KOSOVO I SIGURNOST BALKANA (II): Nezavisnost Crne Gore kao uvod u nezavisnost Kosova

Miloševićevim rušenjem Ustava iz 1974. počeo je proces homogenizacije srpskog naroda. Prva žrtva tog pravnog nasilja Miloševićevog režima bile su autonomije Kosova i Vojvodine koje su suštinski ukinute kroz dokidanje nadležnosti pokrajinama, a nadležnosti su prebačene na SR Srbiju.

Prijelomna tačka jugoslovenske krize bila je Haška konferencija 1991. i odluke Badinterove arbitražne komisije. Haška konferencija počela je 1991., kad su već napadani Vukovar, Dubrovnik, Zadar… Za vrijeme same konferencije Srbija je vodila rat protiv Hrvatske. Srbijanska zvanična politika i danas izbjegava suočavanje sa činjenicama koje jasno govore o njezinoj odgovornosti za raspad Jugoslavije na brutalan način.

Zato znatan dio srbijanske političke i akademske elite u javnosti namjerno zaobilazi Hašku konferenciju iz 1991, koja je nudila očuvanje okvira Jugoslavije kao federacije ili konfederacije, što je Milošević odbio, a prihvatili svi ostali predsjednici republika pa i  predsjednik Crne Gore Momir Bulatović, koji je kasnije pod uticajem raznih pritisaka želio povući svoj pristanak. Milošević je odbio zaključke konferencije zato što je na svojoj strani već imao četniciziranu JNA i smatrao, procjenjujući i međunarodno stanje, da ima šansu za ‘Blitzkrieg’ i stvaranje ‘Velike Srbije’. Velikosrpska politika imala je na umu da Hrvati i Bošnjaci te ostali jugoslavenski narodi nisu pripremljeni za rat, kao što i nisu bili, da se neće moći oduprijeti JNA kao srpskoj vojsci pa će on uspjeti ostvariti svoje ciljeve. Slovenija je izgurana iz Jugoslavije zato što historijski Srbija nije imala teritorijalnih pretenzija prema njoj.

Badinterova komisija, nazvana tako po svom predsjedniku Robertu Badinteru, bila je arbitražna komisija koju je ustanovilo Vijeće ministara Europske ekonomske zajednice 27. augusta 1991. godine, a čija je zadaća bila da rješavanjem spornih pravnih pitanja pospješi mirno rješavanje krize u bivšoj Jugoslaviji. Badinterova komisija poništila je tvrdnje Srbije da pravo na samoodređenje imaju narodi, a ne republike. Zahvaljujući toj komisiji republike su dobile mogućnost da se kandidiraju kao nezavisne države, što je i uslijedilo nekoliko mjeseci poslije. Potvrđeno je da su granice između jugoslovenskih republika državne granice, što znači da su priznate zatečene granice, a ne granice zasnovane na mitovima ili granice iz ranijih historijskih perioda. Pravo na samoopredjeljenje naroda je dopušteno, ali bez promjene međurepubličkih, odnosno međudržavnih granica.

Komisija je donijela i niz drugih zaključaka: pitanje sukcesije država treba rješavati na temelju načela međunarodnog prava, te na temelju pravičnosti, uzimajući u obzir da su sve države kojih se to tiče vezane kogentnim normama općeg međunarodnog prava, posebice onima o poštovanju temeljnih prava čovjeka, prava naroda i prava nacionalnih manjina (mišljenje broj 1. od 10. decembra 1991. i 9. od 4. jula 1992.); SFRJ se raspala i više ne postoji kao država (mišljenje broj 8. od 4. jula 1992.); nijedna država sljednica sama nema pravo nastaviti članstvo SFRJ u međunarodnim organizacijama (mišljenje broj 9. od 4. jula 1992.); SR Jugoslavija je nova država koja se ne može smatrati sljednicom SFRJ (mišljenje broj 10 od 4. jula 1992.)…

Srbija i Hrvatska potpisale su Dejtonski sporazum kao zaraćene strane, a ne kao garanti sporazuma!

