Demokrate se u Kongresu obračunavaju s Trampom kažnjavajući Tursku!

Na 96. godišnjicu od uspostavljanja moderne Republike Turske, koja je širom te zemlje obilježena nizom manifestacija kao najvažniji nacionalni praznik, na drugoj strani svijeta Predstavnički dom Kongresa SAD-a je prihvatio nacrt rezolucije, kojim su dešavanja iz 1915. godine na teritoriji Osmanskog carstva okaraktrerisana “genocidom” nad Jermenima.

Nacrt, kojeg je u aprilu predložio demokratski zastupnik Adam Schiff, prihvaćen je sa 405 glasova za, dok je 11 zastupnika bilo protiv. Predstavnički dom je izglasao i nacrt rezolucije o sankcijama Ankari zbog operacije “Izvor mira“. Nacrt su podržala 403 zastupnika, dok je 16 bilo protiv. Nacrt prve rezolucije mora prihvatiti i Senat, kako bi ona bila važeća, dok nacrt rezolucije o sankcijama Ankari uz prihvatanje Senata, mora svojim potpisom odobriti i američki predsjednik Donald Tramp. Kako god, teško je da će neobavezujuće rezolucije Kongresa polučiti bilo kakve pravne posljedice, kao što je teško i da će Jermeni moći dokazati da je Ataturkova Republika Turska pravni nasljednik Osmanskog carstva, ako su već ranije sve svjetske sile kazale i dogovorile se da nije.

Međutim, sigurno je da Dan Republike Turske nije slučajno izabran kada se odlučivalo o donošenju spomenutih rezolucija, kao što je sigurno da su one dio već započete predizborne kampanje u Sjedinjenim Državama. Naime, nakon što je postalo očito da američki predsjednik Donald Tramp, koliko god to izgledalo nemoguće, sinhronizovano povlači američke snage iz Sirije u isto vrijeme dok Erdogan naređuje operaciju ‘Izvor mira’, američki Kongres, u kojem demokrate imaju većinu, požurio je osuditi tursku intervenciju u Siriji koja je, prema obrazloženjima Ankare, imala cilj osigurati ‘sigurnu zonu’ na sjeveru Sirije uz Tursku granicu u širini od 30 km te tako omogućiti povratak izbjeglica.

Kongresu je očigledno smetalo, svim demokratama i dobrom dijelu republikanaca, što će ukoliko turska operacija uspije, američka javnost biti informisana o još jednom ‘vanjskopolitičkom uspjehu’ njihovog predsjednika, a sve to uz dodatne političke poene koje će Tramp dobiti  ‘ispunjavanjem predizbornog obećanja’ o povlačenju američkih snaga iz Sirije te likvidacijom vođe DAIŠ-a Abu Bakra al-Baghdadija, koja bi bila nezamisliva bez informacija turskih sigurnosnih službi. Budući da po svaku cijenu u predizbornoj kampanji žele američkog predsjednika predstaviti kao osobu koja se ne snalazi na međunarodnom planu, demokrate su krenule u ‘obračun’ sa Turskom.

Ambasador Turske u Washingtonu Serdar Kilic je putem Twittera osudio nacrt rezolucije o genocidu nad Jermenima, napominjući da je nacrt dobio podršku zbog uticaja lobija stranih zemalja u Predstavničkom domu SAD-a bez ikakvog uvažavanja historijskih činjenica i objektivnih istraživanja. Ambasador vjerovatno cilja na snažni jermenski lobi koji ima uporište u američkom kongresu, ali je gotovo sigurno da mu je pomogao i jevrejski, odnosno izraelski, koji Tursku vidi kao snažnu prepreku svojim ciljevima u regiji Bliskog istoka. Izraelski princip da u svojoj blizini ne želi ekonomski i vojno snažne države, već ranije je primjenjivan na primjerima Egipta, Libana, Iraka, Sirije i vidimo danas do čega je doveo.

Granice demokratije?

