HRVATSKA – BALKANSKA ILI EUROPSKA ZEMLJA (I): Da li je još uvijek živ hrvatski velikodržavni projekat?

U našoj velikoj analiziBiH kao moguće poprište sukoba Rusije i Zapada’ objasnili smo na koji način ruska geopolitička agenda, čija su načela dali filozof Aleksandar Dugin i ruski general Klokotov, djeluje na području Zapadnog Balkana i koji su njeni krajnji ciljevi. U tom smislu, posebno je ugrožena država BiH i njeni integracijski procesi na putu ka EU i NATO-u. Rusija pored toga što je velikosrpsku političku ideju uzela kao osnov na kojoj gradi svoj stav prema BiH, u svrhu širenja svog utjecaja na Balkanu, angažirala je i dijelove hrvatske političke elite.

Vrata ruskom utjecaju u BiH otvorilo obaranje ‘aprilskog paketa’

Žalosno je što postoje zasluge i određenih bošnjačkih političkih faktora koji su pomogli da se otvore vrata ruskom uticaju u BiH, tako što su srušili ‘aprilski paket  ustavnih amandmana’ iz 2006. godine. Time su išli na ruku Duginovoj i strategiji ruskog generala Klokotova iz 1997. godine, sa jedne strane, te su, sa druge strane,  nezadovoljstvo međunarodne zajednice, koja je do tada bezuslovno bila naklonjena državi BiH, usmjerili  protiv Bošnjaka, naroda koji je najveća žrtva raspada Jugoslavije i naroda nad kojim je počinjen genocid, najveći ratni zločin na tlu Evrope od kraja Drugog svjetskog rata.

Najzaslužniji za rušenje ‘aprilskog paketa’ bili su Haris Silajdžić i njegova ‘Stranka za BiH’, dok su podršku našli i u nekim drugim strankama, poput HDZ-a 1990, a u službu njihovog štetnog poduhvata stavili su se i dijelovi bošnjačke intelektualne elite te sami vrh IZ-a, na čelu sa tadašnjim reis-ul-ulemom Mustafom ef. Cerićem. Kasnije se Silajdžić odužio reis-ul-ulemi Ceriću, tako što je kao član Predsjedništva BiH, pružio podršku sandžačkom muftiji Muameru Zukorliću prilikom izbora za Bošnjačko nacionalno vijeće u Srbiji.

Američki Stejt department  izrazio je razočarenje, saopćenjem da se „šesnaest zastupnika koji su glasali protiv ovih amandmana borilo za ,status quo’, koji održava neučinkovitost i nacionalnu podijeljenost” da se odbacivanjem amandmana ,,odgađa ulazak BiH u euroatlantske integracije“, ali  da će SAD „nastaviti poticati BiH da provede neophodne reforme kako bi ostvarila cilj ulaska u euroatlantske integracije”. Slično je reagirao tadašnji ambasador SAD-a u Sarajevu Daglas Meklheni: „Pitali su me – hoće li SAD sankcionirati BiH za neuspjeh ustavne reforme. Da, postoje sankcije. Ovo glasanje poslalo je jaku poruku mojoj zemlji i Briselu”. Istakao je da SAD i EU u „konačnici, Bosni i Hercegovini nude članstvo u svom društvu“,  ali da je odbijanje ustavnih amandmana „negativna poruka , koja je došla iz BiH“, te da, i pored loga, SAD stoje uz BiH: „Mi smo vaši partneri sada i u budućnosti, mi nećemo odustati… Od vitalnog značaja za budućnost BiH je da se Ustav promijeni. SAD i dalje vjeruju u budućnost ove zemlje.”

Donald Hejs, politički analitičar pri Američkom institutu za mir, bivši zamjenik visokog predstavnika u BiH, zbog odbacivanja ponuđenog  ‘paketa ustavnih amandmana’ je optužio SBiH i HDZ 1990., jer „nisu vodile računa o interesu BiH.  Hejs je ocijenio da je „neusvajanje promjena težak ishod, ne samo za političare koji su preuzeli rizik, već i za ljude BiH”. Rekao je da je SBiH zauzela pogrešan stav , a da je HDZ 1990. glasala protiv jer se borila za liderstvo.