Poslije pada Miloševićevog režima 5. oktobra 2000-te godine njegov nasljednik na funkciji predsjednika SRJ Vojislav Koštunica nastavio je Miloševićevu politiku negiranja realnosti, samo na perfidniji način. Beogradska politika po ko zna koji put našla se u kondradiktornosti, jer je Koštunica počeo navodno ‘priznavati’ međunarodne pravne norme, a posebno se pozivao rezoluciju 1244. Pod krinkom očuvanja međunarodno priznatih granica SRJ pokrenuo je brojne diplomatske aktivnosti kako bi spriječio osamostaljenje Crne Gore, koje je bilo uvod u nezavisnost Kosova, a sa druge strane na Makedoniju je vršio pritisak tako što je osporavao autokefalnost Makedonske pravoslavne crkve.

Ovo pozivanje na ‘međunarodno pravo’ i na ‘princip nepovredivosti državnih granica’, bilo je u potpunosti suprotno od onoga što je ta ista velikosrpska politika radila u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH, međunarodno priznatim državama na koje je izvršila oružanu agresiju. Dok je Miloševićev režim imao jaku armiju koju je nelegalno sveo na srpsku vojsku, uništavajući njene političke osnove, izazivao je ratove, vršio agresije, organizovao genocide, progone po mjeri svojih velikosrpskih planova. Svođenje nekadašnje JNA na srpsku vojsku bilo je subverzivno djelovanje da se maskiraju agresije na nezavisne države Sloveniju, Hrvatsku i BiH. Četnicizirana JNA djelovala je na teritorijama nezavisnih država BiH i Hrvatske. Budući da SRJ nije imala argumenata da pred međunarodnom zajednicom zamaskira agresiju na BiH, Miloševićev režim je u BiH prvo organizirao parapolitički, paravojni i parapolicijski aparat koji se distancirao od legalnih republičkih institucija djelujući paralelno, a potom je taj isti beogradski režim propagirao da se srpski narod u BiH ‘samoorganizirao’ jer je navodno  bio ugrožen od Bošnjaka i njihove politike koja je zagovarala ‘islamsku državu’. Na sličan način danas djeluje i Milorad Dodik zajedno sa Draganom Čovićem, koji ironičnom sintagmom ‘političko Sarajevo’ pod kojim podrazumijevaju politiku Bakira Izetbegovića, žele i na simboličko-jezičkom planu kazati da se distanciraju od državnog identiteta BiH u korist centara koji se afirmiraju kao središte secesionističkih politika iz Zagreba i Beograda.

Dok je pokretao agresije na međunarodno priznate države Miloševićevom režimu tada ništa nisu značili principi nepovredivosti granica, nisu ih interesovale rezolucije UN-a, Vijeća sigurnosti. Kada su njihovi planovi razotkriveni i doživjeli debakl na terenu, velikosrpska politika je preko noći postala najveći zagovornik poštivanja tih istih rezolucija koje je ranije negirala i odbijala prihvatiti, jer je aspiracije i pretenzije na dijelove susjednih država smatrala svojim ‘historijskim pravom’.

Velikosrpska politika i danas u svojoj ideologiji i intimi smatra da granice države Srbije nisu konačne i to se odražava na konkretne postupke aktuelnog srbijanskog državnog vrha, koje odbija potpisivanje Ugovora o granici sa BiH. Sporazum o granici između BiH i Hrvatske potpisali su 1999. godine predsjednici Alija Izetbegović i Franjo Tuđman. Međutim, njegovo ratificiranje blokirala je Republika Hrvatska. Najvažnije postignuće Dejtonskog sporazuma jeste činjenica da su Hrvatska i Srbija kao zaraćene strane, a ne garanti sporazuma, potpisale da priznaju BiH u zatečenim granicama, odnosno u granicama kako ih je definirala Badinterova komisija. Njihovo odbijanje da to priznanje potvrde međudržavnim ugovorima o granici sa BiH implicira da i jedna i druga država svoje granice ne smatraju konačnim.

