BiH KAO MOGUĆE POPRIŠTE SUKOBA RUSIJE I ZAPADA (IV): Milorad Dodik kao eksponent ruske i srbijanske antizapadne politike!

U prethodna tri dijela analize pokušali smo rasvijetliti na koji način se srpska politika u regiji Zapadnog Balkana svrstala uz Rusiju i postala oruđe u ostvarivanju ruskih interesa u Europi. Poseban naglasak stavili smo na dešavanja u BiH i antidejtonsko djelovanje lidera SNSD-a Milorada Dodika. Međutim, iako Dodik i njegov SNSD zauzimaju vodeće funkcije u entitetskim institucijama RS-a, on je u prethodnom mandatu bio uskraćen da bude dio vladajuće koalicije na državnom nivou, što je rezultiralo snažnim animozitetima unutar srpskog političkog spektra u BiH te diferenciranjem pozicije i opozicije po mnogim pitanjima.

Svoje frustracije što ne učestvuje u vlasti na državnom nivou i nema priliku da blokira integracijske procese BiH u EU i NATO  u periodu 2014-2018., Dodik je ispoljavao zaoštravanjem antidejtonske  retorike i konkretnim antiustavnim političkim djelovanjem, uz redovno etiketiranje opozicije u RS-u, koja je učestvovala u vlasti na državnom nivou, da radi protiv interesa srpskog naroda. Dodik je neprestano pokušavao destabilizirati i narušiti sve državne institucije, pozivajući više puta na bojkot istih ili njihovo ukidanje, uz obavezno pozivanje na vraćanje nadležnosti koje su ranije prenijete sa entiteta na državu BiH.

Strategija vanjske politike BiH

Budući da je strahovao od sudskih procesa kojima mu je prijetila opozicija navodeći podatke o mogućim malverzacijama finansijskog karaktera, u žiži Dodikovih napada dugo vremena su se nalazili Tužilaštvo i Sud BiH. Sredinom 2015. godine na Dodikov zahtjev NSRS je donijela odluku o raspisivanju referenduma o Sudu i Tužilaštvu BiH, iako to nije u nadležnosti entiteta. Pomenuta odluka nikada nije stupila na snagu jer je nakon objave suspendovana. Tako je novembra 2017. godine Narodna skupština RS-a, sa 46 glasova „za“ i 25 „protiv“  izglasala da se poništi ranija Odluka o raspisivanju referenduma o Sudu i Tužilaštvu BiH.

Kako bi ublažio efekte političke kapitulacije i spriječio opoziciju da poentira u ovoj situaciji, Dodik se poslužio novim populističkim metodama pozivajući Srbe da napuste pravosudne institucije BiH, što je također bio antidejtonski i antiustavni utjecaj na političke prilike u našoj zemlji. Kako su se bližili opći izbori u BiH 2018. godine, Dodik je pojačavao i dodatno radikalizirao svoju retoriku produbljujući međunacionalnu mržnju i ohrabrujući srpske ekstremiste da ugrožavaju ličnu, porodičnu i imovinsku sigurnost bošnjačkih povratnika.

Međutim, Dodik u tom periodu nije poštedio ni svoje političke oponente. Napadao je Mladena Ivanića zato što je u proljeće 2018. godine, uz ostala dva člana predsjedništva Bakira Izetbegovića i Dragana Čovića, glasao za strategiju Vanjske politike BiH za period od 2018-2023. godine. Svrha njegovih napada na Ivanića nije bila ‘zaštita nacionalnog interesa srpskog naroda’, budući da je znao da Strategija ni u kojem slučaju ne narušava interese bilo kojeg konstitutivnog naroda, već je to radio kako bi kompromitirao Ivanića za koga se već tada znalo da će se ponovo kandidirati za funkciju člana Predsjedništva BiH i tako postati Dodikov protukandidat. Mladen Ivanić je zaboravnog Dodika podsjetio da je svojom podrškom usvajanju Strategije vanjske politike BiH, koja je podrazumijevala da vanjska politika BiH slijedi vanjsku politiku EU, učinio isto što su ranije učinili najbliži Dodikovi stranački saradnici, Nebojša Radmanović i Nikola Špirić.

