a na prostore zemalja koje isti ti rivali agresivno, potencijalno ili efektivno oružano i subverzivno ugrožavaju.

Idejne, političke, moralne i etičke strane superiornosti NATO-a:

Treća strana NATO-ve superirnosti se odnosi na idejne, političke, moralne i etičke vrijednosti. Radi superiornosti u tom smislu, NATO-ov unutarnji vrijednosni sadržaj treba da sraste sa univerzalnim ljudskim, kulturalnim, civilizacijskim vrijednostima, što je uz prostorno strateške, fizičke, kvantitativne i kvalitativne strane ljudskih i materijalno tehničkih resursa, dodatni nematerijalni izvor njegove organizacijske i političke vitalnosti, prihvatljivosti i efikasnosti u osnovnoj namjeni da doprinosi stabilnosti, sigurnosti i miru. Protiv te strane NATO-ve superironosti, rivali propagiraju neistine o njegovim idejnim, političkim, moralnim i etičkim osnovama, okvirima i ciljevima.  

Zato, NATO, i treba, i mora biti organiziran i upotrebljavan na osnovama pravednosti koja je određena po kriterijima univerzalnih vrijednostii ljudskog roda. Biti pravedan u tom smislu, znači biti civilizacijski, kulturalno superioran i maksimalno emancipiran. 

c) Na Balkanu, NATO integrira različitosti

Niko nikome ne nameće NATO jer je to projekat koji po principu dobrovoljnosti snažno ujedinjuje različitosti na bazi ujednačene percepcije o prijetnjama za stabilnost, sigurnost i mir, odnosno na bazi ujednačene percepcije o odgovornosti da se istovremeno zaštite, i opće, i posebne vrijednosti ako nisu u suprotnosti sa univerzalinim dobrom. Dakle, po osnovu sraslosti sa vrijednostima univerzalnog dobra, radi zaštite tog dobra, različitosti se integriraju u formi NATO-a.

Upravo takav karakter NATO-a privlačnog za različitosti, potvrđuje se odnosom prema njemu na Balkanu. U zemljama te regije, NATO žele i pravoslavni Crnogorci, Makedonci, Grci, Albanci,  a vjeruje se i mnogi pravoslavni Srbi, od svojih lidera zastrašeni posljedicama ako se izjasne da su za članstvo Srbije u NATO-u. U NATO žele katolici Hrvati i Albanci u svim zemljama gdje ih ima na Balkanu. U NATO žele i svi muslimani, Bošnjaci, Albanci, Turci, Pomaci … U NATO žele svi ovdašnji Jevreji i razne druge nacionalne i vjerske skupine koje se uobičajeno imenuju da su manjinske.

Oni žele u NATO zbog sve tri naprijed pomenute komponente njegove superiornosti. Ipak treba imati u vidu da, ako NATO ne bio bio superioran u pogledu privrženosti univerzalnim vrijednostima dobra, da niko od navedenih na Balkanu, ne bi želio u NATO, jer bi u tom slučaju u NATO željeli nepravedni, oni koji su na Balkanu identificirani da su protiv njega, odnosno da ugrožavaju mir i sigurnost. U tom kontekstu, NATO se ispoljava kao faktor stabilnosti, sigurnosti i mira na Balkanu, uključujući i zemlje gdje proces integracije u Alijansu nije okončan.

Ulazak zemalja zapadnog Balkana u članstvo NATO, pojačava sigurnost odnosne zemlje, sigurnost zemalja u susjedstvu, cijele regije i šire pojačava opću kontinentalnu i globalnu sigurnost. Ulaskom Hrvatske, Crne Gore i Albanije u članstvo NATO, poboljšana je sigurnost Bosne i Hercegovine, po raznim osnovama. 

d) NATO kao izraz višeg stupnja emancipacije

Ko prihvata, a ko odbacuje NATO?

Odgovor na pitanje ko želi u NATO, sugerira drugo pitanje: Ko to ne želi i zašto? Za odgovor, bitno je opće vrijednosno razmatranje pojma i prakse legalne, nužne odbrane i tome suprostavljenog pojma i prakse agresivnog, oružanog i subverzivnog ugrožavanja, odnosno bitno je utvrditi da li je i u kakvoj je vezi odbacivanje NATO-a sa ambicijama da se agresivno, oružano i subverzivno ugrožavaju drugi i drugačiji ljudi, narodi, države i njihove kulture, teritorije, materijalna i nematerijalna dobra. Distanca od NATO-a gdje postoji na Balkanu izražena proklamiranjem neutralnosti, za oprezne je forma skrivanja agresivnosti, a za naivne je ono što žele u svojoj naivnosti. NATO prihvataju oni koji su usmjereni za nužnu odbranu, jer oni, svjesni svoje ugroženosti žele da se zaštite uz pomoć saveznika koje okuplja NATO, u čemu, prihvatajući obaveze i supranacionalne vojnopolitičke autoritete kao sebi nadređene za pitanja sigurnosti, savremeno tretiraju suverenost. Dakle, NATO prihvataju ugroženi i oni koji su na strani ugroženih. 

NATO kao izraz historijske emancipacije ljudi, naroda i država:

I prihvatanje, i odbacivanje NATO-a, treba razmatrati u kontekstu dometa u općoj historijskoj emancipaciji ljudi, naroda i država, i to u vezi sa nuždom da se metaforički postavi pitanje: Da li su pojave masovnih ubijanja nevinih ljudi  izraz divljaštva pod navodnicima ili su izraz divljaštva bez navodnika? Šta se to događa u Svijetu pa su masovna ubijanja najamrkantnije obilježje njegove savremenosti? U vezi s tim, intelektualna, akademska pa i konfesionalna elita, svaka sa stajališta svojih društvenih uloga trebaju sagledati da li postoji i kakva je veza između agresivnosti koju masovnim ubijanjima i progonima drugih i drugačijih, u savremeno doba provode organizirane terorističke snage, pokreti i države  – i,  agresivnosti koju u svojoj divljačkoj instiktivnoj prirodi imaju pojedine žive vrste koje ne pripadaju ljudskoj vrsti, pa i agresivnosti koja je bila uslovljena načinom života ljudi u predhistorijsko doba.

Šta je to što je u savremeno doba oneljuđenim ljudima isključilo razum i svelo ih na instiktivnu agresivnost opasnih živih vrsta koje ne pripadaju ljudskoj vrsti? U tom kontekstu treba sagledati domete, ali i zastoje emancipacije u više epoha od predistorijskog do savremenog doba. Suštinski, uloga NATO-a je da zaštiti ljudski rod od agresivnosti onih koji su emancipacijski zaostali.

Ako se emancipacija shvata kao proces i rezultat  distanciranja od raznih strana zaostalosti, onda se može izvesti zaključak da je prihvatanje NATO-a izraz višeg stupnja emancipacije, odnosno višeg stupnja distance od primitivizma čije je obilježje instiktivna, antirazumska sklonost primjene sile u ambicijama ničim opravdanog i neljudskog ugrožavanja masovnim ubijanjem drugih i drugačijih. Za sigurnost čovječanstva je važnije unaprijediti duhovnu i moralno etičku stranu emancipacije, nego njenu tehnološku stranu. U tom smislu, bilo bi korisno izučavanje i poštivanje stavova i akcija Pape Ivana Pavao II  u korist obustave nasilja širom svijeta pa i obustave agresije na BiH.

Proizilazi da je pitanje prihvatanja ili odbacivanja NATO, dobrim dijelom, u svojim korijenima, u stvari pitanje dostignutog stupnja emancipacije izložene snažnim otporima u inerciji instiktivne, antirazumske agresivnosti iz dalekog vremena sraslosti primitivnog čovjeka sa biljnim i životinsjskim svijetom. Proces emancipacije će biti okončan kada isčezne ta inercija agresivnosti, što se iz iskustva, s obzirom na realnost stanja u svijetu, može smatrati iluzornim, ali i dodatnim razlogom za organiziranu borbu koja se prostire u spektru od odgoja do organiziranja da se oružjem stane na put toj agresivnosti. U tom smislu,  NATO se može smatrati izrazom nužde da se u korist zaštite ugroženih, stane na put onima koji ugrožavaju druge i drugačije jer su u emancipacijskom zaostajanju, odnosno jer su pod inercijom iz daleke prošlosti primitivne agresivnosti prema drugima i drugačijima.

Desničarske snage odbacuju NATO:

NATO odbacuju oni koji su potencijalno i efektivno usmjereni da agresivno, oružano i subverzivno ugrožavaju ono što je u misiji NATO-a vrijednost i predmet zaštite, odbrane. NATO odbacuju oni koji potencijalno i efektivno nepravedno ugrožavaju, kao i oni koji su saveznici onima koji nekoga ugrožavaju pa se kao takvi protive NATO-u. Takvi, NATO gledaju kao smetnju svojim ambicijama ugrožavanja drugih koji su upućeni na nužnu odbranu. Protivnici NATO-a svoja zaostala shvatanja klasičnog suvereniteta, suprostavljenog uslovima savremenosti, smatraju nedodirljivim, upravo zato što bi ulazak u NATO ograničio njihovu samovolju u obliku ugrožavanja drugih i drugačijih. Oni žele biti slobodni u toj agresivnoj samovolji. Radi zaštite samovolje u sadržajima  ugrožavanja, svaki oblik integracije, pa i NATO-ve smatraju zlom koje ugrožava njihove takozvane nacionalne interese. Njihov interes za integraciju, zadržava se na interesu da od integracija dobiju benefite, a da zauzvrat ništa ne daju.

Na zapadnom Balkanu, desničarske političke snage odbacuju NATO, za razliku od demokratskih snaga koje podržavaju NATO iz svojih nacionalnih razloga, ali i iz razumijevanja značaja Alijanse za regionalnu kontinentalnu i ukupnu globalnu sigurnost. Odnos političkih snaga, s jedne demokratskih, a s druge desničarskih, antidemokratskih određuje stav konkretne zemlje prema NATO-u. Zemlje koje su ugrožene od svojih susjeda, osjećaju potrebu da članstvom u NATO upotpune svoju sigurnost i odbranu, a zemlje za koje se cijeni da ugrožavaju svoje susjede, ili odbacuju članstvo u NATO ili se zalažu za članstvo u Alijansi, iako svojim ponašanjem izazivaju sumnju da ugrožavaju sigurnost i teritorijalni integritet svojih susjeda.

Loše stanje sigurnosti na Balkanu, pa time i loš odnos gdje postoji prema NATO-u nije moguće prevazići politikom u užem smislu, bez šire društvene akcije subjekata koji realiziraju sadržaje u procesu odgoja, obrazovanja i informiranja gdje ključnu ulogu imaju državne, vjerske i medijske institucije.

e)   NATO u misiji zaštite Srbije i srpskog naroda od dalje kompromitacije

Političke i moralne dimenzije uloge NATO-a s ciljem da se zaustave ratovi na Balkanu:

NATO je ispoljio historijski važnu ulogu u zaštiti ugroženih naroda i država u više ratova koji su vođeni na prostoru zapadnog Balkana u periodu 1991.-2001. godine, posebno u BiH i na Kosovu, pa i u Makedoniji.  Upotrebom borbenih efektiva, NATO je zaštitio ugrožene narode i države, zaustavljajući barbarsko, zločinačko i genocidno divljanje pod kontrolom Miloševićevog režima. Da NATO nije reagirao, rat bi bio nastavljen, a odgovornost srpske politike za zločine počinjene u Hrvatskoj, BiH i Kosovu, kao i za stradanja srpskog naroda u ratu koga je uzrokovala, bila bi mnogo, mnogo veća, jer bi ta politika nastavila sa praksom zločinačke upotrebe vojne sile, a po tom osnovu kompromitacija Srbije pred čitavim Svijetom, bila bi mnogo dublja. Dakle, šire gledano NATO je branio Srbiju od još veće odgovornosti za zločine i još dublje kompromitacije pred cijelim čovječanstvom. Vladajuća srpska politika tada nije djelovala samo na uništenju susjednih država i naroda, već je djelovala i na samouništenju kroz historiju oblikovane pozitivne tradicije i ugleda srpskog naroda i Srbije.

Za zasluge u zaštiti Srbije od još veće odgovornosti za zločine i još dublje kompromitacije pred čitavim Svijetom, NATO bi usred Beograda trebao dobiti spomenik zahvalnosti, što se sa sadašnje, dominantno skeptične distance može smatrati iluzijom u kojoj se zapostavljaju potencijalne pozitivne strane, kulturalne i ukupne društvene tradicije srpskog naroda. Nažalost najutjecajnija i vladajuća struktura Srbije i srpskog naroda, daju komplimente organizatorima i izvršiteljima ratnih zločina masovnog ubijanja i zločina genocida. Njima grade spomenike zahvalnosti. Ako srpski narod želi normalnu državu Srbiju, onda njegove vladajuće i najutjecajnije snage trebaju komplimentirati onima koji su odvraćali od zla i stali na put srpskoj ratnoj politici i praksi, a među takvima je i NATO.

Kontekst za ocjenu motiva srbijanskog odbacivanja NATO-a?  

 Upravo to što se po kriterijima univerzalnog dobra, tako normalna, ljudska ocjena o pozitivnoj ulozi NATO u zaštiti Srbije  i srpskog naroda, može smatrati iluzijom, govori o težini i dubini krize na zapadnom Balkanu. U toj krizi gledamo da aktuelna Srbija smatra da je srpska ratna politika činila dobra djela dok je genocidnim metodama uništavala druge narode i susjedne države, a da je NATO činio zlo djelo štiteći i braneći ugrožene ljude, narode i države zaustavljajući srpsku ratnu politiku i praksu u vršenju zločina genocida naročito u BiH i Kosovu. Istinsko, iskreno odbacivanje srpske ratne politike i prakse, osuda zločina i zločinaca, priznanje genocida u BiH, put je da srpski narod u NATO-u vidi spasitelja, bez projediciranja da li Srbija treba ili ne treba biti članica NATO-a, jer je članstvo forma od koje nema koristi bez suštinskog distanciranja od zločinačke prakse po diktatu Miloševićevog režima. To distanciranje podrazumijeva eksplicitno ili bar implicitno opravdavanje borbene operacije NATO izvedene s ciljem zaustavljanja zločinačke prakse, prekidom rata.

Ohrabrenje je što mnogi u srpskom narodu smatraju da su činjenjem zločina u proteklim ratovima devedesetih godina, Srbija i srpski narod osramoćeni, ali nema onih koji smiju reći da je NATO zaustavljajući Miloševićev režim u činjenju zločina, spasio Srbiju i srpski narod od još veće sramote i kompromitacije. Možda neki tako misle, ali apsolutno ne smiju reći, da po tom osnovu, NATO, u sred Beograda treba dobiti spomenik zahvalnosti.

Činjenica što je NATO borbeno djelovao po Srbiji, nije pravi razlog srbijanskog odbacivanja NATO-a. Pravi razlog je srbijanska ambicija da sa rizicima obnove sukoba u obliku klasičnog totalnog rata, nastavi sa specijalnim ratom i subverzivnim ugrožavanjem svojih susjeda, a naročito BiH, pa je lansirana teze mirne secesije RS-a radi uvećavanja Srbije. Vladajuća srpska politika, umjesto iskrene privrženosti izgradnji stabilnosti, sigurnosti i mira, ispoljava se kao „mangupska“ vještina obmanjivanja, i svog srpskog naroda, i svojih susjeda i međunarodne zajednice, što je put u nove strateške greške sa kobnim posljedicama za Srbiju i srpski narod, a podrazumijeva se i sa takvim posljedicama za ostale narode i države u regionu. 

To su sve razlozi za pojačano prisustvo NATO-a u BiH  u okviru obaveza koje je međunarodna zajednica preuzela putem Dejtonskog sporazuma. Sve tri komponente superiornosti NATO-a, iz preventivnih razloga, na Balkanu treba demonstrrati. Ko god može u Srbiji treba razvijati svijest o idejnim, političkim, moralnim i etičkim stranama pravednosti NATO-a i njegovoj uzvišenoj misiji zaštite univerzalnog dobra od destrukcije i zla. Na štetu sigurnosti, veći je nedostatak prisustva NATO-a na Balkanu u parametrima njegove vrijednosne superiornosti, koja podrazumijeva superiornost u naoružanju i stručnim sposobnostima njegovih generala, oficira i vojnika. Žestina demonstracije zločinačke politike traži efikasan odgovor snaga univerzalnog dobra, posebno u sredinama srpskog naroda, u sredinama drugih naroda koji žele zajednički život u miru sa Srbima, ali i u sredinama međunarodne zajednice. Odsustvo reagiranja na žestinu zločinačke politike, okolnost je u kojoj zločinačka verbalna žestina može prerasti u žestinu oružanih neprijateljstava.

