SJEVERNA MAKEDONIJA IZMEĐU RASKOLA I INTEGRACIJA (I): Turbulentne devedesete godine i početak 21. stoljeća!

Republika Sjeverna Makedonija je balkanska država sa populacijom od oko 2 miliona stanovnika. Graniči s Bugarskom, Grčkom, Albanijom, Kosovom i Srbijom. U članstvo UN-a primljena je pod nazivom ‘Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija’. Danas je njen službeni naziv Republika Sjeverna Makedonija.

Do Balkanskih ratova njen teritorij je bio pod Otomanskom vlašću. Prema njenom teritoriju aspiracije su pokazivale, ili ih i danas pokazuju, Bugarska, Albanija, Grčka i Srbija. U Drugom balkanskom ratu Vardarska Makedonija je ušla u sastav Kraljevine Srbije, Pirinska u sastav Bugarske, a Egejska u sastav Grčke.

Susjedne države dugo vremena su negirale nacionalno postojanje Makedonaca kao posebnog naroda, tretirajući ih Bugarima, dijelom Srbima, Cincarima itd. Od 1918-1941. Makedonija je bila u sastavu Kraljevine Jugoslavije, a od 1945. do 1991. Makedonija je jedna od šest Republika u sastavu Titove Jugoslavije, gdje su Makedonci priznati kao poseban narod sa svojim obilježjima. Nezavisnost je stekla 8.9.1991. godine.

Valja istaći da je kasniji prvi predsjednik nezavisne Republike Makedonije Kiro Gligorov zajedno sa prvim predsjednikom Predsjedništva RBiH Alijom Izetbegovićem, neposredno pred konačni raspad Jugoslavije,  predlagao Platformu za mirno rješenje jugoslovenske krize, koja je predviđala «asimetričnu federaciju», odnosno da Jugoslavija, umjesto savezne države, bude savez država. Ovaj plan je ocijenjen veoma pozitivno, ali ga je srušila destruktivna politička osovina Beograd- Zagreb. U nastojanju da doprinese mirnom rješenju sukoba, Predsjedništvo Bosne i Hercegovine je, na čelu sa Izetbegovićem, donijelo odluku da se vojnici i rezervisti iz Bosne i Hercegovine ne šalju na ratište u Hrvatsku.

Makedonski predsjednik Kiro Gligorov je 3. oktobra 1995. godine preživio pokušaj atentata, naručioci i izvršioci atentata su i dalje nepoznati. Mnogi analitičari tog vremena prstom su upirali u Miloševićev režim kao mogućeg krivca, smatrajući da je njegov cilj bila destabilizacija i uvalačenje Makedonije u rat uoči Dejtona, a kasnije i njeno parčanje. Sprječavanje euro-atlantskih integracija Makedonije, pored Srbije, bilo je i u interesu Ruske Federacije, što ćemo objasniti u kasnijim dijelovima analize.

Oružani sukob Albanaca i oružanih snaga Makedonije

Prošlost i sadašnjost Makedonije oblikovale su aspiracije i pretenzije njenih susjeda. Ne smijemo zaboraviti da zemlje Zapadnog Balkana po osnovu ugroženosti možemo podijeliti u dvije skupine.

Prvu skupinu čine one države čiji su sigurnost, suverenitet i teritorijalni integritet ugroženi sa strane (BiH, Makedonija, Crna Gora i Kosovo). Drugu skupinu predstavljaju zemlje u kojima su , u manjem ili većem intenzitetu, na vlasti prisutne one političke opcije i agende koje priželjkuju ili otvoreno zagovaraju teritorijalno proširenje (Hrvatska, Srbija, Albanija). Iako pred faktorima međunarodne zajednice, koju na Balkanu najsnažnije predstavljaju SAD i EU, glume ‘stabilizirajuće faktore’ u regiji, države iz druge grupe samo čekaju pogodan trenutak, da se u državama prema kojima pokazuju teritorijalne apetite, unutrašnje prilike toliko usložne da im omoguće realizaciju njihovih snova o teritorijalnom proširenju na štetu opstojnosti BiH, Crne Gore, Kosova i Makedonije.

U Makedoniji je 2001. godine došlo do oružanog sukoba između Albanaca i oružanih snaga Makedonije, a on je okončan Ohridskim sporazumom. Ovim sporazumom uvaženi su zahtjevi albanskog naroda u pogledu upotrebe jezika, pisma, obrazovanja, učešća u lokalnoj samoupravi, medijima, učešća u organima vlasti i sl. Vođa pobunjenih Albanaca, Ali Ahmeti danas je na čelu jedne demokratske stranke koja učestvuje u aktuelnoj vladi.

Tokom devedesetih Slobodan Milošević je često davao izjave o neophodnosti uključivanja Makedonije u sastav njegove SR Jugoslavije. Procjenjivao je da će u nekim sredinama među Makedoncima njegova ideja biti dočekana sa odobravanjem i podrškom i da će oni na SR Jugoslaviju gledati kao na zaštitnika Makedonije i makedonskog naroda. Njegova strategija pripajanja Makedonije išla je u pravcu širenja antibugarskog, antigrčkog i antialbanskog raspoloženja kod makedonskog naroda. Politiku Slobodana Miloševića koja je podrazumijevala promjene granica nastavio je i njegov nasljednik Vojislav Koštunica, koji je iznenadio bh. javnost izjavom da će u slučaju osamostaljenja Crne Gore i Kosova, doći i do promjene granica BiH, aludirajući na pripajanje teritorija bh. entiteta RS-a Srbiji, tadašnjoj SR Jugoslaviji.

