SJEVERNA MAKEDONIJA IZMEĐU RASKOLA I INTEGRACIJA (III): Propast ruske strategije ‘ograničenog suvereniteta’, rješenje spora sa Grčkom i ulazak u NATO!

Bugari, Grci i Srbi, svako iz svojih razloga, godinama su zastupali tezu o nepostojanju makedonskog naroda i jezika, iako se sami stanovnici Makedonije nazivaju i smatraju Makedoncima, a svoj jezik nazivaju makedonskim jezikom.

Makedonska etnička pripadnost postala je predmet sporenja još za vrijeme trajanja Berlinskog kongresa 1878. godine, na kojem je Kraljevina Srbija dobila nezavisnost, a Bugarska autonomiju. Berlinskim ugovorom, naime, priznate su Rumunija, Kraljevina Srbija i Kraljevina Crna Gora kao suverene države, a Bugarska je podijeljena na dva dijela. Južni dio, koji je ostao pod osmanskim suverenitetom, postao je autonomna pokrajina Istočna Rumelija, dok je na sjevernom dijelu osnovana Kneževina Bugarska. Srbija je pak znatno proširena te je dobila četiri okruga na račun teritorije Osmanskog carstva.

Historija negiranja makedonske države, njenog imena i nacionalnog identiteta Makedonaca

Razvoj nacionalizma u Bugarskoj i Srbiji tokom 19. stoljeća i teritorijalne pretenzije prema ‘neoslobođenim’ teritorijima Balkana pod osmanskom vlašću doživjeli su sudar upravo na području Makedonije. Odmah nakon potpisivanja Berlinskog ugovora na području današnje Republike Sjeverne Makedonije počinje intenzivna bugarska i srpska propaganda među tamošnjim stanovništvom, čiji je cilj bio identifikacija lokalnog stanovništva sa Srbima, odnosno Bugarima. Jedan od oblika propagande bile su i stipendije kojima su budući intelektualci i budući viđeni ljudi postajali neizravni zagovornici jedne od strana. U sukob se umiješala i Grčka te je putem Carigradske patrijaršije, kojoj je na čelu u pravilu Grk, pokušala provesti helenizaciju.

Sukob se dodatno zaoštravao krajem 19. i početkom 20. stoljeća, kada dolazi do otvorenih sukoba Srba i Bugara na prostoru današnje Makedonije po pitanju prevlasti na tom području. U jeku borbe za prevlast Bugari su svoju tezu o pravu na Makedoniju bazirali na sličnosti bugarskog i makedonskog jezika, ali i međusobnom svojatanju makedonskih preporoditelja iz 19. stoljeća, osobito braće Miladinov, koju svojataju obje strane. Bugarska je, valja napomenuti, sve donedavno nudila svoje pasoše državljanima Republike Sjeverne Makedonije koji se izjasne kao Bugari i dokažu bugarsko porijeklo. Pritom je nemali broj Makedonaca posegnuo za bugarskim pasošima koje nude pogodnosti jer je Bugarska članica Europske unije, za razliku od Makedonije, stoga ima znatno pogodniji vizni režim.

Sofija je pak nedavno predložila potpisivanje ugovora koji bi jamčio dobrosusjedske odnose dviju zemalja kako bi se omogućila podrška Bugarske za pristupanje Republike Sjeverne Makedonije u Europsku uniju.

Srbi su svoju tezu o pravu na dijelove Makedonije gradili na činjenicama kako je velik dio stanovništva krajem 19. i početkom 20. stoljeća pod pritiskom Bugara i Turaka prestao slaviti krsne slave te je promijenio završetke svojih prezimena iz -ić u –ski. Pojedini srbijanski historičari tvrde kako je Lazar Koliševski, nekadašnji predsjednik Centralnog komiteta Komunističke partije Makedonije, naredio spaljivanje svih crkvenih krsnih listova iz vremena Kraljevine Srbije i Kraljevine Jugoslavije, čime je započelo prekrštavanje srpskog i grko-cincarskog stanovništva s ‘-ić’ u ‘-ski’.

