HRVATSKA – BALKANSKA ILI EUROPSKA ZEMLJA (II): Geopolitički kontekst i težnje za promjenom granica na Zapadnom Balkanu uz narastajuću neofašizaciju Hrvatske!

Entiteti kao forma unutrašnjeg političkog uređenja neke države su pogubni i ne bi smjeli postati pravilom u rješavanju kriza u svijetu, kako trenutno traže neki politički akteri u ratom zahvaćenim zemljama ili nestabilnim društvima kao što su Irak, Sirija, Jemen i sl. Na primjeru Bosne i Hercegovine entitetska struktura je bila izraz nužnosti koja je vodila očuvanju države, a ne htijenja ili želje tadašnjeg državnog vrha na čelu sa predsjednikom Alijom Izetbegovićem. Međutim, takvu praksu ‘entitetskog rješavanja’ međunacionalnih sporova i ratova treba iskorijeniti jer bi to, ukoliko postane pravilo, motiviralo zahtjeve nacionalnih grupa širom svijeta da u svojim državama, iako imaju ustavom zagarantovana prava,  traže administrativne jedinice entitetskog tipa, što bi dalje uzrokovalo mnoštvo nepotrebnih ratova, stradanja i uništilo mnoge zemlje.

Najbolji primjer da se ovakva bojazan može ostvariti jeste BiH, gdje hrvatski politički predstavnici okupljeni u HNS-u, sada maštaju o podjeli entiteta FBiH, iako su i u tom entitetu i na prostoru cijele BiH konstitutivan narod.

HNS i povampirenje tzv. Herceg Bosne

Govoreći za medije nakon još jedne sjednice Glavnog vijeća HNS-a, predsjednik ove paralelne subverzivne institucije koja ima karakter ‘neformalne Vlade’ zamišljene ‘hrvatske federalne jedinice u BiH’, Božo Ljubić, osvrnuo se na riječi  izaslanika SAD-a za zapadni Balkan Matthewa Palmera o tome da je jedan od osnovnih ciljeva njegovog mandata osigurati funkcionalnost BiH, kazavši da se u ‘sarajevskim medijima plasirala dezinformacija da su SAD za to da sve balkanske države budu građanske’. HNS, potvrdio je Ljubić, ‘ostaje za opciju federalizacije’.

Kako smo ranije objašnjavali, federalizacija kako je razumijeva HNS podrazumijva podjelu BiH po etničkom principu, odnosno podjelu FBiH , jer prema onome kako se ponašaju i djeluju Milorad Dodik i Dragan Čović, jasno je kako oni ne misle dijeliti bh. entitet RS. HNS je sudeći prema njegovoj deklaraciji ustvari povampirena tzv. HZHB, jer u svome strateškom dokumentu formuliše osnovne elemente buduće federalno-administrativne jedinice sa hrvatskim predznakom u BiH: prvi je preuređenje BiH tako da Hrvati dobiju svoju administrativnu jedinicu i teritorij, reforma poreskog sistema kako bi ta administrativna jedinica osigurala sebi finansijske prihode, ekskluzivni hrvatski obrazovni sistem s institucijama kulture i nauke, te hrvatski RTV servis.

Očigledno je kako aktuelno hrvatsko rukovodstvo u BiH nije ništa naučilo iz ranijih pokušaja stvaranja tzv. Herceg Bosne, čije je ondašnje rukovodstvo pravomoćnom presudom osuđeno za UZP na  kumulativnih 111 godina zatvora. Pravomoćnom presudom “šestorka” je osuđena za najgnjusnije moguće zločine. Proglašeni su odgovornima za, među ostalim, ubojstva, mučenja, silovanja i teroriziranja civila, etničko čišćenje, pljačku i palež… Jadranko Prlić zbog toga je pravomoćno dobio 25, Bruno Stojić, Praljak i Milivoj Petković po 20, Valentin Ćorić 16, a Berislav Pušić 10 godina zatvora.

U tom smislu važno je napomenuti kako Hrvatska kontroliše političke snage bh. Hrvata koji se zalažu da BiH u budućnosti ulaskom u EU po svom unutrašnjem uređenju bude što ‘labavija’, što je krucijalni dokaz njihovog euroskepticizma, budući da takve političke snage očekuju da će u doglednoj budućnosti ipak doći do raspada EU te da će se steći uslovi za konačni raspad BiH na čiji račun bi Hrvatska zadovoljila svoje teritorijalne apetite.