Ugledni američki profesor Brus Hičner, je ocijenio da su parlamentarci  koji su se protivili promjenama i prihvatanju amandmana, „tužno i ironično podržali upravo  ono protiv čega su se borili”.

 Haris Silajdžić je američke kritike protiv sebe odbacivao, govoreći da je pogrešno što se smatra da su patrioti BiH samo oni koji se klanjaju svakom diktatu, čime je insistiranje SAD-a i drugih zemalja Zapada da se usvoji paket ustavnih amandmana okvalificirao kao ‘diktat’. Koliko ta Silajdžićeva politika ipak nije bila samo ‘slučajni hir političara koji želi osvojiti vlast’ ili dio strategije njegove predizborne kampanje, svjedoče i Silajdžićeve posljednje izjave o ‘Evropi kao poluotoku Azije’, čime implicira da njegov cilj nisu bile euroatlantske, već euroazijske integracije, na kojima insistiraju Dugin i ruski general Klokotov.

Rušenje aprilskog paketa i skidanje odgovornosti za njegovu propast sa srpskih političkih predstavnika, bilo je vjetar u leđa i Miloradu Dodiku u njegovim nastojanjima da blokira jačanje države BiH i prijenos nadležnosti sa entitetskog na državni nivo, ali i da krene u bjesomučnu kampanju obesmišljavanja države BiH kao ‘greške međunarodne zajednice’, što je izraz vanjske politike Srbije i Rusije. Zbog toga se ekstremista Dodik javno zahvaljivao Harisu Silajdžiću riječima: ‘Ja ostajem trajno zahvalan gospodinu Harisu Silajdžiću zato što je srušio ‘aprilski paket’…Mislim da se nije pojavio sam Silajdžić da to sruši, mi bismo danas izgledali kao potpuni politički naivci. Zato sam mu ja duboko zahvalan, bez obzira šta ko mislio o Harisu Silajdžiću. On je srušio taj paket i otvorio neke drukčije perspektive u uređivanju Bosne i Hercegovine’, kazao je u decembru 2007. lider SNSD-a Milorad Dodik.

Kakve su to perspektive koje je otvorio Haris Silajdžić i tadašnji vrh IZ-a na čelu sa reisom Cerićem, koji su najzaslužniji za obaranje ‘aprilskog paketa’, najbolje vidimo danas kada je na sceni ponovni udruženi ‘srpsko-hrvatski’ politički poduhvat usmjeren na podjelu i nestanak države BiH, a koji je na međunarodnom planu podržan i od strane Rusije, koja u njemu vidi priliku za značajniji prodor svog utjecaja u Evropi, ali i nekih članica EU čiji pojedini predstavnici danas zlonamjerno izjednačavaju politike ekstremiste Milorada Dodika i lidera HDZ-a Dragana Čovića sa politikom bošnjačkog političkog vrha na čelu sa Bakirom Izetbegovićem, predsjednikom SDA.

Hrvatska zvanična državna i nezvanična politika prema BiH, pored povremenih svijetlih i pozitivnih primjera, ipak održava kontinuitet negiranja bošnjačkog nacionalnog i državotvornog  identiteta, negiranja autohtonosti političkog i vojnog organizovanja Bošnjaka te na koncu negiranja i historijskog kontinutiteta bosanske državnosti. Ovakvi nekada javno, a nekada tajno, proklamovani stavovi manifestiraju se u konkretnom političkom djelovanju hrvatskih političkih lidera kako u Republici Hrvatskoj, tako i onih u Bosni i Hercegovini. U ovoj analizi ćemo pokušati detektovati osnovne ideološke i praktične crte zagrebačke politike prema BiH i politike hrvatskih političkih predstavnika u BiH.