Uz to, nastao je sukob između Srpske i Makedonske pravoslavne crkve zbog samoproglašenja autokefalnosti potonje crkve, koju nije potvrdila nijedna relevantna instanca pravoslavlja, poput Carigradske patrijaršije, niti je priznaje ijedna pravoslavna crkva na svijetu. Proglašenje autokefalnosti Makedonske pravoslavne crkve 1967. godine, tvrde u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, izvedeno je pod utjecajem određenih vladajućih struktura u ondašnjoj Jugoslaviji kako bi se smanjio utjecaj SPC-a.

Historija grčko-makedonskog ‘nesporazuma’, odnosno grčko negiranje Republike Makedonije, makedonskog jezika i samog termina Makedonija seže još od 1912. godine, kada su Grci spalili grad Kukuš (grč. Kilkis) koji se nalazi na području današnje Grčke, a koji se smatrao makedonskim kulturnim središtem na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Protjeravši stanovništvo, Grci su zabranili makedonski jezik te su u makedonske domove naselili Pomake iz Osmanskog carstva, uz uvjet da se ovi bugarski muslimani počnu izjašnjavati kao Grci.

Pred početak Drugog svjetskog rata sukobi Grka i Makedonaca se intenziviraju jer su Makedonci bili najveća nacionalna skupina u tzv. Grčkoj Makedoniji te su u gradovima poput Vodena, u kojem je bilo središte antičke Makedonije, činili većinu. Za vrijeme Drugog svjetskog rata u Grčkoj Makedoniji Makedonci i grčki komunisti bore se zajedno na strani saveznika, no nakon završetka rata Makedonci su zatražili vraćanje makedonskog jezika u škole, dok su neki tražili spajanje sa Sjevernom Makedonijom, čime bi se formirala nezavisna država. Kako makedonsko-grčko pitanje nije bilo na dnevnom redu pregovora Winstona Churchilla i Staljina, ta je ideja neslavno propala.

Nakon oslobođenja Grčke i potpisivanja Sporazuma iz Varkize nije došlo do mira i političke stabilizacije Grčke. Snage otpora koje su kontrolirali komunisti marginalizirane su nasuprot desničarskih organizacija koje su se uz pomoć Britanaca vratile na vlast u Atinu. Nakon razoružavanja grčkih komunista započinje progon etničkih Makedonaca koje je Atena optužila za autonomašku djelatnost. Iz sjeverne Grčke u masovnim zbjegovima spas traži više od 50.000 ljudi, a većinu njih primile su tadašnje zemlje Istočnog bloka. Početkom 70-ih godina prošlog stoljeća nekima od njih je dozvoljen dolazak u tadašnju Socijalističku Republiku Makedoniju, a desetljeće kasnije grčki parlament Zakonom o nacionalnoj pomirbi dozvoljava povratak bivšim članovima grčke komunističke vojske, što nije vrijedilo za etničke Makedonce.

Koliko su grčke vlasti bile netrpeljive prema Makedoncima, ponajviše govore podaci kako su novčano kažnjavale svaku javno izgovorenu riječ na makedonskom jeziku, a rekonvalescenti su slani na prinudni rad na grčke otoke.

Spor sa Grčkom o nazivu države Makedonije

Grčko-makedonski sukob kulminirao je nakon raspada SFRJ. Makedonija je, naime, 8. septembra 1991. godine proglasila nezavisnost, ali je njezino međunarodno priznanje odmah blokirala Atina, smatrajući kako ima ekskluzivno povijesno pravo na ime Makedonija te kako je makedonska upotreba tog imena ništa drugo do znak teritorijalnih pretenzija Skoplja.

Dvije godine kasnije Makedonija je primljena u Ujedinjene narode pod privremenim imenom Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija (FYROM), ali ju je većina zemalja, uključujući SAD i Rusiju, priznala pod njezinim tada ustavnim imenom Republika Makedonija.