Američki vrhovni sud je još  2010. godine presudio da je zakon SAD-a o financiranju izbornih kampanja iz 1947. neustavan. Ova odluka omogućila je korporacijama i radničkim sindikatima da doniraju neograničene svote u političkim kampanjama, čime su ostvarili još veći utjecaj na izborni proces. Tako se prema mišljenju brojnih kritičara ove odluke  ‘tržište ideja u potpunosti pomiješalo sa tržištem novca, odnosno, stvari koje ne smiju da imaju cijenu pomiješale su se sa stvarima koje moraju da imaju cijenu’. Ova odluka je, smatraju oni, nanijela tešku povredu demokratiji, a tzv. „dark money/mračni novac” je time postao oblik ‘legalizovane korupcije’. Iako se presuda Vrhovnog suda nije odnosila na izravne donacije korporacija i radničkih sindikata političarima, koje su i dalje ograničene, velike korporacije i sindikati, primjerice, sada mogu neograničeno trošiti novac na televizijsko oglašavanje.

Petočlana konzervativna većina Vrhovnog suda poistovjetila je tadašnja ograničenja na novčane donacije sa kršenjem slobode govora – koja je zajamčena Ustavom. Sudeći po obrazloženju presude, konzervativna većina Vrhovnog suda SAD-a se vodila prirodnim pravom kako ga definira Hugo Grocius, odnosno ‘pravom jačega’. Konzervativne i libertarijanske organizacije tada su pozdravile odluku Vrhovnog suda. Steve Simpson iz think-tanka Institut za pravdu kazao je: “Vrhovni sud prepoznao je da je svrha Prvog amandmana Ustava da omogući pojedincima, Amerikancima, da glasno i jasno izraze svoje stavove. To pravo imaju pojedinci, ali i skupine.”

Liberalna manjina na Vrhovnom sudu, koju je činilo četvero sudaca, usprotivila se odluci. U obrazloženju, sudac John Paul Stevens kazao je da presuda prijeti integritetu izbornog procesa. U pismenoj izjavi predsjednika Obame stoji da odluka Vrhovnog suda ‘otvara vrata stampedu novca iz raznih lobija’. Demokratski senator iz New Yorka Charles Schumer komentirajući presudu je kazao: “Presuda će doslovno opustošiti naš sustav slobodnih i pravednih izbora. Vrhovni sud je ovom presudom odlučio pobjednika na izborima u studenome. To neće biti republikanci. To neće biti demokrati. To će biti korporativna Amerika.”

Da li je i koliko pomenuti zakon pridonio rastu populističkih pokreta u SAD-u, a samim tim i širom svijeta, dovodeći u konačnici i samog Donalda Trampa na vlast, prosudite sami.  Nama primjer ovog zakona treba poslužiti samo kao osnova za razmišljanje o balansima na kojima počiva svaki demokratski sistem: balansi između pravnog i političkog, užeg i šireg interesa, prava i obaveza, sloboda i ograničenja zloupotrebe sloboda.

Nezavisnost i depolitizacija sigurnosnog sistema

Ovi balansi često mogu biti u koliziji i proizvesti značajne probleme, posebno u društvima gdje ne postoji snažan i politički nezavisan sigurnosni sistem. Upravo je sigurnosni sistem sa svim svojim elementima dužan, s jedne strane da osigura ljudska i institucionalna, građanska prava i slobode, a s druge strane da ograniči zloupotrebu slobode. Zloupotreba slobode se ispoljava namjerama i postupcima kojima se ugrožava sloboda drugima u društvu i državi. Međutim, vidimo šta se desilo u SAD-u kada je vrhovni sud odlučio, zahvaljujući glasovima konzervativnih sudaca, da je ograničavanje donacija za izborne kampanje, ustvari ograničavanje slobode govora. Koristeći se tom presudom, brojni sumnjivi pokreti i organizacije su dobili pravo glasa u javnosti pa čak i političkog uticaja, iako se zalažu za ograničavanje i ugrožavanje prava i sloboda drugih i drugačijih.