Strpljenje i odlaganje borbene akcije NATO-a:

NATO nije želio da nanese ni žrtve narodu Srbije ni razaranja srbijanske infrastrukture. Međunarodna zajednica, uključujući i NATO su dugo poduzimali aktivnosti da se bez borbenog angažiranja NATO-a, Miloševićev režim zaustavi u vršenju zločina. U tom smislu strpljenje međunarodne zajednice i odlaganje borbene upotrebe NATO-a, koštalo je ugroženi narod BiH pa se cijeni da su međunarodna zajednica i NATO, u BiH kasno reagirali i da su srazmjerno zakašnjenju suodgovorni za žrtve koje su nastale po osnovu tog kašnjenja. Zakašnjenje u BiH nije ponovljeno na Kosovu, što se smtra važnim iskustvom. Težnja da se ne zakasni, može dovesti do izhitrene upotrebe sile, pa se borbeno angažiranje snaga NATO mora tretirati kao naročito osjetljiva odgovornost faktora odlučivanja. Radi preventive ishitrenosti, treba tolerirati zakašnjenje koje se može opravdati tom preventivom.  Posljedice koje su nastale u slučaju BiH, ne trpe nikakve izgovore i oprvadavanje pretjerano zakašnjelog reagiranja NATO-a.

II

NATO-va POZICIJA U ODNOSIMA SAD, RUSIJE I EU

 (od početka 2017. do marta 2019. godine)

a) Vodeća uloga SAD-a u NATO-u

Geopolitički okvir za razmatranje:

NATO djeluje u radikalno drugačijim uslovima u odnosu na vrijeme svog nastanka i prvih decenija poslije Drugog svjetskog rata. Tada je oblikovana blokovska podjela svijeta. Nametnuta je hladnoratovska trka u naoružavanju. Rasle su prijetnje razaranjem i uništavanjem čovječanstva. To je, u ravnoteži nuklearne i konvencionalne moći sukobljenih strana, postalo faktor odvraćanja od direktnog oružanog sukoba između velikih sila.

U globalnim okvirima, relativno kratko vrijeme poslije raspada SSSR-a i nestanka Varšavskog ugovora, dominirala je unipolarna moć SAD-a. U međuvremenu, Rusija se „pridigla“ iz ruševina raspada SSSR-a. Kina je postala moćan ekonomski, politički i vojni faktor, pored ostalog i zato što je umjesto sukoba, sa Rusijom izgradila savezništvo u zajedničkom odmjeravanju političke, ekonomske i vojne moći naspram Zapada. Istovremeno, EU se ispoljavala posebnim ekonomskim i političkim identitetom, a u poslednje vrijeme i težnjom da postigne svoj poseban sigurnosni i vojni identitet. 

Aktuelna težišta djelovanja NATO-a: 

U takvim okolnostima, tešišta NATO-a, identificiraju se prema sadržajima razmatranja u nadležnosti  njegovog Vojnog odbora koga čine  načelnici generalštabova svih zemalja članica Alijanse. Na sastanku tog odbora, u Briselu, sredinom januara 2018. godine, razmatrana je sigurnosna situacija u Evropi,  Bliskom istoku, posebno Siriji, na sjeveru Afrike, Ukrajini, Gruziji … Sagledavani su rezultati i zadaci NATO-a u borbi protiv ISIL-a.[2] NATO je pozitivno odgovorio na pozive SAD-a da proširi već uspostavljenu misiju u Iraku organizirajući obuku iračkih vojnih i sigurnosnih snaga. Sličnu misiju, NATO ima i u drugim lokalnim i regionalnim krizama.

Zvaničnici NATO-a, ukazuju na teškoće u predviđanju daljeg razvoja komplicirane sigurnosne situacije u Evropi i Svijetu, s obzirom na: (a) eskalaciju „međunarodnog“ terorizma;  (b) širenje oružja za masovno uništavanje; (c) probleme u kontroli nuklearnog, hemijskog i biološkog oružja; (d) rusko korištenje sile protiv svojih susjeda; …

U vezi s tim cijeni se kompliciranje transatlanskih odnosa posebno u pogledu različitih a suprostavljenih interesa i stavova SAD-a naspram evropskih saveznika u NATO-u u pogledu klimatskih promjena, iranskog nuklearnog programa, ruskog gasovoda prema Njemačkoj, krize u Siriji, kontrole naoružanja, nametanja trgovinskih barijera, … što negativno utječe na sposobnost Zapada za odgovor na sigurnosne prijetnje koje dolaze sa Istoka, posebno od Rusije. 

Eskalacija migrantske krize je izazvala sumnju da je nastao rizičan kanal za „ubacivanje terorista“ što se cijeni kao suptilna prijetnja na koju, pored ostalih treba odgovoriti i NATO. Italijanski ministar unutarnjih poslova, Matteo Salvini je zahtijevao da NATO štiti svoje članice od te opasnosti koja je posljedica eskalacije migrantske krize.

Mjesto NATO-a u američkoj Strategiji sigurnosti i Strategiji odbrane:

Januara 2018. godine, ministar odbrane SAD-a, Jim Mattis je predstavio Strategiju nacionalne odbrane SAD-a koja se temelji na predsjedničkoj (Trampovoj) Strategiji nacionalne sigurnosti. Pored borbe protiv terorizma u Svijetu, posebno u Afganistanu, Iraku, Siriji, Jemenu …, u fokusu američke Strategije sigurnosti i Strategije odbrane su sukobi SAD-a sa Rusijom, Kinom, Sjevernom Korejom i Iranom. U tim strategijama je ocijenjeno da je u trendu smanjivanja općepoznata prednost SAD-a naspram rivala. Zadržana je američka orjentacija da u najtežim krizama, ako diplomatija ne uspijeva, vojska treba biti efikasna.

Cilj američke Strategije sigurnosti i Strategije odbrane je: (a) jačati vojnu snagu; (b) jačati tradicionalno i proširivati novo savezništvo; (c) jačati partnerstvo sa NATO i svim njenim članicama; (d) reformirati i osavremenjavati američki sektor odbrane, jer nije moguća uspješna borba u „sutrašnjim  sukobima sa jučerašnjom opremom“; (e) SAD trebaju „biti predvidive za saveznike a operativno nepredvidive za  neprijatelje …“[3]

Zalaganje SAD-a da članice NATO-a povećaju ulaganja za kolektivnu odbranu:

Naročito važan politički problem u odnosima SAD-a sa ostalim članicama NATO-a su njihova budžetska ulaganja za jačanje borbenih sposobnosti NATO-a, s ciljem da bude efikasan u svakoj od dodijeljenih misija. Prema dogovoru na samitu u Velsu 2014. godine, najmoćnije članice NATO-a su planirale da u narednih 10 godina, postignu povećanje svojih budžetskih ulaganja za Alijansu na dva posto bruto domaćeg proizvoda (BDP).

Zahtjeve američkog predsjednika Trampa da članice NATO-a povećaju budžet za potrebe jačanja NATO-a, podržao je generalni sekretar Stoltenberg, što proizilazi iz ocjena o povećanim prijetnjama za sigurnost u Evropi i Svijetu. Eskalacija prijetnji obavezuje na izgradnju novih i savremenijih borbenih i komandnih kapaciteta. U vezi s tim, na sastanku u Briselu, sredinom februara 2018. godine, ministri odbrane članica NATO-a, objavili su odluku o uspostavi dva nova komandna centra: jedan za transatlanske pomorske transporte, a drugi za logistiku i saobraćaj u Evropi, a planira se pokretanje i trećeg komandnog centra za sajber operacije.[4]

Povećavanje ulaganja za potrebe NATO-a, služe kao opravdanje Rusiji da ulaže dodatne budžetske napore za svoje vojne potrebe. Ruski ministar odbrane Sergey Shoygu je rekao da je vojni budžet Rusije za 2018. godinu 46 milijardi dolara i znatno manji od budžeta pojedinih zemalja Zapada (SAD 700 milijardi, Velika Britanija 60 milijardi, Francuska i Njemačka po 40 milijardi dolara).

b) Narušeni  odnosi SAD-a i Turske 

Politički nesporazumi SAD sa pojedinim zemljama koje su članice NATO, bitno utječu na stanje Alijanse i njenu moć da se potvrdi kao efikasan faktor sigurnosti i mira. Njihovi nesporazumi pogoduju silama identificiranim da su protivnici NATO-a, posebno Rusiji kao glavnom rivalu naspram, i SAD-a, i NATO-a, i EU-a. U tom smislu zanimljive su nesuglasice sa karakterom političkih sukoba SAD-a i Turske u rješavanju sirijske krize, a u vezi tretmana vojnih snaga sirijskih Kurda (YPG)  koje Turska smatra ogrankom „terorističke“ Kurdske radničke partije (PKK).

 Dok se Turska, kao članica NATO-a nalazi u političkom i vojnom sukobu sa YPG (PKK), istovremeno, SAD, također kao član NATO-a, naoružava kurdske snage (YPG), iako se PKK čiji je ogranak YPG, nalazi na EU-ovoj i SAD-ovoj listi terorističkih organizacija. Turska zahtijeva: (a)  da SAD prekinu naoružavanje YPG-a (PKK); (b) da SAD, od YPG-a oduzme oružje koje mu je već dato; (c) da SAD obustave angažiranje svojih stručnjaka na obuci članova YPG (PKK); (d) da SAD prekinu logističku podršku kurdskim teroristima; i (d) da SAD prekinu sve političke i vojne veze sa kurdskim terorističkim organizacijama.[5] Ovi nesporazumi i sukobi između naročito važnih članica NATO-a, indiciraju političke protivrječnosti unutar globalne antiterorističke koalicije.

Početkom 2018. godine, odnosi SAD-a i Turske su eskalirali upozorenjem iz Vašingtona američkim državljanima da ne putuju u Tursku jer, navodno, mogu biti uhapšeni, kao i upozorenjem iz Ankare, turskim državljanima da iz istih razloga ne putuju u SAD. U vrijeme takvih sukoba, govoreći o NATO-u, predsjednik Turske, Tajip Erdoan je ukazivao da je pogrešno tumačiti da je NATO isto što i SAD, ističući da se SAD, u slučaju pomaganja kurdskom, terorističkom YPG-u u Siriji, ne drži principa na kojima je uspostavljen NATO.

U vezi tih sukoba u sirijskoj krizi između Turske i SAD, zanimljiva je ocjena generalnog sekretara NATO-a, Jens Stoltenberga, da su aktivnosti Turske na zaštiti svoje granice sa Sirijom legitimne, pored ostalog i, s obzirom na činjenucu da ni jedna druga članica Alijenase nije izložena terorističkim napadima, kao što je Turska. Marta 2018. godine, na kongresu turske vladajuće Stranke pravde i razvoja, predsjednik, Erdoan je izrazio negodovanje što se NATO ne angažira da pomogne Turskoj u borbi protiv ISIL-a i terorista PKK-a (YPG) na sjeveru Sirije, iako se Turska u proteklim decenijama odazvala svakom pozivu NATO-a te angažirala svoju vojsku i druge kapacitete da učestvuju u NATO-ovim i partnerskim operacijama u Afganistanu, Somaliji, na Balkanu, Libiji, …[6]

U uslovima međusobnog udaljavanja Ankare i Vašingtona, odvijale su se aktivnosti približavanja Ankare i Moskve, upravo u vrijeme dok su se zaoštravali odnosi između NATO-a (SAD) i Rusije.  Sredinom februara 2019. godine, ubrzo nakon povlačenja SAD-a i Rusije iz Sporazuma o nuklearnom oružju srednjeg dometa, predsjednik Turske Erdoan je rekao da Turska neće odustati od kupovine ruskog raketnog sistema S-400, niti od kupovine američkog  raketnog sistema „Patriot“.[7]

c) Transatlanski nesporazumi i NATO

Dolaskom Donalda Trampa na čelo SAD-a, eskalirali su transatlanski nesporazumi: (a) zbog Trampovog isticanja da je NATO zastario i da jenjava interes SAD za NATO, a da težište SAD-a treba da bude Pacifik umjesto Atlantika, što je bio stav koga je Tramp kasnije korigirao; (b) zbog američkog izazivanja transatlanskih trgovačkih nesporazuma i sukoba; (c) pojavom američkog podrivanja integriteta EU putem podrške Brexzitu, uz savjete drugim najjačim zemljama EU da idu putem kojim je krenula Velika Britanija u obliku Brexzita.

U takvim okonostima, lideri najutjecajnijih evropskih zemalja ističu tezu da se mora tragati za evropskim odgovorima na probleme sigurnosti, smanjivanjem evropske sigurnosne ovisnosti od SAD-a, odnosno povećavanjem ambicija u pogledu sposobnosti Evrope da samostalnije može odgovoriti na sigurnosne prijetnje.

Prije eskalacije američko-evropskih trgovačkih nesporazuma, Trampove poruke o reduciranju američkog interesa za NATO, izazvale su evropski odgovor u pravcu izgradnje evropskog sigurnosnog i odbrambenog identiteta, osnivanjem oružanih snaga EU, što se nije dopalo Vašingtonu. Njemačka kancelarka Angela Merkel je rekla: „Trebamo raditi na viziji da jednog dana imamo stvarnu evropsku vojsku“, ali da evropska vojska „ne bi bila suprotnost, nego dopuna NATO-u“.[8] Slično, predsjednik Francuske, Emanuel Makron je rekao: „Evropa više ne može da se oslanja na SAD kada je riječ o njenoj sigurnosti. Na nama je da preuzmemo odgovornost i da Evropi garantiramo sigurnost, samim tim i suverenitet.“[9]

Predsjednik Tramp izaziva i pojačava transatlanske nesporazume koji su se ispoljavali i mnogo ranije, posebno u vezi težih kriza, kao što je vojna invazija na Irak kada su američkoj strategiji u toj krizi oponirale evropske zemlje. Nesporazumi između SAD i evropskih partnera ispoljavali su se i u vezi ukrajinske krize i ruske aneksije Krima, te u vezi eskalacije migranstske krize u kojoj su evropski desničari bliži američkim stavovima nego stavovima EU. Pri tome treba imati u vidu da Vašington zna da u aktuelnom stanju odnosa snaga, bez SAD-a, Evropa ne može dati odgovore na teške probleme svoje sigurnosti.

d) Odnosi Rusije i NATO-a  –  trka u naoružavanju

Odnosi NATO-a i Rusije, nikada nisu bili lošiji:

Ruskom aneksijom Krima, od početka 2014. godine, i kasnije, širim osporavanjem teritorijalnog integriteta Ukrajine i Gruzije, odnosi između Rusije i NATO-a su dovedeni na kritično nizak nivo. Među njima dominira sukobljavanje. Saradnja je svedena na minimum. U tom sukobu, NATO cijeni da Rusija pojačava svoju agresivnost prema Zapadu, ali da saradnju treba  poboljšati dijalogom s ciljem ublažavanja tenzija i zaustavljanja trke u naoružavanju.

U odnosima sa Rusijom, u prvom planu NATO želi dijalog i saradnju, ali da pri tome, Alijansa i njene članice trebaju biti spremne na jedinstvo i odlučne mjere u odgovoru na moguće agresivne operacije kojima Rusija može ugrožavati zemlje članice Alijanse. Tramp je ocijenio da su odnosi Rusije i SAD-a gori nego ikada, uključujući i period hladnog rata, ali da za tako loše odnose nema  razloga.

Svaka od zemalja članica NATO-a, ponašanje Rusije smatra prijetnjom za svoju nacionalnu sugurnost, jer se Rusija, prema Alijansi odnosi „neprijateljski“. To ilustrira stav  jednog od kandidata za predsjednika Češke, Jiri Drahoša: „Češka sigurno treba da se plaši Rusije. Sjetimo se samo toga da ruska vojna doktrina na NATO gleda kao na glavnog neprijatelja. Mi smo dio NATO-a … Za ukidanje sankcija Rusiji morao bi da nestane glavni razlog zašto su uvedene, a to je aneksija dijela teritorije Ukrajine od Rusije …“[10]  Ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, smatra da su pojačane aktivnosti NATO-a bliže zapadnoj granici Rusije, „neprijateljskog“ karaktera.

U uslovima sumnji da bi Rusija mogla napasti baltičke zemlje, isto kao što je napala Ukrajinu i anektirala Krim, generalni sekretar NATO-a, Jens Stoltenberg je rekao da Alijansa ima cilj spriječiti početak sukoba, što treba postići saradnjom, dijalogom i ublažavanjem tenzija, ali uz spremnost NATO-a da odbrani svaku od ugroženih članica.[11] Početkom decembra 2018. godine, povodom oružanog incidenta i ruskog zarobljavanja ukrajinskih brodova i mornara u Azovskom moru, NATO je pozvao Rusiju da prestane sa ugrožavanjem teritorijalnog integriteta Ukrajine i Gruzije. Istovremeno, brodovi NATO-a su pojačano patrolirali po Crnom moru, a napetosti u tom dijelu Svijeta su rasle.