Kada je poslije potpisivanja ‘Kumanovskog sporazuma’ shvatio da Beograd gubi dominaciju nad Crnom Gorom i Kosovom, nasljednik Slobodana Miloševića, Vojislav Koštunica, počeo je pred međunarodnim zvaničnicima  isticati svoju navodnu ‘privrženost Dejtonskom sporazumu’, priznanju teritorijalnog integriteta BiH, nezavisnosti i cjelovitosti BiH, značaju UN-a i njegovih rezolucija. Sa druge strane, u isto vrijeme prijeteći i ‘upozoravajući’ međunarodnu zajednicu zbog sve izvjesnije nezavisnosti Crne Gore, isticao je da je opasno dalje ‘cijepanje Balkana jer to može izazvati nove promjene granica i nove raspade država na Balkanu i u svijetu’. Iz njegovih riječi se moglo zaključiti da će, ako dođe do ‘cijepanja SRJ’ i osamostaljenja Crne Gore, a sa druge strane i Kosova, doći u pitanje mnoge države na Balkanu (BiH, Makedonija…), u Europi (Španija-Katalonija, Ukrajina, Gruzija…), ali i širom svijeta.

Koštunica se slično ponašao kada je poručio da je posjeta američkog potpredsjednika Džozefa Bajdena „važna prilika da se podsjetimo da najvažnije mjesto u kosovskom pitanju ima NATO, koji je izvršio agresiju na Srbiju, i zahvaljujući prisustvu svojih trupa na Kosovu omogućio proglašenje jednostrane nezavisnosti“. Međutim, u članu 3. Rezolucije 1244 na koju se Koštunica poziva, potvrđuje se odgovornost SRJ za krizu, traži se da SRJ prekine nasilje na Kosovu i da povjerljivo započne povlačenje snaga, čime je Miloševićev režim priznao da je vršio protivpravno nasilje nad kosovskim Albancima i da nije bilo ‘NATO agresije’, kako tvrdi Koštunica,  već da se radilo o opravdanoj međunarodnoj intervenciji.

Pri tom je izostavljao i činjenicu da zahtjevi za osamostaljenjem Crne Gore ne narušavaju princip nepovredivosti granica jer je Crna Gora imala status države u sastavu SFRJ pa se prema stavovima međunarodne zajednice i prihvaćenih zaključaka Badinterove komisije mogla osamostaliti kao Slovenija, Hrvatska, BiH, Makedonija.

Sa ove vremenske distance, pojedini analitičari smatraju da je i ‘ustanak’ Albanaca u Preševskoj Dolini 1999. godine, koji se kasnije ‘prenio’ u Makedoniju 2001. godine,  bio fingiran od strane velikosrpske politike, koja je željela uvući Makedoniju u građanski rat, kako bi ostvarila ono što je prethodno pokušao Milošević. Drugi cilj je bio zaustavljanje osamostaljenja Crne Gore, a kao treći, budući da su ‘pobunjenici iz Makedonije’ utočište našli na Kosovu, pred međunarodnom zajednicom Kosovo je trebalo prikazati kao izvor nestabilnosti u regiji te kompromitirati albanske političke lidere sa Kosova. Time bi SRJ ostvarila svoj krajnji cilj da prikaže NATO intervenciju greškom, a sebe promoviše kao ‘faktora stabilnosti’ u regiji. U korist ove teze ide i činjenica da je u februaru 2001. godine, kada je počeo albansko-makedonski sukob, NATO donio odluku da ‘dozvoli jugoslavenskim trupama povratak u kopnenu zonu sigurnosti, korak po korak’, što im je ranije bilo onemogućeno.

Ne treba zaboraviti da je ‘strategija podijeljenih gradova’ koju su u BiH (Mostar) primjenjivali i Milošević i Tuđman, našla svoju primjenu i na Kosovu (slučaj Kosovske Mitrovice) pod parolom ‘zaštite Srba’ u tom kosovskom gradu. Međutim, kada su tu istu političku logiku željeli primijeniti Albanci u Preševskoj dolini, kako bi se zaštitli od istog onog srpskog režima koji je podijelio Kosovsku Mitrovicu, onda je to u očima Beograda bilo neprihvatljivo, iako su se i Albanci u Preševskoj dolini pri svojim zahtjevima pozivali na strah i želju da zaštite svoje živote i imovinu, s obzirom na krvava iskustva njihovih sunarodnika sa beogradskim režimom na Kosovu.

