KAKO DO BOŠNJAČKIH OPĆINA U RS-u?! Vrijeme je za stratešku političku konsolidaciju Bošnjaka i Hrvata u manjem bh. entitetu!

Mediji su proteklih dana, kako to i dolikuje uoči obilježavanja 24. godišnjice genocida u Srebrenici, mnogo pažnje posvetili tragičnim sudbinama bošnjačkog naroda istočne Bosne i Podrinja. Međutim, nakon što bude obavljena dženaza 11. jula i prođe zvanični program komemoracije, Srebreničani, ali i drugi povratnici u RS-u će ostati ponovo sami sa svojim životnim nedaćama i problemima, za čije rješavanje nemaju gotovo nikakve instrumente.

Stoga bi ovu tužnu godišnjicu ipak trebalo iskoristiti da u periodu dok je fokus javnosti usmjeren ka povratnicima u RS-u, bošnjački politički faktori pokušaju iznaći strateške smjernice kako bi dugoročno olakšali život Bošnjacima i Hrvatima u manjem entitetu i osigurali njihov opstanak, kroz značajniji ekonomski razvoj na područjima koja su bila izložena najgorim ratnim razaranjima i nezapamćenim zločinima, uključujući i najteži oblik zločina protiv čovječnosti – genocid.

Katastrofalno težak položaj Bošnjaka i Hrvata u bh. entitetu RS

Svi ozbiljni politički analitičari, novinari i predstavnici međunarodne zajednice koji se bave situacijom u BiH, ne mogu poreći da je već dugi niz godina položaj povratničke populacije iz godinu u godinu sve teži i teži. Mnogo je različitih faktora koji onemogućavaju normalan život Bošnjacima i Hrvatima u manjem bh. entitetu. Za neke od njih je odgovorna vladajuća struktura u bh. entitetu Republika Srpska, čiju okosnicu čini SNSD Milorada Dodika, dok se za druge stvari ipak sami Bošnjaci i Hrvati, odnosno njihovi politički predstavnici, mogu i moraju znati sami izboriti.

Već na samom početku valja istaći kako je pored toga što je i samim svojim nazivom diskriminatorski entitet, Republika Srpska se još uvijek nijednim zvaničnim potezom ili aktom nije distancirala od zločinačke i genocidne politike režima Slobodana Miloševića, koja je kroz zločinačke pohode JNA uz asistenciju paravojnih i parapolitičkih  struktura Karadžićevog  SDS-a ostavila krvavi trag gdje god je to mogla, tokom ranih devedesetih. Povratnicima u RS-u se svakodnevno stavlja do znanja da su oni građani drugog reda, da žive u nekoj zamišljenoj ‘srpskoj zemlji’ te da nisu prihvatljivi i nisu dobrodošli ni u jednoj sferi društva. U manjem bh. entitetu se još uvijek postrojavaju paravojne terorističke jedinice zloglasnog četničkog pokreta, podižu se spomenici ratnim zločincima i kolaboracionistima iz Drugog svjetskog rata, što je nedavno učinjeno i u Bileći, otkrivanjem spomenika Draži Mihailoviću. Ulice i javne ustanove dobivaju nazive po ratnim zločincima ili ideolozima srpskog nacionalizma. Zvanične institucije RS-a odlikuju ratno vojno i političko rukovodstvo te paradržavne tvorevine koje je mahom skončalo na optuženičkim klupama Haškog tribunala. U RS-u se na dnevnoj bazi negiraju i osporavaju presude međunarodnih sudova za ratne zločine  te se ne osjeti ni najmanji oblik kajanja ili priznavanja karaktera rata u BiH i tragičnih posljedica koje je iza sebe ostavio.