Trka u naoružavanja i obostrana demonstracija sile putem velikih vojnih vježbi:

U zaoštrenim odnosima NATO-a i Rusije,  nastala je nova epoha trke u naoružavanju kakva je bila počev od američkog bacanja atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki, odnosno počev od završetka Drugog svjetskog rata, u eri hladnog rata, do rušenja Berlinskog zida. Na taj problem, zabrinjavajuće je reagirao, Papa Franjo ukazujući da obaveze u pogledu osiguranja ljudskih prava i sloboda podrazumijevaju i obaveze da se postigne Svijet bez nuklearnog naoružanja, odnosno podrazumijeva obavezu da se izvrši nuklearno razoružanje, a tehnološka dostignuća koriste za progres i mir u Svijetu.

Dok se odvija trka u naoružavanju, ruski i američki lideri, rado citiraju njemačkog naučnika Alberta Ajnštajna da je rekao da ne zna kakvim će se oružjem voditi treći svjetski rat, ali da zna  da bi se čevrti vodio kamenjem i palicama. To citiranje Ajnštajna, ima smisao odvraćanja od vojnog sukoba NATO-a i Rusije, odnosno od općeg svjetskog rata u kome bi došlo do uništenja ljudske civilizacije.

Sukobljavanje u sirijskoj krizi:

Približna strateška ravnoteža, balans moći odvraća politički sukobljene velike sile od daljeg produbljivanja svojih nesporazuma, što upućuje na nužan dijalog i saradnju. U vezi s tim, bitan je sastanak Trampa i Putina, u Helsinkiju, 16.07.2018. godine. Sa obje strane, taj sastanak je  ocijenjen korisnim za sigurnost u Evropi i Svijetu. Pored ostalog, oni su razmatrali saradnju za rješavanje krize u Siriji i pitanja kontrole naoružanja. Proizvodnja i primjena hemijskog i nuklearnog naoružanja, jedno je od najvažnijih pitanja u odnosima Zapada i Rusije, posebno u odnosima NATO-a i Rusije. Razlike u pogledu odnosa prema proizvodnji i primjeni hemijskog oružja, ispoljene su tokom 2018. godine, u sirijskoj krizi. Dok su SAD, Francuska, Njemačka, Velika Britanija i drugi saveznici u NATO-u osuđivali režim Bašara al-Asada zbog proizvodnje i primjene hemijskog oružja u napadu na sirijsko mjesto Dumu, 07. aprila 2018. godine, Rusija je stala na Asadovu stranu.  Tramp je poručio Rusiji da ona ne bi trebala biti „partner“ Asadu, „životinji koja otrovnim gasom ubija svoj narod i uživa u tome“.[12] Rusija je negirala da je Vojska Sirije pod komandom Asada, upotrebljavala hemijsko oružje, te da su zračni i raketni napadi na ciljeve u Siriji koje su, kao odgovor na Asadovu upotrebu hemijskog oružja izveli SAD, Francuska i Velika Britanija, nepotrebni i neprihvatljivi, pored ostalog i zato što to nije odobrilo Vijeće sigurnosti UN-a.

Povlačenje SAD-a iz Sporazuma o nuklearnim snagama srednjeg dometa, 02.02.2019.:

Krajem oktobra 2018. godine, zbog toga što Rusija  razvija krstareće rakete SSC-8, američki predsjednik Donald Tramp je najavio povlačenje SAD-a  iz Sporazuma o nuklearnim snagama srednjeg dometa (INF) koga su 1987. godine poptpisali tadašnji predsjednici SSSR-a i SAD-a, Mihail Gorbačov i Ronald Regan, jer taj Sporazum, kako je istakao Tramp, ne poštuje Rusija.[13] Po tom Sporazumu uništeno je oko 3.000 nuklearnih i konvencionalnih raketnih projektila dometa od 500 do 5.500 kilometara. Konačno, SAD su izašle iz tog Sporazuma, 02.02.2019. godine. Odmah nakon američkog, uslijedilo je isto rusko povlačenje. U tom pogledu, SAD su optuživale Rusiju, a Rusija SAD. U vezi s tim, generalni sekretar NATO-a, Jens Stoltenberg je poručio da će Alijansa sagledati uslove i moguće mjere za vraćanje SAD-a i Rusije u Sporazum iz koga su izašle.

Najava američkog povlačenja iz Sporazuma o nuklearnim snagama srednjeg dometa, pratila je odluka Vašingtona za proizvodnju nuklearnih projektila koji su zabranjeni po tom Sporazumu. Na taj američki potez, Putin je poručio da će, i Rusija postupati na isti način kako SAD budu činile ono što je zabranjeno Sporazumom INF. Ubrzo zatim, Putin je saopćio da je  Rusija proizvela nove strateške, interkontinentalne nuklearne projektile „Avangard“, 20 puta brže od zvuka, sposobne da probijaju antiraketnu odbranu koju naspram Rusije postavlja NATO.[14]

Demonstracija sile putem velikih vojnih manevara:

Dubinu sukoba Zapada i Rusije, sredinom septembra 2018. godine, ispoljena je petodnevnim manevrima oružanih snaga Rusije, najvećim poslije hladnog rata, na kojima je u saradnji sa Kinom i Mongolijom učestvovalo oko 36.000 tenkova, oklopnih i drugih vozila, više od 1.000 aviona i 300.000 ruskih vojnika među kojima je 3.200 kineskih. Bliska saradnja Rusije i Kine, na tim manevrima potvrđena je uspostavom zajedničkog štaba. Cilj vježbe je bio: demonstracija  brzog raspoređivanja  velihih formacija  na front od 1.000 kilometara.[15]

Poslije velikog ruskog vojnog manevra u septembru, NATO je krajem oktobra 2018. godine, izveo manevre na kojima su učestvovale vojske 29 članica Alijanse i vojske dvije partnerske zemlje (Švedske i Finske). To su bili najveći manevri snaga NATO-a i njegovih partnera u poslednjih nekoliko decenija. U tim manevrima na Sjeveru i Sjeveroistoku Evrope, angažirano je oko 50.000 vojnika, 250 aviona, 10.000 tenkova i drugih vozila, … Cilj je bio: uvježbavanje po planovima upotrebe NATO-a u eventualnim slučajevima ruske agresije, kao što je bila aneksijom Krima.[16]

Protivljenje Rusije na pojačano prisustvo NATO-vih trupa na Istoku Evrope: 

Pogoršanjem odnosa sa NATO-om, Rusija je pogoršala odnose sa SAD-om, ne samo radi aneksije Krima, već i radi, navodnog miješanja Rusije u predsjedničke izbore u SAD-u, 2016. godine. Ruski predsjednik Vladimir Putin optužuje NATO zbog ubrzanog jačanja njegove borbene infrastrukture po Evropi. Moskva osuđuje Vašington zbog proizvodnje manjih nuklearnih bombi do 20 kilotona. Ocijenjeno je da NATO planira takvo oružje rasporediti na Istoku Evrope, po zemljama koje neposredno ugrožava Rusija.

Takve aktivnosti SAD-a i NATO-a, Putin kvalificira kao neprihvatljivu ofanzivnu strategiju kojom se ugrožavaju ruski interesi, ističući da se jačanjem snaga NATO-a u Evropi krši  sporazum iz 1987. godine o smanjenju projektila srednjeg dometa. U vezi s tim, ruski predsjednik, Putin je rekao. „Reći ću jasno i otvoreno:  Rusija će biti primorana  razmjestiti oružje  kako bi mogla da gađa ne samo teritorije  gdje su razmješteni raketni sistemi već i teritorije gdje se nalaze centri donošenja takvih odluka.“[17]

U uslovima takvih sukoba prestalo je djelovanje stalne misije Rusije pri NATO-u. Šef te misije Aleksandar Gruško, po odluci predsjednika Putina, rasporeden na istaknutu funkciju zamjenika ministra vanjskih poslova Rusije gdje su bitna diplomatska iskustva, i u sukobima, i u saradnji sa NATO-om.  

Moskva protestuje što je blizu naspram zapadne granice Rusije broj vojnika NATO-a, od 2012. godine, porastao sa 10.000 na 40.000. Cijeneći da ofanzivna strategija SAD-a i NATO-a ugrožava interese Rusije, krajem 2017. godine, Moskva je saopćila da je Rusija završila popunu tri puka interkontinentalnih balističkih raketa „Jars“, a marta 2018. godine, rusko Ministarstvo odbrane  je saopćilo da su Zračnokosmičke snage uspješno izvele probno lansiranje  visoko precizne supersonične rakete avijacijskog raketnog sistema Kinzhal, 10 puta bržeg  od zvuka, sa dometom 2.000 km.[18] Početkom marta 2018. godine, predsjednik Vladimir Putin, je saopćio da je Rusija proizvela „novu vrstu strateškog nuklearnog naoružanja koje može da probije svaku protivraketnu odbranu.“[19]

Zapadni odgovor na takve pojačane prijetnje je bila najava sa samita ministara odbrane članica NATO-a da postoji plan za slučaj eskaliranja krize da se snage Alijanse  na Istoku Evrope, hitno pojačaju na 30 kopnenih bataljona, 30 avionskih eskadrila, 30 ratnih brodova,[20] posebno na Mediteranu gdje je naročito aktivna ruska vojna flota. Sredinom februara 2019. godine, dok je obilazio američke trupe raspoređene u Poljskoj, državni sekretar SAD-a, Mike Pompeo je rekao da iz iskustva aneksije Krima, „Rusi mogu probati otvoriti drugi front upravo ovdje … Pokušaji destabilizacije od  Rusije moraju da naiđu na naš odlučan otpor. Jedan od naših koraka je  naše prisustvo na istočnom krilu NATO-a. To je jedan od temeljnih principa da je napad na jednu članicu NATO-a napad na sve.“[21]

Jačanje ruskih snaga usmjerenih prema Zapadu:

Zemlje  članice EU i NATO-a na Istoku Evrope, cijene da su direktno ugrožene rasporedom pomorskih, zračnih i kopnenih formacija Rusije, posebno na evropskom Sjeveroistoku. Zabrinute su zbog ruske voje baze u Kalinjingradu, između Baltičkog mora, Poljske i Litve što je „klin“  koji se može iskoristiti  da tri pribaltičke zemlje odsiječe  od saveznika prema Jugu i Zapadu Evrope. U Kalinjingradu, Rusija je rasporedila: savremene rakete Iskander što nose više različitih bojevih glava, uključujući nukrealne; dvije brigade i jedan puk; tri zrakoplovne baze sa lovcima Su-27 i bombarderima Su-24, helikopterima  i protizračnim sistemom S-400.[22]

Jačanje ruskih snaga u Kaljingradu i duž čitave zapadne granice Rusije, posljedica je ofanzivne strategije koja je izraz političkih ambicija na štetu teritorijalnog integriteta svih država u evropskom susjedstvu Rusije. Ta strategija i politika Moskve, ignorira činjenicu što ni jedan susjed Rusije prema Zapadu, pa ni NATO, ne ispoljavaju nikakve pretenzije na štetu teritorijalnog integriteta i suvereniteta Rusije.[23] Ruska ofanzivna strategija indicira ambiciju predsjednika Putina da obnovi status svoje zemlje kao velike sile bez koje se ne mogu rješavati problemi ni u jedom dijelu Svijeta. 

Rusko protivljenje proširenju NATO-a:

Rusija se oštro protivi NATO-vom djelovanju da se proširi na Ukrajinu, Gruziju, Srbiju, Makedoniju i BiH, isto kao što je odvraćala od uključivanja Crne Gore u članstvo Alijanse. U proširenju NATO-a na te zemlje, Moskva vidi opasnost od novih strateških vojnih baza približenih Rusiji, koje su preventiva namjerama Rusije da prema svojim susjedima poduzima agresivne akcije kakve je izvela aneksijom Krima. Upravo zato, Putin cijeni da je politika proširenja NATO-a na te zemlje izraz „neodgovorne politike“.[24] Premijer Rusije, Dimitrij Medvjedev je ocijenio da proširenje NATO-a na Ukrajinu i Gruziju remeti balans u pogledu rasporeda nuklearnih potencijala koji se usmjeravaju protiv Rusije, ističući: „I mi ne treba da razmišljamo samo o prijetnjama  strateškim  nuklearnim snagama, već i o  taktičkom nuklearnom oružju  koje dobija karakteristike strateškog  jer se približava ruskim granicama, kao i o konvencionalnom oružju koje zbog sposobnosti preciznih udara, može načiniti strašnu štetu.“[25]

Rusija ometa i spriječava integraciju zemalja Balkana u NATO:

Autoriteti NATO-a kritikuju Rusiju zato što ometa i odvraća zemlje na Balkanu od integracije u članstvo NATO-a. Balkanske zemlje, članice NATO-a, Moskva želi motivirati da napuste to članstvo. Radi postizanja tog cilja prema Crnoj Gori, Moskva organizira i usmjerava subverzivno djelovanje snažne prosrpske opozicije eksponirane protiv crnogorske nezavisnosti i protiv crnogorskog članstva u NATO-u.

Osloncem na Srbiju, a preko Srbije i osloncem na entitet RS, Rusija ometa, blokira i onemogućava reforme u BiH na njenom putu za članstvo u NATO-u. Vjerovatno je da će Srbija, pod utjecajem Rusije, trajno ometati BiH po pitanjima vanjske i sigurnosne politike. Rusko i srbijansko ometanje BiH da uđe u članstvo NATO-a, protivrječi njihovoj podršci da se BiH integrira u EU što podrazumijeva prihvatanje vanjske i sigurnosne politike Brisela, pored ostalog i u pogledu podrške NATO-u, u korist mira i sigurnosti.

O subverzivnim utjecajima Rusije u BiH, komandantica NATO-vog štaba u Sarajevu, generalka Marti Bissel je rekla da je zabrinjavajuća ocjena koju je dao generalni sekretar NATO-a, Jens Stoltenberg, da Rusije na zapadnom Balkanu, pokušava da se uplete u političke procese  i utječe na pristupanje  balkanskih država u NATO, ometajući ih da slobodno izaberu vlastitu vanjsku politiku i svoje saveznike.[26]

Na ponašanje Rusije, negoduju i zvaničnici Albanije. Šef Obavještajne agencije Albanije, Helidon Bendo je rekao: „Podaci  iz 2018. pokazuju da je sve više ruskih pokušaja da prošire svoj utjecaj u našoj zemlji“.[27]

Svjedočeći pred Odborom  američkog Senata za oružane snage,  marta 2018. godine, komandant snaga NATO-vih snaga u Evropi, general Curtis Scaparrotti je ukazao da je jačanje ruskog utjecaja u Evropi najveći sigurnosni problem, kako na vojnom tako i na civilnom planu, a posebno na zapadnom Balkanu, gdje Rusija pokušava  spriječiti euroatlanski put zemalja u toj regiji, u čemu Moskva, sa vladajućim autoritetima, entiteta RS-a razvija i produbljuje subverzivnu saradnju s ciljem „podrivanja  institucija Bosne i Hercegovine“. Ukazuje se da je Srbija, u tom pogledu najveći problem na Balkanu. U vezi s tim, komandant snaga NATO-a u Evropi, general Scaparrotti je ukazao na potrebu  većeg angažmana SAD-a  na području zapadnog Balkana.[28] 

III

DESNICA U EVROPSKOJ UNIJI

a) Zabrinjavajući obim, intenzitet i ideološki smjer djelovanja desničarskih pokreta

„Katastrofalna plima desničarenja“:

Desničari, širom Evrope ugrožavaju mir kao glavni cilj nastanka i izgradnje EU. Na sve strane jačaju nacionalističke, ekstremne desničarske grupe, organizacije i političke stranke. Otežavaju proces integracije. Ometaju izgradnju evropskog zajedništva. Dezintegraju, umanjuju i relativiziraju integracijske rezultate postignute u proteklih 70-tak godina, nakon Drugog svjetskog rata. O tome je beogradski publicista Boško Jakšić zaključio da desničari „ozbiljno prijete da ponište decenije jednog od najuspješnijih projekata svjetske politike: evropske integracije.“[29]

 Desničari udaljavaju Evropu od demokratskih liberalnih vrijednosti i vraćaju u vremena nacionalnog romantizma iz 19. stoljeća i fašizma iz tridesetih godina 20. stoljeća. Zato, predsjednik Francuske, Emanuel Makron je „frapiran sličnošću između vremena u kojem živimo i perioda između dva rata … Evropa se danas suočava s rizikom da bude raskomadana nacionalističkom leprom.“[30]

Početkom 21. stoljeća, organizovanije i intenzivnije nego ranije, protiv EU su se usmjerile ideologije i politike uzročnice Drugog svjetskog rata, odnosno ideologije i politike koje su ubrzo poslije tog rata bile prijetnja miru u razmjerama koje su motivirale nastanak i razvoj EU u cilju spriječavanja ratova na evropskom tlu.

Liberalne, demokratske i kosmopolitske snage širom Evrope i svijeta su ugrožene, razjedinjene i međusobno antagonizirane, upravo po osnovu efekata djelovanja desničarskih ideologija, njihovih politika i propagandi. To su negativni procesi koji ponegdje rezultiraju da nosioci liberalnih, demokratskih i kosmopolitiskih ideja i politika, zadržavaju svoj identitet u formi, ali ga gube u suštini, počesto prihvatajući desničarske ideje kao svoje, što se događa u procesu borbe radi pribavljanja podrške glasača, pobjedu na izborima, preuzimanje ili održanje na vlasti.