Iznenadno zalaganje za poštivanje ‘međunarodnog prava’ od strane Koštunice, nije bilo uvjerljivo i moglo bi se reći da je bilo izraz pokušaja obmanjivanja međunarodne javnosti, jer su Koštunicini potezi pokazivali da on Miloševića krivi samo zato što nije uspio realizirati velikosrpsku agendu SANU-a o stvaranju tzv. ‘Velike Srbije’, a ne zbog zločinačke prirode tog velikodržavnog projekta čiju je realizaciju preuzeo Milošević.

Upozorenja Međunarodne krizne grupe, parlamentarna kriza u SCG i referendum o nezavisnosti Crne Gore

Cjelokupna situacija u regiji zbog nerješenog statusa Kosova prijetila je da ponovo eskalira. Stanje na Kosovu je previše opasno, stoga je neophodno pronaći rješenje za konačni status kojim se priznaje stvarnost nezavisnosti, ali samo na temelju potpunog jamstva zaštite kosovskih Srba i ostalih manjina, stajalo je u izvještaju koji je o Kosovu objavila Međunarodna krizna skupina (ICG) iz Bruxellesa u januaru 2005. godine.  “Vrijeme je za međunarodnu zajednicu da riješi pitanje Kosova”, izjavio je tada Nicholas Whyte, direktor programa krizne skupine za Europu, naglasivši da se to  pitanje više ne može odlagati. “UN je vrlo jasno dao do znanja vlastima u Beogradu koje su nasilno 1999. protjerale više od 700 hiljada kosovskih Albanaca, kako je Beograd izgubio vlast i upravu u pokrajini te da će se nakon razdoblja međunarodne uprave u političkom procesu odrediti konačan status Kosova”, stajalo je u izvještaju ICG.

Stanovništvo koje čini više od 90% kosovski Albanci nikada neće prihvatiti povratak pod Beograd, naglasila je Međunarodna krizna skupina i dodala kako međunarodna zajednica mora shvatiti njihovo povećano nezadovoljstvo, čak i nakon nereda u martu 2004. godine.

“Ili će se 2005. godine započeti s rješenjem konačnog statusa kojim će se učvrstiti mir i razvitak ili će se Kosovo vratiti sukobima koji će podupirati regionalnu nestabilnost. Kao prvi korak, Kontaktna skupina koju čine šest zemalja mora pod hitno pripremiti vremenski plan za razrješavanje ovog otvorenog pitanja na čijem kraju kao cilj mora biti nezavisnost Kosova”, naglasila je tada Međunarodna krizna skupina, dodajući kako cilj mora sadržavati i ključna osnovna pravila, a to su zaštita manjinskih prava o čemu će ponajviše ovisiti cijeli proces. Osim toga treba naglasiti da niti povratak Kosova pod Beograd, niti njegova podjela, niti bilo kakvo ujedinjene Kosova s Albanijom ili nekom drugom susjednom državom ili teritorijem neće dobiti podršku.

Dodatna jamstva potrebna su kako bi se zagarantiralo srpskoj strani da će nezavisno Kosovo ustrajati u svojim obavezama. U Kosovskom vrhovnom sudu trebali bi sjediti suci koje bi imenovala međunarodna zajednica i koji bi jamčili da se ključne teme vezane uz manjinska prava i ostala pitanja mogu prinijeti kao predmet pred ovim sudom. Kosovo bi ugostilo i međunarodnu prisutnost monitoringa, dakle “Kosovo Monitoring Mission” koja bi izvještavala širu međunarodnu javnost i zajednicu te predlagala odgovarajuće mjere ukoliko Kosovo ne ispuni svoje obaveze. Sada je trenutak za početak cijelog procesa, naglasila je Međunarodna krizna skupina početkom 2005. godine. Na koncu iz Bruxellesa su upozorili: “Ukoliko međunarodna zajednica uskoro na Kosovu ne krene u akciju, događaji na terenu mogli bi vrlo lako izmaći kontroli. Potencijal za obnavljanje nasilja je vrlo realan“.

