SJEVERNA MAKEDONIJA IZMEĐU RASKOLA I INTEGRACIJA (II): Od eskalacije sukoba do Ohridskog sporazuma!

Kriza u Makedoniji je eskalirala tokom 2000. i početkom 2001. godine zbog toga što je Albancima bilo onemogućeno da ostvare neka od svojih osnovnih kolektivnih prava, koja se tiču prava na obrazovanje, učestvovanje u organima lokalne samouprave, upotreba jezika, medija, učešća u višim organima vlasti i sl. Sa druge strane, među Albancima su određene političke snage djelovale protiv teritorijalnog integriteta i suvereniteta Makedonije, želeći njene dijelove pripojiti Kosovu, dok su među Makedoncima ekstremni nacionalisti negirali bilo kakva prava albanskom narodu. Sve ovo prouzrokovalo je zategnutost odnosa i negativne emocije između Albanaca i Makedonaca na ravni svakodnevnog života, čime su se stekli uslovi za izbijanje oružanog sukoba.

Međunarodna zajednica je spriječila ozbiljniju eskalaciju građanskog rata u Makedoniji, što je krunisano ‘Ohridskim sporazumom’. Suština Ohridskog sporazuma koji je osigurao stabilan i trajan mir odnosila se na činjenicu da predstavnici makedonskih vlasti Albancima osiguraju nacionalnu i građansku ravnopravnost, a da Albanci poštuju teritorijalni integritet i suverenitet Makedonije. U toku eskalacije sukoba albanski političari u Makedoniji su isticali ideju uređenja Makedonije kao države dva entiteta-albanskog i makedonskog. Vjerovatno im je za takav pogled na buduće uređenje Makedonije kao primjer poslužio bh. entitet RS.

Budući da hrvatski nacionalisti žele svoj entitet u BiH (tzv. treći entitet), a srpski ekstremisti žele svoj entitet od četiri općine na sjeveru Kosova,  te da slične zahtjeve imaju i velikosrpski nacionalisti u Crnoj Gori, koji također traže entitet, nameće se zaključak kako entitetsko uređenje BiH ohrabruje nosioce velikodržavnih projekata u regiji da nastave parčati i dijeliti susjedne države.

 Kao što smo i ranije navodili u našim analizama, afirmisanjem entitetskog uređenja kao pravila u oblikovanju političkog sistema država Balkana, ali i širom svijeta, indirektno se radi na podrivanju teritorijalnog integriteta i suvereniteta BiH, Makedonije, Crne Gore i Kosova.

Kako je velikosrpska politika pokušavala makedonsku krizu okrenuti u svoju korist?

U jednom trenutku za vrijeme eskalacije oružanog sukoba u Makedoniji, moglo se vidjeti kako i makedonska i albanska strana u svojim nastojanjima koriste obrazce i metode velikosrpske politike izražene u BiH, Hrvatskoj ili na Kosovu. Sa jedne strane, makedonska politika angažirala je vojsku i policiju po zločinačkom principu velikosrpske politike i iskoristila ih protiv albanskog naroda, dok su sa druge strane, albanski političari koristeći iskustva velikosrpske politike u BiH koja se manifestirala kroz postojanje entiteta RS, tražili vlastiti entitet u Makedoniji.

 Tako je velikosrpska politika pokušala osigurati političku dobit u bilo kojoj varijanti, jer se sa jedne strane kod Makedonaca predstavljala prijateljem i zaštitnikom makedonske države, a sa druge strane činila sve da se formiranjem albanskog entiteta u Makedoniji ta forma političkog sistema etablira kao normalna i prihvatljiva na globalnom nivou. Sa treće strane, željeli su staviti do znanja međunarodnoj zajednici i predstavnicima NATO pakta da su napravili grešku vojnom intervencijom, jer je Kosovo pod kontrolom Albanaca na kraju postalo ‘izvorom nestabilnosti’ u cijeloj regiji.

