TEŠKO JE BEZ HATIDŽE! Na današnji dan prošle godine prestalo je kucati srce srebreničke majke Hatidže Mehmedović!

U Čaršijskoj džamiji u Srebrenici danas je prigodnim vjerskim programom obilježena prva godišnjica od smrti Hatidže Mehmedović.

Teško je bez Hatidže

Hatidža Mehmedović je bila predsjednica udruženja “Majke Srebrenice“, a godinama se borila za istinu o genocidu, te tražila pravdu za žrtve genocida.

“Danas je godina dana od kako je rahmetli Hatidža preselila. Medžlis islamske zajednice Srebrenica je donio odluku da se današnjeg dana Hatidže sjetimo učenjem tevhida. Naš cilj je i želja da u narednim godinama uključimo i ostale ljude, organizacije, ustanove za obilježavanje ovog dana. Gledaćemo da svake godine 22. jula bude “Dan sjećanja na Hatidžu Mehmedović“. Ovo danas je početak i najmanje što smo mogli da uradimo”, rekao je glavni imam Medžlisa IZ Srebrenica Damir ef. Peštalić.

Dodao je da “sjećanja na Hatidžu ne blijede“.

  “Godina dana kako nje nema, a čini mi se kao da je stotinu godina prošlo. To govori koliko je značila nama koji ovdje živimo. Hatidža je žena koja je obilježila jedan period, žena koja je izgubila sve na ovom svijetu, a nikada nije izgubila nadu u bolji život, nadu u bolje dane, nadu za djecu koja se rađaju u Srebrenici. Voljela je život u Srebrenici, od svih nas je tražila da Srebrenicu činimo mjestom za suživot. Njena borba je bila pravda, i želja da oni koji su učestvovali u zločinu genocida budu kažnjeni. Bila je inspiracija za sve nas, i naša je obaveza da nastavimo njen put. Ona je simbol majke iz Srebrenice. Praznina je velika, ogromna, ali smo ponosni što smo imali Hatidžu Mehmedović”, rekao je efendija Peštalić.

Fazila Efendić, aktuelna predsjednica udruženja “Majke Srebrenice“ kaže da je “Hatidža svima u ostavila obavezu da se bore za istinu i pravdu“.

“Teško je bez Hatidže. Obaveza nam je da budemo istrajni u borbi za istinu i pravdu, da nastavimo Hatidžin put”, navela je Efendić.

Hatidži Mehmedović su u genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici u julu 1995. godine ubijeni sinovi Azmir i Almir, suprug Abdulah, dva brata i mnogobrojna rodbina.

Meni je presuđeno kada su moja djeca ubijena

Hatidža Mehmedović je bila predsjednica Udruženja Majke Srebrenice. U srebreničkom genocidu je izgubila oba sina, supruga, brata i veliki broj bližih srodnika. Ova srebrenička majka se više od 20 godina borila za istinu i pravdu, te pokušavala dokazati šta se zapravo dogodilo u Srebrenici tokom agresije na Bosni i Hercegovinu.

– Sve što sam imala, meni je ubijeno. I ja sam ubijena kad su ubili moju djecu. Ovakvih kao ja ima u Bosni i Hercegovini koliko hoćete. Možete zamisliti kako je provoditi Bajrame kad nema ko vrata da otvori, kad dođu rođendani djeci, a njih nema. Moja agonija nikad neće stati. Meni je presuđeno kad su moja djeca ubijena. Moja duša, kad bi se mogla otvoriti, tuga bi prekrila cijeli svijet – izjavila je Mehmedović 2016. godine.

Njeno srce prestalo je kucati 22. jula prošle godine u 19.30 sati nakon duge i teške bolesti.

Mehmedović je godinama istrajavala na istini o genocidu, a između ostalog, govorila je: 

-Genocid je nešto što para uši svima i nešto što se ne treba izostavljati iz rječnika jer je to dokazano, to je potvrđeno. To nismo mi porodice dokazale i potvrdile nego je to potvrdio sud i osudio ratne zločince da se u Srebernici počinio genocid. Nažalost, dabogdo nije. Ja bih voljela da imam sada jedno svoje dijete nego čitav svijet. Umjesto toga, ja živim potpuno sama, živim od uspomena. Ne živim zapravo, nego izdržavam jednu tešku robiju u tamnici bez prozora i vrata.

-Ja danas hodam i gledam i kupim želju iz djece. Ja sam dosad mogla biti pranena, ali nikada radost tu neću dočekati. Neću nikada osjetiti šta je radost jer su se neki potrudili da mi isele svu radost iz moje kuće, moga srca i ne samo kod mene nego na hiljade majki, a ostavili samo tugu. Moja vrata otvara samo tuga. Moja vrata nikada više radost neće otvoriti. Zato svi se trebamo pobrinuti, dati minimum od sebe, a to je samo da budemo pošteni i da ako smo pošteni prema sebi, onda i prema drugima. Ako ne želimo zlo sebi, da ne poželimo ni drugom kako bi budućim generacijama bilo bolje. A, to je istina, pravda i pravednost.

– Mnoge majke su umrle, a nisu dočekale da nađu svoju djecu. Ja ću se uvijek boriti za pravdu i istinu, dok sam živa. Sve moje bogastvo je ukopano u Memorijalnom centru u Potočarima, moji Azmir i Almir. Oni, i sve nevino ubijene žrtve u ratu, daju mi snagu da se borim. Nadam se da više nikad nijedno dijete neće stati pred vod koji će ga strijeljati. Teško je opisati kolika je tuga da znaš da je neko ubio tvoje dijete, a ne znaš zbog čega je ubijeno. Zbog toga se treba boriti za istinu i pravdu.

– Sve što sam imala meni je ubijeno. I ja sam ubijena kad su ubili moju djecu. Ovakvih kao ja ima u Bosni i Hercegovini koliko hoćete. Možete zamisliti kako je provoditi bajrame kad nema ko vrata da otvori, kad dođu rođendani djeci, a njih nema. Moja agonija nikad neće stati. Meni je presuđeno kad su moja djeca ubijena. Moja duša kad bi se mogla otvoriti, tuga bi prekrila cijeli svijet. Teško je i zamisliti koliko čovjek čovjeku može zagorčati život

(Global CIR/Agencije)


 

Komentiraj