Vješto koristeći i izokrećući činjenice u toku predizborne kampanje, Milorad Dodik je Mladena Ivanića opruživao da je prihvatanjem ove proeuropske strategije ustvari izglasao da BiH uđe u NATO, odbacujući tako odluke institucija RS-a o ‘vojnoj neutralnosti’, što je dodatno odvraćalo prosječne srpske glasače od podrške Ivaniću jer je, onako kako ga je Dodik predstavljao, Ivanić izgledao kao ‘izdajnik srpskih interesa’. Kada govori o EU integracijama Milorad Dodik prije svega misli na integraciju entiteta RS u EU, izvan evropskog procesa integracije BiH. Inače srpski lideri integraciju u EU prihvataju onoliko koliko ona daje prostora da se unutar EU samostalno eksponira RS. Koliko su u tom pogledu usaglašene i koordinisane političke akcije Milorada Dodika sa strane RS-a i Aleksandra Vučića u ime Srbije, najbolje svjedoči i inicijativa da skupština RS-a i Skupština Srbije u istom sadržaju usvoje deklaraciju ili aneks sporazuma o ‘specijalnim i paralelnim vezama RS-a i Srbije’, gdje se precizira jedinstvo u pogledu upotrebe ćirlićnog pisma i srpskog jezika, afirmacije srpske kulture (a već smo ranije na primjeru Ravnogorskog četničkog pokreta objasnili o kakvoj se ‘kulturnoj i foklornoj’ razmjeni radi), zatim prava izučavanja srpske historije i prava na njegovanje ‘srpske slobodarske tradicije’ oličene vjerovatno u Ravnogorskom četničkom pokretu, Srbskoj časti i drugim paravojnim formacijama.

Nažalost srpski narod u bh. entitetu RS je podlegao Dodikovim manipulacijama i propagandi u kojoj su sudjelovali i ruski mediji, te na osnovu rezultata izbora iz oktobra 2018. godine, možemo kazati da je većinski podržao njegovu politiku koja RS vidi izvan BiH, a ne politiku opozicije u tom entitetu koja RS vidi unutar političkog uređenja BiH.

Dodikova antibosanska politika nije bezazlena

Savez za pobjedu koji je okupio opozicione lidere u manjem bh. entitetu (Ivanića, Čavića, Borenovića, Šarovića) istovremeno je isticao da Rusiju smatraju prijateljskom zemljom, ali da Srbi imaju i svoje prijatelje na Zapadu. Međunarodnoj zajednici i njihovim predstavnicima je u cjelini jasno da Dodik slijedi rusku vanjsku politiku i da na osnovama interesa Rusije i Srbije djeluje protiv bilo kakvog prisustva Zapada u BiH.

Zbog toga Dodik nije ni pozvan na samit lidera zemalja Zapadnog Balkana održanog u Berlinu 25.4.2019. godine. U ime BiH tada je pozvan predsjedavajući Vijeća ministara BiH Denis Zvizdić. Milorad Dodik je svoje negodovanje ovakvim razvojem događaja i činjenicom da nije pozvan na samit iako je bio predsjedavajući Predsjedništva BiH, izrazio pismom upućenim njemačkoj kancelarki Angeli Merkel i francuskom predsjedniku Emanuellu Macronu. U pismu je naglasio kako su on kao predsjedavajući i Predsjedništvo BiH odgovorno za vanjsku politiku BiH, iako je ranije kritikovao Ivanićiveu podršku Strategiji vanjske politike BiH.