Već iduće godine Grčka nameće Makedoniji ekonomski embargo, zabranivši joj korištenje luke Solun te tražeći da sa zastave ukloni sunce, simbol antičke makedonske dinastije. Atina i Skoplje 1995. godine u New Yorku potpisuju sporazum koji je otvorio put za normalizaciju političkih i trgovinskih odnosa, ostavljajući problem imena države po strani. U međuvremenu su u prijestolnicama otvoreni konzularni uredi, a Makedonija sa svoje zastave uklanja sporni simbol.

Makedonija 2005. godine dobiva status kandidata za članstvo u EU, ali ne i konkretan datum jer Grčka nije dala svoju suglasnost, a ista situacija događa se tri godine kasnije, kada Makedonija podnosi zahtjev za članstvom u NATO-u.

Na samitu NATO-a u Bukureštu 2008. godine  Grčka je stavila veto na ulazak Makedonije u Alijansu, jer je njeno tadašnje ustavno ime Republika Makedonija vidjela kao sigurnosnu prijetnju budući da se grčka sjeverna pokrajina naziva Makedonija, pa po njihovom tumačenju naziv susjedne države ‘Republika Makedonija’ je izraz teritorijalnih pretenzija. U Grčkoj pokrajini ‘Egejskoj Makedoniji’, Makedonci nisu priznati kao narod, već se tretiraju Grcima.

U Grčkoj djeluje i ekstremistička organizacija ‘Zlatna zora’ s ciljem asimilacije Makedonaca i Albanaca u Grke. Ta organizacija ima za cilj da teritorij susjedne države Sjeverne Makedonije uđe u sastav Grčke. Vlada Makedonije je na takve provokacije odgovarala blago i umjereno želeći izbjeći dalje podizanje tenzija budući da je od Grčke zavisilo da li će se ukinuti blokade na putu za članstvo tada Republike Makedonije u NATO i EU.

Grčko-makedonski pregovori za konačno rješenje spora o imenu intenzivirani su tokom 2013 godine. Grčka je odbijala direktne pregovore sa Makedonijom, te se zalagala da približavanje stavova vode timovi sastavljeni od predstavnika dvije države te NATO-a i EU. Metju Nimic kao predstavnik UN-a predlagao je kompromisno rješenje za naziv Republike Makedonije ponudivši opcije ‘Republika Sjeverna Makedonija’ i ‘Republika Gornja Makedonija’. Grčka strana je odmah prihvatila te prijedloge jer je u njenom interesu bio naziv koji podrazumijeva da postoji ‘još jedna Makedonija’, misleći pritom na svoju pokrajinu. Sa druge strane, tadašnji makedonski političari su odbili prijedloge i svoje nezadovoljstvo iskazivali tokom predizborne kampanje 2014. godine, kada je predsjednički kandidat Đorđe Ivanov, u toku predizborne kampanje kazao: ‘Ne prihvatamo promjene Ustava Republike Makedonije, ne prihvatamo promjenu ustavnog imena Republike Makedonije.’

Rusko-srbijansko miješanje u unutrašnja pitanja balkanskih država s ciljem sprječavanja EU i NATO integracija kroz strategiju ‘ograničenja suvereniteta’

Rusija usmjerava srbijansku državnu politiku da rješava ruske probleme i interese na Balkanu,  umjesto da brine o potrebama i interesima države Srbije i srpskog naroda. Iako propagira da se ne miješa u unutrašnja pitanja Srbije i drugih država Zapadnog Balkana, Rusija to faktički radi, a dimenzije njenog utjecaja u Srbiji, preko Srbije u BiH, Makedoniji, Crnoj Gori i Kosovu odraz su ruske ambicije da ostvari dominaciju na Balkanu. To znači da Rusija primjenjuje i realizira strategiju ‘ograničenog suvereniteta’ gdje god može i kad god može. Ta strategija ‘ograničavanja suvereniteta’ poznata je još iz vremena SSSR-a i Varšavskog pakta. Pojedini srpski političari i analitičari stava su da je Srbija talac Rusije i talac sopstvenih zabluda, jer, prema njihovom viđenju, Rusija Srbiju koristi da subverzivno djeluje i sprječava euro-atlantske integracije u BiH, Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji i Kosovu, čineći to da osigura rješenje svog glavnog problema i preuzimanje glavnog plijena, a to je Ukrajina. Dakle, saradnja Srbije sa Rusijom kao posljedicu ima ograničenje suvereniteta Srbije. Jedna od rijetkih pozitivnih strana srbijanske saradnje sa Rusijom jeste činjenice da Srbija prati kurs vanjske politike Rusije po pitanju Palestine.

