KOSOVO I SIGURNOST BALKANA (I): Od Miloševićevog rušenja Ustava SFRJ do NATO intervencije

Republika Kosovo je jedina država u regiji Zapadnog Balkana koja još uvijek nema stolicu u UN-u. Danas ima populaciju od oko 1,8 miliona stanovnika. Većinsko stanovništvo su Albanci, a specifičnost Kosova je što u sastavu svog stanovništva ima više nacionalnih manjina: Srbi, Bošnjaci, Crnogorci, Goranci, Turci, Romi… Kosovo graniči sa Srbijom, Crnom Gorom, Albanijom i Makedonijom.

Pod Osmanskom vlašću bilo je zaseban vilajet. U Prvom i Drugom balkanskom ratu Kosovo osvaja Srbija, dok Crna Gora osvaja Metohiju. U toku Prvog svjetskog rata Austro-Ugarska i Bugarska su okupirale Kosovo. U sastav Kraljevine SHS, kasnije Kraljevine Jugoslavije, Kosovo je ušlo 1918. godine. Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije Kosovo je podijeljeno u tri banovine: Zetsku, Moravsku i Vardarsku. U Kraljevini Jugoslaviji Albanci su bili izloženi državnom teroru.

Miloševićevo rušenje Ustava SFRJ

Po izbijanju Drugog svjetskog rata Kosovo je okupirala Italija, dok je veliki broj Albanskog naroda sa Kosova učestvovao u NOB-u pod rukovodstvom KPJ i Tita. Kosovo je kao posebna autonomna pokrajina u sastavu Titove Jugoslavije bilo od kraja Drugog svjetskog rata. Ustavom SFRJ iz 1974. godine pokrajina Kosovo je dobila status približan statusu šest republika, koje su bile u sastavu te savezne države.

 Osamdesetih godina pod uticajem velikosrpske nacionalističke histerije pod vodstvom Slobodana Miloševića nametnute su ustavne promjene kojima je ukinut dotadašnji status autonomne pokrajine Kosovo kao sastavnog dijela ondašnje Socijalističke Republike Srbije i konstitutivnog elementa ondašnje SFRJ. Tadašnje rukovodstvo Srbije je djelovalo na rasturanju SFRJ za šta je iskoristilo ‘kosovski vidovdanski mit’ uz veliku pomoć Srpske pravoslavne crkve.

Na stolu velikosrspkog rukovodstva na čelu sa Miloševićem stajale su dvije opcije urušavanja Jugoslavije i stvaranja tzv.’Velike Srbije’. Prva je podrazumijevala istovremeni rat protiv svih jugoslovenskih republika i pokrajine Kosovo, a druga je zagovarala etapno ‘rješavanje srpskog pitanja’, od republike do republike. Odabrana je druga varijanta koja je počela fingiranim oružanim sukobom u Sloveniji, jer srpsko rukovodstvo nije nikada ni računalo da Slovenija bude u sastavu nove države koju su planirali ustrojiti. Zatim je isti taj režim izazvao rat agresijom na međunarodno priznatu Republiku Hrvatsku na čijoj teritoriji su formirali paradržavu tzv. Republiku Srpsku Krajinu, sa ambicijom da je pripoje novoj zamišljenoj tzv. Miloševićevoj Jugoslaviji, odnosno Velikoj Srbiji.

Potom su izvršili agresiju na međunarodno priznatu Republiku Bosnu i Hercegovinu formirajući paradržavu tzv. Republiku Srpsku koja je isto trebala ući u sastav te zamišljene ‘Velike Srbije’. Kada je u pitanju bila R BiH saveznika su našli i u hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu koji je pristao na podjelu BiH, razmjenu teritorija, odnosno promjenu AVNOJ-evskih granica, kako bi se zadovoljili velikosrpski i velikohrvatski interesi.

Pojavile su se težnje naroda u Crnoj Gori za osamostaljenjem i međunarodnim priznanjem te države, ali su one sprječavane osmišljenom propagandom srbijanskog rukovodstva iz Beograda koja je išla u smjeru negiranja posebnosti crnogorskog naroda.

Ratni plan ‘Potkovica’, pregovori i NATO intervencija

Vojska i policijske snage tadašnje Miloševićeve SRJ otpočele su ratne operacije na Kosovu odmah nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma kojim je zaustavljen rat u BiH, a svoje usijanje sukob na Kosovu dostigao je 1998. i 1999. godine, kada su Miloševićeva vojska i policija intenzivirale provedbu velikosrpskog plana ‘Potkovica’, gdje se htjelo stvaranjem poluokruženja istisnuti prema Albaniji veći dio većinskog albanskog stanovništva Kosova, dok bi preostalo albansko stanovništvo bilo protjerano prema Makedoniji. Da je operacija ‘Potkovica’ uspjela epilog bi bio raspoređivanje jakih snaga srpske vojske na granici prema Albaniji i Makedoniji s ciljem da se spriječi povratak na Kosovo izbjeglog nesrpskog stanovništva.

