UZ SKRIVENU KAMERU GLOBAL CIR-a! Proslava ‘Dana policije’ u sarajevskom caffeu ‘Ambasador’!

Zajedno sa kolegom dogovario sam da napravimo ‘skrivenu kameru’ u jednom sarajevskom kafiću, kako bismo zajedno sa našim čitateljima obilježili ‘Dan policije’. Već unaprijed smo znali da će naša ‘svevideća’ i ‘svečujuća’ Mahalska obavještajna služba, prva zagristi i biti naš prvi mušterija preko dobro zakamufliranih ‘pajkana’ na specijalnom zadatku. Naravno, pritom su oni trebali neopaženo da snime i kasnije izvijeste o tome šta se u kafiću dešavalo, a po dobrom starom običaju postali su zvijezde ‘Skrivene kamere’.

Sjeli smo u baštu jednog ‘ambasadorskog kafića’ (caffe ambasador), a u stanu u zgradi preko puta na prozoru je bila montirana ne baš tako skrivena kamera. Bezbrižno pijuckajući kafu, odmah smo primijetili da oko caffea kruže pajkani i mahalski obavještajci, toliko sposobni i okretni da se iz aviona vidjelo zašto su tu.

Razgledam po bašti i unutrašnjosti kafića i vidim sve draga poznata lica: bljedunjavi kelner koji radi na ‘slučajnom zadatku’ u drugom lokalu (poznat uredniku), rumeni ‘Zeko’ (ime poznato redakciji), profesionalni pajac udaljen pet metara i još jedan najopasniji, i mora se priznati najočitiji, koji je sjedio tik do moga stola, značajno okrenut leđima. Ko ih prvi put vidi, rekao bi ozbiljna ekipa na tajnom zadatku, a mi koji ih već duže vremena poznajemo, znamo da su oni samo obični građani sa svojim snovima, željama, nadama i stremljenjima, uz to ucijenjeni od lokalnih načelnika općina.

Atmosfera je bila uobičajena špijunska, neko je preko volje došao na zadatak, drugi se nada promjeni posla, treći povišici, a četvrtom je ova operacija bila uslov da mu ne zatvore kafić. Stara, dobra, zaostala UDBA još uvijek se koristi prevaziđenim metodama iz prošlog vijeka.

I taman što smo utonuli u našu uobičajenu monotonu atmosferu, gdje svak ‘radi’ svoj posao, ‘vragolasti student’ je bacio petardu, koja pada pod stolicu najopasnijem inspektoru, značajno okrenutom leđima. Nakon par trenutaka čuo se prasak, a zatim žestoka eksplozija koja je izazvala totalni hoas. Kolega i ja morali smo ići od jednog do drugog i smirivati situaciju koja je bila na rubu da preraste u veći incident.

Naš veseli ‘specijalac’ se našao na ukrasnom žbunu bašte kafića, misleći u prvi mah da je ostao bez nogu. Bljedunjavi konobar je ovaj put pozelenio i iz sveg glasa vikao:  ‘Ne čujem ništa, ne čujem ništa, ovo je siguran znak smrti’. Otrčao sam do njega i rekao mu: ‘Gledaj me u oči, ovo je skrivena kamera, druže, živ si i zdrav. Radi se o običnoj petardi.’

Opasni specijalac je konačno uspio kroz suze napipati svoje ‘čitave noge’, moj kolega ga je zagrlio i skinuo sa žbuna, te mu ‘objasnio da je ova ‘skrivena kamera’ bila zamisao njegovog šefa koji mu je tako postavio zamku, na šta je on opleo po nadređenom, koji se bavio mišlju da reformiše penzioni fond, tako što će specijalnim metodama smanjiti broj penzionera. Vragolasti student je shvatio da će i sam jednom biti penzioner i da i njemu u doglednoj budućnosti prijeti slična opasnost.

Drugi specijalac, koji se nalazio pet  metara od nas, već je bježao glavom bez obzira, pljujući i ‘šefa i stanicu’: ‘Je..m ti povišicu i čin, hoćul’ glavu izgubiti’.

Nakon što se smirio, opasni specijalac otkrio nam je da ima jake veze u tri mjesne zajednice općine Novi Grad i Islamskoj zajednici, a nakon što smo mu ukazali prvu pomoć, napravili smo selfi uz poznatu muziku i džingl: ‘You’re on Candid Camera’, na šta je on zaplakao kao malo dijete jer je tek shvatio zašto je ustvari bio angažovan. ‘Evo od danas ću raditi za vas, samo nemojte ovo objavljivati, zavapio je. Mi smo odlučili da video ne objavljujemo, a specijalac se vratio uobičajenim radnim zadacima u svom mjesnom odboru.

Bljedunjavi konobar je poput semafora mijenjao boje, a čuveni ‘Zeko’ je krio lice rukama. I sa njima smo se lijepo pozdravili i izgrlili, jer ipak to su naši pajkani na tajnom zadatku, nisu baš diskretni, ali pošteno rade svoj posao i krvavo zarađuju svoj novac.

Još jednom se pokazalo kako je naša policija zaista u službi naroda, odnosno da je spremna, ako ništa uljepšati dan cijelom komšiluku svojim egzibicijama, a ima li boljeg poklona u ovom turobnom vremenu od toga da izmamite osmijeh na lica prolaznika i svih ljudi koji ovo budu čitali. Posebnu zahvalnost za realizaciju ovog članka dugujemo veseloj ekipi iz novogradske Mahalske obavještajne službe.

Napomena: Tekst je satiričnog karaktera.

(Global CIR/Amel Jašarević)

Komentiraj