Perfidni velikosrpski projekat potkopavanja Makedonije i država regije

Budući da i Milošević i Koštunica  predstavljaju realizatore velikosrpske politike formulisane Memorandumom SANU-a, ima se osnova za sumnju da su njihove tadašnje izjave bile sinhronizovane i da su pojednostavljeno značile ‘ako uzmete Crnu Goru, mi ćemo uzeti Makedoniju, a ako uzmete Kosovo, mi ćemo uzeti entitet RS’.

Dok iz Bugarske, Albanije i Grčke, od strane njihovih nacionalističkih stranaka, političkih i intelektualnih elita, dolazi otvoreno negiranje nacionalne i državne posebnosti Makedonaca i Makedonije, iz Srbije je uvijek taktizirano u tom pogledu, pa je velikosrpska strategija dosta perfidnija, budući da formalno priznaje nacionalnu i državnu posebnost Makedonije. Međutim, i njena strategija se na koncu svodi na iste posljedice, nestanak države Makedonije, i njeno pripajanje Srbiji uz tezu da su Makedonci Srbi, a njihova država Makedonija ‘stara Srbija’. Sasvim je jasno da je Miloševićev, a kasnije i Koštunicin režim, svoju viziju pripajanja Makedonije Srbiji zasnivao na mržnji prema Albancima, koji su već tada pripremali proglašenje nezavisnosti Kosova, sužavajući na taj način i velikosrpski utjecaj na samu Makedoniju. Sa druge strane, kao osnovni razlog u borbi protiv osamostaljenja Crne Gore, beogradski režim je navodio ‘gubitak izlaza na more’.

Sa ove vremenske distance, pojedini analitičari zaključuju da je ‘ustanak’ Albanaca u Preševskoj Dolini 1999. godine, koji se kasnije ‘prenio’ u Makedoniju 2001. godine  bio fingiran od strane velikosrpske politike, koja je željela uvući Makedoniju u građanski rat, kako bi ostvarila ono što je započeo Milošević. Drugi cilj je bio zaustavljanje osamostaljenja Crne Gore, a kao treći, budući da su ‘pobunjenici iz Makedonije’ utočište našli na Kosovu, pred međunarodnom zajednicom Kosovo je trebalo prikazati kao izvor nestabilnosti u regiji.

Poslije terorističkog napada na ‘kule bliznakinje’ u New Yorku 11. septembra 2001., u BiH je pokrenuta snažna propagandna mašinerija koja je imala za cilj skretanje pažnje sa istinskih zločinaca u BiH, sa zločina agresije i genocida, i nanošenje štete državi BiH. Tadašnji predsjednik BiH Alija Izetbegović je neosnovano optuživan da se tokom srbijanske agresije na BiH navodno sastajao sa prvooptuženim teroristom za napad na SAD, Osamom bin Ladenom, te da čak ima fotografiju s njim, što je Izetbegović oštro opovrgao. Da se radilo o bezočnim lažima jasno je bilo već u narednom periodu kada zagovornici tih zlonamjernih teza o tzv. ‘susretu Izetbegovića sa Bin Ladenom’ nikada nisu iznijeli nijedan dokaz u korist svojih tvrdnji.

Zbog navodne prijetnje američkoj ambasadi u BiH je uhapšeno 6 osoba (tzv. alžirska grupa) od kojih su dvojica imala državljanstvo BiH. U vrijeme američke intervencije u Afganistanu, američka i britanska ambasada u Sarajevu su prekinule svoj rad, da bi sa normalnim aktivnostima počele već 22. 10. 2001. godine. U tom periodu u BiH snage SFOR-a su provodile istragu protiv pojedinaca za koje su na osnovu lažne propagande i netačnih navoda smatrali da su mogući ‘oslonac Al-Kaidi u BiH’.

Propaganda širom BiH je doživjela usijanje tokom 2001, 2002, 2003. godine, a može se reći da traje i danas, kada se propagiralo da su čak u Sanskom Mostu identificirane četiri osobe koje su navodno imale blisku vezu s Al-Kaidom. Ova konfuzija i svojevrsni ‘lov na vještice’ na globalnom nivou, u podijeljenom bh. društvu tek izašlom iz rata, bili su plodno tlo da ostaci nekadašnje UDBA-e aktivnije počnu subverzivno djelovati i potkopavati državu BiH kompromitujući njeno ratno rukovodstvo koje je zaslužno za odbranu BiH, ali ne štedeći svojih neosnovanih optužbi ni obične građane.

BiH je zvanično podržala američku intervenciju u Afganistanu, odnosno selektivne napade po talibanima.

Sva ova regionalna dešavanja s početka 21. stoljeća bila su manje ili više povezana, a neki smatraju i sinhronizovano orkestrirana iz istog onog centra, koji je vršio agresije i zločine od Slovenije, preko Hrvatske, do BiH, Kosova i Makedonije.

Nastavit će se…

(Global CIR Team)

PROČITAJTE JOŠ:

Objavljeno u:
  1. […] SJEVERNA MAKEDONIJA IZMEĐU RASKOLA I INTEGRACIJA (I): Turbulentne devedesete godine i početak 21.… […]

  2. […] SJEVERNA MAKEDONIJA IZMEĐU RASKOLA I INTEGRACIJA (I): Turbulentne devedesete godine i početak 21. … SJEVERNA MAKEDONIJA IZMEĐU RASKOLA I INTEGRACIJA (II): Od eskalacije sukoba do Ohridskog sporazuma! Objavljeno u: […]

Komentiraj