Već u februaru te 2005. izbila je parlamentarna kriza u SCG. Podgorica je smatrala da raspisivanje izbora nije potrebno budući da će se za godinu dana ionako održati referendum na kojem će crnogorski narod odlučiti o napuštanju državne zajednice. Ta je zajednica nastala početkom 2003. godine, kada je Crna Gora pod pritiskom Europske unije potpisala takozvani ‘Beogradski sporazum‘. No, u njemu se građanima obje države jamčilo pravo da nakon tri godine odluče o svojoj eventualnoj nezavisnosti. U februaru 2005. crnogorski premijer Milo Đukanović potvrdio je da njegova zemlja namjerava iskoristiti to pravo.

Đukanović je isticao da Crna Gora ne želi biti talac kosovskih problema, jer za te probleme nisu krivi politički faktori i narod Crne Gore, već da tu krivnju snosi Miloševićev režim. Govorio je da Crna Gora ne želi nositi nikakav teret i da će se osamostaljenjem Crna Gora distancirati od tereta Miloševićeve pogrešne politike prema Albancima i Kosovu. Ovakvim stavovima i kasnijim osamostaljenjem Crne Gore, Milo Đukanović je pomogao bržem rješavanju kosovske krize.

Referendum o nezavisnosti Crne Gore održan je 21. maja 2006. godine. Referendumsko pitanje je glasilo: “Želite li da Republika Crna Gora bude nezavisna država sa punim međunarodno-pravnim subjektivitetom?”. Odgovor DA je propagirao “Blok za nezavisnu Crnu Goru” s liderom Milom Đukanovićem, dok se za  odgovor NE zalagao  “Blok za očuvanje Državne Zajednice Srbije i Crne Gore” na čelu sa Predragom Bulatovićem. Regularnost referendumskoga procesa je budno motrila Europska unija. Delegacija Parlamentarne skupštine Vijeća Europe od 15 članova pratila je referendum u Crnoj Gori.

Vlast i opozicija u Crnoj Gori i EU suglasili su se o datumu referenduma. Uz prisustvo EU, dogovorena su, da bi referendum bio legitiman, sljedeća pravila: 1) izlaznost mora biti preko 50% upisanih birača; 2) odluku o nezavisnosti moralo je podržati preko 55% izašlih birača. Ukupni odaziv upisanih birača bio je 86.3%. Za nezavisnost Crne Gore glasalo je 55.5%, dok je ostanak u zajedničkoj državi sa Srbijom podržalo 44.5% izašlih građana Crne Gore. Crnogorski parlament je 3. juna 2006. godine usvojio Odluku o nezavisnosti, pa je nakon 88 godina Crna Gora ponovo postala međunarodno priznata država.

Osamostaljenje Crne Gore omogućilo je međunarodnoj zajednici da se ozbiljnije posveti rješavanju konačnog statusa Kosova.

Regionalni kontekst dešavanja i ruski geopolitički zamah u Europi i na Balkanu

Početak 2006. godine i u BiH obilježen je snažnom inicijativom međunarodne zajednice, prije svega američke administracije, da se usvoji ‘aprilski paket’ ustavnih amandmana kojima bi se ojačala država BiH i njene institucije na račun bh. entiteta.

Ovim se želio suziti prostor za djelovanje velikosrpske i velikohrvatske politike, za koje se opravdano smatralo da će pokušati iskoristiti krize u vezi s osamostaljenjem Crne Gore i rješavanja pitanja Kosova da destabiliziraju BiH.  Sporazumom je bilo predviđeno ubrzano kretanje naše zemlje ka EU i NATO-u, za šta bi bile odgovorne isključivo državne institucije BiH, a prenesene nadležnosti sa entiteta na državu ne bi se mogle vraćati. Obaranje aprilskog paketa otvorilo je vrata značajnijem ruskom anti-NATO utjecaju u BiH. Na samitu NATO-a u Rigi 2006. čelnici Alijanse složili su se i o pozivanju još tri zemlje na pridruživanje Partnerstvu za mir i Euroatlantskom partnerskom vijeću: Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije. Čelnici NATO-a dali su, kako je glavni tajnik NATO-a Scheffer nazvao, „jasan signal“ državama u Akcijskom planu za članstvo, Albaniji, Hrvatskoj i Makedoniji da na NATO-ovom samitu 2008. g. mogu očekivati poziv u članstvo: „Savez namjerava dodatno proširiti pozive zemljama koje udovoljavaju NATO-ovim standardima temeljenim na rezultatima i koje su sposobne doprinositi euroatlantskoj sigurnosti i stabilnosti.“