Sigurnosni sistem, stoga  ne smije biti sredstvo nijedne posebne uže ideološke i političke linije koja postoji u političkoj strukturi države, već svojim djelovanjem treba da udovolji općem interesu građana i naroda svih ideoloških i političkih opcija.

Gledano iz te perpektive, jedan od općih interesa svih građana, recimo Republike Turske, jeste da im se osigura sigurnost i prosperitet na prostoru cijele zemlje. Ako je ta sigurnost ugrožena od strane kurdskih paravojnih formacija koje djeluju na teritoriji Sirije, proizvodeći i značajan migrantski talas koji uzrokuje i  ekonomsku nestabilnost Turske, ima li ona pravo reagovati i onemogućiti zloupotrebu prava i sloboda od strane nekih interesnih skupina, koje imaju neke sasvim druge ciljeve od onih proklamovanih, kao što su na primjer ‘zaštita prava i sloboda Kurda’? Da li je recimo Francuska imala pravo zakonski ograničiti slobodu okupljanja u dijelovima Pariza pokretu ‘Žuti prsluci’ i da li je upotreba sile protiv njih bila opravdana… SAD su se zbog sličnih poteza više puta u posljednje dvije decenije našle u raskoraku između unutrašnje demokratičnosti i pokušaja njenog ‘širenja’ na druge dijelove svijeta. Ako vanjsku politiku shvatimo kao nastavak unutrašnje politike, onda američke administracije temeljem njihove deklaracije o nezavisnoti i važećeg Ustava imaju pravo širiti principe demokratije širom svijeta. Problem vjerovatno nastaje onda kada unutrašnje političke elite na pozicije moći dođu pod utjecajem raznih lobija i interesa (naftnog, bankarskog, industrijskog…), pa pod njihovim utjecajem počnu provoditi njihovim interesima odgovarajuću vanjsku politiku te tako ‘unutrašnja demokratičnost’ na vanjskom planu proizvede suprotne efekte.

Zbog toga, iako je primjena sile u nadležnosti stručnih službi sigurnosnog sistema, društvo i država, putem kontrolnih mehanizama moraju osigurati da se maksimalno afirmira preventivna uloga sile, a ako dođe do zakonski opravdane i obavezne primjene sile, moraju se potruditi da se ne dogodi prekoračenje. Zaključujemo da primjena sile mora biti srazmjerna ispoljenim opasnostima za sigurnost materijalnih i nematerijalnih vrijednosti radi čije zaštite i odbrane je i aktivirana.

Američki predsjednik Donald Tramp je u više navrata dobio uvjeravanja iz Ankare da će se prilikom operacije ‘Izvor mira’ maksimalno paziti na zaštitu civila, nacionalnih i vjerskih manjina te da operacija ima jasan cilj eliminacije terorističke prijetnje, budući da Ankara YPG u Siriji, smatra dijelom PKK u Turskoj, organizacije koja se nalazi na listi terorističkih organizacija širome EU i u SAD-u. Također, pored SAD-a, na terenu su posmatrači i trupe drugih država poput Rusije i Francuske, i sigurno je da bi svaka nesrazmjerna upotreba sile bila identificirana i javno predočena. Sporazumima sa SAD-om, a kasnije i Rusijom, Turska je uspjela u svom naumu da osigura svoju granicu te je povlačenjem naoružanih kurdskih formacija postigla cilj svoje operacije i odmah je prekinula, što jasno pokazuje da nije imala drugih interesa, izuzev onih koje je zvanično navela. Više puta su turski zvaničnici ponovili da im nije cilj ugrožavanje suvereniteta i integriteta Sirije, već da se bore protiv onih koji žele rasparčati Siriju.