Škole i javne institucije su do krajnje mjere ‘pravoslavizirane’, gdje svaka školska ustanova slavi srpske krsne slave, a slično se dešava i u drugim institucijama koje osveštavaju sveštenici i na čijim se zidovima nalaze ikone svetaca SPC-a. Sve se to dešava pod budnim okom režima Milorada Dodika koji iz svog budžeta plaća poduhvate historijskog revizionizma, formirajući navodne međunarodne komisije koje trebaju utvrditi ‘karakter rata’ u BiH i razmjere stradanja svih naroda, čime se vlasti RS-a direktno suprotstavljaju odlukama međunarodnih sudova čije je poštivanje zakonski regulirano i predstavlja jednu od međunarodnih obaveza, kako država regiona, tako i entiteta u BiH. Pored toga sve češćim isticanjem fašističkih simbola i znamenja, uz zapaljivu i neprijateljsku retoriku iz vrha srpske politike, onako kako je bahato plasira Milorad Dodik, srpski fanatici su ohrabreni da nasrću na povratnike i njihova dobra, ugrožavajući im tako onu temeljnu sigurnost života i imovine koja im je zagarantirana Ustavom i pratećim konvencijama o ljudskim pravima. Tako njihovih napada nisu pošteđeni ni objekti Islamske zajednice, odnosno vjerski službenici IZ-a i njihove porodice. Jedan od najsvježijih primjera jesu i otvorene prijetnje smrću koje je početkom  godine Danel Rajković uputio na Facebook profilu džemata Blagaj u mjestu Bosanski Novi, svim muslimanima, ali i imamu Emir ef. Nuhiću, naglašavajući da bi sve gradove s muslimanima gađao nuklearnom bombom.

Iako su autohtoni, po Ustavu konstitutivni narod, koji je preživio zločin genocida i etničkog čišćenja, može se kazati da Bošnjaci u RS-u imaju manji stepen zadovoljenja svojih prava, nego što to imaju manjinske zajednice u BiH ili nekim državama regije. Vlasti RS-a im čak osporavaju i pravo na maternji jezik, odnosno na imenovanje maternjeg jezika bosanskim, premda je to ustavna kategorija.

Sve ove metode zastrašivanja i onemogućavanja normalnog života u manjem bh. entitetu imaju jedan cilj, a to je iseljavanje i ovog preostalog dijela Bošnjaka i Hrvata iz RS-a kako bi se u miru okončao ratni projekat velikosrpske politike istrebljenja nesrpskog stanovništva sa protora koji oni, ničim opravdano, smatraju svojim ekskluzivnim nacionalnim prostorom’. Stoga se za sve ono što rade aktuelne vlasti u RS-u može kazati da predstavlja nastavak genocida.

Bošnjaci, koji žive uglavnom u selima ili enklavama diljem RS-a obespravljeni su i na planu zapošljavanja jer u institucijama i javnim službama entiteta od općinskog do entitetskog nivoa gotovo da i nema Bošnjaka. Bošnjaka nema u zdravstvu, školstvu, policiji i gotovo da ne mogu ostvarivati minimum ustavom zagarantovanih prava. Stoga je opravdano u slučaju nekih ozbiljnijih incidenata, koji bi mogli prerasti u oružane sukobe, smatrati Bošnjake i Hrvate u RS-u kao taoce koje treba osloboditi iz ruku četničkih fašističkih struktura.

Srpska nacionalistička ideologija i propaganda nisu nanijele štetu samo Bošnjacima i Hrvatima, već ju i dan-danas nanose samim Srbima kroz generiranje straha i konzerviranje podjela u bh. društvu. Zbog negativnog utjecaja takve propagande brojni Srbi iz FBiH su nakon rata emigrirali u Srbiju ili dalje ka zemljama zapadne Evrope, ako se već nisu mogli skrasiti u manjem bh. entitetu. Tipičan primjer takve propagande jeste poziv Srbima da napuštaju Sarajevo nakon potpisivanja Daytona, koji su im uputile njihove tadašnje vođe .

Oslabljena politička moć Bošnjaka

Iako je ugrožena gola egzistencija Bošnjaka i Hrvata u manjem bh entitetu, čini se da pojedini njihovi politički predstavnici ne shvataju ozbiljnost trenutka u kojem živimo. Tako se shodno tome, zahvaljujući unutarbošnjačkim podjelama ustvari topi i ono malo političke moći koju bi Bošnjaci mogli dobiti kroz zvanične institucije entiteta RS na bazi broja glasova.