Rusija nije blagonaklono gledala na proširivanje NATO-a, a sa njime i EU, prema njenim zapadnim granicama. “Trebali bismo priznati da je slom Sovjetskog Saveza bio velika geopolitička katastrofa stoljeća. Što se tiče ruske nacije, za nju je postao velika drama. Deseci miliona naših sugrađana i patriota našli su se izvan ruskog teritorija. Štoviše, epidemija dezintegracije inficirala je i Rusiju’, kazao je aprila 2005. godine ruski predsjednik Vladimir Putin u godišnjem obraćanju Dumi, za koje će kasnije mnogi svjetski analitičari i stratezi kazati da je predstavljao uvod u početak nove ere u ruskoj geopolitici. Rusija će kasnije nizom subverzivnih akcija širom Europe pokušati omesti euroatlantske integracije brojnih zemalja.

Tadašnja nova vlast u Ukrajini, predvođena predsjednikom Juščenkom izrazila je izrazitu prozapadnu orijentaciju, ali na njenu stabilnost su utjecali veliki problemi. Jedna vlada već je bila odstupila zbog korupcije, a druga je smijenjena zbog pristanka na isporuke ruskog plina o kojem Ukrajina životno ovisi, početkom 2006. g. Parlamentarni izbori tokom 2006. g., zbog nezadovoljstva i energetskog pritiska kroz povećanje cijena plina iz Rusije, donijeli su pobjedu proruskim snagama.

Rusija je također željela preko Transdnjestarske Republike (Pridnjestrovska Moldavska Republika) zadržati prisutnost i utjecaj u regiji, a promjena režima u Ukrajini bila je veliki udarac za njene geopolitičke interese. Moskva je podupirala nastojanja Transdnjestarske Republike za nezavisnošću i odbijanje regionalne autonomije koju nudi službeni Kišinjev. Moldavija je u julu 2005. godine Transdnjestarskoj Republici ponudila veći stupanj autonomije, a odmah nakon promjene režima u Ukrajini, tada novi predsjednik V. Juščenko i predsjednik Moldavije V. Voronin zatražili su od Europske unije pomoć u kontroli nad granicom Ukrajine i Transdnjestarske Republike. Treba spomenuti da je ponuda autonomije u Transdnjestarskoj republici prihvaćena na način da je ujesen 2006. g. raspisan neustavni referendum o samostalnosti, koji nije međunarodno priznat, na kojem je preko 97 posto stanovnika dalo potporu samostalnosti od Moldavije. Rusi, koji čine veliku većinu stanovništva očekivali su potporu Moskve. Europska Unija i SAD, kao i u slučaju Ukrajine radili su  zajedno na potkopavanju ruskih strateških interesa i do danas pitanje Moldavije i sporne autonomne regije nije riješeno.

Sličan scenarij se odigravao i u Gruziji. Nakon ‘Revolucije ruža’, pokrenuto je niz reformi s ciljem jačanja vojnih i gospodarskih potencijala države. Napori nove vlade, kako bi u jugozapadnu autonomnu republiku Adžariju ponovno uspostavili vlast, doveli su do velike krize početkom 2004. godine. Uspjeh u Adžariji potaknuo je Saakašvilija u naporima da učini to isto s Južnom Osetijom, ali bezuspješno. Ovi događaji, zajedno s optužbama o upletenosti Gruzije u Drugi čečenski rat, rezultirao je pogoršanjem odnosa s Rusijom. Stoga je Rusija započela i poticala secesionističke otpore u dvjema odmetnutim gruzijskim pokrajinama. Unatoč sve težim odnosima, u maju 2005. godine, Gruzija i Rusija su postigle sporazum, što je dovelo do predaje ruskih vojnih baza (koje datiraju još iz SSSR-a) Batumija i Ahalkalakija, gruzijskoj vlasti. Povučeno je svo osoblje i oprema do decembra 2007. godine. No, nisu se povukli iz baze Gaudata u Abhaziji, što su bili dužni učiniti potpisivanjem ugovora na samitu u Istanbulu 1999. godine

