GENERAL FIKRET MUSLIMOVIĆ: Moralne osnove sigurnosti i odbrane Bosne i Hercegovine

Slomiti borbeni moral, u agresorskim planovima je značilo uništiti bošnjački narod i pokoriti Bosnu i Hercegovinu. Nasuprot tome, u planovima branitelja, izgradnja, jačanje i očuvanje borbenog morala je značilo sticanje osnovne pretpostavke za afirmaciju i odbranu države Bosne i Hercegovine…

Glavne okolnosti visokog borbenog morala snaga odbrane BiH od agresije

Moralne strane odbrane Bosne i Hercegovine od oružane agresije u značajnoj mjeri su sagledane i rasvijetljene. Argumentirano je da su pravedan karakter odbrane, s jedne, a zločinačka priroda agresije, s druge strane, dvije glavne okolnosti visokog odbrambenog, borbenog morala stanovništva i Oružanih snaga Bosne i Hercegovine.

Čvrst borbeni moral je bio glavni izvor odbrambene moći kojom je, u ekstremno nepovoljnim uslovima, postignuto da se Bosna i Hercegovina kao država očuva, uprkos agresorskoj upornosti u naporima da ona nestane. Borbeni moral, kao najvažnija strana odbrambene moći, bio je najvažnija meta po kojoj je agresor djelovao svim ratnim, oružanim i subverzivnim snagama, sredstvima i metodama.

Slomiti borbeni moral, u agresorskim planovima je značilo uništiti bošnjački narod i pokoriti Bosnu i Hercegovinu. Nasuprot tome, u planovima branitelja, izgradnja, jačanje i očuvanje borbenog morala je značilo sticanje osnovne pretpostavke za afirmaciju i odbranu države Bosne i Hercegovine.

Piše: general Fikret Muslimović

Značaj sposobnosti za zaštitu rezultata odbrane od agresije

 Sada, u uslovima mira, i dalje su aktuelni i ugrožavanje i zaštita države Bosne i Hercegovine. Po završetku rata ne razmatramo borbeni moral, ali treba da govorimo o moralnim stranama stanja elemenata sistema odbrane i sigurnosti, s ciljem da se Bosna i Hercegovina zaštiti od subverzivnog, podrivačkog ugrožavanja. Oružanom borbom kao glavnim, ali ne jedinim sadržajem rata je postignuto da se ima šta čuvati i dalje izgrađivati u uslovima mira, za šta je nužna osposobljenost političkog sistema i društva u cjelini.

 Opći je princip da se sposobnost potvrđuje afirmacijom i zaštitom rezultata, slično kao što se potvrđuje i njihovim postizanjem. Nekada je teže odbraniti, nego postići rezultat.

Za zaštitu i unapređenje rezultata tokom ratne odbrane Bosne i Hercegovine, sada, u miru, je važno psihološko, moralno i političko stanje svijesti o pitanjima koja se tiču temeljnih vrijednosti društva i države. To je opći stav koji se odnosi na sposobnost političkog pokreta za odbranu BiH kome pripadaju patrioti raznog ideološkog, stranačkog, nacionalnog i vjerskog identiteta. Sposobnost patriotskih faktora zaštite i unapređenja rezultata odbrane od oružane agresije narušava se putem njihovog međusobnog sukobljavanja, izvan onoga što bi se moglo opravdati razumnim različitim interesima, dakle, zalaskom u nerazumne sukobe na štetu njihovog mira i sigurnosti.

Kad su izvršili oružanu agresiju, htjeli su da unište državu Bosnu i Hercegovinu i bošnjački narod. Zahvaljujući naporima i žrtvama u odbrani, država Bosna i Hercegovina je očuvana, a bošnjački narod je pokazao vitalnost i želju da živi zajedno sa Srbima, Hrvatima i drugim svojim komšijama. To je rezultat odbrane od oružane agresije. U uslovima mira taj rezultat se ugrožava i podriva sa raznih strana. Obaveza je i izazov da se taj rezultat očuva, unaprijedi i afirmira pokazujući da su Srbi, Hrvati i Bošnjaci jedni drugima najpreči u Bosni i Hercegovini, a da su od svih oko 200 država svijeta, za Bosnu i Hercegovinu najvažniji dobri odnosi sa Srbijom, Hrvatskom i Crnom Gorom.