Analitičari političkih kretanja u Evropi i širom Svijeta, ocjenjuju da ekspanzija međusobno povezanih desničarskih ideologija, pokreta, političkih partija i raznih organizacija civilnog društva, širom Evrope čini direktne prijetnje miru i sigurnosti. Tako naprimjer, na zabrinjavajuću tendenciju širenja i jačanja desničarske destrukcije, krajem januara 2019. godine, putem deklaracije za javnost ukazala je grupa od 30-tak uglednih i utjecajnih intelektualaca iz evropskih zemalja, među kojima su Bernard-Henri Levy, Ismail Kadare, Abdulah Sidran … Oni su zabrinuti što je moguće i vjerovatno da na izborima za Evropski parlament, maja 2019. godine, desničari ojačaju, pa su pozvali građane širom Evrope  da putem svojih glasova  odbace katastrofalnu plimu populizma i desničarenja.[31]

Iz ambijenta stranaka ljevice i centra, na rizike za mir i sigurnost zbog jačanja desničarske ksenofobije, upozoravalo se putem poruka da, ako umjesto desničara, „progresivne snage ne preuzmu vođstvo“ da će se od Evrope „stvoriti čudovište“.[32]

Sve veći uspjesi desničara i njihovo širenje u brojnim evropskim zemljama, smatra se snažnom tendencijom u otporu politikama prihvata migranata. Otpor prihvatu migranata je izraz šire tendencije u jačanju evroskepticizma i ksenofobije (islamofobije, antisemitizma, …), što je direktan sigurnosni rizik.

Pored ostalog i zato, sagledavanje uzroka, tokova i posljedica radikalnog desničarskog organiziranja i djelovanja, izazov je za društvene nauke, državnike i lidere najutjecajnijih političkih subjekata koji se zalažu za mir, sigurnosti i prosperitet svojih zemalja, regija, kontinenata i Svijeta u cjelini. 

Ideološki i politički pravci desničarskih organizacija i pokreta:

Evropski desničari, izolacionisti, zalažu se za povratak nacionalnih valuta umjesto eura, zabranu priliva migranata iz muslimanskih zemalja, restrikcije u ispoljavanju islamske vjerske prakse, propagirajući da islam nije vjera već da je radikalan politički pokret koga u Evropi treba zabraniti. Takvi stavovi odbacivanja različitosti naspram kultura koje desničari smatraju „svojim“ i superiornim  upravo onako kako ih tretira fašizam, dovode u pitanje rezultate koje su liberalna demokratska društva i države EU u proteklim decenijama postigli u pogledu integriranja migranata u svoj ambijent. Dakle, u Evropi je na sceni sukob između demokratskih težnji za povezivanje, integracijom različitosti i težnji za distancom evropskih društava i kultura od različitosti, borbom protiv različitosti. 

Desničari manipuliraju nacionalnim emocijama. Izmišljaju i propagiraju neistine o ugrožavanju „svojih“ nacionalnih interesa i nude rješenja koja su izraz međunacionalnog antagoniziranja. Nesposobni su da daju rješenja za probleme koji izlaze iz okvira uskonacionalnog  kao posljedica nužne globalizacije i međuovisnosti država i naroda.

Islamofobija:

Milioni muslimana su lojalno integrirani u društva evropskih država. Dominantno pozitivne strane prisustva muslimana u Evropi i njihovog doprinosa razvoju evropskih društava i država, desničari ignoriraju i iskrivljeno predstavljaju zabrinjavajućom ekspanzijom ksenofobije u obliku islamofobije. Na taj problem, u svojim naučnim istraživanjima ukazuje, Armina Omerika profesorica  istorije islama na Goethe Univerzitetu u Frankfurtu.[33] I albanski predsjednik Edi Rama je ukazao na štetu koju čine evrospki političari putem svojih antimuslimanskih stavova, zaključujući u vezi s tim da oni praktički, putem svoje islamofobije „investiraju u radikalizaciju“ koja se pojačava ako se negira ili blokira evropska perspektiva Albanije u kojoj su većinski muslimani.[34]

Nasuprot desničarskim organizacijama koje djeluju sa karakteristikama mržnje prema islamu i muslimanima, brojni državnici, politički lideri i utjecajne ličnosti u raznim oblastima kulture i nauke, promoviraju stav da su islam i muslimani dio Evrope, da muslimani trebaju živjeti zajedno sa kršćanima, a ne bukvalno jedni pored drugih. U zastupanju takvih univerzalno ljudskih stavova naročito se ističe kancelarka Njemačke, Angela Merkel. Optmizam o perspektivi mira i sigurnosti koji se gradi po osnovu takvih univerzalno ljudskih stajališta, umanjuje se razočarenjima zbog narastajućeg ksenofobičnog (islamofobičnog, atisemitskog …) organiziranja i dejlovanja.

b) Primjeri desničarskih utjecaja širom Evrope

Desničari Francuske:

U pojedinim državama Evrope, na vlasti su desničarske partije, a u nekima gdje su na saveznom nivou vladajuće snage ljevice i centra, na nivou regija tih država desničari su     dominantna i vladajuća politička snaga. U Francuskoj, desničari su u zabrinjavajućoj ekspanziji. Desničarka Marine Le Pen, kao kandidat na zadnjim predsjedničkim izborima je dobila 33,9 posto glasova, a njen otac, također istaknuti desničar, prije 15 godina imao je samo 17,8 posto. 

Velika je sreća što je u Francuskoj pobijedio Emanuel Makron, upravo zato što je njegov glavni konkurent bila desničarka Le Pen. Ona bi, da je došla na vlast, povela Francusku da izađe iz članstva EU, u čemu je dodatno inspirirana Brexitom.

Ni u jednoj od zemalja EU, kao u Francuskoj nije eskalirao direktan sukob vladajućih sa desničarskim snagama u opoziciji. Pobuna „žutih prsluka“ koja je tokom 2018. godine potresala, a tokom 2019. nastavila potresati Francusku je ustvari pobuna desničara. „Žuti prsluci“ nemaju nikakve veze sa demokratskim pokretima iz 1968. godine, kako ih desničari subverzivno žele predstaviti da bi ih omasovili. O tome, lider demokratskog pokreta iz ’68, Daniel Chon-Bendit, je rekao: „Pobuna ‘žutih prsluka’ nije nimalo nalik na ’68: tada smo se borili protiv generala na čelu države, a ovi sad žele da general preuzme vođstvo i već imaju svog kandidata, bivšeg načelnika Glavnog štaba generala Pierrea de Villiersa, kojega je Macron smijenio ...Ovaj pokret pokazuje brojne  autoritarne osobine: odbija dijalog, ne želi kompromis … Ovo je pobuna desnice …“[35]

Brexit djelo desničara:

EU ima protivnike sa raznih strana, iz raznih motiva. Neki od njih, EU uspoređuju sa sovjetskom praksom „ograničenog suvereniteta“, a Njemačkoj pripisuju ulogu hegemona koji, EU koristi kao instrument u težnji da Berlin sasvim ovlada Evropom. Propagiraju da je Brexzit motiviran izmicanjem Velike Britanije od rizika njemačke hegemonije. U tom smislu, Brexzit je dezintegracijsko djelo desničara u Velikoj Britaniji.

Desničari Austrije:

U Austriji, također jača ekstremno desničarska „Stranka slobode“. Izbori u Austriji, krajem 2017. godine, rezultirali su koalicijom koja je omogućila da u vlast uđe desničarska partija na čelu sa Hajncom  Kristijanom Štraheom koji je eksponiran zalaganjem za referendum o izlasku Austrije iz EU. Protiv je migrantske politike EU. Kritikuje politiku EU prema Rusiji. U zalaganju protiv EU, Strahe je ideološki saveznik ekstremne francuske desničarke, Le Pen,[36] koja je ideološki, politički i operativno bliska sa italijanskim desničaskim liderom  Matteom Salvinijem.

Desničari Italije:

Na izborima u Italiji, 05.03.2018. godine, Salvinijeva „nacionalna, antiimigranstska, euroskeptična, antiglobalistička“ stranka „Sjeverna liga“ nadmašila je rezultate ostalih desničarskih stranaka, uključujući takvu stranku „Forza“ Silvija Berluskonija i desničarski pokret „Pet zvijezda“. Čestitajući Salviniju na izbornim rezultatima njegove „Sjevren lige“,  francuska desničarka Le Pen, za noć u kojoj su objavljeni rezultati izbora, je navela: „Evropska unija imala je lošu noć. Spektakularan napredak … našeg saveznika i prijatelja Mattea Salvinija, nova je faza u buđenju naroda.“[37]

Desničari Mađarske:

Napredak desničara na izborima u jednoj, pospješuje napredak desničara na izborima u svim ostalim zemljama Evrope. U tom smislu, značajni su izborni rezultati koje je u Mađarskoj, 09.04.2018. godine, postigla desničarska stranka „Fidesz“ na čelu sa Viktorom Orbanom. Po treću put, Orban je osvojio apsolutnu vlast dvotrećinskom većinom od 133 zastupnika u Parlamentu koji broji 199 zastupnika. Taj rezultat je, uglavnom ostvaren Orbanovim samopredstavljanjem da je zaštitnik mađarske kršćanske kulture od eskalacije migranata koji pripadaju islamskoj kulturi. Cijeni se da je Orbanova pobjeda ojačala evropski savez protiv migranata, odnosno da je ojačala ksenofobe, islamofobe i druge protivnike, pa i neprijatelje EU. Francuska desničarska Le Pen, raduje se svakoj pobjedi evroskeptika, antiglobalista, antiimigranata i nacionalista, pa je Orbanu prva čestitala pobjedu, slično kako je to učinila i u slučaju Salvinijeve pobjede u Italiji.

Orban je podstakao ekspanziju desničara u Slovačkoj, Češkoj i Poljskoj, što je izrazit problem za funkcionalnost i perspektivu EU, na šta je ukazao i bivši ambasador Srbije u SAD-u, Ivan Vujačić.[38]

Desničari Poljske:

Na Dan nezavisnosti Poljske, 11.11.2017. godine, u Varšavi, protiv prihvata migranata iz muslimanskih zemalja, demonstriralo je preko 60.000 desničara, očito organiziranih na evropskom nivu, jer su na toj fašističkoj manifestaciji kao učesnici identificirani pojedine desničarske vođe iz Velike Britanije, Italije … Verbalne i pisane poruke i simboli su bili zastrašujući. Na jednoj od zastava je ispisana rečenica predsjednika Češke Miloša Zemana: „Muslimane ne bi trebalo da puštamo kroz naša vrata isto kao što nije trebalo da stanovnici Troje puste u svoj grad drevnog konja.“ Istog karaktera su i parloe: „Evropa će biti bijela ili bez ljudi“; „Čista krv“; …

Dakle, ističu se rasističke teze, da Evropu treba očistiti od osoba koje nisu bijele puti, što su uglavnom muslimani koji su već adaptirani ili će se od aktuelnih migranata tek adaptirati u evropska društva.[39] Zabrinjavajuće dimenzije te profašističke manifestacije u Varšavi, pojačane su izjavom ministra unutarnjih poslova Poljske, da je to bio „prekrasan prizor“.[40]  

Desničari Švedske:

Antimigracijska desničarska stranka „Švedski demokrati“, na izborima početkom septembra 2018. godine, značajno je ojačala, jer se protivila što je Švedska primila oko 163.000 migranata.

 Desničari zapadnog Balkana:

Pojedine zemlje koje su potencijalni  kandidati i kandidati za članstvo u EU, dok se izjašnjavaju da žele iskorake u pravcu dostizanja tog članstva, ispoljavaju ekstremno desničarske ideje koje se u uslovima Balkana tiču međunarodno priznatih granica, iako promjene tih granica podrazumijevaju rizike za mir.

Praksa prijema novih članica u EU, nije afirmirala i izgradila kriterij da ni jedna zemlja ne može ući u članstvo ako nije sasvim uredila odnose sa svojim susjedima. Očito je da Albanija, Kosovo, Srbija i Hrvatska žele da „uljepšaju“ svoje vanjske granice, tako što bi dijelove teritorija svojih susjeda, pripojile svojim teritorijama. Možda se smatra, da zemlje sa takvim ambicijama odustaju od tih ambicija kada se emancipiraju u statusu članice EU. Međutim, mala je vjerovatnoća da se desničari Hrvatske mogu ikada emancipirati u mjeri koja bi njih odvratila od teritorijalnih pretenzija prema BiH.

Osim osude protiv predsjednika Kosova, Hašima Tačija i predsjednika Albanije, Edija Rame, zbog njihovih izjava o ujedinjenu svojih država, EU i drugi činioci međunarodne zajednice ne čine ništa praktično radi odvraćanja od takvih težnji, koje lančano izazivaju negativna ponašanja drugih zemalja, kao naprimjer Srbije, koja ispoljavajući teritorijalne pretenzije prema BiH nalazi opravdanja u onome što u smislu ujedinjenja zagovaraju lideri Albanije i Kosova.

Ako se polazi od činjenice da je Hrvatska članica EU, te ako je istina da vladajuća politika Hrvatske, „skriveno“ djeluje protiv teritorijalnog integriteta BiH, onda proizilazi da, faktički, EU ugrožava BiH. Ako Hrvatska u statusu članice NATO-a, skriveno ugrožava BiH, proizilazi da i NATO snosi odgovornost za takvo ponašanje Hrvatske.

c) Razmatranja u EU o desničarskim rizicima u BiH

Institucije EU prate, analiziraju i procjenjuju prisustvo u BiH osoba, grupa i organizacija koje radikalno tumače islam. Posebnu pažnju usmjeravaju na prisustvo i djelovanje selefija, vehabija. Hrvatska zastupnica u Evropskom parlamentu i bivša potpredsjednica HSS-a Hrvatske, Marijana Petir, u intervjuu za „Oslobođenje“, početkom aprila 2018. godine je ukazala da Evropski parlament provodi istraživanja o djelovanju radikalnih grupa i organizacija u BiH,  da se putem tih istraživanja dolazi do zabrinjavajućih pokazatelja o „širenju arapske ideologije“ u BiH, da radikalne grupe muslimana pod utjecajima iz Saudijske Arabije i drugih muslimanskih zemalja doprinose jačanju međuetničke netrpeljivosti u BiH, da posebno zabrinjava „širenje vehabijskih naselja“ u BiH i da je zbog toga nužno jačanje kapaciteta  za borbu protiv terorizma, što treba da obuhvati (a) spriječavanje radikalizacije i (b) deradikalizaciju.[41]

Razmatranja u institucijama EU o stanju sigurnosti u BiH, treba da zaslužuju pažnju nadležnih političkih autoriteta i državnih institucija, posebno onih čija je nadležnost da brinu o jačanju evropskog i ukupnog savezništva s ciljem podrške očuvanju teritorijalnog integriteta BiH, jer sumnje da politički faktori, posebno oni bošnjački ne brinu o suzbijanju radikalizma koji dolazi iz muslimanskih zemalja može relativizirati i umanjivati međunarodnu podršku snagama koje se zalažu za normaliziranje države BiH, a jačati međunarodnu podršku snagama koje djeluju protiv teritorijalnog integriteta i opstojnosti BiH.

d) Eskalacija migrantske krize maksimalno aktivirala i ojačala evropske desničare

Eskalacija migrantske krize, humanitarno, sigurnosno, politički, demografski, socijalno … doseže zabrinjavajuće razmjere. Širom Evrope, jača i migracijska solidarnost i antimigracijsko raspoloženje. Tokom 2017. godine, sa raznih strana iz muslimanskih zemalja, u Evropu je stiglo oko 161.000 migranata. Samo u septembru 2017. godine,  do obala Grčke stiglo je 4.800 migranata iz Sirije, Iraka i Afganistana. U trećem kvartalu 2017., u Španiju je došlo 7.700 migranata iz Maroka, Obale Slonovače i Gvineje. Cijeni se da je do novembra 2017. godine, bilo oko 3.000 utopljenih migranata. U okviru migrantske krize, eskalirala je trgovina ljudima.[42]

Članice EU, bitno se razlikuju pa i sukobljavaju u svojim stavovima o eskalaciji migranata iz muslimanskih zemalja zahvaćenih ratovima, političkim, ekonomskim i socijalnim krizama. U tom pogledu ilustrativne su razlike u stavovima njemačke kancelarke, Merkel i mađarskog premijera Orbana. Merkel smatra da humane vrijednosti i ljudski duh Evrope treba pokazati i potvrditi prihvatom migranata i brigom o njima, dok Orban misli da Evropa svoju humanost prema migrantima treba ispoljiti politikom koja neće privlačiti migrante da se odlučuju za polazak u Evropu, da je u takvoj politici najvažnije zatvaranje granica i da je Mađarska na svojoj granici  postavila 8.000 antimigracijskih čuvara.[43]

Slično kao i mađarski premijer Orban, prema migrantima, s prezirom se odnosi i  češki premijer Andrej Babiš. On je odbio da u svoju zemlju primi „50 siročića iz Sirije koji su u toku rata ostali bez roditelja“.[44]

Njemačka kancelarka, Merkel, unutar svoje Vlade, suočava se sa političkim razlikama u stavovima o migrantima, jer neki njemački ministri zahtijevaju da se iz njihove zemlje migranti vrate u zemlje gdje su, u migranstkom statusu prvi put registrirani. Ipak, početkom oktobra 2018. godine, Merkel je uspjela postići kompromis sa svojim ministrima, pa je Vlada predložila, a Parlament usvojio zakon kojim se liberalizira prihvat i zapošljavanje migranata ako uz poznavanje njemačkog jezika, imaju zanimljive, u Njemačkoj deficitarne profesionalne kvalifikacije, ukidajući čak i dotadašnju prednost njemačkih građana u odnosu na migrante pri zapošljavanju. 