Pravedno zalaganje Vojske Makedonije za očuvanjem teritorijalnog integriteta i suvereniteta kompromitirale su operacije usmjerene protiv albanskog stanovništva, gdje je VM opsjedala albanska sela i djelovala razornim projektilima po civilnim ciljevima. Stoga se može kazati da političari i generali u vrhu makedonske države nisu uskladili operativne i taktičke metode upotrebe vojske i policije s gore navedenim opravdanim ciljem zaštite teritorijalnog integriteta Makedonije. Krizu je dodatno zakomplikovala Makedonska akademija nauka i umjetnosti, koja je po uzoru na Miloševićeve i Tuđmanove težnje u Hrvatskoj i BiH, tražila da se kriza riješi razmjenom teritorija između Makedonije i Albanije, želeći tako stvoriti etnički čistu Makedoniju, što je podrazumijavlo i promjenu granica.

Posebno destruktivnu ulogu u sprječavanju nastojanja EU i SAD-a da iznađu rješenje i stabiliziraju situaciju u Makedoniji, odigrao je tadašnji premijer te zemlje Ljubčo Georgijevski, koji je predstavnike  EU Roberta Badintera , Havijera Solanu, Fransoa Leotara, te predstavnike NATO-a i SAD-a Džordža Robertsona i Džemsa Perdjua, optužio da rade za interese Albanaca. Sa takvim optužbama podstrekavao je proteste Makedonaca ispred diplomatskih predstavništava NATO-a, SAD-a i EU. Pored toga organizirao je i proteste protiv tadašnjeg predsjednika Borisa Trajkovskog koji je želio spriječiti krvoproliće u Makedoniji te je u svrhu doprinosa miru sklopio primirje i sporazum o evakuaciji albanskog sela Aračinovo. Georgijevski je u razgovorima sa međunarodnim predstavnicima prihvatao inostrano miješanje u unutrašnja pitanja Makedonije samo ukoliko se ono ticalo razoružavanja Albanaca, dok je, kada bi se spomenule ustavne promjene kojima bi se ispravila nepravda prema Albancima, odbijao takvo miješanje. Njegovo djelovanje i potezi koje je povlačio išli su na ruku propagandi širenja mržnje prema Albancima.

Ohridski sporazum i ustavne promjene

Od međunarodne zajednice tada je sugerirano da makedonski Ustav treba osigurati veći stepen lokalne samouprave, ravnopravnost albanskog jezika u službenoj upotrebi, mogućnost zaštite albanskog naroda u Sobranju, što podrazumijeva i adekvatnu zastupljenost Albanaca u zakonodavnim i izvršnim institucijama vlasti, uklučujući i adekvatnu zastupljenost u vojsci i policiji. Makedonski političari, naročito Georgijevski,  tvrdili su kako se osnovni uzroci destabilizacije Makedonije kriju na Kosovu, koje je prema njihovoj interpretaciji krivo što je Makedonija pretvorena u regionalno žarište. Naravno, ovo je bilo zabijanje glave u pijesak pred uzrocima problema, koji su se nalazili u političkoj konstelaciji same Makedonije.

Iako je većina albanskih političkih stranaka u Makedoniji stala iza organiziranja ‘Vojske za nacionalno oslobođenje Albanaca’, oni su samim nazivom željeli dati do znanja da je njihovo vojno organiziranje ‘odbrambenog karaktera’, negirajući tako medijske istupe pojedinih makedonskih političara da se radi o ‘grupama albanskih terorista’. Također, činjenica da su politički predstavnici tih albanskih partija tada pregovarali sa Vladom Makedonije te da je Partija za demokratski prosperitet, koja je imala podršku većine Albanaca u Makedoniji, tražila mirno rješenje kroz pregovore o ustavnim promjenama kojima bi Albanci postali državotvoran narod, što bi značilo da je Makedonija država Makedonaca i Albanaca,  ide u korist tezi da se sukob u Makedoniji može okarakterizirati kao građanski rat. Takva nominacija ima uporište i u osnovnom stavu da je građanski rat onaj oružani sukob između zaraćenih strana od kojih nijedna ne dovodi u pitanje teritorijalni integritet i suverenitet odnosne države, već se sukobi odvijaju zbog različitih pristupa i koncepata državnog uređenja. Iza političkih stavova albanskih političara stao je i narod na protestima gdje su isticane parole ‘Stop državnom teroru’. U tom smislu, u prilog tezi o građanskom ratu idu i istupi Vlade Albanije koja je tada podržala teritorijalni integritet i suverenitet Makedonije, a slično su postupili i politički predstavnici Albanaca na Kosovu.