Po nekim pitanjima aktuelnu situaciju u Bosni i Hercegovini treba uspoređivati sa ratnom: (a) međunarodna zajednica je tokom rata podržala snage odbrane BiH, jer su pokazale vitalnost; (b) da nije bilo te vitalnosti, međunarodna zajednica u korist odbrane, ne bi imala koga podržati; (c) u uslovima mira, međunarodna zajednica posmatra i procjenjuje vitalnost snaga za odbranu rezultata ostvarenih u vrijeme rata; (d) ako se pokaže sposobnost patriota da zaštite i unaprijede svoje rezultate ostvarene u ratu 92.-95., međunarodna zajednica će stati uz tu sposobnost i olakšati zaštitu njihove domovine od subverzije.

Moralni kvalitet političkih i vojnih faktora odbrane BiH su nerazdvojna cjelina

Moralne strane odbrane Bosne i Hercegovine od oružane agresije se ne mogu rasvijetliti bez razumijevanja karaktera politike koja je utemeljila, gradila i usmjeravala sistem odbrane, posebno Armiju RBiH. Protivurječno je iznositi pozitivne ocjene o vrijednostima te Armije, a istovremeno negativno kvalificirati političke faktore i lidere koji su brinuli o odbrani Bosne i Hercegovine. Eksplicitno izrečena ljaga protiv političkih faktora i lidera koji su organizirali odbranu Bosne i Hercegovine je implicitna ljaga protiv Armije RBiH i obratno. U toj kontroverzi se identificira ideološka i politička ograničenost, ili, pak, nekompetentnost onih koji tako divergentno razmatraju odnose između političkih i vojnih elemenata sistema sigurnosti i odbrane Bosne i Hercegovine.

Nažalost, ima onih koji, umjesto da unose red u razmatranjima tih pitanja, proizvode zbrku, iskrivljeno predstavljaju, zbunjuju i nanose štetu perspektivi Bosne i Hercegovine, manifestirajući pogrešnu ideološku, političku, moralnu, etičku i intelektualnu usmjerenost. Ustvari, ni koristan red, ni štetnu zbrku, niko drugi osim političara, medija, institucija obrazovanja i odgoja ne može unositi u društvenu zbilju Bosne i Hercegovine. Nažalost, o najosjetljivijim idejnim, političkim, etičkim i drugim pitanjima odbrane Bosne i Hercegovine, u medijima dobijaju prostor da se oglašavaju moralno uhelaćene osobe, tako što političkim i vojnim elementima sistema odbrane Bosne i Hercegovine prišivaju teroristička, islamistička i slična svojstva, upravo onakva kakva je agresor želio da ih ima taj sistem da bi time opravdao agresiju. Posljednji takav slučaj u kome je glavni, a tuđi eksponent bio Mirsad Kebo, dogodio se upravo kada je izvršen stravični teroristički napad u Parizu, odnosno u vrijeme kada su neki takozvani bošnjački mediji intenzivirali propagandu da je lider političkog pokreta za odbranu, Alija Izetbegović, predstavnik radikalnog islama u Bosni i Hercegovini, te da je takav i njegov sin Bakir, koji navodno, u aktuelnoj situaciji vodi Bošnjake iranskim putem i turskom kaldrmom, a ne u pravcu evropskih demokratskih vrijednosti.

Zanimljivo je da se takva propaganda intenzivira u situacijama kada politički faktori koji baštine ključnu ulogu u organiziranju odbrane, prave iskorake u približavanju Bosne i Hercegovine članstvu u EU i NATO. Dakle, takva propaganda ima jasan cilj ometanja Bosne i Hercegovine da pravi integracijske iskorake putem reformi kojima se njeno političko i ukupno društveno uređenje usklađuje sa demokratskim, pravnim, ekonomskim i drugim standardima progresivnog Zapada. Ideološko i političko izvorište takvog ometanja je poznato iz iskustava teških sukoba u globalnim okvirima sa implikacijama na regiju Balkana.