Napetosti između Gruzije i Rusije ponovo su eskalirale u aprilu 2008. godine kada su Južnoosetijski separatisti napravili prvi čin nasilja raznijevši gruzijsko vojno vozilo 1. augusta. Nakon odgovora gruzijske vojske Rusija je pokrenula masovnu vojnu kampanju protiv Gruzije i zauzela gradove duboko u gruzijskom teritoriju. Rusija je iskoristila ovu priliku te je,  nakon što je vojno porazila gruzijsku vojsku, priznala Abhaziju i Južnu Osetiju kao zasebne republike 26. augusta 2008. godine.

Rusija je subverzivno djelovala i na prostoru Zapadnog Balkana, tako da anti NATO i anti EU  protesta nije bila pošteđena ni Hrvatska.

Velikosrpska politika je vidjela opasnost za svoje krajnje ciljeve u širenju NATO-a i EU, a na njene zamke su svjesno ili nesvjesno nasjeli neki bošnjački politički lideri i vjerski autoriteti. Pojedini politički predstavnici Bošnjaka u Sandžaku protivili su se osamostaljenju Crne Gore smatrajući da će Bošnjaci povlačenjem državne granice kroz Sandžak biti trajno podijeljeni, što će još više otežati njihov i onako težak položaj.  Na jednom od mitinga za očuvanje državne zajednice SCG kojem je uz Koštunicu prisustvovao i mitropolit Amfilohije Radević, Sulejman Ugljanin je poručio ‘Crna Gora, Sandžak i Srbija, to je jedna familija’, izazvavši oduševljenje mase koja se protivila crnogorskom referendumu o nezavisnosti. U izjavi za jednu sarajevsku televiziju par godina kasnije Sulejman Ugljanin je kazao: ‘Jedini zdrav i objektivan pristup rješenju ovog problema jeste analogija između Srbije i Bosne – status Bošnjaka u Srbiji, status Srba u Bosni’.

Već smo ranije pisali kako bi regionalna i svjetska afirmacija entiteta kao forme političkog uređenja unutar država bila veoma štetna kako za regionalnu i svjetsku stabilnost, tako i za stabilnost BiH. Stoga se raniji zahtjevi Albanaca 2001. godine za entitetom u Makedoniji i u Preševskoj dolini (Srbiji) mogu smatrati veoma štetnim, kao i aktuelni srpski zahtjevi za entitetom na sjeveru Kosova ili na sjeveru Crne Gore jer se mogu posmatrati kao dio srpskog subverzivnog uticaja u regiji, koji je produžena ruka ruske vanjske politike u Europi.

Crna Gora se u junu 2014. godine „našla pred vratima“ NATO-a kada su ministri vanjskih poslova Alijanse odlučili da pokrenu intenzivirane i fokusirane razgovore sa Crnom Gorom sa obavezom da do kraja 2015. razmotre da li su zadovoljeni uslovi za upućivanje poziva za članstvo. Kako bi spriječili davanje pozitivne ocjene i poziva u NATO, velikosrpska politika oličena u opoziciji Crne Gore pokrenula je masovnu kampanju protesta protiv vlasti u Podgorici tokom 2015. godine.  Pod parolom ‘antirežimskih protesta’, građani su pozvani da izađu na ulice, iako se u suštini iza svega krio plan sprječavanja ulaska Crne Gore u NATO. Proteste je podržala Srpska pravoslavna crkva, a aktivni učesnik je bio mitropolit Amfilohije Radević koji se demonstrantima obraćao više puta. Zanimljive su indicije da su na protestima u Podgorici uočeni i predstavnici Liste za Bošnjake Sandžak i muftiju, koja je pod direktnom kontrolom Muamera Zukorlića, sadašnjeg kandidata za reis-ul-ulemu IZ u BiH.