EU i SAD prate i procjenjuju prisustvo i djelovanje Rusije na Balkanu. U vezi stim general NATO-a Petr Pavel je kazao da balkanu prijeti ‘islamistički terorizam, ali i ruski utjecaj’.

Do dolaska na vlast premijera Zorana Zaeva, spor sa Grčkom oko naziva države Makedonije nije se micao sa mrtve tačke. Zaev je svojim pristupom ključnim problemima u Makedoniji postao ikona mladih Makedonaca i Albanaca koji se zalažu za život u građanskom društvu i bez međuetničkih tenzija. Zaev je vrhunac svog političkog angažovanja doživio sa objavljivanjem prisluškivanih razgovora bivšeg premijera Gruevskog. Njegov stranka je, naime, objavila snimke tajnih službi koji su objelodanili prisluškivane razgovore više od 20.000 građana Makedonije i to bez sudskog naloga što je tada, na početku 2015, u javnosti odjeknulo kao bomba.

Na prijevremenim parlamentarnim izborima, koji su u Makedoniji održani 11. decembra 2016. godine, VMRO-DPMNE je osvojila 51 mandat, SDSM 49, DUI 10, pokret Besa pet, Alijansa za Albance tri i Demokratska partija Albanaca dva mandata. Iako nije dobio najveći broj glasova na tim vanrednim parlamentarnim izborima u decembru 2016. Zaev je uspio da formira parlamentarnu većinu sa albanskim partijama, što prethodno nije uspjelo njegovom političkom protivniku Gruevskom. Tome su prethodile višemjesečne opstrukcije VMRO-DPMNE i predsjednika Makedonije Đorđa Ivanova koji je odbijao da mu dodijeli mandat. Nakon što je Ivanov odbio Zaevu predati mandat za sastav nove vlade održava se hitan sastanak Zaeva i lidera albanske Demokratske unije za integracije Alija Ahmetija. ‘Ivanov je Makedoniju uveo u duboku političku krizu s nesagledivim posljedicama. On negira volju većine građana i sprječava legalan prijenos vlasti’,rekao je Zaev nakon govora predsjednika Ivanova.

Glavni razlog tog odbijanja je bio to što je Zaev, kako je tvrdio Ivanov, prihvatio da će implementirati tzv. “tiransku platformu” koja bi Albancima u Makedoniji trebalo da donese više prava među kojima je i da albanski bude drugi zvanični jezik u toj državi. Tek nakon pritisaka međunarodne zajednice i obavezne izjave na kojoj je insistirao predsjednik Ivanov da Zaev potpiše izjavu da će za vrijeme premijerskog mandata poštovati suverenitet i teritorijalni integritet Makedonije, lider SDSM-a je dobio mandat za sastav nove vlade.

Nikola Gruevski je gotovo dva mjeseca, pošto nije uspio da obnovi koaliciju sa svojim dugogodišnjim partnerom liderom DUI-a, Ali Ahmetijem, pozvao narod na ulicu. Vođe protesta, na kojima su nacionalističkim parolama i zahtjevima za nove izbore branjeni ‘unitarnost Makedonije’ i Gruevski, upozoravali su da će nasilnim ulaskom u Sobranje spriječiti izbor novog predsjednika parlamenta i vlade. Prijetnju su, na kraju, i ostvarili. Zakasnili su da spriječe izbor predsjednika parlamenta, ali su zato upali u Sobranje i brutalno tukli „neposlušne“ poslanike. Gotovo dva sata su ih držali kao taoce satjerane u ćošak, tukli i prijetili. Lider Socijaldemokrata Zaev, kome su razbili glavu, tvrdi da je unezvjerena rulja bila spremna da ih tuče do smrti. Spasili su ih kaže, pripadnici obezbjeđenja koji su ispalili hice upozorenja iz pištolja. Najteže je povrijeđen bio poslanik Zijadin Sela iz Alijanse Albanaca koga je unezvjerena rulja vukla po podu i udarala nogama, a još nekoliko poslanika imalo je  razbijenu glavu ili nos. Nasilnici su bukvalno ušetali u Sobranje pored policajaca koji su posmatrali kako „narod osvaja“ parlament, vandalski demolira prostorije pjevajući borbene i patriotske pjesme.