I u miru branitelji moraju poznavati neprijatelja

U toku rata ratovodstvo odbrane Bosne i Hercegovine, u okviru razmatranja moralnih strana, sagledavalo je i stanje agresora. Branitelje je interesiralo gdje je neprijatelj, koje su i kakve su njegove snage, kakav mu je raspored, šta radi, kakve su mu namjere i slično. Po tim pitanjima, ratovodstvo branitelja je procjenjivalo neprijatelja i odlučivalo šta treba raditi na strani snaga odbrane Bosne i Hercegovine. Na osnovu tih zaključaka nastajali su i realizirani planovi organizacijskog, borbenog osposobljavanja i upotrebe svih resursa, posebno Armije RBiH.

Sada, u uslovima mira, nažalost, Bosna i Hercegovina i dalje ima neprijatelja koji ne puca klasičnom municijom protiv snaga odbrane, ali svakodnevno, uporno, putem medija i subverzivnih, podrivačkih postupaka propagira, omalovažava, iskrivljeno predstavlja, kleveće, podmeće, uznemirava, zastrašuje, agresorsku krivnju za uzroke i posljedice rata prebacuje na branitelje… To je vrlo opasna „municija“ kojom neprijatelj pogađa dostojanstvo i moralni integritet svih branitelja Bosne i Hercegovine.

Upravo dok tako djeluju, odvraćaju odgovorne u političkom i sigurnosnom sistemu da, ikako spominju da ima neprijateljstva prema Bosni i Hercegovini, a one koji na to ukazuju kvalificiraju da izvan realnosti proizvode unutrašnjeg neprijatelja. Tako se oblikuje ambijent u kome se mogu napadati, a ne smiju braniti temeljne vrijednosti Bosne i Hercegovine. Napadi se predstavljaju kao dostignuće demokratije i slobode, a pokušaji odbrane kao izraz zaostalog, konzervativnog ponašanja. Napadači su „pozitivni“, a branitelji se bez ikakvih argumenata najnegativnije etiketiraju. Nažalost, mnogi branitelji finansiraju napadače svakodnevnim ulaganjem po jednu marku za propagandni materijal u kome se ističu razne laži, među kojima i one o iranskom putu i turskoj kaldrmi, te one laži da će se buduće generacije stidjeti sadašnje koja u novijoj historiji, navodno, nije imala političkog faktora i lidera vrijednog pomena, čime se brutalno kalja istina da je narod Bosne i Hercegovine, upravo zahvaljujući političkoj organizaciji i liderstvu uspješno organizirao veličanstvenu i pravednu borbu protiv agresora.

I sada u miru, upravo da bi se mir stabilizirao, na neprijateljstvo se mora odgovoriti konkretnim mjerama odbrane. Mora se znati šta neprijatelj u odsustvu oružane borbe čini, kakvi su mu ciljevi i planovi, šta uzima kao svoj osnovni i težišni pravac djelovanja. Ono što je najkvalitetnije i najbitnije za branitelje, upravo je meta neprijateljskog propagandnog i podrivačkog djelovanja. Zato branitelji trebaju biti usmjereni na zaštitu svojih najbitnijih, temeljnih vrijednosti izloženih neprijateljskim napadima.

Glavna meta neprijateljskih napada

 Strateški, najkvalitetnije i najbitnije na strani branitelja, odnosno na strani političkog pokreta za odbranu BiH je njegova autohtonost, autentičnost, samosvojnost. Dakle, osnovni, strateški kvalitet tog pokreta je da je on sam svoj, da je proizašao iz političke volje i nužde naroda, odnosno, da nije ni od koga izvana imputiran. Kad se nešto ruši, onda se najveći rušilački rezultati postižu razaranjem temelja, podrivanjem, subverzijom, čime se ruši i temelj i sve ono što je na temelju utemeljeno i podignuto. U tom smislu treba shvatiti interes neprijatelja da medijski i na druge načine devastira autohtonost, autentičnost, samosvojnost kao temeljni kvalitet političkog pokreta za odbranu BiH.