Bošnjačka politika u BiH je odbacila insceniranje graničnog nesporazuma sa Crnom Gorom o području Sutorine. Prijedlog ugovora o državnoj granici između Bosne i Hercegovine i Crne Gore utvrdilo je Vijeće ministara Bosne i Hercegovine početkom novembra 2014. godine, a prema njemu Sutorina je trebala trajno ostati u sastavu Crne Gore. Međutim tadašnji poslanik SDP-a Denis Bećirović je predložio ‘Rezoluciju o Sutorini’ u Predstavničkom domu PS BiH. Da je ta rezolucija usvojena odluka Vijeća ministara bila bi poništena, izbio bi međudržavni spor zbog kojeg Crna Gora ne bi mogla ući u NATO. Svoje subverzivno djelovanje protiv ulaska Crne Gore u NATO, Bećirović je kamuflirao navodnim ‘čuvanjem interesa BiH’.  “Mi poštujemo nezavisnost Crne Gore, ali i poštujemo princip da tuđe nećemo, a da svoje ne damo. Moramo biti dostojni svojih predaka koji su stoljećima gradili BiH. Moramo pokazati da nam je stalo do svakog pedlja teritorije. Naš cilj je bio i ostao da gradimo dobrosusjedske odnose, ali ne na štetu BiH”, rekao je Bećirović podsjetivši još jednom na historijske pravne argumente koji idu u korist Bosni i Hercegovini kao što su ustavi, zakoni i odredbe koji vide Sutorinu samo u sastavu BiH.

Bećirović je posebno pohvalio ‘akademsku zajednicu’ koja je stala na njegovu stranu promovirajući stav da se Sutorina treba vratiti BiH. U tim nastojanjima se posebno isticao akademik BANU-a Suad Kurtćehajić koji je više puta isticao ‘da će akademska zajednica sudskim putem na Sudu Bosne i Hercegovine tražiti osporavanje ugovora o granici između BiH i Crne Gore’. Indikativno je da se BANU našla i na platnom spisku novih vlasti u KS, odnosno predsjedavajućeg kantonalne skupštine Elmedina Dine Konakovića.

Valja istaći kako je ratni zločinac Radovan Karadžić pravi inicijator ideje da se od Crne Gore oduzme teritorija Sutorine, kako bi manji bh. entitet imao izlaz na more. Taj Karadžićev zahtjev pojavio se tokom pregovora o tzv. Vens-Ovenovom mirovnom planu za BiH, koji je propao 1993. godine. To je bio još jedan pokušaj promjene granica i zaobilaženja zaključaka Badinterove komisije.

Inicijativa o povratku Sutorine u sastav BiH, u trenutku kada je Crna Gora bila na pragu ulaska u NATO, išla je u korist i ruskoj politici na Zapadnom Balkanu koja je usmjerena na sprječavanje širenja NATO-a.

Aleksej Puškov, predsjednik Komiteta za međunarodne odnose državne Dume Ruske Federacije, je 27. 10. 2015. godine izjavio: ‘Naši odnosi sa Crnom Gorom se nažalost razvijaju prilično loše zbog toga što ona zauzima aktivnu antirusku poziciju’. Ova izjava svjedoči da je Rusija proces pridruženja Crne Goru NATO-u tretirala kao antirusku politiku.

Nastavit će se…

(Global CIR Team)

PROČITAJTE JOŠ:

  1. […] KOSOVO I SIGURNOST BALKANA (II): Nezavisnost Crne Gore kao uvod u nezavisnost Kosova – ago […]

  2. […] I SIGURNOST BALKANA (I): Od Miloševićevog rušenja Ustava SFRJ do NATO intervencije KOSOVO I SIGURNOST BALKANA (II): Nezavisnost Crne Gore kao uvod u nezavisnost Kosova Objavljeno […]

  3. […] KOSOVO I SIGURNOST BALKANA (II): Nezavisnost Crne Gore kao uvod u nezavisnost Kosova KOSOVO I SIGURNOST BALKANA (III): Proglašenje nezavisnosti Kosova, napadi na strana diplomatska predstavništva i paljenje ambasade SAD-a u Beogradu! Objavljeno u: […]

Komentiraj