Dodikova antibosanska politika, koliko god u ovom trenutku i nemala podršku na globalnom planu, nesmije se shvatati kao ‘bezazlena’, jer su rezultati izbora pokazali da je ona uzela maha među običnim pukom te je Dodik na njenim krilima pomeo svoju političku konkurenciju. Na taj način su snage koje ugrožavaju mir i zagovaraju nestanak BiH ojačale i dobile novi zamah, dok su oni koji su zagovarali funkcioniranje BiH po Dejtonskom ustavu poraženi i u javnosti je postepeno obesmišljena svaka ona srpska politika koja ide na ruku opstanku države BiH. Budući da je u srpskoj javnosti, zahvaljujući podršci Rusije,  ideja o secesiji RS-a predstavljena kao simpatična i poželjna, srpski narod u BiH je ostao uskraćen za prave informacije i oni jednostavno kao da nisu svjesni nivoa opasnosti koja dolazi iz Dodikove politike, jer on je taj politički faktor koji region Zapadnog Blakana približava novim ratnim sukobima u kojima bi srpski narod bio usamljen i doveden na ivicu ambisa.

Ministarstvo sigurnosti BiH na čelu sa Draganom Mektićem i Služba za odnosne sa strancima su ocijenili da su prijetnja za sigurnost BiH upravo one ličnosti,  paravojne i parapolicijske strukture koje podržava Milorad Dodik, a to su kao što smo i naveli: Ravnogorski četnički pokret, Četnički vojvoda Slavko Aleksić, ruski moto klub ‘Noćni vukovi’, Srbska čast na čelu sa Bojanom Stojkovićem, četničko udruženje ‘Čast otadžbine’ iz Beograda, ‘Veterani RS-a’…

Koliko je Dodikova politika često nepromišljena i kontradiktorna mogli smo vidjeti prilikom usaglašavanja i donošenja Zakona o akcizama u jesen 2017. godine. Srpski Savez za promjene usprotivio se usvajanju tog Zakona, dok ga je Dodikov SNSD podržao. Budući da je taj Zakon bio uslov za integracijski napredak BiH ka EU, mnogi se pitaju da li su prihod od akciza, odnosno interes i strah, jedini načini na koji Dodik može biti natjeran da radi u korist države i svih njenih građana.

Dodikova uskogrudost i selekcija srpskog naroda na ‘korisni i nekorisni’ dio došla je do izražaja u odnosu prema srpskom stanovništvu u većinski hrvatskim kantoma FBiH. Dok su opozicione stranke u RS-u iskazivale interes za zaštitu i unaprjeđenje prava Srba u tim kantonima, gdje Srbi po Ustavu kantona sa hrvatskom većinom nisu bili tretirani kao konstitutivan narod, Dodik nije pokazao značajniju incijativu koja bi njegovog političkog partnera Dragana Čovića primorala da ispravi te nedostatke.

Postupajući po apelaciji bivšeg lidera SDS-a Mladena Bosića koji je tražio ocjenu ustavnosti ustava svih kantona koji ne priznaju konstitutivnost srpskog naroda, srpski jezik i ćirilicu , Ustavni sud FBiH je krajem maja 2018. godine obavezao skupštine Hercegovačko-neretvanskog, Zapadno-hercegovačkog i Posavskog kantona da donesu amndmane na svoje ustave kako bi Srbi, srpski jezik i ćirilično pismo bili ravnopravni sa Hrvatima, hrvatskim jezikom i latiničnim pismom, a da se naziv „bošnjački jezik“ u ustavima tih kantona zamijeni nazivom „bosanski jezik“. 

Međutim, iako na političkom polju postoje mnogobrojni sukobi između političkih stranaka sa srpskim predzankom, sve one su našle zajednički jezik kada se dogovarao zajednički nastup na izborima u HNK, gdje su se u istom taboru našli SNSD, SDS, DNS, SP uz podršku svih nevladinih organizacija koje brinu o interesima srpskog naroda. Nosilac liste bio je Radislav Tubić iz SNSD-a.