Kako se to čini? Tako što se propagira da je politički pokret za odbranu BiH izvana imputiran u bosanskohercegovačko društvo, da nije izraz volje i nužde naroda u BiH da se brani i afirmira, već da je nastao kao izraz političke volje i potrebe diktirano izvana, od Irana ili nekog drugog izvanjskog faktora. Neprijatelj propagira da je politički pokret za odbranu BiH nastao kao posljedica izvanjske volje i da ga usmjeravaju izvanjske obavještajne službe, pa se najčešće pominje iranska obavještajna služba, što je podmuklo smišljeno s ciljem kompromitacije odbrane BiH pred Zapadom. Rezultat te propagande su iskrivljene predstave da je samim nastankom, politički pokret, na čelu sa Izetbegovićem, ugrozio bosanske Srbe i Hrvate koji su se, navodno, morali samoorganizirati za odbranu od te opasnosti. Tako se predstavlja, da je izvanjski faktor koji je, navodno, organizirao politički pokret Bošnjaka, zajedno sa tim pokretom, uzročnik rata, te da je u BiH bio građanski rat a ne agresija. To je vrlo, vrlo opasna i štetna, destruktivna implikacija propagande koju provode neki bošnjački i srpski mediji, svakodnevno izmišljajući i šireći teze da je Aliju Izetbegovića vodila i da sada njegovog sina Bakira vodi iranska obavještajna služba, pa je na „iranskom“, a ne na evropskom putu. To je propaganda na štetu političke pozicije BiH, svih njenih građana a posebno Bošnjaka. Naivnim prihvatanjem takve propagande, neki ljudi u BiH rade u korist štete za sebe i narod u cjelini.

 Ta propaganda ne bi bila veliki problem da mediji koji istu izmišljaju i šire, omogućavaju dijalog, da neko iz redova branitelja BiH može odgovoriti. Na demantije koji se pokušaju, umjesto da ih po zakonu objave, neprijateljski mediji odgovaraju još brutalnijom propagandom. Neki mediji su utjerali strah braniteljima. Čak ni oni koji u parlamentima trebaju da štite interese branitelja, ne smiju da progovore protiv neprijateljske propagande nekih medija, jer ako progovore, sutradan protiv njih započinje dugotrajna i surova klevetnička kampanja, tako da je njihov izbor ćutanje. Strah je opravdan osjećaj pred opasnošću. Ali, treba se pitati gdje je hrabrost. Oni koji su izginuli braneći BiH, kao normalna ljudska bića, imali su i straha, ali su imali i sposobnost da savladaju strah. Gdje je ta sposobnost braniteljima u miru? U BiH su ugušene elementarne ljudske slobode.

Vehabije ne pripadaju bošnjačkoj tradiciji i zato u BiH nisu legitimni

 Ne ulazeći u to da li su ili ne vehabije negdje u svijetu legitiman pravac islama, apriori treba odbaciti teze da su legitimni u BiH. Nisu. Teza da su vehabije legitimni pravac islama, jasna je indikacija da su vehabije izvanjska imputacija u bosanskohercegovačko društvo, s ciljem kompromitacije političkog pokreta za odbranu BiH, posebno s obzirom ko izmišlja i širi takvu propagandu. To je teza koja se do terorističkog napada na Ambasadu SAD-a u Sarajevu često isticala u jednom od bošnjačkih medija. To je bio sadržaj podrške vehabijama. Čudno je što je to odćutala intelektualna javnost koja ima zadaću da brine o kulturnoj tradiciji. Zašto na neistinu da su vehabije legitimni pravac islama u BiH, nisu odgovorili da je u BiH legitimno ono što je izraz kulturne tradicije, a vehabije nemaju nikakvo uporište u toj tradiciji, pa ovdje ne mogu imati nikakav legitimitet.

Propaganda o vehabijama kao legitimnom pravcu islama je podrivala osnove zajedničkog života ljudi različitih nacija i vjera u BiH. Srbi, Hrvati, Jevreji i drugi, sa kojima Bošnjaci vijekovima žive zajedno, mogu biti uznemireni i zabrinuti ako se unose radikalne neobične promjene koje donose vehabije, kao što bi Bošnjaci mogli biti uznemireni ako bi se u katoličanstvo, pravoslavlje i judaizam ovdje unosile neke radikalne neobične promjene. Pored ostalog, i sklad ovdašnjih tradicija islama, katoličanstva, pravoslavlja i judaizma, čuva bosanskohercegovačko društvo u miru, a nesklad ga razara.

Ko god šalje, dovodi i širi vehabije, svjesno ili nesvjesno ugrožava mir i sigurnost u Bosni i Hercegovini.