Tako su na posljednjim općim izborima održanim u oktobru, Bošnjaci u bh. entitetu Republika Srpska, u neskladu s rezultatima Općih izbora, od tri osvojena poslanička mjesta u NSRS dobili četiri pozicije zagarantovane Ustavom RS i isto tako zagarantovanog potpredsjednika RS-a, što je najlošiji izborni rezultat ikada. Usporedbe radi, na prvim poslijeratnim izborima većinski bošnjačke partije osvojile su ukupno 18 mjesta u Skupštini bh. entiteta Republike Srpske. Dvije godine kasnije taj broj je pao na 17, a još dvije godine kasnije većinski bošnjačke partije u klupama NSRS-a imale su 10 poslanika. Taj broj se iz godine u godinu smanjivao i doveo do toga da Bošnjaci politički mogu biti zaobiđeni iz bilo kakve koalicione kombinatorike te osuđeni na milost i nemilost režima u Banjoj Luci. Iako neki od političkih faktora u manjem bh. entitetu ovako slab izborni rezultat bošnjačkih ili partija koje ističu pripadnost državi BiH pripisuju lošem izbornom zakonu i još štetnijem Zakonu o prebivalištu, ničim se ne može opravdati činjenica da su Bošnjaci na posljednjim izborima nastupili u dva odvojena i politički suprotstavljena bloka, čime su dodatno rasuli i bespotrebno bacili u nepovrat svoje glasove.

Takvom razvoju događaja doprinijeli su nezreli i nedorasli pojedinci poput Sadika Ahmetovića, koji su suprotstvaljajući svoj lični interes općem interesu Bošnjaka, ali i Hrvata u RS-u, još u ranijoj koaliciji domovina počeli praviti razdor koji se kasnije manifestirao udruživanjem gotovo svih stranaka bošnjačke i probosanske orijentacije protiv stranke SDA. Kolika je šteta nanesena ovakvom politikom najbolje govore katastrofalni izborni rezultati i činjenica da Srebrenicom danas upravlja osoba koja otvoreno negira genocid.

Budući da Bošnjaka nema u izvršnoj vlasti na nivou entiteta, budući da od njihovih glasova više ne zavisi ni usvajanje budžeta, niti mogu računati na bilo koju ministarsku poziciju, tako su i sužene njihove mogućnosti da preko entitetskih institucija ostvare svoja prava. Pošto imaju veoma mali udio i na općinskim nivoima, koji se svodi na rad u općinskim vijećima, onda se može s pravom kazati kako su Bošnjaci neznatan politički faktor u RS-u koji srpska nacionalistička politika može zanemariti. Ukoliko se u skorije vrijeme ne bude djelovalo na političkoj konsolidaciji Bošnjaka povratnika, ali i masovnoj ‘regrutaciji’ Bošnjaka izbjeglica po cijelom svijetu, da iskoriste svoje pravo glasa, bošnjački politički glas u manjem entitetu mogao bi biti u potpunosti ugušen.

Šta učiniti?

Dani kada se prisjećamo bolnih i tragičnih sudbina ubijenih i protjeranih Srebreničana u najtežem zločinu na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata, su i dani u kojima moramo konačno artikulisati svebošnjačku ili svebosansku politiku prema RS-u i povratnicima u RS-u. Bez Bošnjaka i Hrvata na Drini, bez Bošnjaka i Hrvata u Semberiji i Posavini, teško da će moći opstati i Bošnjaci i Hrvati u Federaciji BiH, jer bi njihovim nestankom došla u pitanje i sama država. Toga trebaju biti svjesni svi dobronamjerni politički subjekti u BiH.

Stoga se pod hitno valja politički organizirati i formulisati temeljne ciljeve bošnjačke i probosanske politike prema povratničkim populacijama Bošnjaka i Hrvata u manjem bh. entitetu, a ostaviti iza sebe uske lične interese ili međustranačke tenzije i prepucavanja. Svi politički faktori moraju biti usmjereni ka jednom cilju na na predstojećim izborima, i općinskim, ali i onim općim, bošnjačke i hrvatske političke opcije koje se identificiraju sa vrijednostima svoje domovine ostvare što bolji izborni rezultat, a to je moguće postići između ostalog i animiranjem dijaspore da u što većem broju izađe na izbore.