Zbog načina na koji se ispoljava hrvatska državna politika u BiH, mnogi su skloni posumnjati u privrženost RH i njene politike europskim vrijednostima, posebno ako se zna da su hrvatski desničari iz RH povezani sa europskim desničarima i da djeluju na štetu EU i zajedničkih vrijednosti na kojima je EU utemeljena.

Geopolitički kontekst i težnje za promjenom granica

Zapadni Balkan još uvijek kaska na putu EU integracija, a zemlje Zapadnog Balkana možemo podijeliti u dvije skupine. Prvu skupinu čine one države čiji su sigurnost, suverenitet i teritorijalni integritet ugroženi sa strane (BiH, Makedonija, Crna Gora i Kosovo). Drugu skupinu predstavljaju zemlje u kojima su , u manjem ili većem intenzitetu, na vlasti prisutne one političke opcije i agende koje priželjkuju ili otvoreno zagovaraju teritorijalno proširenje (Hrvatska, Srbija, Albanija). Iako pred faktorima međunarodne zajednice, koju na Balkanu najsnažnije predstavljaju SAD i EU, glume ‘stabilizirajuće faktore’ u regiji, države iz druge grupe samo čekaju pogodan trenutak, da se u državama prema kojima pokazuju teritorijalne apetite, unutrašnje prilike toliko usložne da im omoguće realizaciju njihovih snova o teritorijalnom proširenju na štetu opstojnosti BiH, Crne Gore, Kosova i Makedonije. Zato u pogledu opasnosti po opstojnost BiH veoma je opasno što se mimo kvota dogovorenih Dejtonskim sporazumom naši susjedi, Hrvatska i Srbija, naoružavaju uz zaoštravanje retorike prema BiH.

Srpska velikodržavna politika , koja je zainteresirana za blokadu euroatlanstkih integracija u BiH i Crnoj Gori, često pribjegava korištenju različitih povoda i različitih političkih faktora iz nesrpskog naroda kako bi se suprotstavila ili usporila proces proširenja NATO-a. Tako, pored Dragana Čovića, koji iz svojih interesa pomaže u ostvarenju velikosrpske ideje u BiH, imamo i slične primjere u Crnoj Gori. Naročito su zanimljive indicije da su na protestima u Podgorici zajedno sa sljedbenicima četničke ideologije i SPC-a, uočeni predstavnici liste ‘Za Bošnjake, Sandžak i muftiju, koji djeluju pod kontrolom muftije Muamera ef. Zukorlića.

Ako želi prevenirati ponovne balkanske sukobe, o kojima pojedini analitičari pričaju sa velikom dozom vjerovatnoće da se mogu desiti, za EU je nužno da izgradi svoju zajedničku odbrambenu i sigurnosnu politiku koja bi podrazumijevala izgradnju zajedničkih vojnih i obavještajnih mehanizama za reagovanje u slučaju da tinjajuće krize unutar zemalja eskaliraju u oružane sukobe, jer kao što smo naveli neke države bi mogle pokrenuti oružane agresije zarad teritorijalnog proširenja. Otrežnjenju Europe po ovom pitanju doprinio je razvoj događaja u vezi s ukrajinskom krizom i ruskim pretenzijama sa jedne strane, te izgalasavanje Brexita i dolazak Donalda Trampa u Bijelu kuću, s druge strane. Stoga posljednjih godina EU administracija pokušava iznaći optimalnu formulu koja bi joj dala veći stepen autonomije u sigurnosnim pitanjima.

Sa aspekta sigurnosti Zapadnog Balkana veoma je značajan povratak fokusa američke administracije na ovu regiju, što se ogleda u imenovanju specijalnog izaslanika za Zapadni Balkan Mtthewa Palmera, direktno odgovornog američkom državnom sekretaru Mikeu Pompeu. Američki predsjendik Donald Tramp 10.09. ove godine smijenio je savjetnika za nacionalnu sigurnost Johna Boltona, koji je bio jedan od ključnih ljudi u administraciji američkog predsjednika koji je zagovarao promjenu granica na Balkanu, ali i drugim dijelovima svijeta. Osim toga,  smatra se najzaslužnijim za američko priznavanje izraelskog suvereniteta na Golanu, čime je najavljena ‘sezona promjene granica’ i ‘razmjene teritorija’ u svijetu. Na njegovu politiku,  blagonaklono je gledala i Rusija, nadajući se da će kada prekompozicija država i promjene granica u Evropi i svijetu uzmu maha, njena ilegalna aneksija Krima po difoltu biti prihvaćena. Ne trebamo ni spominjati kakve je tek ambicije takva  mogućnost probudila kod balkanskih zemalja koje još uvijek sanjaju velikodržavne snove. Na krilima takvih očekivanja i težnji svoju secesionističku politiku bazirao je i dvojac Dodik-Čović.