Smisao napada na bošnjačke lidere da su ‘predstavnici islamskog radikalizma’

Konstatacija da je „predstavnik islamskog radikalizma“ u BiH Bakir Izetbegović u toku rata znao za dovođenje islamskih ekstremista u BiH, jer je bio „lični sekretar svog oca Alije“, ističe se, s ciljem: (a) da se pokaže kako je Bakirov „islamski radikalizam“, ustvari, nastavak „islamskog radikalizma“ njegovog oca, osnivača bošnjačkog političkog pokreta (SDA), predsjednika Predsjedništva RBiH, Alije Izetbegovića; (b) da se pokaže kako pokret, na čelu sa Alijom Izetbegovićem, nije bio autohton, samosvojan i autentičan, već da je dirigiran izvanjskom, a ne unutarnjom potrebom i nuždom bošnjačkog naroda; (c) da se pokaže kako je pokret, na čelu sa Alijom Izetbegovićem, bio religijski, suprotstavljen proklamiranom sekularnom karakteru države BiH, i (d) da se pokaže kako je navodni religijski pokret, na čelu sa Alijom, a zatim na čelu sa Bakirom Izetbegovićem, opasnost za Srbe, Hrvate i ostale u BiH, čija vjera nije islam. Naime, na sceni je širenje i produbljivanje međunacionalnih sukoba u BiH.

Dakle, neprijateljska propaganda, da je Bakir Izetbegović „predstavnik islamskog radikalizma“ u BiH, za glavnu metu napada određuje Aliju Izetbegovića – njegov ideološki i politički smjer vođenja bošnjačkog političkog pokreta, negirajući političku autohtonost, samosvojnost i autentičnost tog pokreta. Prema takvoj propagandi, Alija Izetbegović je, kao lider religijskog, islamskog pokreta i „predstavnik islamskog radikalizma“ u BiH, težio religijskoj, antisekularnoj, islamskoj državi BiH. Iz takve propagande proizilazi da je politički pokret kojim je odbranjena BiH, religijski, islamski, radikalni, antisekularni pokret koji, kao takav, ugrožava nemuslimane u BiH i šire u regiji Balkana, pa da se Srbi i Hrvati u BiH moraju organizirati za samoodbranu od te opasnosti. Faktički, takvom propagandom neprijatelj poručuje da je bošnjački, religijski pokret na čelu sa Izetbegovićem bio uzročnik, navodno, građanskog rata, čime se faktički negira da je izvršena oružana agresija na BiH.

 U vezi s tim, građani BiH bi, kao primjere takve propagande mogli navesti mnoge teze, među kojima i onu izrečenu od jednog srpskog lidera – da je Sarajevo politički Teheran, i onu izrečenu od jednog bošnjačkog lidera – da je Bakir Izetbegović povezan sa vehabijama i da ide u prošlost iranskim putem i turskom kaldrmom.

Pri tome treba imati u vidu da su vrlo štetne i opasne ideološke i političke implikacije negiranja autohtonosti, autentičnosti i samosvojnosti političkog pokreta na čelu sa Izetbegovićem. Tvrdnja da neka sila izvana usmjerava i kontroliše lidera najjače bošnjačke političke stranke, pored toga što ima smisao optužbe da je bošnjački lider Alija Izetbegović uzrokovao rat u BiH, ima smisao i optužbe da u poslijeratnim uslovima njegov sin Bakir uzrokuje blokade nužnih reformi na putu BiH ka članstvu u EU i NATO, odnosno, da ista ta izvanjska sila Bosnu i Hercegovinu čini rizičnom na terorizam.

 „Radikalni islamisti“ postoje i djeluju. Nije sporno da je to tako. Mnogi to zlurado kažu s namjerom da ostave utisak kako bi željeli da „radikalnih islamista“ nema ili da ih bude što manje, ali pri tome pokazuju da su zluradi, da nekoga mrze i da onome koga iz nekih razloga mrze i žele obračun s njim, pripisuju etikete da je „radikalni islamista“, čime, ustvari, kompromitiraju želju da „radikalnih islamista“ ne bude ili da ih bude manje. Tako, njihovo djelovanje poprima karakter zalaganja da „radikalnih islamista“ bude što više, i ondje gdje ih stvarno ima i ondje gdje ih nikako nema.

Modele takvog ponašanja primjenjuju neke političke snage iz mržnje prema nekim bošnjačkim političkim faktorima i njihovim liderima.