Nikola Gruevski licemjerno je osudio nasilje u parlamentu. On je izveo „narod“ na ulicu, podsticao nacionalizam, huškao protiv socijaldemokrata i partija Albanaca koje su sa njima u koaliciji. Poziv narodu da izađe na ulice i brani ‘unitarnu Makedoniju’ bio je sinonim za ambiciju Gruevskog da ostane/dođe na vlast i još je jedan u nizu njegovih pogrešnih koraka. Brutalno nasilje kojim su kulminirali protesti za podršku Gruevskog, šokiralo je svijet, a njega smjestilo konačno u opoziciju koju je htio po svaku cijenu izbjeći.

Nova vlada je ipak formirana, a pred Zaevim je bio težak zadatak da sprovede reforme na kojima je insisitrala međunarodna zajednica, da približi zemlju EU i NATO-u, što je bilo očekivanje velike većine makedonskih građana. Ali najvažnije za buduću vladu bilo je prije svega da uspostavi vladavinu prava i jednakost u društvu za sve građane što je bilo i glavno obećanje Zaeva u izbornoj kampanji. Također, nije bilo govora o NATO i EU integracijama bez konačnog rješenja spora sa Grčkom o imenu države Makedonije.

Uz snažnu asistenciju međunarodne zajednice dva mlada premijera Zoran Zaev i Aleksis Cipras otpočeli su novu rundu grčko-makedonskih pregovora o rješenju decenijskog problema, uprkos otporima ekstremista sa obje strane. Spor je riješen ‘Prespanskim sporazumom’, međudržavnim sporazumom tada Republike Makedonije i Grčke o službenom preimenovanju Republike Makedonije u Republiku Sjevernu Makedoniju, potpisanom i ratificiranom pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda na Prespanskom jezeru u junu 2018. godine. Sporazumom je razriješen spor oko imenovanja nezavisne makedonske države, prisutan još od početaka njene nezavisnosti, kojoj je Grčka osporavala pravo na makedonsko ime smatrajući da ono pripada njenom historijsko civilizacijskom naslijeđu i s činjenicom da se najveća grčka pokrajina zove upravo Makedonija. Sporazumom je i makedonski jezik priznat u UN-u, kao i makedonsko državljanstvo. Uz Ujedinjene narode, ratifikaciju sporazuma poduprli su i Europska Unija i NATO, dok je Ruska Federacija jedina država koja se javno izjasnila protiv sporazuma. Makedonski iredentisti i grčki komunisti prosvjedovali su protiv potpisivanja Sporazuma, a makedonski predsjednik Đorđe Ivanov odbio ga je i potpisati.

Tokom 2017. i 2018. godine, obećanjima da će NATO pozvati Makedoniju da se priključi Alijansi, odmah nakon što postigne sporazum sa Grčkom o svom državnom nazivu, generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg, pregovarače o rješavanju tog spora je podsticao na razumijevanje i kompromis. Pored toga, Stoltenberg je ukazivao da je makedonsko sticanje uslova za članstvo u NATO-u, šireg značaja od rješavanja problema koga o svom nazivu ta zemlja ima sa Grčkom. O približavanju Makedonije članstvu u NATO-u, generalni sekretar Stoltenberg, posebno je ukazivao na potrebu boljeg obrazovanja u oblasti odbrane i uspješnije borbe protiv korupcije u sektoru odbrane.