Takva zrelost koju su ispoljili srpski lideri po pitanju zaštite interesa srpskog naroda u Fedraciji BiH, nije ispoljena od strane pojedinih bošnjačkih lidera u RS-u, kada je u pitanju zaštita prava bošnjačkog naroda. Bošnjačke političke stranke zahvaljujući uskogrudosti i neosnovanoj ambiciji pojedinih političara na izborima su nastupile podijeljene u dva tabora, što je dovelo do katastrofalnog izbornog rezultata i još težeg položaja Bošnjaka u manjem bh. entitetu. Najveći krivac za takvu situaciju je član rukovodstva Šepićevog NB-a Sadik Ahmetović, koji je unio razdor u klubu ‘Domovina’ u NSRS, što je uoči izbora više koristilo velikosrpskoj politici, koja djeluje da političku moć stranaka koje se zalažu za jačanje države BiH što više oslabi.

Politički sukobi i afere u RS-u tokom predizborne kampanje

Tokom kampanje za opće izbore 2018. godine, sve srpske stranke u BiH trudile su se da dobiju podršku od državnog vrha Srbije na čelu sa predsjednikom Vučićem. Iako je Vučić sa svima njima taktizirao, bilo je očito da je podršku pružio lideru SNSD-a Miloradu Dodiku. Dodik je pored Vučićeve podrške imao i podršku većine srbijanskih medija, intelektualaca i generalno javnosti u Srbiji, što je dodatno bilo pojačano i angažovanjem ruskih državnih medija i organizacija koje finansira Rusija, a koje su djelovale kao servis za Dodikovu kampanju. Uz to, susreti sa ruskim državnim vrhom, predsjednikom Vladimirom Putinom i šefom diplomatije Sergejom Lavrovom, dali su SNSD-u nadmoćnu prednost nad svim ostalim političkim konkurentima, koje je Dodik predstavljao kao eksponente politike SDA i Bakira Izetbegovića.

Etiketiranjem političkih protivnika kao ‘izdajnika srpskog naroda’ i ‘sluga političkog Sarajeva’, a uzdizanjem sebe kao ‘miljenika ruskog predsjendika Vladimira Putina i srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića’, Dodik je želio izbrisati sjećanje u srpskom narodu na činjenicu da je 1998. godine Mladića i Karadžića nazvao ratnim zločincima, a kasnije je odigrao i jednu od najznačajnijih uloga u protestima 5. oktobra, koji su rezultirali obaranjem Slobodana Miloševića.

Ključna afera, koja je u predizborno vrijeme obilježila kampanju u bh. entitetu RS-u bila je afera ‘David Dragičević’. Sredinom marta 2018 godine nestao je banjalučki student David Dragičević. Njegov nestanak je prijavljen 18.3. 2018. godine, a nakon dva dana pronađeno je njegovo beživotno tijelo na obali Vrbasa.

Već od samog početka afere, javnost u Banjoj Luci ispoljila je sumnje kako se iza nestanka mladića, a kasnija i njegova ubistva, krije policija RS-a, koja je pokušavala zataškati cijeli slučaj. Građani su podržali roditelje nastradalog mladića i počeli organizovano izlaziti na proteste na Trgu krajine u Banjoj Luci tražeći da nadležni saopće istinu o stravičnom zločinu.

Davidov otac Davor Dragićević podnio je krivičnu prijavu protiv ministra unutrašnjih poslova RS-a Dragana Lukača te direktora Policije RS-a Darka Ćuluma. U međuveremenu je formirana organizacija ‘Pravda za Davida’, afirmirana kao paradigma borbe protiv Dodikovog autokratskog režima u entitetu RS. U datim momentima takav razvoj događaja odgovarao je opoziciji SNSD-a. Tužilaštvo je pokrenulo istragu u kojoj nije bilo značajnijih rezultata, što je izazvalo rast revolta građana, da bi se u ljeto 2018. na pomenutom gradskom trgu okupilo preko 60.000 građana. U međuvremenu, opozicija je videći šansu za vlastiti politički proboj i konačno rušenje Dodika, slučaj stradalog mladića stavila i na dnevni red zasjedanja Skupštine RS-a.

Sve te pritiske koji su njega i njegov režim te najodanije ljude iz policije targetirali kao krivce za tragičnu smrt Davida Dragičevića, Milorad Dodik je vješto preokrenuo u svoju korist, insistirajući da je cijeli pokret ‘Pravda za Davida’ rezultat rada zapadnih obavještajnih službi i da je to izraz zavjere Zapada protiv srpskog naroda u BiH i da će taj pokret na kraju izazvati urušavanje entiteta RS-a.