Poslije sloma tzv. Republike Srpske Krajine i potpisivanja ‘Dejtona’, Miloševićev režim je želio srpsko stanovništvo koje je napustilo svoje domove u Hrvatskoj naseliti na Kosovu, kako bi na štetu Albanaca uticao na promjenu demografske slike Kosova, čime bi na brzu ruku doveo Albance i međunarodnu zajednicu pred ‘svršen čin’. Da je ta strategija uspjela na Kosovu, sljedeća žrtva velikosrpske agresivne politike koja je podrazumijevala i vojna dejstva bila bi tada Republika  Makedonija.

Miloševićev plan ‘Potkovica’ u udrženom zločinačkom poduhvatu realizirali su generali Dragoljub Ojdanić, Nebojša Pavković i Vlastimir Đorđević. Oni su na Kosovu angažirali preko 100.000 vojnika i 20.000 policajaca.

Masakr u Račku je označio prekretnicu u rješavanju kosovske krize jer je Međunarodna zajednica izgubila strpljenje sa Miloševićevom agresivnom politikom i odlučila vojno intervenirati kako bi se spriječila daljnja eskalacija nasilja na Balkanu. Clintonov Ministar obrane William Cohen je održao govor u kojem je izjavio da je ovo “borba za pravdu nad predstojećim genocidom”.

Generalna skupština UN-a donijela je Rezoluciju broj 53/164 u kojoj je pored ostalog navedeno da je duboko zabrinuta sistemskim teroriziranjem Albanaca, mučenjem Albanaca putem neselektivnog i rasprostranjenog granatiranja, masovnog raseljavanja civila, smaknuća i nezakonitog zatvaranja etničkih Albanaca građana SRJ od policije i vojske te države…a sa druge strane je izrazila zabrinutost zbog izvještaja o nasilju od strane naoružanih etničkih albanskih skupina usmjerenih protiv neboraca i nezakonito zatvaranja ponajviše etničkih Srba.

Velike svjetske sile, članice Vijeća UN-a, su u Rambujeu kod Pariza bile uključene u pregovore srbijanske i kosovske strane, što je bila posljednja šansa za mirno rješenje krize na Kosovu. Na tim pregovorima Miloševiću je nuđeno da Kosovo ostane u sastavu SRJ, ali da se Kosovu vrati autonomija koja je ukinuta Miloševićevim dolaskom na vlast u SR Srbiji i tokom njegovog pokušaja nametanja ‘velikosrpske političke volje’ cijeloj Jugoslaviji. Odbijajući tu ponudu delegacija SRJ sa Milanom Milutinovićem je napustila pregovore, a Miloševićev režim je zatim radikalizirao represiju prema nesrpskom stanovništvu na Kosovu. U to vrijeme mnoge članice UN-a, posebno članice EU protiv SRJ su uvele sankcije, a Albanija je kao članica UN-a oštro reagovala na represiju Miloševićevog režima nad Albancima i drugim nesrbima ukazujući da se ‘na  Kosovu odvija genocid kojeg realizira Miloševićeva institucionalizirana politika genocida i državnog terorizma’.

Međunarodna zajednica je zaprijetila da će NATO vojno intervenirati ako Milošević ne ispuni zahtjeve: a) da SRJ Jugoslavija prestane sa vojnim napadima na nesrpsko stanovništvo Kosova; b) da povuče vojsku i policiju sa Kosova; c) da se omogući ulazak NATO-a i posmatrača međunarodne zajednice na Kosovo; d) da se omogući povratak izbjeglica i raseljenih osoba na Kosovo; e) da, nakon ispunjenja navedenih zahtjeva, uslijedi politički dijalog predstavnika SRJ i kosovskih Albanaca. Ričard Holbruk je u ime međunarodne zajednice ponovo, posljednji put, ponudio Miloševiću da Kosovu vrati autonomiju što je obuhvatalo i razoružanje OVK. Nakon što je Milošević odbio i tu posljednju ponudu počela NATO intervencija.