 Brojne članice EU, zbog migracijske politike kritikuju Njemačku jer je, kako je rekla premijerka Poljske, Beata Szydlo, Njemačka „otvorila kapije Evrope  i onima koji siju smrt“,[45] ukazujući tako da priliv migranata povećava terorističke rizike. Svaki slučaj terorizma se koristi kao novi povod za takve kritike i alibi za opstrukcije, naročito protiv stavova  o migraciji koje zastupa njemačka kancelarka, Merkel.

Zemlje koje se tretiraju „prvom linijom“ prihvata migranata kao što su Grčka, Turska, Italija, Španija …, zahtijevaju veću finansijsku podršku od strane EU, jer briga o migrantima prekomjerno, „nepodnošljivo“ opterećuje budžete tih zemalja.  

Najradikalniji protivnici migracijske politike EU su Mađarska, Češka, Poljska i Slovačka. Odbijaju da prihvate tražioce azila. Protiv tih zemalja, Evropska komisija je podnijela tužbu pred Evropskim sudom pravde. Sud je već odbacio žalbe Mađarske, Češke, Poljske i Slovačke na sistem kvota za prijem migranata, ali te zemlje ne prihvataju odluku Suda. Njemačka kancelarska Merkel, oštro je kritikovala ponašanje tih zemalja upozoravajući da sve članice EU, treba da  poštuju principe vladavine zakona.

Krajem oktobra 2018. godine, tokom posjete Slovačkoj, francuski predsjednik, Makron je kritikovao antimigracijsku politiku i praksu Mađarske, Češke, Slovačke i Poljske, posebno zato što su u procesu priključenja članstvu EU, a zatim u statusu člana,  obilno koristile budžete EU, pa da ih ta činjenica obavezuje na solidarnost o pitanjima migranata, odnosno da ih ta činjenica obavezuje da o migrantima provode politiku EU.[46] Dakle, iako su se obilno okoristile  iz predpristupnih, pristupnih i drugih fonodava, neke evropske zemlje nisu spremne poštovati standarde na koje su pristale u svom integracijskom procesu za članstvo u EU.[47] EU nema efikasne mehanizme za implementaciju svojih odluka o migrantima, jer njene članice imaju suviše prostora za samovolju.

Umjesto prihvata migranata po određenim kvotama, Mađarska, Poljska, Češka i Slovačka su nudile finansijsku pomoć migrantima od 35 miliona eura, za njihov povrat u zemlje porijekla. Autoriteti i institucije EU pozdravljaju spremnost za tu pomoć, ali ističu da te zemlje u statusu članica EU, moraju primiti izbjeglice.

Zanimljivi su stavovi premijera Austrije,  Sebastiana Kurza da migrante treba vraćati odakle su došli, da ih treba sakupljati u  u sigurnosnim centrima  izvan Evrope, da treba pojačati kontrolu vanjskih granica EU, te investirati u bolju osposobljenost evropske agencije  za obalnu i graničnu stražu (Frontex).[48]

IV

KARAKTER VOJNE NEUTRALNOSTI VUČIĆEVE SRBIJE

a) Protivrječnost srbijanske politike vojne neutralnosti

Zajednički, Vučić i Dodik generiraju rizike za mir:  

Prema medijskim izjavama predsjednika Aleksandra Vučića, vanjska i sigurnosna politika Srbije ima za cilj postizanje stabilnosti i mira, posebno u vezi Kosova i BiH. On ističe da su, po važnim pitanjima interesi sigurnosti i mira Srbije, isti kao i interesi EU. Propagira da je, u rješavanju sigurnosnih problema na Balkanu, Srbija okrenuta budućnosti, a da prošlost želi ostaviti po strani.

Takvi stavovi djeluju optimistično u korist mira i sigurnosti, ali, nažalost, razočarava ponašanje zvaničnika Srbije prema susjedima, posebno prema BiH. Vučić i Dodik, ofanzivno demonstriraju bliskost. Dodik, učesatalo uznemirava javnost u BiH prijetnjama teritorijalnom integritetu BiH radi prostornog uvećavanja Srbije, ali se Vučić nikada, ni jednom riječju, nije se ogradio od izrečenih, uznemiravajući stavova Dodika. Naprotiv, što izjavama protiv BiH Dodik grublje uznemirava narod, sve je učestalija demonstracija Vučićeve bliskosti sa Dodikom koji pokušava predstaviti da je entitet RS sastavni dio Srbije, a ne BiH. 

Dakle, usporedbom Vučićevih stavova sa Vučićevom praksom, sugerira se zaključak da on obmanjuje javnost i međunarodnu zajednicu jer srbijanska politička praksa pokazuje da, on Srbiju drži u prošlosti i da radikalnu velikosrpsku nacionalističku politiku okrenutu prošlosti, želi poslati u budućnost. Takvo Vučićevo ponašanje otežava međunacionalnu, regionalnu međudržavnu, ekonomsku, kulturnu i sve druge sadržaje saradnje. Ponašanje Srbije prema susjedima, generira rizike za mir i sigurnosti u regiji Balkana.

Bombardiranje SRJ, nije razlog za distancu Srbije prema NATO-u:

U okviru Vučićevog i Dodikovog djelovanja s ciljem da se entitet RS predstavi kao dio Srbije, a ne dio BiH, ostvaruje se distanca prema NATO-u u formi proklamirane vojne neutralnosti Srbije, koja nije istog karaktera kao neutralnost drugih evropskih država, naprimjer Austrije. Beč ne prijeti ni jednom od svojih susjeda, niti u svom susjedstvu gradi subverzivne oslonce, kao što to čini Beograd zloupotrebom entiteta RS-a u BiH.

 Glavni izvor distance Srbije prema NATO-u je obzir njene vladajuće elite prema interesima Rusije na Balkanu. To, Vučić ne želi priznati pa distancu Srbije prema NATO-u opravdava njegovim bombardiranjem Savezne Republike Jugoslavije (Srbije, Crne Gore, Kosova i Vojvodine), 1999. godine. Pri tome, vladajuća elita u Beogradu, maskira i ne priznaje krivnju Miloševićevog režima zato što je odbacio da Kosovo bude autonomija uz pokretanje genocida nad kosovskim Albancima, za razliku od dijela opozicijske elite koja ukazuje da je Miloševićev režim zločinačkom ratnom praksom izazvao reagiranje međunarodne zajednice, angažiranjem NATO-a da bombardira ciljeve širom SRJ. Tako naprimjer, o tome, opozicijski lider, Vuk Drašković koji je u vrijeme bombardiranja 1999. godine bio potpredsjednik Vlade Srbije, ukazuje da „NATO bombardovanje nije moralo biti, niti je Kosovo moralo biti izgubljeno.“[49]

Vladajuće snage u Srbiji propagandistički, izrazito intentivno govore i pišu o posljedicama bombardiranja, ali se ne poklanja nikakva pažnja istraživanju razloga tog bombardiranja, jer bi se time otvorilo pitanje krivnje Miloševićevog režima.

Bombardiranje je počelo 24.03.1999. godine, nakon neuspješnih srpsko-albanskih pregovora u Rambujeu kod Pariza. Tada su predstavnici Albanaca prihvatili da Kosovo ostane u sastavu Srbije u statusu autonomije, što je Milošević odbio i nastavio represiju nad Albancima. Radi nužne zaštite radikalno ugroženog albanskog stanovništva od represije Miloševićevog režima, uslijedilo je NATO-vo bombardiranje u trajanju 78 dana. Okončano je 10.06.1999. godine, usvajanjem Rezolucije 1244 Vijeća sigurnosti UN-a, po kojoj su vojne i policijske snage pod kontrolom Beograda morale napustiti Kosovo, da bi na taj prostor ušle međunarodne vojne snage. Cijeni se da je u tom bombardiranju poginulo oko 2.500 civila i oko 1.000 vojnika i policajaca.

Državni vrh Srbije, redovno organizira manifestacije povodom godišnjica početka NATO-vog bombardiranja. Tim povodom, širom Srbije, uz isticanje da je NATO izvršio agresiju na SRJ, državni i drugi zvaničnici polažu cvijeće na mjestima pogibija ljudi i rušenja objekata u toku NATO-bombardiranja. Centralna manifestacija, povodom 19. godišnjice početka bombardiranja, uz učešće predsjednika Vučića, održana je 24.03.2018. godine, u Aleksincu. Centralnom manifestacijom, u Nišu, 24.03.2019. obilježena je 20. godišnjica početka NATO-vog bombardiranja. Tom prilikom, najutjecajniji lideri Srba, posebno Vučić i Dodik, pred oko 20.000 okupljenih građana su propagirali da je NATO izvršio teške zločine nad Srbima. Dodik je rekao da Srbi nikada neće dozvoliti „uspostavu NATO-ve granice na Drini“, što je, ustvari, poruka da BiH nikada neće biti članica Alijanse.[50] Da bi se mržnja prema NATO-u povećala, beogradski režim organizira propagandu da su avio bombe i krstareće rakete upotrijebljene u bombardiranju po ciljevima širom SRJ, bile sa osiromašenim uranijomom, što je, navodno, uzrok poslijeratnog porasta malignih oboljenja. Vlasti u Beogradu, podstiču maligno oboljele srbijanske građane da tuže NATO za materijalnu i nematerijalnu štetu koja im je bombardiranjem nanesena.

Vojna neutralnost kao oblik distance Srbije prema NATO-u:

Srbija je proklamirala politiku vojne neutralnosti, što obuhvata vojno partnerstvo, i sa NATO-om i sa Rusijom, što bi se moglo karakterizirati kao pokušaj da se u široj javnosti i kod međunarodne zajednice postigne utisak kako je Srbija izabrala ekvidstancu naspram glavnih rivala u sukobima Zapada (NATO-a) sa Rusijom i Kinom. U medijskim stranama, Srbija se eksponira da je mnogo bliža Rusiji, a u konkretnim sadržajima Srbija ima jaču vojnu saradnju sa NATO-om i njegovim članicama, ali se ta strana vanjske politike Srbije zataškava od javnosti.

Istraživanje koje je proveo Centar za  evropske studije (CEAS) ukazuju da je 70 posto građana Beograda protiv ulaska Srbije u NATO, a da je tendencija povećavanja onih koji su neodlučni u tom pogledu.

Dakle, u praksi, svoju strategiju vojne neutralnosti, Srbija demonstrira u raznim sadržajima saradnje sa glavnim svjetskim rivalima u vojnom nadmetanju koje uključuje i trku u naoružavanju. Srbijanski predsjednik, Vučić, ističe da su mir i sigurnost u regionu glavni ciljevi, i srbijanske vojne neutralnosti, i srbijanskog partnerstva sa NATO-om, i srbijanskog partnerstva sa Rusijom. Članstvo u NATO-ovom „Partnerstvu za mir“ je okvir u kome Srbija ostvaruje saradnju sa NATO-om i njegovim članicama.

Vojna neutralnost Srbije je proklamirana u uslovima zaoštravanja sukoba između NATO-a i Rusije. Ako bi se stišavali ti sukobi u korist trajnije stabilizacije odnosa Zapada i Rusije, vjerovatno je da bi bilo korekcija su odbrambenoj i sigurnosnoj politici Srbije, u korist ublažavanja srbijanskih blokada integraciji BiH u članstvo EU. Također, iz istih razloga bi jenjavao pritisak velikosrpskih snaga u Crnoj Gori protiv njenog članstva u NATO-u.

Smatra se da je distanca Srbije od NATO-a, izražena proklamiranjem vojne neutralnosti, u suštini forma skrivanja agresivnosti, koja se u uslovima mira, ispoljava subverzivno prema susjedima čije teritorije želi prisajediniti u sastav Srbije, a posebno prema BiH, Crnoj Gori i Kosovu.

Zalaganje Srbije za prisustvo NATO-a na Kosovu:

Srbija se zalaže za prisustvo NATO-a na Kosovu u obliku KFOR-a, na čelu sa komandantom italijanskim generalom Salvatore Kuočijem koji je krajem 2017. godine imenovan na tu funkciju zamijenivši dotadašnjeg komandanta, također italijanskog generala Đovanija Funga. Garancije koje Srbija očekuje od NATO-a u pogledu zaštite Srba i „srpskih svetinja“ na Kosovu, najvažniji su razlog srbijanskog partnerstva sa NATO-om. Predsjednik Vučić je ocijenio: „Uloga NATO-a u osiguranju sigurnosti i bezbjednosti za srpski narod, ali i za naše svetinje na Kosovu, od izuzetnog je značaja.[51] U tom smislu, Vučić ističe da je NATO faktor regionalne sigurnosti i mira, što se na Kosovu ostvaruje neutralnošću KFOR-a naspram političkih podjela i sukoba na Kosovu, ali u skladu sa Rezolucijom Vijeća sigurnosti UN 1244 i Vojnotehnuičkim sporazumom.

Ima mnogo onih koji u vezi sa tvrdnjama da je Kosovo još uvijek sastavni dio Srbije, „ismijavaju“ podršku Beograda prisustvu NATO-a na Kosovu, upravo zbog toga što je isti taj Beograd, proklamirao vojna neutralnost, jer neutralnosti nema ako se već odobrava NATO na „svojoj“ teritoriji. 

U ocjeni srbijanskog odobravanja prosustva Alijanse na Kosovu, treba imati u vidu da je NATO, ignorirajući protivljenje Beograda, podržao Parlament, Predsjednika i Vladu Kosova u pogledu njihove odluke da se Bezbjednosne snage Kosova, transformišu u Vojsku Kosova.

NATO-ava podrška vojnoj neutralnosti Srbije:

Generalni sekretar NATO-a, Jens Stoltenberg je rekao da NATO u potpunosti poštuje odluku Srbije da ostane vojno neutralna, jer je moguće biti neutralan a imati dobru saradnju sa NATO-om i njegovim članicama. Također, Stoltenberg je ocijenio da partnerska saradnja Srbije i NATO-a, znači više sigurnosti Srbiji i njenim susjedima koji su već postali članovi NATO-a ili su u procesu integracije u NATO.[52]

S obzirom na proklamiranu neutralnost, o partnerstvu Srbije sa NATO-om, zanimljiva je izjava zamjenice generalnog sekretara NATO-a, Rouz Gotemiler: „Mi blisko sarađujemo i sa Austrijom koja također nije članica Alijanse, a okružena je zemljama NATO-a. Intenzivno sarađujemo i sa Švedskom i sa Finskom koje su također okružene članicama NATO-a … Kroz saradnju sa Srbijom hoćemo da osnažimo osjećaj uzajamne koristi … NATO nije put kojim Srbija mora da ide … Imamo 22 članice EU koje su članice NATO-a, ali neke zemlje koje su u samom srcu NATO-a nisu u EU. Moja zemlja SAD, nikada ne bi željela da postane dio EU, i to s dobrim razlogom. (smijeh) … Najvažnije je da javnost u Srbiji ima pristup najboljim mogućim informacijama o tome šta NATO jeste, a šta nije…“[53]

b) Balans vojne saradnje Srbije sa NATO-om i Rusijom

Vojna saradnja Srbije sa Rusijom:

Srbija i SAD, te Srbija i Rusija, planiraju i realiziraju zajedničku vojnu obuku i vojne vježbe. U protekloj deceniji, brojnost i intenzitet zajedničkih vježbi Vojske Srbije, sa Vojskom SAD-a i NATO-om, su znatno veći (50) od brojnosti i intenziteta zajedničkih vojnih vježbi Vojske Srbije sa Vojskom Rusije („desetak“).[54]

U poslednjuih nekoliko godina, Srbija je sa Rusijom realizirala slijedeće sadržaje vojne saradnje: 2017. godine, jedna četa Vojske Srbije je u Rusiji ušla u sastav jednog ruskog bataljona, učestvujući na vježbi u kojoj NATO tretiran kao neprijateljska strana;  2017. godine, ruski, srbijanski i bjeloruski vojnici su učestvovali na antiterorističkoj  vježbi „Slovensko bratstvo“; u Mladenovcu, 08.10.2018. godine, predsjednik Srbije i generalni sekretar NATO-a – Vučić i Stoltenberg su „otvorili međunarodnu terensku vježbu upravljanja posljedicama  vanrednih situacija, pod nazivom „Srbija 2018“ u kojoj je učestvovalo oko 2.00 ljudi iz 38 zemalja, među kojima i 70 iz BiH; Rusija je za Vojsku Srbije donirala  šest MIG-29, 30 tenkova T-72 i 30 izviđačkih borbenih vozila; …[55]

Političke osnove vojne saradnje Srbije sa Rusijom obuhvataju podršku vanjskoj i odbrambenoj politici Rusije usmjerene protiv Zapada i NATO-a, što se potvrđuje podrškom koju Rusija i Srbija, ujednačeno daju destruktivnoj politici lidera bh. entiteta RS-a, Milorada Dodika koji je usmjeren protiv svih strateških odrednica politike SAD-a, EU, UN-a i NATO-a u korist integriteta i suvereniteta BiH, odnosno protiv stabilizacije mira i sigurnosti u BiH i šire u regiji Balkana.