Kada se ostvare ti povoljni izborni rezultati i zadobije političa moć kroz institucije, neophodno je započeti proces formiranja novih lokalnih jedinica u formi mini bošnjačkih općina u manjem bh. entitetu. Prema rezultatima popisa, odnosno broju stanovnika, razvoju infrastrukture i drugim parametrima, brojna većinski bošnjačka mjesta u RS-u mogla bi se izboriti da dobiju status općina. Čak desetak mjesta širom RS-a bi mogli postati općine, kao što su npr: Kozarac kod Prijedora, Janja kod Bijeljine, Kozluk, Međeđa, Fazlagića Kula, Grapska kod Doboja, Kotorsko, zatim Žepa koja to može tražiti i po osnovi toga što je bila zaštićena zona UN-a kao i Srebrenica…Dakle, formiranjem desetak općina kojima bi gravitirala mnogobrojna bošnjačka sela, koja sada djeluju kao izolovane enklave, značajno bi se olakšao život Bošnjacima jer bi tako na raspolaganju imali instrumente lokalne samouprave, preko kojih bi mogli realizirati projekte od životnog značaja za povratničku populaciju, primati i dijeliti donacije, te preko kojih bi i Federacija BiH, ali i njeni pojedinačni kantoni, mogli realizirati razvojne projekte namijenjene povratničkoj populaciji bez da budu blokirani od entitetskih ili općinskih struktura pod kontrolom SNSD-a i drugih partija. Veoma brzo bi u tim općinama, uz značajnija ulaganja i bošnjačke dijaspore nikli novi domovi zdravlja, škole koje bi radile po bosanskom nastavnom planu i programu, bila bi unaprijeđena infrstruktura u svakom pogledu, što bi dalo šanse i za značajniji privredni zamah. Sve ovo doprinijelo bi da povratnici ostanu na svojim ognjištima, ali i tome da mogu planirati svoju budućnost tamo. Tako osnaženi, Bošnjaci bi i na entitetskom nivou dobijali sve veći broj predstavnika, ali i na onom državnom, gdje bi u PS BiH iz RS-a dolazilo sve više Bošnjaka i Hrvata, tako da bi i negativni efekti entitetskog glasanja bili značajno ublaženi, jer bi u njega bila ukalkulirana i značajna politička moć Hrvata i Bošnjaka.

Da bi opravdali svoje zahtjeve, pored navedenih egzistencijalnih pitanja, Bošnjaci se u svojim zahtjevima mogu pozvati i na niz drugih općina u manjem entitetu, koje egzistiraju, a čak su manje od nekih mjesnih zajednica koje nastanjuju Bošnjaci i još nemaju zadovoljene osnovne kriterije da budu općine. Četiri općine u Republici Srpskoj, prema podacima Zavoda za statistiku RS-a, utemeljenim na popisu iz 2013. godine, imaju manje od 500 stanovnika, raštrkanih po udaljenim selima, ali i u susjednim gradovima, pa čak i Njemačkoj i Austriji. U još dvije općine u RS, zvanično, živi manje od 1.600 žitelja, ali prema svjedočenjima mještana, stvarni život je još tužniji od statistike, jer onih koji zanoće i osvanu u svom zavičaju je upola manje od broja popisanih. Istočni Mostar, Istočni Drvar, Petrovac i Kupres u RS, te Jezero, Krupa na Uni – sve su to “patuljaste općine” nastale 1995. godine, nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Neke od njih ni danas nemaju pravo urbano sjedište, pa je česta slika da oko zgrade općine, koja je ustvari montažna baraka, pasu krave ili ovce. U mnogim patuljastim općinama broj grla stoke je veći od broja stanovnika. Najmanja je među njima, Istočni Drvar, općina sa sjedištem u selu Potoci, gdje stalno živi stotinjak stanovnika. Od svih ovih ‘općina’ povratnička mjesta naseljena Bošnjacima iz gornjeg dijela teksta imaju bolje predispozicije da dobiju taj status.

Dakle i u okviru postojećih institucija i zakona moguće je iznaći kvalitetna rješenja, samo nam treba više svijesti i političkog jedinstva, odnosno više borbe za opće interese, jer ako ne uspijemo da se očuvamo kao narod, odnosno kao društvo i država i onaj lični interes će doći u pitanje.

(Global CIR Team/Amel Jašarević)

Objavljeno u:

Komentiraj