Zaev je dobio podršku demokratskih snaga širom Evrope i Svijeta, posebno od strane članica NATO-a, što je bio poticaj da se konačno riješi spor Skoplja i Atine o nazivu Makedonije. Tako naprimjer, prilikom posjete Turskoj, sredinom februara 2018. godine, premijer Zaev je dobio podršku Turske kao članice NATO-a i značajnog investitora u Makedoniji da se riješi spor sa Grčkom.

Uslijedila je duga borba da parlamenti država ratificiraju potpisani sporazum. Prethodno je organiziran refrendum u Makedoniji 30. septembra. 2018. na kojem su se građani izjašnjavali o promjeni, kao i ulasku te zemlje u NATO i EU, ali, na osnovu zvaničnih podataka, nije obezbjeđena neophodna izlaznost od 50 odsto da bi rezultati referenduma bili validni. Prema podacima oko 91,49 odsto građana koji su izašli na referendum glasalo je za promjenu imena u Sjeverna Makedonija, a protiv je bilo oko 5,63 odsto, dok je izlaznosti bila  36,83 odsto. Ovo je značilo da se promjene ustava i prihvatanja novog naziva države mogu sprovesti samo prihvatanjem takvih izmjena od strane dvije trećine zastupnika u Sobranju.

U Makedoniji, zajednički, Srbija i Rusija su ispoljavale podršku desničarima VMRO-DPMNE-a i njegovom lideru Gruevskom, radi čega je dio sigurnosnog aparata Srbije poslat u Skoplje da subverzivno djeluje protiv ulaska te zemlje u NATO. Oni su utjecali da narod Makedonije neizlaskom na referendum, a slaba izlaznost zabilježena je i u područjima većinski naseljenim Albancima,  odbije promjenu imena svoje zemlje po dogovoru koga su prethodno postigli premijeri Makedonije i Grčke. Smatralo se da odbacivanje promjene imena Makedonije znači sprječavanje njenog ulaska u članstvo u NATO-u.

Ukupno 80 poslanika Sobranja glasalo je 19. oktobra  2018. godine za ustavne promjene, poslije kojih je Makedonija promijenila ime u “Republika Sjeverna Makedonija”. Niko nije glasao protiv promjena. Glasanje je uslijedilo poslije višesatnog ubjeđivanja poslanika VMRO-DPMNE da odstupe od stavova te stranke i podrže ustavne promjene, kojima se Makedoniji otvaraju vrata euro-atlantskih integracija. Makedonci su tako položili historijski ispit zrelosti i patriotizma, na kojem 2006. godine pali pojedini bošnjački političari, intelektualci i religijski predstavnici kada su odbili ‘aprilski paket’ ustavnih promjena koji je trebao maksimalno ubrzati ulazak naše zemlje u NATO i EU.

Makedonija postaje članica NATO-a, Gruevski bježi iz zemlje

Dana 06.02.2019. godine potpisan je protokol o pristupu Sjeverne Makedonije NATO savezu. Protokol su potpisali ambasadori 29 zemalja članica u prisustvu ministra vanjskih poslova Makedonije, Nikole Dimitrova i generalnog sekretara NATO-a, Jensa Stoltenberga. Na ceremoniji u sjedištu NATO-a, Dimitrov se pozdravio sa ambasadorima svih zemalja članica koji su jedan po jedan po abecednom redu prilazili da potpišu dokument. Pristupne protokole sa budućim članicama obično potpisuju ministri vanjskihh poslova, ali su Protokol sa Makedonijom potpisali ambasadori zemalja članica pri NATO-u da bi se ubrzala integracija te zemlje u alijansu. “Danas je historijski dan. Sve NATO članice su potpisale pristupni protokol koji će region učiniti sigurnijim i prosperitetnijim. Već vidim dan kada će biti 30 zastava država članica ispred sjedišta NATO-a“, poručio je Stoltenberg.

Po potipisivanju Pristupnog protokola, Makedonija će učestvovati na sastancima NATO-a bez prava glasa, a pununopravna članica postat će kada svih 29 zemalja Alijanse u parlamentima ratifukuju protokol, što je većina članica Alijanse već uradila. Prespanskim dogovorom je predviđeno da to prvo uradi Grčka, što je obavljeno 8. februara 2019. godine. Sedam dana nakon toga, Republika Makedonija je formalno promijenila ime u Sjeverna Makedonija.