Nužna je proporcionalna osjetljivost na „radikalne islamiste“. Nemilosrdno, uporno, svim sredstvima i po svaku cijenu se treba boriti protiv jasno identificiranih terorista Al-Kaide, IDIL-a, Talibana… Međutim, velika je stranputica ako se mjere, kakve treba primijeniti u borbi protiv njih, primjenjuju prema onima koji nemaju ništa zajedničkog sa terororom i teroristima. Zato i borba protiv islamofobije treba biti proporcionalna njenim velikim opasnostima i štetnim posljedicama. Iz toleriranja islamofobije, „korist“ pribavljaju „radikalni ismamisti“, Al-Kaida, IDIL, Talibani… Dakle, opravdana težnja da se oni unište, islamofobijom se kompromitira i pretvara u svoju suprotnost. Smisao i efekti borbe protiv „radikalnih islamista“ se gube ako ta borba ne obuhvata i borbu protiv islamofobije.

Zalaganje za sigurnost u Evropi, posebno na Balkanu, podrazumijeva zalaganje protiv zabluda o islamu i iskrivljenih predstava kojih ima (a) među muslimanima čiji je identitet formalno muslimanski, a ponašanje antimuslimansko i (b) u sredinama nemuslimanskih civilizacijskih, kulturoloških identiteta, u BiH, na Balkanu, u Evropi i globalno. Pogrešne predstave o muslimanima i islamu za posljedicu imaju pogrešno tretiranje i odnošenje prema političkom pokretu za odbranu BiH.

Moralni značaj kulturne emancipacije za sigurnost i odbranu Bosne i Hercegovine

 Bosanskohercegovačko društvo opterećuju i ugrožavaju moralne stranputice. Najteža od svih je stranputica adaptacije na međusobnu mržnju po nacionalnoj osnovi. Mnogi odgovorni društveni subjekti su postali ravnodušni prema takvoj mržnji, tretirajući istu kao normalno stanje. Mržnja se odvija, bez djelovanja da se ista prevazilazi, što je odraz zastoja u kulturnoj emancipaciji. Na sceni je proces deemancipacije. Mržnja iz prošlosti se ne tretira na način koji prevenira da se u aktuelnom vremenu reproducira, produbljuje i širi.

Napori u pravcu integracije u EU podrazumijevaju da se podrži osnovna ambicija nastanka EU, da se poboljšava sigurnost, prevazilazi mržnja i oslobađaju prostori za kulturnu emancipaciju. Ako narodi na Balkanu nisu spremni da prevazilaze mržnju, onda nisu spremni ni za približavanje članstvu u EU.

Međusobne male razlike, brojne sličnosti i neke potpuno iste sadržaje svojih identiteta, građani i narodi u Bosni i Hercegovini i šire na Balkanu su, umjesto u korist, pretvorili na štetu svoje sigurnosti. U mnogim dijelovima svijeta, posebno na Balkanu, pa i u BiH, male razlike u identitetu i fizička bliskost etničkih grupa su veći rizik za mržnju i sukobe, nego velike razlike i velika fizička udaljenost. Nema rizika od mržnje i sukoba između Japanaca i Hrvata, Srba i Japanaca, Bošnjaka i Japanaca. Međutim, iako sa malim razlikama, sličnostima i nekim potpuno istim sadržajima u svojim identitetima, fizički bliski kao „prve komšije“, Hrvati, Srbi, Bošnjaci i drugi na Balkanu se međusobno, često, ponašaju kao neprijatelji, što bi svi odgojni, obrazovni, politički i drugi subjekti trebali smatrati apsurdom i to prevazilaziti.

Evropske države, brojni politički i kulturni faktori u njoj su podržali samostalnost i suverenitet BiH, štiteći poziciju njenih naroda i građana, pa i Bošnjaka. Ali, taj pozitivan odnos nije u dovoljnoj mjeri praćen adekvatnim osudama ideologija, politika i političkih praksi koje deemancipirajuće djeluju protiv sigurnosti građana i naroda BiH, posebno protiv sigurnosti Bošnjaka, njihove kulture i civilizacije. Kvalitet evropskog odnosa prema BiH, njenim građanima i narodima, treba podići na viši nivo, što će se dogoditi onda ako se destrukcija protiv države BiH bude tretirala kao destrukcija protiv temeljnih vrijednosti nastanka i razvoja EU, podrazumijevajući da je jačanje evropske sigurnosti najprioritetniji motiv nastanka EU, a da su iz temeljnih sigurnosnih, izvedeni ekonomski i drugi motivi.