Svoju posjetu BiH, ministar vanjskih poslova, Sergej Lavrov je upriličio neposredno pred opće izbore u BiH 2018. godine, što je faktički bila snažna podrška Dodikovom radikalnom uznemiravanju naroda u BiH prijetnjama na protiv integriteta BiH, pa je uvjerljivost takvih Dodikovih prijetnji, relativizirala uvjerljivost izjave ministra Lavrova da Rusija podržava integritet i suverenitet BiH. Ustvari, politički smjer posjete Lavrova BiH, isti je kao i politički smjer utjecaja predsjednika Srbije Vučića koji načelno podržava teritorijalni integritet BiH, a stvarno podržava i ohrabruje Dodika u njegovoj destruktivnoj političkoj praksi raznih prijetnji integritetu BiH, odnosno prijetnji miru i sigurnosti u BiH.

U krizama za koje je direktno zainteresirana, Rusija utječe u pravcu osporavanja odluka koje donose državne institucije, što je, pored baltičkih zemalja, Ukrajine, Gruzije, Crne Gore i Makedonije, indicirano i u BiH. Prije deceniju, u Predsjedništvu BiH, uz saglasnost predstavnika srpskog naroda podržan je proces približavanja BiH članstvu u NATO, konkretno u pogledu MAP-a, što je bila važna državna odluka. Međutim, u poslijednje vrijeme od strane srpskih predstavnika, pod utjecajem Srbije i Rusije, odbacuje se ta odluka, pa se u vezi s tim sugerira zaključak da je na sceni proces radikalizacije politike Beograda protiv BiH, pojačavajući subverzivnu ulogu vladajućih struktura entiteta RS-a.

Vojna saradnja Srbije sa NATO-om i njegovim članicama, posebno sa SAD:

Političke osnove vojne saradnje Srbije sa NATO-om i njegovim članicama su težnje da se maskiraju stvarne dimenzije angažiranja Srbije da provodi vanjsku i sigurnosnu politiku Rusije, posebno u pogledu spriječavanja daljeg širenja NATO-a na Balkanu, isto kao što subverzivno usmjereni oslonci Rusije u Ukrajini i Gruziji, spriječavaju približavanje tih zemalja članstvu u NATO-u.  Put spriječavanja da zemlje Balkana uđu u NATO je izazivanje unutar tih zemalja haotičnih kriza i međunacionalnih sukoba, što ilustruju zajednički ruski i srbijanski utjecaji u Crnoj Gori i Makedoniji, gdje se također primjenjuje strategija izazivanja unutarnjih sukoba, pored ostalog s ciljem spriječavanja njihovog ulaska u NATO-u, odnosno s ciljem kada te zemlje ipak uđu u NATO, da proruske i prosrbijanske snage dođu na vlast i zatraže izlazak iz članstva u NATO-u.

U Makedoniji, zajednički, Srbija i Rusija su ispoljavale podršku desničarima VMRO i njegovom lideru Gruevskom, radi čega je dio sigurnosnog aparata Srbije poslat u Skoplje da subverzivno djeluje protiv ulaska te zemlje u NATO. Oni su utjecali da narod Makedonije na referendumu odbije promjenu imena svoje zemlje po dogovoru koga su prethodno postigli premijeri Makedonije i Grčke. Samtralo se da odbacivanje promjene imena Makedonije znači spriječavanje njenog ulaska u članstvo u NATO-u. Nakon neuspjele ruske i srbijanske subverzije protiv ulaska Crne Gore i Makedonije u NATO, radikalizira se njihova subverzija radi spriječavanja da BiH bude uspješna u tom pogledu.  Zato su eksponenti srbijanskog sigurnosnog aparata koji su identificirani da su boravili i subverzivno djelovali u Makedoniji, došli u Sarajevo i Banja Luku da tako   djeluju u BiH (Goran Živaljević, bivši zamjenik direktora BIA; Aleksandar Đorđević, bivši direktor BIA; Goran Dragović, pukovnik srbijanske policije; …)[56]

Od 14.-17. novembra 2017. godine, padobranske jedinice Vojske SAD-a (173. zračnodesantna brigada stacionirana u italijanskom gradu Vičenci) i Vojske Srbije (Specijalna brigada), sa 120 srbijanskih i američkih padobranaca, zajednički su izveli vježbu pod nazivom „Dvostruki orao“, na aerodromima u Batajnici kod Beograda, Kovinu i na „Lisičijem jarku“. Srbijanski i američki padobranci, koristeći NATO-ove (SAD-ove) padobrane T-11, skakali su iz američkih transportnih aviona C-130J „Herkules“ koji pripadaju 86. zrakoplovnom puku iz Ramštajna u Njemačkoj.

Prisustvujući toj vježbi, predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić je imao potrebu da kaže da će „Srbija čvrsto stajati na poziciji vojne neutralnosti … ljubomorno čuvati svoju vojnu neutralnost“, da će graditi vojno partnerstvo sa prijateljskim zemljama, te da će nastaviti saradnju sa „Evropskom komandom Oružanih snaga SAD i Nacionalnom gardom Ohaja.[57] Uz srbijanskog predsjednika Vučića, sa američke strane, vježbu su pratili zamjenik komandanta Evropske komande Oružanih snaga SAD, general Džon Gronski, zadužen za Nacionalnu gardu i ambasador SAD u Beogradu Kajl Skot.

Jedna četa Vojske Srbije, u Bugarskoj kao članici NATO-a, učestvovala na vježbi u kojoj je igrajuća „neprijateljska“ strana bila naoružana ruskim tenkovima; jedinica protivzračne odbrane Vojske Srbije, u Bugarskoj je učestvovala na gađanju ciljeva u zraku; NATO je u Beogradu izgradio Simulacioni centar za vježbe podržane računarima; u bazi „Jug“ između Bujanovca i Preševa NATO je izgradio  Centar za obuku jedinica za učešće u multinacionalnim  operacijama mira; za Vojsku Srbije, SAD su donirale  terenska vozila i inžinjerijske mašine; Srbija za svoju Vojsku, kupuje opremu i naoružanje od članica NATO-a; …[58]

Konkretnije prisustvo NATO-a u Srbiji pokazuju aktivnosti predstavnika NATO-a, s ciljem da ocjenjuju stanje borbene spremnosti pojedinih vojnih formacija Vojske Srbije. Tako naprimjer, početkom oktobra 2017. godine, na dvodnevnoj vježbi kod Bujanovca, više od 60 oficira iz raznih komandi NATO-a, provjeravali su obučenost i borbenu osposobljenost jedinica Vojske Srbije dok su se pripremale za učešće u mirovnim operacijama: jedne pješadijske čete, voda vojne policije i voda atomsko-biološke i hemijske odbrane (ABHO). Iz Kancelarije za vezu sa NATO-om u Beogradu, saopćeno je da su oficiri Alijanse pozitivno ocijenili kvalitete kontroliranih jedinica Vojske Srbije.

U okviru prisustva NATO-a u Srbiji, značajna su razna tematska okupljanja, kao što je početkom novembra 2018. godine, u Beogradu održan „6. NATO sedmica“.[59] Tom prilikom, u više panel diskusija, iznesena su afirmativna mišljenja i ocjene o NATO-u i njegovom doprinosu u korist prosperiteta, stabilnosti, mira, pojačanih investicija i poboljšane sigurnosti za investicije. Naročito su zanimljive ocjene da NATO doprinosi boljoj regionalnoj saradnji na Balkanu. Sve su to poruke koje pozitivno utječu na percepciju u sredinama političke, stručne i šire javnosti u Srbiji o NATO-u kao univerzalno prihvatljivoj i korisnoj integraciji.

c) Ometanjem susjeda da se integriraju u NATO, Srbija krši svoju „neutralnost“

Srbija subverzivno odvraća Crnu Goru od članstva u NATO-u:

Juna 2017. godine, Crna Gora je postala 29. članica NATO-a što je unapredilo sigurnost, ekonomski rast, poziciju u pregovrima za članstvo u EU i ukupan društveni razvoj te zemlje, posebno u pogledu bolje sigurnosti za domaće i strane investitore. Tada je, Vojska Crne Gore imala 1.769 pripadnika: oficira 237, podoficira 470, vojnika 549 i civilnih osoba 243.[60] Zato što nema borbene avione, povodom Prve godišnjice pristupanja Crne Gore u članstvo NATO-a, članice Alijanse – Italija i Grčka su i zvanično počele misiju zaštite zračnog prostora Crne Gore. Ubrzo zatim, Vojska Crne Gore je preuzela ulogu zaštite državne granice prema Albaniji što je misija za spriječavanje ilegalnih prelazaka granice.

Sredinom marta 2019. godine, Vlada u Podgorici je usvojila Prijedlog strategije odbrane Crne Gore. U tom dokumentu je ocijenjeno da je uz smanjenje vojnih efektiva u regionu, ulazak Crne Gore u NATO, ublažio vojne prijetnje, ali da su pojačane nekonvencionalne, hibridne opasnosti.

Da je članstvo Crne Gore u NATO bitno za BiH, potvrdile su izjave crnogorskog ministra odbrane, Predraga Boškovića prilikom posjete Sarajevu, 11.12.2017. godine. Uz podršku da NATO-a za BiH aktivira MAP, ministar Bošković je tada inicirao da Crna Gora i BiH osnuju zajednički centar za brze reakcije u slučajevima prirodnih i drugih nepogoda.[61]

Ulazak Crne Gore u NATO, dodatno je motivirao propagandu iz Beograda protiv političkih stranaka u Podgorici koje su provele integracijski proces za članstvo u Alijansi. Srpska propaganda u Crnoj Gori, u vezi njenog članstva u NATO-u, smatra negtivnim što su Demokratska partija socijalista i Socijalistička partija dozvolile usvajanje zakona po kome vojnici NATO-a dok se kreću po Crnoj Gori ne podliježu krivičnoj odgovornosti. Također, smatraju negativnim što se Crna Gora odrekla svih potraživanja za štete koje eventualno učine vojnici NATO-a, zatim što će po članu 200 KZ Crne Gore biti kažnjen sa tri do deset hiljada eura svako ko NATO izlaže poruzi, osim ako to nije u okviru ozbiljne kritike u naučnim i književnim djelima.[62]

Srbija, subverzivno ometa Makedoniju na putu za članstvo u NATO-u:

Tokom 2017. i 2018. godine, obećanjima da će NATO pozvati Makedoniju da se priključi Alijansi, odmah nakon što postigne sporazum sa Grčkom o svom državnom nazivu, generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg, pregovarat će o rješavanju tog spora je podsticao na razumijevanje i kompromis. Pored toga, Stoltenberg je ukazivao da je makedonsko sticanje uslova za članstvo u NATO-u, šireg značaja od rješavanja problema koga o svom nazivu ta zemlja ima Grčkom. O približavanju Makedonije članstvu u NATO-u, generalni sekretar Stoltenberg, posebno je ukazivao na potrebu boljeg obrazovanja u oblasti odbrane i uspješnije borbe protiv korupcije u sektoru odbrane.

Dolazak Zorana Zaeva na funkciju predsjednika Makedonije, od strateškog je značaja za suzbijanje rizika po mir i sigurnost u Makedoniji i njenom susjedstvu. Zaev je dobio podršku demokratskih snaga širom Evrope i Svijeta, posebno od strane članica NATO-a, što je bio poticaj da se konačno riješi spor Skoplja i Atine o nazivu Makedonije. Tako naprimjer, prilikom posjete Turskoj, sredinom februara 2018. godine, predsjednik Zaev je dobio podršku Turske kao članice NATO-a i značajnog investitora u Makedoniji da se riješi spor sa Grčkom. Kao priznanje makedonskom narodu i lično predsjedniku Zaevu, ubrzo nakon rješevanja spora sa Grčkom, Makedonija je pozvana da se priključi u članstvo NATO-a. Taj integracijski proces je intenziviran.

Članice NATO-a cijene da je impresivan entuzijazam Makedonije da ispuni uslove za punopravno članstvo u NATO. Taj makedonski entuzijazam je djelovao kao dodatna obaveza za članice NATO-a da pomognu u rješavanju spora koga je o svom nazivu, Makedonija imala sa Grčkom. U Skoplju, 20.06.2018. godine, Parlament Makedonije je ratifikovao sporazum sa Grčkom da novo ime Makedonije bude „Republika Sjeverna Makedonija“. Odmah zatim, generalni sekretar, Jens Stoltenberg je najavio da će NATO, ubrzo, jula 2018. godine pozvati Makedoniju da otpočne pregovore za pristup u članstvo Alijanse.

V

PROCES INTEGRACIJE BOSNE I HERCEGOVINE U ČLANSTVO NATO-a

a) Pozicija BiH u težnjama za integraciju u članstvo NATO-a 

Korist za građane BiH od integracije u NATO:

NATO je značajan za stanje i perspektivu BiH u najbitnijim političkim, sigurnosnim, reformskim i drugim raznim društvenim pitanjima. Stabiliziranje demokratije i provedba reformi, doprinosi približavanju BiH članstvu u NATO-u. Uz napredak u tom pravcu  BiH će poboljšavati međunacionalne odnose kao i odnose sa susjedima. Članstvo u NATO-u, približilo bi BiH članstvu u EU.

Jačanje sigurnosti što osigurava članstvo u NATO-u,  uslov je za ekonomski razvoj BiH. Tako se ohrabruju investitori da ulažu svoj kapital u BiH, što je uslov  privrednog i infrastrukturnog prosperiteta. Ekonomskim jačanjem ublažava se migracija i rješava problem nezaposlenosti. Ulazak BiH u NATO, put je za povećanje proizvodnje, životnog standarda stanovništva i BDP-a.

Pohvale od autoriteta NATO-a za integracijski napredak BiH:

Prisustvo NATO-a u BiH je u skladu sa Općim okvirnim sporazumom za mir u BiH. Za misiju NATO-a izvan Dejtonskog sporazuma, nužni su posebni sporazumi i odluke.

Djelovanje Štaba NATO-a u Sarajevu, usmjeravaju Zajednička komanda NATO-a u Napulju (komandant, admiral James Foggo), Komanda zajedničkih snaga za Evropu (komandant, general James Everarda) i Komanda američkih kopnenih snaga u Evropi za rezervne snage i nacionalnu gardu (komandant general, John Gronski). Sredinom februara 2018. godine, dolaskom u Sarajevo, pomenuti komandanti su razgovarali sa tadašnjim članovima Predsjedništva BiH, Izetbegovićem, Čovićem i Ivanićem. Izrazili su punu podršku procesu integracije BiH u NATO.

Bosna i Hercegovina je pouzdan partner NATO-a jer ispunjava obaveze u okviru NATO-vog programa „Partnerstvo za mir“. NATO-ov štab u Sarajevu, ima dobru saranju sa Ministarstvom odbrane i Ministarstvom sigurnosti BiH. Njima, NATO daje korisne savjete i pomoć. Uz asistenciju NATO-a, BiH je učinila izuzetno koristan napredak u vojnim i odbrambenim reformama.

Ministrica odbrane BiH, Marina Pendeš, od autoriteta i institucija NATO dobija pohvale i priznanja za doprinos izradnji integriteta i identitita sistema odbrane BiH. Pohvale su uslijedile povodom svakog od iskoraka usklađivanja sistema odbrane sa  standardima NATO-a. Autoriteti NATO-a su izražavali zadovoljstvo, posebno zbog postizanja uslova koji su za BiH postavljeni na samitu u Talinu, s ciljem aktiviranja MAP-a. Također, izrazili su zadovoljstvo što je usvojen strateški dokumenat „Pregled odbrane“ putem koga je definirana struktura i misija sistema odbrane BiH u narednih desetak godina.

 Povodom 70. godišnjice NATO-a, njegov Štab u Sarajevu je israzio odlučnost da u saradnji sa Ministarstvom odbrane i Oružanim snagama BiH, pomogne u reformama koje su korisne za sve njene građane i narode.