Žrtva koju je narod BiH podnio tokom srbijanske agresije i razmjere zločina koje su počinile regularne i paravojne formacije pod kontrolom Miloševićevog režima, a na koje su međunarodna zajednica i NATO kasno reagovali, bili su presudni u odluci NATO-a da ne ponovi istu grešku na Kosovu. Smatrajući da može doći do povećanja rizika za trajno ugrožavanje mira i sigurnosti na Balkanu i šire, najmoćnije zemlje svijeta, SAD i EU koristile su pouke iz svojih grešaka u angažiranju protiv velikosrpske, nacionalističke, zločinačke, genocidne histerije u BiH, videći da je slabljenje Srbije jedino rješenje za trajni mir na Balkanu. Pasivnost, blago političko reagiranje i kašnjenje u poduzimanju vojnih operacija protiv vojske, policije, paravojnih formacija pod kontrolom vrha SRJ angažirane u BiH, bile osnovne pouke za reagiranje na eskalirajuću krizu na Kosovu s ciljem sprječavanja velikosrpskog zločinačkog nasilja nad albanskim i drugim nesrpskim stanovništvom na Kosovu. NATO je brzom vojnom intervencijom protiv Srbije osigurao uslove za kasnije proglašenje nezavisnosti Kosova.

Zračni napadi NATO-a na Miloševićevu SRJ počeli su 24.3.1999., a okončani su 78 dana kasnije, tačnije 10.6.1999. godine. Cilj NATO intervencije je bio da vojne i policijske snage pod kontrolom Miloševića prinude da napuste Kosovo i tako spriječe masovne zločine i progone nad Albancima Kosova. Intervencija NATO-a pod nazivom ‘Operacija savezničkih snaga’ tako je imala humanitarni karakter. Zbog Miloševićevog upornog odbijanja zahtjeva međunraodne zajednice, uprkos razornim zračnim napadima Alijanse, NATO je počeo razmatrati i kopnenu ofanzivu kako bi se vojska i policija SRJ konačno razbila i potisnula sa teritorija Kosova. Istovremeno, uz razmatranje kopnene ofanzive, pojačan je intenzitet zračnih udara na razne objekte komunikacijske, vojne i energetske infrastrukture. Pod takvim razornim efektima NATO bombardovanja Milošević je napokon prihvatio uslove međunarodne zajednice.

‘Kumanovski sporazum’ kao kapitulacija Miloševićevog režima

Kumanovski sporazum postignut je 9. juna 1999. godine. Njime je označen kraj NATO intervencije. Slobodan Milošević, tadašnji predsjednik SRJ, pristao je povući sve svoje vojne i policijske snage sa Kosova i prepustiti pokrajinu snagama Ujedinjenih nacija. Vijeće sigurnosti UN-a izglasalo je Rezoluciju 1244 kojom je ozvaničena vlast UN-a na Kosovu. Kumanovskim sporazumom Srbija je potpisala vojnu kapitulaciju, a Rezolucijom 1244 je uklonila sa Kosova sve svoje institucije. Tom Rezolucijom se ukidaju teritorijalni integritet i suverenitet SRJ nad Kosovom i ustanovljava procedura za određivanje konačnog statusa Kosova, u skladu sa tom rezolucijom i Sporazumom iz Rambujea 1999., koji je SRJ prvo odbila, a Kumanovskim sporazumom prihvatila.

Nakon Kumanovskog sporazuma i povlačenja Srbije sa Kosova srpski političari i generali su isticali da je na kosovskom ratištu za uspjehe vojske i policije SRJ bilo značajno iskustvo koje su imali oficiri, vojska i policija SRJ u ranijim ratovima koji su vođeni u Sloveniji, Hrvatskoj i naročito BiH gdje su već imali okršaje sa NATO paktom. Takve izjave srbijanskog vojnog i političkog rukovodstva se trebaju uzimati kao indirektno srbijansko priznanje međudržavnih sukoba i agresija koje je Miloševićev režim planirao i realizirao od Slovenije, Hrvatske do BiH.

Dakle, Miloševićevom režimu i velikosrpskoj hegemonističkoj politici suprotstavljali su se svi jugoslovenski narodi, sve republike i Kosovo.

Nastavit će se…            

(Global CIR Team)

PROČITAJTE JOŠ:

Objavljeno u:
  1. […] KOSOVO I SIGURNOST BALKANA (I): Od Miloševićevog rušenja Ustava SFRJ do NATO intervencije Objavljeno u: […]

  2. […] KOSOVO I SIGURNOST BALKANA (I): Od Miloševićevog rušenja Ustava SFRJ do NATO intervencije KOSOVO I SIGURNOST BALKANA (II): Nezavisnost Crne Gore kao uvod u nezavisnost Kosova Objavljeno u: […]

  3. […] KOSOVO I SIGURNOST BALKANA (I): Od Miloševićevog rušenja Ustava SFRJ do NATO intervencije […]

Komentiraj