Kontinuitet ‘srpsko-hrvatskog saveza’ protiv BiH

Da se hrvatska politika u BiH još uvijek čvrsto drži ranijih sprazuma velikodržavnih sporazuma iz devedesetih godina sklopljenih sa srpskim nacionalistima, a koji su trebali rezultirati nestankom države BiH i prisajedinjenjem njenih teritorija Hrvatskoj i Srbiji, pokazuje i aktuelni politički lider bh. Hrvata Dragan Čović, koji je prošle godine u društvu hrvatskog ambasadaora u BiH Ivana Del Vechia, prisustvovao čak i ‘svečanosti’ obilježavanja neustavnog Dana RS-a 9. januara u Banjoj Luci.

Čovićev  dvodnevni boravak u Beogradu 9. i 10. januara više nego simbolično pokazuje da je na djelu ista ona ‘sprega srpsko-hrvatskih velikodržavnih projekata’, koju su na temeljima ranijih fašističkih vizija, ozvaničili Slobodan Milošević i Franjo Tuđman. Nekoliko dana nakon Čovićevog ‘raporta’ , Vučić je javno ‘zažalio’ bosanske Hrvate uspoređujući ih sa kosovskim Srbima, pritom naglašavajući da i jednima i drugima treba ekskluzivno nacionalni entitet kako bi opstali. U svom deklarativnom zalaganju za EU, lider HDZ-a bi valjda trebao slijediti zajedničku sigurnosnu politiku Unije, a ne zajedničku sigurnosnu politiku Rusije i Srbije, jer je ruska vizija Balkana suprostavljena evropskoj viziji. Dakle, hrvatska politika, prema ponašanju Čovića nije lojalna politici EU, iako je na to obavezna, ako se već eksponira kao proevropska i demokratska.

Ima osnova za sumnju da je ćutnja Beograda na ugrožen položaj Srba u Hrvatskoj i u lokalnim sredinama BiH gdje je na vlasti HDZ, te da je ćutnja Zagreba, na ugrožen položaj Hrvata u RS-u i Vojvodini, posljedica činjenice da je hrvatska politika generalno odbacila evropsku politiku prema BiH, a prihvatila i slijedi srbijansku politiku, koja je pod snažnim utjecajem Rusije. Nelojalnost HDZ-ovih lidera politici EU je više nego evidentna i dokaziva. Zašto EU ne reagira na tu nelojalnost prema sebi, posebno je pitanje.

Sa svoje utabane staze žmirenja na nacionalističke i secesionističke ispade dvojca Dodik-Čović nije skrenula ni tzv. ‘probosanska građansko-lijeva politička i intelektualna elita’, koja se ponovo stavlja u funkciju velikosrpskih i velikohrvatskih projekata opravdavajući nove udružene zločinačke poduhvate navodnim greškama koje je napravila ‘bošnjačka strana’. Slične teze su tokom devedesetih zastupali određeni deklarativno lijevo orijentirani političko-intelektualni krugovi, abolirajući  tako krivice za agresiju, genocid i UZP Tuđmana, Miloševića, Karadžića, Bobana i ostale. Na taj način su postali instrumenti u rukama fašističkih politika i ideologija,  te kamen oko vrata Bosni i bošnjačkom narodu.

Velikohrvatska i velikosrpska propaganda negiraju autohtonost bošnjačkog političkog i vojnog organizovanja