Epilog sukoba u Makedoniji nazirao se već krajem juna 2001. kada je uz posredovanje predstavnika EU Havijera Solane postignut sporazum o prekidu borbenih dejstava, koji je dobio podršku i SAD-a. ‘Albanska vojska za nacionalno oslobođenje’ je trebala biti razoružana uz pomoć Njemačke i Engleske, a njeni pripadnici amnestirani od krivičnog gonjenja. Solana je razgovarao za tadašnjim albanskim vojnim liderom Alijem Ahmetijem, što je značilo da je međunarodna zajednica prihvatila realitet da i Albanci u Makedoniji imaju svoje vojne autoritete i da se sa njima treba pregovarati.

Ukazano je na potrebu izmjene 24. tačke  makedonskog ustava, čime bi se riješila pitanja oko jezika, nacionalne ravnopravnosti, nacionalnih simbola, lokalne samouprave, direktne demokratije, uspostave savjeta za međunacionalne odnose, osnivanje albanskog univerziteta, te ravnopravnog učešća u raspodjeli signala za radio i TV u Makedoniji. Radi ustavnih i političkih reformi u Makedoniji u svojstvu posebnih izaslanika međunarodne zajednice u tu zemlju su došli predstavnik EU Fransoa Leotar i ekspert za ustavna pitanja Robert Badinter. Umjereni predsjednik Boris Trajkovski se trudio unaprijediti sporazum, dok ga je tadašnji premijer Ljubčo Georgijevski odbacio, što je rezultiralo novim valom demonstracija Makedonaca, čak i van zemlje u Australiji. Sporazum u Ohridu ipak je parafiran 9.8.2001. godine, a potpisan 13.8. iste godine. Svoje potpise na njega su stavili Trajkovski, Georgijevski, Crvenkovski, Havijer Solana, Džems Pedrju, Džordž Robertson, Arben Džaferi i Imer Imeri.

Uslijedila je operacija pod nadzorom NATO-a Neophodna žetva gdje je od Albanaca oduzeto 3.875 komada naoružanja koje je uništeno u Grčkoj. Time je NATO misija u Makedoniji u kojoj je učestvovalo 3.500 vojnika okončana i stekli su se uvjeti da Sobranje provede neophodne ustavne promjene. Georgijevski je na sve moguće načine odlagao provedbu ovog dijela Ohridskog sporazuma, da bi na koncu 4.9.2001. godine nakon pritisaka međunarodne zajednice, sugerirao makedonskom Sobranju donošenje odluke o ratifikaciji ‘Ohridskog sporazuma’, čime je započela nova era u domenu međunacionalnih odnosa u Makedoniji.

Paradoksi balkanskih kriza

U balkanskim krizama redovno se problematizirala lokacija političkog autoriteta koji je pretpostavljen vojnom aparatu. Tako je bilo i u Makedoniji gdje su se politički lideri redovno sukobljavali po pitanju utjecaja na vojna rješenja, čime je ugrožavana politička pozicija samog predsjednika države Borisa Trajkovskog, kao vrhovnog civilnog komandanta. Tadašnji premijer Georgijevski se trudio preuzeti ulogu komandovanja vojskom te nametnuti svoj koncept vojnog rješenja krize mimo volje predsjednika Trajkovskog. Zahtjevima premijera Georgijevskog se odupirao i  Generalštab makedonske vojske pa je tako početkom augusta 2001. godine sa dužnosti načelnika Generalštaba smijenjen general Pande Petrovski. On je izjavio da je bio pod pritiskom zbog zahtjeva premijera Georgijevskog i njegovih ekstremista iz VMRO-DPMNE da prekomjerno upotrijebi vojnu silu po albanskim civilima.