Negativan odraz saveza Čovića i Dodika, na pitanja integracije BiH u NATO:

Hrvatska politika u BiH po svim ključnim pitanjima, direktno ili indirektno podržava srpsku politiku jačanja entiteta RS-a na štetu opstojnosti države BiH. Daje za pravo Dodiku što odbacuje mogućnost da BiH postane članica NATO-a. Ono što u smislu podrške Dodikovoj politici ne može direktno reći Čović, to govore mediji pod njegovom kontrolom. Ustvari, hrvatski mediji ukazju da je „normalno“ što entitet RS odbacuje NATO i što taj bh. entitet slijedi srbijansku politiku vojne neutralnosti, kao što je, navodno, normalno da Hrvati u BiH podržavaju NATO zato što je Hrvatska članica Alijanse.

U međusobnoj podršci po tim pitanjima, Čović i Dodik zajednički djeluju s ciljem raspada BiH. U tom pogledu, Dodik je iskreniji od Čovića jer otvoreno odbacuje članstvo BiH u NATO-u, dok se Čović verbalno zalaže za integraciju BiH u NATO, ali subverzivno djeluje s ciljem da se to nikada ne dogodi, jer bi tako, za velikohrvatsku politiku nastala nepremostiva prepreka težnjma za treći hrvatski entitet kao završni iskorak prema disoluciji BiH.

Dakle, Dodik i Čović se međusobno pomažu i po pitanjima blokada napretku BiH prema članstvu u NATO-u. Praktički, Čović djeluje u korist Dodikovog uslovljavanja da se odbaci ranija odluka o prihvatanju MAP-a kao faze u integraciji BiH u članstvo NATO-a, a Dodik djeluje u korist Čovićevog uslovaljavanja da se vlast po rezultatima općih izbora 2018. godine, formira tek ako se usvoji Izborni zakon u sadržaju kako to Čović želi.

b) Vojni organizacijski napredak na putu BiH za članstvo u NATO

Rezultati u procesu reformi sistema odbrane BiH:

BiH je iz rata izašla, praktički sa tri vojske. Proces reformi poslije rata, bio je najuspješniji u oblasti odbrane i vojnih pitanja. Već 2001. godine, zajedničkom izjavom sva tri svoja člana, Predsjedništvo BiH je izrazilo želju da se BiH integrira u EU i da postane partner NATO-a. Tada su, i EU, i NATO jasno ukazivali da državne institucije BiH trebaju imati kontrolu nad vojnim snagama, odnosno da BiH treba imati jednu vojsku. U tom pogledu zahtjevi međunarodne zajednice su ispunjeni do 2006. godine. Usvojen je novi Zakon o odbrani. Osnovano je Ministarstvo odbrane u okviru Vijeća ministara BiH.  Na nivou države BiH uspostavljen je parlamentarni nadzor nad Oružanim snagama. Od tri, uspostavljena je jedna vojska. To je bilo dovoljno da BiH, 2006. godine postane članica NATO-vog Partnerstva za mir.

U zadnjih nekoliko godina, BiH je unaprijedila organizaciju svojih Oružanih snaga: (a) usvojena su strateški važna dokumenta za dalji razvoj i jačanje sistema odbrane i sigurnosti, među kojima poseban značaj ima „Pregled odbrane“ BiH donesen 2016. godine; (b) vrlo teško se savladavaju otpori knjiženju perspektivnih vojnih lokacija u državnu imovinu BiH, što je uslov za dalji integracijski napredak postavljen na samitu NATO-a u Talinu, posebno za pokretanje Akcijskog plana za članstvo u NATO (MAP); (c) Oružane snage BiH učestvuju u zajedničkim, multinacionalnim operacijama podrške miru i sigurnosti što doprinosi afirmaciji i ugledu BiH u Svijetu, jer su, po znanju i vještinama bh. vojnici i oficiri na nivou kolega u savremenim i najmoćnijim vojskama; (d) vojne i sigurnosne snage BiH, učestvuju na vježbama pod pokroviteljstvom NATO-a i EUFOR-a; (e) Oružane snage BiH djeluju na postizanju doktrinarne i intelektualne kompatibilnosti naspram standarda i vrijednosti NATO-a …

Stanje Oružanih snaga prema izjavama načelnika Zajedničkog štaba:

O bitnim aktivnostima i o stanju Oružanih snaga BiH, putem intervjua u „Oslobođenju“, javnost je informirao načelnik Zajedničkog štaba, general Senad Mašović, i to:[63]

a) Personal Oružanih snaga se zanavlja prijemom u vojnu službu mladih. Tako se podmalađuje oficirski, podoficirski i vojnički sastav. U poslednjih 10 godina, do marta 2018. godine, u Oružane snage BiH primljeno je 4.868 vojnika, 82 podoficira i 196 oficira, ukupno 5.119 osoba. Za period 2018.-2000. godine, planiran je prijem u vojnu službu 2.534 osobe: 210 podoficira i 309 oficira . Početkom 2018. godine, na akademijama, školama i kursevima u SAD, Turskoj, Makedoniji, Srbiji, Hrvatskoj, Austriji, Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Grčkoj … je bilo 130 kadeta.

b) U mirovnim operacijama sa mandatom od UN-a, NATO-a i EU, u Etiopiji, Eritreji, Iraku, Afganistanu, Kongu, Maliju, Centralnoafričkoj Repiblici … do marta 2018. godine je bilo ukupno 1.300 pripadnika Oružanih snaga BiH.

c) Oružane snage BiH učestvuju u otklanjanju i saniranju posljedica elementarnih nepogoda: požara, klizišta, poplava, potraga za unesrećinim u sniježnim lavinama, hitnih intervencija prevoza helikopterima unesrećenih do centara za hospitalizaciju, …

d) Na raznim vojnim vježbama koje se realiziraju u državama članicama NATO-a i partnerskim zemljama, godišnje učestvuje oko 200 pripadnika OS BiH.

e) BiH realizira obaveze prema NATO-u, u okviru čega se provodi uništavanje viška municije i minskoeksplozivnih sredstava, čime se osvježavaju rezerve a preveniraju nekontrolirane eksplozije koje ugrožavaju sigurnost ljudi i imovine.

f) Poduzimaju se aktivnosti s ciljem da Oružane snage BiH budu osposobljene za borbu protiv terorizma i drugih oblika nasilnog ekstremizma.

g) U BiH, kod pripadnika Oružanih snaga i stanovništva se gradi svijest da članstvo u NATO-u donosi ekonomski, socijalni i sigurnosni prosperitet, što je ohrabrenje za investicijska domaća i strana ulaganja.

c) Antiustavna odluka Skupštine entiteta RS o vojnoj neutralnosti

Rusija i Srbija stoje iza entiustavne odluke RS-a o vojnoj neutralnosti:

Provodeći politiku Rusije i Srbije, protivno Ustavu BiH, Skupština RS-a je donijela Rezoluciju o vojnoj neutralnosti tog entiteta. U tom slučaju, miješanjem u unutarnja pitanja BiH, usmjeravajući RS da djeluje protivno sigurnosnoj i vanjskoj politici BiH, Rusija i Srbija se subverzivno ispoljavaju na štetu stabilnosti i međunacionalnih odnosa u BiH. O političkom i sigurnosnom karakteru RS-ove odluke o vojnoj neutralnosti, politolog i autor knjige pod naslovom „NATO integracija – značaj za BiH“, profesor Damir Duran, u intervjuu za „Oslobođenje“ je rekao: „Vojna neutralnost nije garancija  da neutralna država neće biti napadnuta, to je samo garancija  da tu državu neće niko braniti, jer se unaprijed odrekla prava na savezništvo.“[64]

Ministar vanjskih poslova BiH iz RS-a, Igor Crnadak, o tome je rekao: „Svi su za saradnju sa NATO-om, ali smo svi u Republici Srpskoj saglasni da ne treba da budemo punopravni članovi Sjevernoatlanske alijanse. Naš je stav da RS i Republika Srbija ne treba nikad da budu na različitim stranama oko ovog pitanja. I dok Srbija zauzima ovakvu poziciju ne treba očekivati da će bilo ko iz Republike Srpske podržati ulazak Bosne i Hercegovine u NATO.“[65]

Antiustavna odluka o vojnoj neutralnosti RS-a je zraz adikalizacije velikosrpske politike:

Srpska poltike prema NATO-u je vrlo kontraverzna i nedoslijedna, što se može ilustrirati analizom stavova srpskih lidera i institucija RS-a prema Akcijskom planu za napredak BiH prema članstvu u NATO-u, koga su raniji zvaničnici, predstavnici srpakog naroda podržali, ali su se u poslednje vrijeme „predomislili“ i postavili blokade daljem integracijskom napretku BiH prema članstvu u Alijansi.

Kada je na usaglašenu aplikaciju BiH, krajem 2018. godine NATO odobrio MAP za BiH, o nastavku procesa srpski lideri su se podijelili. Opozicijski lideri su tražili da se ispoštuju ranije odluke, a vladajući lideri na čelu sa Dodikom su odbacili raniju odluku i zaustavili NATO integracijski proces. O tome, kritički protiv Dodikove blokade, ministar vanjskih poslova, Igor Crnadak je rekao: „Činjenica je da je međuznarodna obaveza preuzeta. Nivo saradnje, odnosno partnerstva sa NATO-om, MAP nivo, prihvaćen je od BiH i za to su glasala sva tri člana Predsjedništva, uključujući i gospodina Radmanovića kao člana iz Republike Srpske. Prema tome, to jeste naša obaveza. U međuvremenu je došlo do promjene mišljenja kod vlasti RS-a, uz dva glavna obrazloženja u kojima se kaže da je NATO bombardovao Srbe i da je Srbija proglasila neutralnost. To su obrazloženja čudna. I jedno i drugo desilo se prije odluke koju je donio gospodin Radmanović. Bez obzira na to, na vrlo ružan način je zatrovana atmosfera u javnosti, posebno u Republici Srpskoj, o pitanju MAP-a i zato smatram da je jedino pošteno da novi saziv Savjeta ministara, odnosno političke stranke koje će ga podržavati stanu iza odluke i kažu: da, aktiviramo MAP ili odbacujemo odluku i nećemo ići tim putem …“[66]

Slučaj promjene srpske politike ispoljene odbacivanjem ranijeg prihvatanja MAP-a, ukazuje da se ta politika dalje radikalizira, što je vrlo loš znak na štetu osnovne ambicije Dejtonskog sporazuma da se u BiH i njenom susjedstvu, u korist stabilnosti i mira, gradi međunaciono povjerenje i pomirenje.

Mnogi relevantni analitičari su ocijenili da je odluka entitetske Skupštine o vojnoj neutralnosti RS-a, izraz dalje radikalizacije antidejstonskog djelovanja od strane Beograda i Banja Luke na štetu mira i sigurnosti. I ta odluka, u nizu drugih je pokazala da vladajuća politika u RS-u, diskriminacijska i hegemonistička prema političkoj volji Bošnjaka, Hrvata i Ostalih koji žive u tom entitetu. Opozicija vladajućoj politici RS-a, uglavnom, direktno ili prećutno podržava srpsku hegemoniju nad nasrbima. 

RS-ova antiustavna blokada knjiženja vojnih lokacija da su državna imovina:

Na samitu NATO-a u Talinu, 2010. godine, za BiH je dodijeljen  MAP, ali je njegovo aktiviranje uslovljeno knjiženjem 69 vojnih lokacija da su vlasništvo države BiH kojima će raspolagati Ministarstvo odbrane BiH. U međuvremenu, taj broj je smanjen na 57 lolacija, od kojih je u državnu imovinu uknjižemo 33, sve u entitetu FBiH. Za lokaciju Veliki Žep kod Han Pijeska u entitetu RS, postoji sudska odluka da se uknjiži kao državna imovina, ali ta sudska odluka još nije realizirana.

U entitetu RS-u, vladajuće snage nemaju političku volju da podrže reforme na putu BiH prema članstvu u NATO-u. Po brojnim pitanjima odbacuju reforme i koče integracijski napredak, što se naročito ispoljava u blokadi knjiženja vojnih lokacija da su državna imovina. Iz RS-a, knjiženje vojne imovine kao državne, vladajući lideri uslovljavaju donošenjem zakona o državnoj imovini u sadržaju koji bi legalizirao otpore integracijskim težnjama prema članstvu u NATO-u i EU. Na taj način, vladajuća srpska politika u RS-u blokira aktiviranje, Akcionog plana za članstvo u NATO-u (MAP) što je nužna i nezaobilazna faza integracijskog procesa.

Osjetljivost Rusije na EUFOR:

Rusija je vrlo osjetljiva na prisustvo snaga NATO-a u BiH, posebno ako se po bilo kom osnovu dogodi pojačavanje tih snaga. Pred opće izbore u BiH, oktobra 2018. godine, ambasador Rusije u BiH, Petar Ivancov je osudio dolazak u BiH 40 vojnika Velike Britanije, na zadatak u okviru snaga EUFOR-a. Ambasador Ivancov je ocijenio da se time, nepotrebno dramatizira sigurnosna situacija u BiH.

Zanimljivo je što su srbijanski i ruski zvaničnici ćutali i ćutnjom podržavali ulazak u BiH militantnih i paravojnih formacija među kojima i četničkih militantnih grupa i organizacija koje prijete novim klanjima nesrpskog stanovništva u BiH, dok isti ti srbijanski i ruski zvaničnici putem medija ošto negodiju što je legalno i legitimno, grupa od četerdesetak vojnika Velike Britanije, ušla u sastav snaga EUFOR-a.

Domaći i međunarodni faktori uključujući i NATO koji brinu o sigurnosti BiH, imaju u vidu moguće rizike narušavanja sigurnosne situacije, kao što je bilo pred izbore i tokom izbora u Crnoj Gori. I ruski i vladajući srpski zvaničnici treba da znaju da je EUFOR u BiH ne ugrožava sigurnost, već da je tu da pomogne u preveniranju sigurnosnih problema, pa i u reagiranju na teže slučajeve ugrožavanja sigurnosti. Takva misija NATO-a (EUFOR) u BiH može smetati samo onima koji efektivno i/ili potencijalno ugrožavaju sigurnost u BiH.

RS-ovo odbacivanje Godišnjeg nacionalnog programa:

U Briselu, početkom decembra 2018. godine, ministri vanjskih poslova zemalja članica NATO-a odobrili su da  BiH podnese Godišnji nacionalni plan  (ANP) iz okvira Akcionog plana za članstvo u NATO-u (MAP). U više navrata, na sjednici Vijeća ministara BiH, nije prihvaćeno da na dnevnom redu bude prijedlog Godišnjeg  nacionalnog plana BiH (ANC), što je sačinila  bh. Komisija za NATO-ov integracijski proces. Ako bi bio usvojen na Vijeću ministara, dostavljanje tog dokumenta u Brisel, omogućilo bi dalji integracijski proces prema članstvu BiH u NATO-u. U tom procesu bi se provodile značajne  reforme sistema odbrane, posebno u pogledu provedbe već donesenog Pregleda odbrane. Ušlo bi se u proces dalje modernizacije Oružanih snaga. 

Lideri entiteta RS-a, spriječavaju da BiH na svom putu za članstvo u NATO, u Brisel dostavi taj dokumenat koji bi trebao dovesti do aktiviranja Akcijskog plana za članstvo u NATO-u (MAP). Predsjedavajući Predsjedništva BiH, Milorad Dodik je rekao  da će on slijediti  rezoluciju Narodne skupštine o vojnoj neutralnosti RS-a, te da ni on, ni ostali kadrovi iz RS-a u institucijama BiH neće podržati ništa što se odnosi na NATO. Iz razloga tog RS-ovog odbacivanja, blokirana je uspostava Vijeća ministara po rezultatima općih izbora 2018. godine. Lideri koji se zalažu za integraciju BiH u članstvo NATO-a, ne dozvoljavaju da funkciju predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH, iz RS-a obavlja osoba koja će kršiti zakone i odbacivati već donesene odluke za aktiviranje MAP-a.