Kao osnovni motiv i razlog za stvaranje zločinačke paradržavne tvorevine Herceg Bosne ondašnja i današnja hrvatska nacionalistička politička elita, opravdava lažima kako legalno izabrane vlasti Republike BiH ništa nisu radile na organizovanju otpora i odbrane naše zemlje od srbijanske agresije, pa su se onda Hrvati morali sami organizirati kako bi sačuvali državu i narod, jer su oni navodno prije bošnjačkih političara uočili tu opasnost.  Ako znamo da ovakve stavove iznosi i nešto liberalniji dio hrvatskog političkog establišmenta, onda možete samo zamisliti kakvim tek spektrom laži i obmana barataju tvrdolinijaši koji su činili okosnicu paradržavnog aparata HZHB-a. Sa druge strane, srpska haška politička elita opetovano ponavlja da je njihov pokušaj secesije i čin stvaranja paradržave reakcija na navodne planove Alije Izetbegovića i SDA o stvaranju tzv. ‘islamske države’ u BiH. Tako su se Srbi prema riječima samog Radovana Karadžića navodno žrtvovali da odbrane Evropu od ‘islamskog fundamentalizma i terorizma’. Izjave koje se mogu tumačiti na sličan način kao i Kardžićeve, davao je i prvi predsjednik RH Franjo Tuđman, čiju politiku očigledno slijede i aktuelni hrvatski zvaničnici koji danas ‘brane EU’ od ‘terorističke prijetnje’, koja po njihovom mišljenju dolazi s migrantskom krizom.

Velikohrvatska i velikosrpska propaganda zastupaju tezu da je cijeli ‘međunacionalni problem’ u BiH nastao osnivanjem SDA, kao ‘prve nacionalne stranke’ , zbog koje su se navodno kao rekacija pojavile nacionalne stranke poput  SDS-a i HDZ-a, inače nosioci zločinačkih projekata.

Pritom se zaboravljaju činjenice kako je HDZ Hrvatske osnovan 1989. godine i da je imenovao svoje predstavnike u svim gradovima u BiH gdje je to bilo moguće.  Tako je na osnivačkoj skupštini  SDA 26.5.1990., u ime HDZ-a Sarajevskog okruga,  govorio Davor Perinović, kasnije prvi predsjednik HDZ-a BiH koga je naslijedio Stjepan Kljujić. Ako HDZ nije postojao u BiH, u čije ime je tada govorio taj čovjek. Podsjećamo, SDA je osnovana maja 1990. godine, a pojava Perinovića da pozdravi nastanak SDA, znači da je HDZ u BiH postojao prije nastanka SDA. Ako znamo da je slično kao što je u Srbiji većina srpskih predstavnika iz CK prešla u SPS, većina srpskih predstavnika u BiH prešla u SDS, dolazimo do spoznaje da su i HDZ i SDS već imale razvijenu infrastrukturu u trenutku kada se osniva SDA, jer BiH ni velikosrpska ni velikohrvatska strana nisu priznavale kao državu , već kao dio svoga etničkog prostora kojeg će pripojiti svojim državama, pa su centrale iz Beograda i Zagreba vodile ‘kadrovsku politiku’ HDZ-a i SDS-a u našoj zemlji.

Pored toga što su još od samog početka višestranačja u našoj zemlji, po nalozima zvaničnog Zagreba i Beograda, hrvatski politički i srpski predstavnici okupljeni u HDZ-u i SDS-u negirali državni subjektivitet BiH, oni su i njen najbrojniji narod, Bošnjake, smatrali vjerskom skupinom, koja u nacionalnom smislu pripada ili Srbima ili Hrvatima.

Propagandni udar na autohtonost bošnjačkog političkog i vojnog organizovanja s početka devedesetih ide na ruku velikosrpskoj i velikohrvatskoj političkoj kuhinji. Osporavanjem autohtonosti političkog organizovanja Bošnjaka kroz SDA, osporava se i sposobnost ovog naroda da se samostalno organizuje i na vojnom planu i to kao izraz vlastitih težnji, htijenja i historijskog iskustva, što onda otvara vrata tezama kako je cjelokupni pokret otpora agresiji u BiH, rezultat nekih stranih ‘bliskoistočnih ideologija’ i da je imao sasvim druge ciljeve ( stvaranje ‘islamske države’) od onih javno proklamovanih, a to su nezavisna, suverena i slobodna država BiH ravnopravnih naroda i građana.