Nakon neuspjele ruske i srbijanske subverzije protiv ulaska Crne Gore i Makedonije u NATO, radikalizira se njihova subverzija radi spriječavanja da BiH bude uspješna u tom pogledu.  Zato su eksponenti srbijanskog sigurnosnog aparata koji su identificirani da su boravili i subverzivno djelovali u Makedoniji, došli u Sarajevo i Banja Luku da tako  djeluju u BiH (Goran Živaljević, bivši zamjenik direktora BIA; Aleksandar Đorđević, bivši direktor BIA; Goran Dragović, pukovnik srbijanske policije; …).

Bivši makedonski premijer i lider VMRO-DPMNE Nikola Gruevski pravomoćno je osuđen na dvije godine zatvora 8. oktobra 2018. godine , za nezakonitu kupovinu luksuznog Mercedesa od 600.000 eura 2012. godine. Javnost je saznala o kupovini luksuznog automobila iz snimaka prisluškivanih telefonskih razgovora, koje je objavljivao socijaldemokrata Zoran Zaev prije četiri godine. U proljeće 2015. godine objavljen je jedan od prisluškivanih razgovora lidera VMRO-DPMNE Gruevskog i bivše ministrice unutrašnjih poslova Gordane Jankulovske. U jednom od razgovora, kako je objašnjeno, čuje se kako Gruevski i Jankulovska pričaju o nabavci automobila i kako da ga tadašnji premijer koristi a da ne doznaju mediji.

Ova bizarna priča o luksuznom automobilu dobila je još bizarniji epilog, budući da je, želeći izbjeći služenje kazne, Gruevski je početkom novembra iste godine pobjegao iz Sjeverne Makedonije prešavši državnu granicu sa Albanijom skriven u prtljažniku automobila. „U Albaniji ga je čekalo drugo, mađarsko diplomatsko vozilo”, rekao je Zaev u intervjuu za njemački dnevnik Frankfurter Alemagne Zeitung.

Kako prenosi Makfaks, na pitanje zašto je potraga za Gruevskim počela tek u ponedjeljak kada je u zatvoru trebalo da se pojavi u petak, Zaev je rekao da su takva pravila za osuđenike u njegovoj zemlji. “U našoj zemlji je uobičajeno da kriminalci koji su pozvani u petak da se jave na odsluženje kazne, vikend provedu kod kuće. Nismo to mogli da promijenimo samo za Gruevskog”, rekao je premijer Sjeverne Makedonije. Tako je mađarsko diplomatsko vozilo odvezlo bivšeg makedonskog premijera u Budimpeštu gdje je zatražio politički azil.

Sa javnošću je komunicirao putem Facebooka. ‘U životu mi nije palo na pamet da ulazim u gepek automobila za bilo kakve svrhe’, napisao je Gruevski na svom Facebook profilu nakon izjave Zaeva. On je istakao da Zaev zna istinu da je otišao, ‘jer su se u Sjevernoj Makedoniji vodili politički motivirani procesi protiv njega, u kojima su se unaprijed znale presude’. Gruevski je tvrdio da je te presude lično naručio Zaev, iako kako tvrdi nisu postojali pravni argumenti o izvršenju krivičnog djela.

Veoma je simptomatično da je Orbanova Mađarska, koja se predstavlja ‘zaštitnicom judeo-kršćanskog’ karaktera Europe koji navodno ugrožavaju migranti, organizovala bijeg proruskog bivšeg premijera i osuđenika Nikole Gruevskog i dala mu politički azil. Posebno je to problematično jer je Mađarska članica EU i NATO-a.

(Global CIR Team)

PROČITAJTE JOŠ:

  1. […] SJEVERNA MAKEDONIJA IZMEĐU RASKOLA I INTEGRACIJA (III): Propast ruske strategije ‘ograničen… […]

  2. […] SJEVERNA MAKEDONIJA IZMEĐU RASKOLA I INTEGRACIJA (III): Propast ruske strategije ‘ograničen… […]

Komentiraj