Da bi sigurnosni sistem mogao adekvatno obavljati svoju dužnost osiguranja provedbe prava i sloboda i zabrane njihove zlopupotrebe, mora biti maksimalno depolitizovan. Pripadnici sigurnosnog sistema se aktivno uključuju u politiku samo u jednopartijskim sistemima, što smo imali priliku vidjeti na primjerima socijalističkih država u kojima je mogla postojati i djelovati samo komunistička partija. U takvim društvima komunistička partija je sa svojim sigurnosnim aparatom bila infiltrirana u svim  strukturama društva i države: vojsci, policiji, obavještajnim i kontraobavještajnim službama, civilnoj zaštiti, privrednim preduzećima, unutar posebnih sistema obrazovanja, kulture, sporta i sl. Kada su u pitanju demokratska društva, pripadnici sigurnosnog sistema svoju političku volju mogu izraziti glasanjem na slobodnim i demokratskim izborima, ali ne bi trebali biti članovi neke partije niti se baviti politikom ili agitovati za pojedine političke opcije.

Višak slobode i manjak kontrole sigurnosnog sistema u nekim društvima mogu dovesti do toga da se sigurnosne službe izotmu iz ruku institucija i centara političke moći koji su im po zakonu nadređeni. Ukoliko dođe do primjene sile izvan propisanih normi Ustava i zakona, onda je to pokazatelj samovolje određenih autoriteta i institucija u sigurnosnom aparatu koji izbjegavaju da se povinuju naredbama političkog centra definiranog Ustavom, koji je zadužen da im izdaje komande. Takav primjer smo imali 2016. godine u Turskoj, prilikom pokušaja državnog udara, gdje su dijelovi vojske postupajući samovoljno željeli svrgnuti demokratski izabranu vlast.

BiH ima dragocjeno iskustvo

Sa iskustvom odbrane od oružane agresije sa dvije strane odmah po sticanje nezavisnosti, BiH i njen sigurnosni aparat pokazali su se izuzetno spretnim i otpornim na one probleme sa kojima se susrela Republika Turska tokom pokušaja vojnog udara 15. jula 2016. godine. U posljednjim mjesecima 1993. Godine, legalne vlasti Republike BiH uspjele su uspostaviti efektivnu kontrolu nad svim jedinicama Armije RBiH, počeo se poštovati komandni lanac i uputstva vrhovnog komandanta, te je Armija RBiH opravdala svoj civilizacijski i antifašistički karakter. Kako je to u svom nedavnom intervjuu kazao lider SDA Bakir Izetbegović, Armija RBiH se uspjela obračunati sa onima koji su u njenim redovima činili zločine:

Nije tačno da nije bilo zločina nad Srbima. Mi smo 1993. godine ovdje imali jedan bolan rasplet…Dakle ’93. smo pokušali i bili smo savladani od Cace i tih jedinica, dakle bili su jači od tadašnje vlasti, pa smo onda u novembru krenuli u obračun koji nas je koštao glava. Dakle, naravno da je svuda bilo zločina, ali ova strana koju je predstavljao moj otac nije za četiri godine napravila zločina, koliko je za četiri dana urađeno u Srebrenici. To su presude međunarodnih sudova nakon par godina ispitivanja svjedoka, uvida u desetine hiljada dokumenata, od nepristrasnih sudija, koji nisu muslimani i Bošnjaci. I nakon tih presuda za dva udružena zločinačka poduhvata, hrvatski i srpski, 25 godina nakon rata odstranjeni su Bošnjaci iz vrha pravosuđa i odmah imate desetine procesa protiv Bošnjaka. Pogledajte vrh pravosuđa, gdje su (Bošnjaci op.a)– nema ih. I onda nakon 25 godina, počinju jedan za drugim, epidemija procesa – energično je izjavio Izetbegović.