Ne smijemo zaboraviti da Rusija ometa europske težnje Zapadnog Balkana, pomažući onim snagama koje se protive integracijskim procesima balkanskih država u EU i NATO, tako što pomaže ekstremne desničarske i fašističke pokrete širom EU, koje žele nestanak Unije podrivajući vrijednosti na kojima je utemeljena. Europska unija, sa druge strane, djeluje s ciljem da se Balkan regionalno stabilizira, razvijajući među balkanskim državama lokalnu, regionalnu, bilateralnu i multilateralnu saradnju te nudeći im svima da se identificiraju sa jedinstvenom proeuropskom idejom. Stoga se procesi historijskog revizionizma, obilježenog povratkom fašističke ideologije u sve aspekte života pojedinih balkanskih država, ne može smatrati slučajnošću. Veliki problem fašizacija društva predstavlja u Republici Hrvatskoj, gdje ona već proizvodi praktične probleme i sukobe koji uzrokuju još snažniju polarizaciju i sukobe u društvu.

Raskid sa antifašističkom tradicijom u Hrvatskoj

Svaki oblik društvene kritike u kojem se ustaštvo tretira kao negativna fašistička ideologija, kod proustaške političke i akademske elite proizvede novi propagandni val u kojem se ponavljaju ustaljene mantre, da oni koji kritikuju fašizaciju hrvatskog društva i ustaštvo ustvari djeluju antihrvatski i iskazuju mržnju prema Hrvatima. Svaki normalni ljudski pogled baziran na tekovinama antifašizma, u dijelu akademske javnosti u RH tumači se kao poziv Hrvatima da se ‘odreknu vlastitog identiteta, historije i tradicije’.

Proustaška elita u RH poistovjećuje hrvatstvo i ustaštvo, idući tako na ruku ektremistima u drugim narodima koji negativnu sliku o Hrvatima grade na generalizaciji da su svi Hrvati ustaše. Zagovornici ustaške fašističke ideologije, koja ispoljava mržnju posebno prema Srbima i migrantima, očekuju da svi u okruženju prihvate kao normalnu njihovu nakaradnu ideologiju.

Već duže vremena u Hrvatskoj je prisutna praksa negiranja ustaških zločina, sa jedne strane, te praksa preuveličavanja i izmišljanja partizanskih zločina, sa druge strane. Čak šta više, u iskrivljenoj slici ustaških poklonika, partizani, komunisti i svi antifašisti izjedanačavaju se sa četnicima, pa se jednako po njima, ni četnici ni komunisti ne mogu smatrati antifašistima, a Tito i Draža Mihailović bivaju izjednačeni. Tako da bismo mogli zaključiti, ako pratimo njihova razmišljanja, da antifašizma na ovim prostorima nije ni bilo, osim ako ustaški pokret na čelu za Antom Pavelićem ne smatramo antifašističkim.  

Koliko je takvo poimanje štetno, pogotvo zbog činjenice da je kao osnova hrvatske državnosti uzet ZAVNOH, nedavno je na jednom skupu istaknuo bivši hrvatski predsjednik Stipe Mesić, kazavši: ”Da nije bilo NOB-a i najvećeg organizatora ustanka u bivšoj Jugoslaviji maršala Tita – bismo li danas uopće imali Hrvatsku i koga bi branili naši jučerašnji branitelji da nisu imali što braniti?” Na svoje retoričko pitanje ko bi obranio Hrvatsku kazao je ironično: “Oni koji su poslije pobjegli u Argentinu, o kojima naša predsjednica kaže da su išli u ‘prostor slobode’. Možete misliti, u vrijeme Perona!” Mesić je kazao i kako se Europska deklaracija o osudi totalitarnih režima zloupotrebljava od strane hrvatskih desničara koji provode fašizaciju društva: “Europski parlament je osudio sve totalitarne režime, ali Jugoslavija nije bila totalitarni režim. Jugoslavija je bila autoritarni režim“, kazao je Mesić dodavši da se ne može ‘izjednačavati nas i one koji su bili iza željezne zavjese’.