Patriotske snage BiH treba da imaju u vidu u kakvoj ideološkoj i političkoj tendenciji im se valja zalagati za sigurnost i odbranu BiH, njenih naroda i građana. Bilo bi mnogo bolje i lakše zalagati se za sigurnost BiH u tendenciji preovlađujućeg kulturološkog emancipiranja kritičnog prema negativnoj i afirmativnog prema pozitivnoj prošlosti. Mnogo je lošije i teže zalagati se za sigurnost i odbranu BiH u uslovima preovlađujuće deemancipacije, posebno onih naroda i država od kojih je sigurnost i odbrana BiH najviše ovisna. Ako bi u sredinama srpskog naroda bile preovlađujuće emancipacijske ideje Dimitrija Tucovića koji se zalagao za socijalnu i nacionalnu ravnopravnost, osuđujući srpski ekspanzionizam jer se njime ugrožavaju i Srbi, onda bi sigurnost u BiH i šire na Balkanu bila mnogo bolja. Međutim, ako se u sredinama srpskog naroda djeluje na deemancipaciji tako što se afirmiraju velikosrpske ideje mržnje i sukoba, poznatije kao četnička ideologija i politika, onda je na sceni moralno propadanje srbijanskog društva, sa svim rizicima koji se time podrazumijevaju na štetu sigurnosti i mira. Dodik je u kulturnom smislu deemancipirajuće ruglo unutar srpskog naroda koji izaziva antisrpsko i antisrbijansko raspoloženje i daje pravo nacionalistima koji imaju potrebu da greškama unutar srpskog naroda pravdaju svoje nacionalističke ideje i ponašanja. Dodik je ruglo koga se srpski narod treba stidjeti.

Deemancipaciju, koja je uzrokovala ratove i ogromna stradanja, su predvodili autoriteti koji su djelovali u oblasti kulture, a glavni sadržaj njihove deeamncipacije je simbioza sa nacionalističkim politikama mržnje. Mira i sigurnosti nema bez kulturne emancipacije. Autoriteti u oblasti kulture treba da zaustave proces deemancipacije i pokrenu kulturnu i moralnu obnovu. Prepuštanje da sigurnost društva bude samo nadležnost političara, generala, policajaca i obavještajaca je pretjerano banaliziranje i vulgariziranje odgovornosti za sigurnosnu oblast od koje zavisi ekonomski, socijalni i ukupni društveni progres. Bez zaustavljanja procesa kulturne deemancipacije, a zatim pokretanja procesa kulturne emancipacije, nema stabilnog ekonomskog i socijalnog oporavka. Dakle, za izgradnju sigurnosti naročit značaj imaju književnici, pjesnici, dramaturzi, filmski stručnjaci, muzičari, slikari… U zaustavljanju deemancipacije u korist kulturne emancipacije orgoman je značaj vjerskih institucija i autoriteta. Ulogu nauke u izgradnji sigurnosti treba posebno analizirati.

O ovim pitanjima je nužan međuetnički dijalog nove generacije lidera i intelektualaca, jer su se mnogi iz stare generacije kompromitirali kao deemancipatori, pa bi od takvih, dok biološki nestanu, bilo najbolje i najkorisnije da ćute i odobravanjem u ćutnji podstiču nove snage, ne ometajući da sa novom generacijom djeluju i oni iz stare generacije koji su očuvali svoj moralni i profesionalni integritet. Takav stil ponašanja iskompromitiranog dijela elite bio bi najbolji način njihove vlastite rehabilitacije zbog krivnje u uzrokovanju katasrofalnih sukoba. Dakle, izlazak iz krize mora imati, prioritetno, kulturološko stajalište i obzorje, što jedino može nova generacija lidera intelektualaca koji osuđuju anticivilizacijsku, antiljudsku matricu deemancipacije.

(Global CIR/Autor: general Fikret Muslimović/ Zbornik radova sa naučnog skupa, održanog 27. marta 2015. godine, u Sarajevu pod nazivom ‘Obaveza je i čast braniti Bosnu i Hercegovinu’/ 147-157)

Objavljeno u:

Komentiraj