Franjo Tuđman i drugi elementi njegova režima u tom pogledu su imali potrebu da omalovažavaju i podcjenjuju ulogu političkog i vojnog organizovanja Bošnjaka, ali i institucija države BiH, u odbrani Republike Hrvatske od srpske agresije. Čak šta više Tuđman je afirmirao tezu kako se u suštini radi o dvije agresije, a ne o jednoj iniciranoj i planiranoj iz istog centra. On je za poteze državnog i političkog vodstva RBiH koji su tokom 1990. i 1991. godine očito bili korisni za odbranu Hrvatske, propagirao da su izraz nespremnosti „muslimanskog rukovodstva“ u BiH za borbu protiv srbijanske agresije. To je bio suptilan poziv narodu BiH, pa i Bošnjacima da bude lojalan Tuđmanu, a da se distancira od podrške Izetbegoviću. Tuđman je otišao i korak dalje pa je tražio da se jedinice Armije RBiH stave pod komandu HVO-a, kome je on komandovao, što je bila kulminacija krize nakon koje je angažirao regularnu Hrvatsku vojsku koja se pridružila HVO-u u napadu na jedinu legalnu vojsku u našoj zemlji Armiju RBiH, i tim činom izvršio agresiju na RBiH, poštujući svoj raniji dogovor sa Slobodanom Miloševićem o podjeli BiH. Haški tibunal je u pravomoćnoj presudi ‘hercegovačkoj šestorci’ (Prlić, Praljak i ostali) takvo vojno djelovanje hrvatske vojske u BiH označio kao ‘udruženi zločinački poduhvat’.

Tuđmanov režim nije imao snage priznati doprinos rukovodstva RBiH čak ni u slučaju Izetbegovićevog hrabrog poziva rezervistima da se ne odazivaju na mobilizaciju u jedinice JNA koje su sa teritorije RBiH odlazile na ratište u Hrvatsku.

Žalosno je što je u hrvatskoj  javnosti još uvijek prisutna težnja ka negiranju doprinosa Armije R BiH na čelu sa vrhovnim komandantom predsjednikom Predsjedništva RBiH Alijom Izetbegovićem u odbrani Republike Hrvatske od srpske agresije. Dobro bi bilo kada bi hrvatski intelektualci, političari i novinari smogli snage da odgovore na nekoliko pitanja koja sama po sebi sugeriraju značaj angažmana bh. rukovodstva na čelu sa Izetbegovićem i Armije RBiH u odbrani Republike Hrvatske. Šta bi se desilo sa Republikom Hrvatskom, ali i hrvatskim narodom u RH i bosanskim Hrvatima, da se rukovodstvo RBiH na čelu sa Izetbegovićem nije odlučilo za nezavisnost države BiH i da je umjesto toga ušlo u neku vrstu saveza sa Miloševićevom Srbijom? Da li bi danas uopće postojala hrvatska država i ukoliko bi i postojala na kojoj teritoriji bi se prostirala da nije stvorena Armija RBiH, koja je za sebe borbeno vezala brojne korpuse srpske vojske i srpskih paravojnih formacija, braneći tako dvije države – direktno BiH, a indirektno i Republiku Hrvatsku?

Nastavit će se…

(Global CIR Team)

PROČITAJTE JOŠ:

  1. […] HRVATSKA – BALKANSKA ILI EUROPSKA ZEMLJA (I): Da li je još uvijek živ hrvatski velikodržav… […]

  2. […] HRVATSKA – BALKANSKA ILI EUROPSKA ZEMLJA (I): Da li je još uvijek živ hrvatski velikodržavn… HRVATSKA – BALKANSKA ILI EUROPSKA ZEMLJA (II): Geopolitički kontekst i težnje za promjenom granica na Zapadnom Balkanu uz narastajuću neofašizaciju Hrvatske! Objavljeno u: […]

Komentiraj