Ključne odluke za nastavak integracije BiH u članstvo NATO-a donesene su 2005. godine, političkom voljom iz oba entiteta i svih nacionalnih sredina. Takve odluke su usvojene  u oba doma Parlamentarne skupštine BiH. Stavovi o putu BiH prema članstvu u NATO-u sadržane su u Zakonu o odbrani, kao i u Smjernicama  vanjske politike BiH. O tome je, za razliku od Dodika, opozicijski srpski lideri u RS-u ukazuju  da treba poštovati već donesene odluke uz političku podršku RS-a i njegovih kadrova u institucijama BiH. Tako naprimjer, bivši član Predsjedništva BiH, opozicijski lider Mladen Ivanić, o tome je rekao: „MAP je državna obaveza  koja je formirana na bazi zahtijeva koji je podnio tadašnji predsjedavajući Predsjedništva BiH Nebojša Radmanović. To je, dakle, međunarodna obaveza koju je prihvatila i Republika Srpska.“[67]

Radikalizacijom velikosrpske politike prema BiH osloncem na lidere i institucije entiteta RS-a, ukupna sigurnosna situacija u BiH se vraća unazad prema stanju kakvo je bilo u prvo vrijeme poslije rata. Vladajući lideri RS-a žele uništiti što je u procesu reformi sistema odbrane, uz pomoć  NATO štaba u Sarajevu, OSCE-a i Visokog predstavnika, postignuto uz saglasnost oba entieta i predstavnika sva tri naroda u BiH

Sve dok se ne usvoji Godišnji nacionalni program da bi se isti mogao dostaviti NATO-u u Brisel, aktuelni saziv Vijeća ministara na čelu sa predsjedavajućim, Denisom Zvizdićem, nastavit će djelovanje u postojećem ministarskom sastavu.  To više nije odnos zvaničnika u državnim institucijama prema NATO-u, već je to prioritetno odnos prema Ustavu i zakonima BiH. Ako bi se dozvolilo da na čelu Vijeća ministara bude osoba iz RS-a koja će kršiti Ustav i zakone, odgovornost za dalju destrukciju na štetu integriteta i suverentiteta BiH, odnosno na štetu vladavine zakona, bila bi u značajnoj mjeri na strani bošnjačkih i hrvatskih lidera i političkih faktora ako bi tako nešto dozvolili.

Udovoljiti srpskim liderima da zaustave integracijski put BiH prema članstvu u NATO-u, značilo bi da je neustavna odluka Skupštine entiteta RS-a o vojnoj neutralnosti, jača od Ustava i zakona koji su legitimno i legalno doneseni. Umjesto da se zaustavi integracijski napredak BiH prema članstvu u NATO-u, treba zaustaviti RS-ovu praksu donošenja antiustavnih rezolucija, odluka, zaključaka i zakona.

d) Naročito značajna podrška SAD-a integraciji BiH u članstvo NATO-a

Pozitivna reagiranja zvaničnika SAD povodom svakog iskoraka u reformama:

SAD su najpouzdaniji partner BiH s ciljem njene integracije u članstvo NATO-a. Ambasador SAD u BiH,  Eric Nelson je rekao da SAD ostaju garant suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH i da nema nikakve paralele između između Srbije, Kosova i BiH, te da je za SAD,[68] prioritet svih prioriteta da  pomogne napredak BiH prema članstvu u EU i NATO, jer je to pravac u korist mira, sigurnosti i stabilnosti.

Zvaničnici SAD-a cijene da Rusija ometa brži napredak BiH prema članstvu u EU i NATO, te da se Moskva vratila negativnom pristupu zapadnom Balkanu, iako je tokom rata, bila „konstruktivni učesnik u Kontaknoj grupi i Dejtonu“.[69]

U svakoj od faza u procesu kretanja BiH prema članstvu NATO-a, dobija se direktna podrška od strane najviših zvaničnika SAD-a. U vezi usvajanja Godišnjeg nacionalnog programa BiH nužnog za aktiviranje MAP-a kao bitne faze za dalje iskorake prema članstvu u NATO-u, pismom Predsjedništvu BiH, državnik sekretar SAD-a, Michael Pompeo je pozvao institucije i autoritete BiH da usvoje Godišnji nacionalni plan jer osigurava mir i stabilnost u BiH i regiji Balkana. U istom pismu, Pompeo je pohvalio bh. Komisiju  za NATO integracije jer je uspješno usaglasila prijedlog tog dokumenta.[70] Tom pismu od državnog sekretara Pompea, prethodio je boravak u BiH njegovog zamjenika  John Sullivana koji je u Sarajevu održao niz sastanaka sa predstavnicima vlasti i liderima političkih stranaka. Tokom boravka u Sarajevu, Sullivan je rekao: „SAD ostaju  opredijeljene za zaštitu suvereniteta i teritorijalnog integriteta  BiH, u skladu sa Dejtonskim sporazumom. Podržavamo aspiracije BiH za integracije u NATO i EU“.[71] Strogo je osudio djelovanje vladajućih političkih snaga u RS-u na štetu teritorijalnog integriteta BiH.

Neke od važnih mjera SAD-a u korist BiH:

SAD, kao najutjecajnija zemlja u NATO-u je sankcionirala vodećeg srpskog lidera Milorada Dodika zato što se negativno odnosi prema reformama od kojih zavisi napredak prema članstvu u NATO-u.

Brojni su i raznovrsni sadržaji sigurnosnog i vojnog partnerstva SAD i BiH. Pored ostalog, Američka Nacionalna garda iz Marylanda realizira raznovrsnu obuku pripadnika Oružanih snaga BiH (OSBiH). Tokom marta 2019. godine, američka Garda je izvodila medicisnku obuku u Oružanim snagama BiH. Svake godine, Evropska komanda Vojske SAD-a, zajednički sa komandama i jedinicama OSBiH, organizira po 70 raznih vojnih aktivnosti, pa i vježbi.[72]

Povodom neustavne odluke Skupštine RS-a da je taj entitet vojno neutralan, zvaničnici SAD-a su upozorili da je vanjska i sigurnosna politika BiH nadležnost državnih, a ne entitetskih institucija pa da je samim tim odluka entitetske Skupštine, nelegalna i neligitimma, te da su važne odluke za napredak BiH prema članstvu u NATO-u, već donesene u nadležnosti državnih autoriteta.

O istoj neustavnoj odluci Skupštine RS-a, zvaničnici NATO-a su saopćili da je to unutarnje pitanje BiH u koje se NATO ne želi miješati, jer je fokusiran u cilju jačanja partnerstva u reformama za korist svih građana BiH.[73]

e) Važno pitanje sigurnosti BiH je  negativan odnos prema Izetbegoviću i SDA 

 Subverziju protiv BiH koja se provodi osloncem na vladajuće srpske lidere u RS-u, karakteriše snažna propaganda protiv istaknutih bošnjačkih lidera i političkih faktora, posebno protiv predsjednika SDA, Bakira Izetbegovića koga optužuju da je generator nestabilnosti u BiH, i šire. Nažalost, u korist velikosrpske politike, takve propagandne teze prihvata i dio bošnjačke akademske i malograđanske političke „elite“ koja se predstavlja ljevicom.

Kao argumentaciju za takve optužbe uzimaju Izetbegovićeve odgovore na direktne prijetnje iz Beograda i Banja Luke da će se RS osamostaliti, odvojiti od BiH i prisajediniti Srbiji. Tako naprimjer, kada je na takve izjave Izetbegović odgovorio da su prijetnja miru u BiH, srbijanski mediji su propagirali da je Izetbegović „faktor nestabilnosti u ovom dijelu svijeta … Izetbegović je taj koji rasplamsava ratnohuškačku retoriku … Prijetnje ratom i izazivanje haosa Izetbegović vidi kao slamku spasa opstanka na političkoj sceni “.[74] Nažalost, ponašanje takozvanog građanskog bloka (grupe bošnjačkih stranaka koje sebe nazivaju multinacionalnim)  u pogledu odbacivanja saradnje sa SDA i Izetbegovićem, potpomaže velikosrpsku propagandu zamjene teza o odgovornosti za ugrožavanje stabilnosti i mira u BiH.

Da bi povećali efekte svojih optužbi protiv SDA i Izetbegovića, propaganda putem srpskih medija ističe da hrvatski političari, isto kao i srpski cijene da SDA i Izetbegović ugrožavaju mir i sigurnost u BiH. Tako se saradnja Dodika i Čovića u djelovanju protiv Izetbegovića, proširuje na saradnju egzekutora hrvatske i srpske propagande na štetu bošnjačkog naroda i BiH.

Propaganda protiv SDA i Izetbegovića u srbijanskim i RS-ovim medijima praćena je propagandom da su Srbi u Sarajevu i drugim mjestima entiteta FBiH izloženi pritiscima u koje spadaju, navodno brojni slučajevi skrnavljenja spomenika u pravoslavnim grobljima (Briješće, Bare, Osijek, Kakanj).[75] Mitropolit dabrobosasnki, Hrizostom je ocijenio da se pravoslavni grobovi skrnave radi odvraćanja „prognanih“ Srba da se vrate na svoja ognjišta.[76] 

(Global CIR/Autor: general Fikret Muslimović/ februar – mart 2019.)


[1]           NATO ima 30 članica: Belgija, Bugarska, Češka, Danska, Estonija, Francuska, Grčka, Italija, Letonija, Litva, Luksemburg, Mađarska, Nizozemska, Njemačka, Poljska, Portugal, Rumunija, Slovačka, Slovenija, Španija, Velika Britanija, Albanija, Hrvatska, Island, Kanada, Norveška, Sjedinjene Američke Države, Crna Gora, Sjeverna Makedonija i Turska.

Sjedište NATO-a je u Briselu, Belgija. Države članice Europske unije izvan NATO su: Austrija, Cipar, Finska, Irska, Malta i Švedska.

[2]              Oslobođenje, 17.01.2018. godine, strana 15.

[3]              Mattis Jim, prema kolumni Ivanović Tea iz Vašingtona, Oslobođenje, 21.01.2018. godine, strana 11.

[4]              Oslobođenje, 15.02.2018. godine, strana 14.

[5]              Budimac Bojan, Stav, 01.02.2018. godine, strana 39.

                Masle Antun, Globus, 02.02.2018. godine, strana 66.-67.

[6]              Erdoan Tajip, Oslobođenje, 11.03.2018. godine, strana 11.

[7]              Erdoan Tajip, Oslobođenje, 17.02.2019. godine, strana 11.

[8]              Merkel Angela, Oslobođenje, 14.11.2018. godine, strana 13.

                Radičević Nenad, Politika, Beograd, 17.02.2017. godine, strana 3.

[9]              Makron Emanuel, Oslobođenje , 28.08.2018. godine, strana 13.

[10]             Drahoš Jiri, Oslobođenje, 15.01.2018. godine, strana 11.

[11]             Stoltenberg Jens, Oslobođenje, 22.02.2018. godine, strana 15.

[12]             Tram Donald, Oslobođenje, 12.04.2018. godine, strana 15.

[13]             Tramp Donald, Oslobođenje, 25.10.2015. godine, strana 15.

[14]             Putin Vladimir, Oslobođenje, 27.12.2018. godine, strana 15.

[15]             Oslobođenje, 12.09.2018. godine, strana 15.

[16]             Oslobođenje, 26.10.2018. godine, strana 17.

[17]             Putin Vladimir, Oslobođenje, 21.02.2019. godine, strana 15.

[18]             Shoygu Sergey, Oslobođenje, 24.12.2017. godine, strana 11.

                Oslobođenje, 12.03.2018. godine, strana 10.

[19]             Putin Vladimir, Oslobođenje, 03.03.2018. godine, strana 9.

[20]             Oslobođenje, 08.06.2018. godine, strana 19.

[21]             Pompeo Mike, Oslobođenje, 14.02.2019. godine, strana 13.

[22]             Ivanjek Jan, Globus, Zagreb, 16.02.2018. godine, strana 71.

[23]             Bugajski Janusz, Globus, Zagreb, 16.02.2018. godine, strana 44.

[24]             Putin Vladimir, Oslobođenje, 20.07.2018. godine, strana 16.

[25]             Medvedev Dimitrij, Oslobođenje, 08.08.2018. godine, strana 12.

[26]             Bissel Marti, Oslobođenje, 15.03.2019. godine, strana 3.

[27]             Bendo Helidon, Oslobođenje, 13.03.2019. godine, strana 4.

[28]             Scaparrotti Curtis, Oslobođenje, 10.03.2018. godine, strana 5.

[29]             Jakšić Boško, Oslobođenje, 28.09.2018. godine, strana 14.

[30]             Makron Emanuel, Oslobođenje, 02.11.2018. godine, strana 17.

[31]             Oslobođenje, 28.01.2019. godine, strana 11.

[32]             Oslobođenje, 06.03.2018. godine, strana 13.

[33]             Omerika Armina, Preporod, 01.11.2017. godine, strana 14.-15.

[34]             Rama Edi, Oslobođenje, 26.04.2018. godine, strana 14.

[35]             Cohn-Bendit Daniel, po kolumni Trkanjec Željko, Globus, 14.12.2018. godine, strana 60.

[36]             Pantelić Željko, Nedeljnik, 21.12.2017. godine, strana 37.-39.

[37]             Marina le Pen, Oslobođenje, 06.03.2018. godine, strana 13.

[38]             Vujačić Ivan, NIN, Beograd, 03.05.2018. godine, strana 40.-42.

[39]             Iz afričkih i azijskih zemalja, u Evropi se nalaze milioni crnoputih muslimana, kršćana i drugih. U Francuskoj ima preko 5,5 miliona muslimana, u Njemačkoj blizu 5 miliona, u Velikoj Britaniji preko 4 miliona, u Italiji blizu 3 miliona,  u Holandiji 1,2 miliona, u Španiji 1,18 miliona, a na stotine hiljada muslimana ima u Belgiji, Švedskoj,  … Ukupan broj muslimana u 30 zemalja Evrope, 2016. bio je 25,8 miliona, više za 32% u odnosu na 2010. godinu kada ih je bilo 19,5 miliona. (Sokolija Mahir, Stav, 11.01.2018. godine, strana 42.)

[40]             Tahirović Senada, Preporod, 15.11.2017. godine, strana 5.

                Kovač Mirnes, Preporod, 15.11.2017. godine, strana 12.-13.

                Bethke Carl, Preporod, 15.01.2018. godine, strana 35.

[41]             Petir Marijana, Oslobođenje, 03.04.2018. godine, strana 1. i 4.-5.

[42]             Oslobođenje, 24. i 25.11.2017. godine, strana 18.

                Oslobođenje, 26.11.2017. godine, strana 10.

[43]             Orban Viktor, Oslobođenje, 06.07.2018. godine, strana 19.

[44]             Oslobođenje, 16.09.2018. godine, strana 10.

[45]             Szydlo Beata, Oslobođenje, 21.08.2017. godine, strana 11.

[46]             Makron Emanuel, Oslobođenje, 27.10.2018. godine, strana 11.

[47]             Bešker Inoslav, Globus, Zagreb, 29.12.2017. godine, strana 4.-5.

[48]             Kurz Sebastian, Oslobođenje, 17.06.2018. godine, strana 10.

[49]             Drašković Vuk, Oslobođenje, 25.03.2019. godine, strana 4.

[50]             Dodik Milorad, Oslobođenje, 25.03.2019. godine, strana 9.

[51]             Vučić Aleksandar, Politika, Beograd, 16.11.2017. godine, strana 5.

                Politika, Beograd, 16.11.2017. godine, strana 5.

                Politika, Beograd, 13.10.2017. godine, strana 5.

[52]             Stoltenberg Jens, Politika, Beograd, 16.11.2017. godine, strana 5.

[53]             Gotemiler Rouz, Politika, Beograd, 13.10.2017. godine, strana 4.

[54]             Politika, Beograd, 13.11.2017. godine, strana 5.

[55]             Radić Aleksandar, Oslobođenje, 03.07.2018. godine, strana 32.-33.

[56]             Oslobođenje, 05.10.2018. godine, strana 10.

[57]             Vučić Aleksandar, prema kolumni Galović Milan, Politika, Beograd, 18.11.2017. godine, strana 4.

[58]             Radić Aleksandar, Oslobođenje, 03.07.2018. godine, strana 32.-33.

[59]             Oslobođenje, 11.11.2018. godine, strana 8. i 9.

[60]             Oslobođenje, 06.03.2018. godine, strana 11.

[61]             Bošković Predrag, Oslobođenje, 12.12.2017. godine, strana 7.

[62]             Đurić N., Politika, Beograd, 07.11.2017. godine, strana 2.

[63]             Mašović Senad, Oslobođenje, 14.03.2018. godine, strana 1., 2. i 3.

[64]             Duran Damir, Oslobođenje, 16.02.2019. godine, strana 2.

[65]             Crnadak Igor, Politika, Beograd, 26.10.2017. godine, strana 5.

[66]             Crnadak Igor, Politika, 06.03.2019. godine, strana 4.-5.

[67]             Ivanić Mladen, Oslobođenje, 16.12.2018. godine, strana 3.

[68]             Nelson Eric, Oslobođenje, 09.03.2019. godine, strana 24.

[69]             Vrshbow Alexander, Oslobođenje, 14.01.2019. godine, strana 3.

[70]             Pompeo Michael, Oslobođenje, 10.01.2019. godine, strana 2.

[71]             Sullivan John, Oslobođenje, 22.12.2018. godine, strana 24.

[72]             Oslobođenje, 09.03.2019. godine, strana 5.

[73]             Kremenović Mladen, Politika, Beograd, 20.10.2017. godine, strana 4.

[74]             Stanišić D., Politika, Beograd, 20.11.2017. godine, strana 4.

[75]             Stanišić D., Politika, Beograd, 06.11.2017. godine, strana 2.

[76]             Hrizostom, Oslobođenje, 04.01.2017. godine, strana 5.

Komentiraj