Mesić je u svom govoru posebno naglasio ulogu Tita, kojeg se vladajuća hrvatska elita i njoj odani akademski krugovi stide. Iako je historijski dokazano da je Titova uloga u vraćanju Istre i Dalmacije u sastav Hrvatske bila krucijalna, neshvatljivo je zašto bi neko više poklanjao pažnje i sa simpatijama gledao Antu Pavelića, čija je idologija i politika najodgovornija što su prethodno te oblasti ušle u sastav fašističke Italije.

U hrvatskoj javnosti se pod uticajem pojedinih akademskih krugova afirmira mišljenje kako se u slučaju NDH i SFRJ ustvari radi o dva totalitarna režima, pa ako se ne mogu isticati simboli ustaša i četnika, onda ne mogu ni simboli partizana. Pod utjecajem takvog mišljenja vjerovatno je bila i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović kada se odlučila da iz predsjedničke rezidencije na Pantovčaku izbaci Titovu bistu, što je svojevremeno odbijao uraditi čak i Franjo Tuđman. Time je hrvatska predsjednica pokazala da i i ona spada u grupu neobavještenih ljudi koja smatra da je antifašizam ideologija.

O tom problemu u hrvatskom društvu govorio je Stipe Mesić u sinjskom naselju Raduša na  obilježavanju 78. obljetnice strijeljanja 24 borca partizanskog odreda, gdje je kazao kako se štampaju knjige koje su “čista laž”, a koje “čitaju oni koji po stadionima viču neprihvatljive poruke i koji nisu educirani jer ih se već od polaska u školu krivo educira tako što se falsificira povijest”. “Antifašizam nije ideologija nego je to civilizacijski doseg kojeg moramo poštivati,” poručio je Mesić.

Posebno je interesantno to jedinstvo fašističkih snaga u Hrvatskoj i Srbiji kada se radi o osudi lika i djela Josipa Broza Tita i njegova pokreta koji je rezultirao stvaranjem SFRJ. Za Hrvate nakolenjene ustaškoj ideologiji on je, premda rođeni Hrvat, ustvari ‘četnik’ koji je oduzeo nezavisnost Hrvatskoj državi. Za Srbe naklonjene četničkoj ideologiji, on je ‘ustaša’ i ‘zločinac’, koji je sahranio ideju ‘Velike Srbije’. Suština mržnje i jednih i drugih prema Josipu Brozu Titu i NOB-u jeste činjenica da je zahvaljujući njegovoj viziji buduće Jugoslavije, Bosna i Hercegovina ostala u svojim granicama, kao zasebna Republika u okviru Jugoslavije. Sa cjelovitom Republikom BiH, Tito je pokopao i velikohrvatske i velikosrpske državne projekte.

U tom smislu znakoviti su dvotomni ”Stenogrami o podjeli Bosne”, objavljeni 2005. godine, u kojima se mogu iščitati osnovne ideje Tuđmanove politike prema BiH, a u kojima se zrcali sve ono što i danas , javno ili tajno, zastupaju hrvatski fašistički krugovi. “Bosne i Hercegovine nije bilo između dva rata. Komunisti su je izmislili, poslije Drugog svjetskog rata vratili na scenu, čak Muslimane proglasili nacijom, zato da bi, tobože, riješili suprotnosti između srpskog i hrvatskog naroda. Jesu li u tome uspjeli? Nisu, naprotiv…” (27.12.1991.)

Nastavit će se…

(Global CIR Team)

PROČITAJTE JOŠ:

Objavljeno u:
  1. […] BALKANSKA ILI EUROPSKA ZEMLJA (I): Da li je još uvijek živ hrvatski velikodržavni projekat? HRVATSKA – BALKANSKA ILI EUROPSKA ZEMLJA (II): Geopolitički kontekst i težnje za promjenom grani… Objavljeno […]

  2. […]  Kao što smo i ranije navodili u našim analizama, afirmisanjem entitetskog uređenja kao pravila u oblikovanju političkog sistema država Balkana, ali i širom svijeta, direktno se radi na podrivanju teritorijalnog integriteta i suvereniteta BiH, Makedonije i Crne Gore. […]

Komentiraj