Kada govorimo o teškom položaju Albanaca u Makedoniji za vrijeme eskalacije krize početkom 2000-tih, valja imati na umu ponašanje Bugarske i Grčke. Ove zemlje su, premda smo ranije naveli da imaju historijske aspiracije prema njenom teritoriju, ipak tada djelovale kao saveznici Makedonije. Bugarska je Makedoniji prvo ponudila da sa svojom vojskom uđe na njen teritorij, a kasnije je poklonila njenoj vojsci 120 tenkova. Grčka je također ponudila vojnu pomoć Makedoniji, a značajno je bilo i ponašanje tadašnje SR Jugoslavije, čiji je predsjednik Vojislav Koštunica ocjenjivao da dešavanja u Makedoniji ne destabiliziraju Kosovo, već da se sa Kosova destabiliziraju Makedonija, Grčka i Bugarska. Tako da se dogodilo da su tri države koje su nekada ispoljavale teritorijalne pretenzije prema Makedoniji i svaka negirala identitet makedonskog naroda i makedonske države, ispoljavale političke stavove u pogledu podrške Makedoniji u njenim sukobima sa Albancima. Dok su Grčka, Bugarska i SRJ na čelu sa Koštunicom, podržavale vladu Makedonije na čelu sa Georgijevskim da zadrži Albance u podređenom položaju u toj zemlji, u odbranu zahtjeva Albanaca osim Albanije i Kosova, stao je i bivši premijer Turske, Bulent Edževit, koji je ocijenio da se u Makedoniji ne poštuju prava nacionalnih manjina te da se u korist njihove ravnopravnosti izvrše ustavne i političke reforme, što je bio vjetar u leđa albanskim političkim i vojnim predstavnicima u Makedoniji.

Nakon Ohridskog sporazuma dešavali su se sporadični sukobi između Albanaca i Makedonaca. Tokom ljeta 2003. godine makedonska policija često je opkoljavala albanska sela izazivajući negodovanje mještana, a početkom septembra iste godine vojska Makedonije krenula je u operaciju protiv tzv. ‘albanskih terorista’ na sjeveru zemlje. U selima Brest i Malina ubijeno je nekoliko ‘albanskih pobunjenika’. Česti su bili i pojedinačni incidenti poput svađa, tuča ili čak eksplozija. Tako su krajem septembra 2003. godine na zgradama vlade, suda i kasarnama makedonske vojske, baš na dan kada je u Ohridu trebao početi Forum jugoistočne Evrope o dijalogu civilizacija , odjeknule snažne eksplozije. Postoje snažne indicije da se radilo o planiranim diverzijama od strane makedonskih ekstremista, koji su time željeli poslati poruku učesnicima tog skupa da se radi o napadima tzv. ‘islamskih ekstremista’, u koje su oni ubrajali Albance i druge muslimanske narode u Makedoniji.

Ova epoha makedonske historije okončana je tragičnom smrću makedonskog predsjednika Borisa Trajkovskog u avionskoj nesreći 26. Februara 2004. godine prilikom dolaska na Međunarodnu investicijsku konferenciju u Mostar. Avion “Beechcraft Super King Air 200 Z3-BAB” srušio se na Matića brdu u mjestu Rotimlja, između Mostara i Stoca. Uz predsjednika Borisa Trajkovskog u nesreći kod Mostara živote su izgubili glasnogovornica Dimka Ilkova Bosković, savjetnici Risto Blaževski i Anita Lozanovska, predstavnik Ministarstva vanjskih poslova Mile Kristevski, tjelohranitelji Ace Božinovski i Boris Velinovski te pilot i kopilot. Leševi su pronađeni u izgorenom i neprepoznatljivom stanju…

Nastavit će se…

(Global CIR Team)

PROČITAJTE JOŠ:

Objavljeno u:
  1. […] SJEVERNA MAKEDONIJA IZMEĐU RASKOLA I INTEGRACIJA (II): Od eskalacije sukoba do Ohridskog sporazuma… […]

  2. […] SJEVERNA MAKEDONIJA IZMEĐU RASKOLA I INTEGRACIJA (II): Od eskalacije sukoba do Ohridskog sporazuma… […]

Komentiraj