Savez za pobjedu je uprkos svemu doživio izborni debakl, te su u danima nakon izbora isticali da ne priznaju njihove rezultate jer se u RS-u, po njihovim riječima,  desila velika izborna pljačka. U novoj vladi koju predvodi SNSD, Dodik je dobio 8 ministarskih mjesta, dok su ostala mjesta popunili njegovi koalicioni partneri: DNS, SP, Stranka Nedeljka Ćubrilovića, Ujedinjena Srpska i NDP.

Najrealniji opozicioni politički oponent SNSD-u i Miloradu Dodiku u proteklom periodu bio je istaknuti funkcioner SDS-a i ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić, koji je naročitu pažnju izazvao zakazivanjem demonstrativnog skupa ispred Tužilaštva i Suda BiH, a povodom indicirane korupcijske afere predsjednika VSTV-a Milana Tegeltije. Skup, ali i cijela afera ‘potkivanje’, bila je pomno medijski propraćena, što je bilo samo uvod u nove afere koje će izbiti u državnom Tužilaštvu BiH s obzirom na način na koji je VSTV birao čelne ljude ove pravosudne institucije.

Nastavit će se…

(Global CIR Team)

Pročitajte još:

BiH KAO MOGUĆE POPRIŠTE SUKOBA RUSIJE I ZAPADA (IX): Historijski revizionizam Milorada Dodika i Srpske pravoslavne crkve!

Objavljeno u:
  1. […] BiH KAO MOGUĆE POPRIŠTE SUKOBA RUSIJE I ZAPADA (IV): Milorad Dodik kao eksponent ruske i srbijans… […]

  2. […] BiH KAO MOGUĆE POPRIŠTE SUKOBA RUSIJE I ZAPADA (IV): Milorad Dodik kao eksponent ruske i srbijans… […]

  3. […] BiH KAO MOGUĆE POPRIŠTE SUKOBA RUSIJE I ZAPADA (IV): Milorad Dodik kao eksponent ruske i srbijans… […]

  4. […] BiH KAO MOGUĆE POPRIŠTE SUKOBA RUSIJE I ZAPADA (IV): Milorad Dodik kao eksponent ruske i srbijans… […]

  5. […] I ZAPADA (III): Rezolucijom o ‘vojnoj neutralnosti’ do potpune militarizacije RS-a! BiH KAO MOGUĆE POPRIŠTE SUKOBA RUSIJE I ZAPADA (IV): Milorad Dodik kao eksponent ruske i srbijansk… BiH KAO MOGUĆE POPRIŠTE SUKOBA RUSIJE I ZAPADA (V): Napadi na povratnike u RS-u inspirisani […]

  6. […] I ZAPADA (III): Rezolucijom o ‘vojnoj neutralnosti’ do potpune militarizacije RS-a! BiH KAO MOGUĆE POPRIŠTE SUKOBA RUSIJE I ZAPADA (IV): Milorad Dodik kao eksponent ruske i srbijansk… BiH KAO MOGUĆE POPRIŠTE SUKOBA RUSIJE I ZAPADA (V): Napadi na povratnike u RS-u inspirisani […]

  7. […] I ZAPADA (III): Rezolucijom o ‘vojnoj neutralnosti’ do potpune militarizacije RS-a! BiH KAO MOGUĆE POPRIŠTE SUKOBA RUSIJE I ZAPADA (IV): Milorad Dodik kao eksponent ruske i srbijansk… BiH KAO MOGUĆE POPRIŠTE SUKOBA RUSIJE I ZAPADA (V): Napadi na povratnike u RS-u inspirisani […]

  8. […] BiH KAO MOGUĆE POPRIŠTE SUKOBA RUSIJE I ZAPADA (IV): Milorad Dodik kao eksponent ruske i srbijansk… […]

Komentiraj