Izetbegović je u ovom odgovoru najbolje odgovorio i populistima u bošnjačkim redovima, koji kada god se Dodik nađe u bezizlaznoj situaciji nađu za shodno da u javnosti napadnu lidera SDA. Zaista je neobjašnjiva ta sinhronizovanost i koordiniranost napada Milorada Dodika sa jedne strane i Elmedina Dine Konakovića sa druge strane i ima opravdanih elemenata za sumnju da ona nije slučajna. Pored toga, Konaković ne prestaje iznositi neistine na račun veoma uspješnog menadžmenta KCUS-a, te u svrhu napada i minimiziranja odličnih rezultata čak iskorištava i oboljele građane naše zemlje, manipulirajući njihovom nesrećom u dnevnopolitičke svrhe, pokušavajući valjda tako od javnosti sakriti katastrofalne rezultate aktuelne vlade u KS u svim segmentima.

Kada govori o tužbi BiH protiv Srbije za agresiju i genocid, onda Konaković mora znati da ratni zločin ne zastarjeva te da činjenica da su međunarodni sudovi potvrdili dva udružena zločinačka pothvata sa dvije strane, da imamo validne i međunarodno priznate presude za genocid, govori da BiH u dogledno vrijeme niko neće moći spriječiti da pokrene reviziju te presude. U tom smislu treba tumačiti i odgađanje pokretanja preispitivanja ustavnosti naziva manjeg bh. entiteta. Sve je to još uvijek na stolu, ali traži se povoljna domaća i međunarodna politička konstelacija.

Objašnjavajući temeljne postavke deklaracije SDA, koja je podigla veliku prašinu u manjem bh. entitetu, Izetbegović je kazao kako neće biti nametanja bilo kome te vizije te objasnio da je ona temeljena na postavkama dogovora iz Pruda, da će BiH biti sastavljena iz ‘multietničkih regija, baziranim na logičnim principima: konfiguracijskim, historijskim itd.’

-To je vizija SDA. Mi bismo voljeli imati zemlju koja nema etničku podjelu u sebi. Ne kanimo to nikome nametnuti, ali imamo pravo da se borimo za ono što smatramo ispravnim. U Prudu je ta priča počela, pa kada je počela ‘dreka’ iz Banje Luke na Sarajevo, onda su se svi lideri malo povukli i rekli da to ne smije prelaziti entitetske granice-rekao je Izetbegović.

Što se nas tiče, stvari će biti ovakve kakve jesu dok ne bude novog dogovora. Prije 60 godina da ste u Americi rekli, kada nisu dali crncu da uđe u autobus sa bjelcima, da će im biti predsjednik crnac, rekli bi da to nije moguće. Međutim, sve normalne stvari su moguće. Ono što ljudima donosi normalan život, što ih čini relaksiranijim, da su im bolje plaće, penzije, bolja infrastruktura, bolji odnosi među ljudima je normalno i mi se nadamo da će do toga doći – istaknuo je lider SDA.

-Kada vide kako zemlje, Makedonija i Crna Gora, napreduju nakon što su ušle u NATO kako bujaju, mislim da će i Srbi razmisliti. Niko ne kani tjerati Srbe u NATO, osim ako ih njihova logika ne povede u tom smjeru – mišljenja je Izetbegović, naglašavajući da smo mi ipak ‘zapadna zemlja i pripadamo Evropi’.

Izetbegović je u pomenutom intervjuu ukazao i na tešku situaciju u našoj zemlji po pitanju migrantske krize naglasivši da se svim dozvoljenim sredstvima istočna granica BiH mora osigurati, a teret problema ravnomjerno podijeliti na cijelu BiH. –Nije to samo muslimanski problem. Ti ljudi jesu muslimani, ali odoše u kršćansku Evropu. U BiH guraju tu stvar prema muslimanima, ‘eto to su vaši, vi se brinite o njima’. Svi se odriču i te ljude guraju od sebe. Ja mislim da maksimalno treba spriječiti njihov ulazak, a onda distribuciju tog problema pravednije podijeliti-zaključio je predsjednik SDA Bakir Izetbegović. Inače, Izetbegović je jedan od rijetkih političara koji je iskazao poseban senzibilitet za aktuelnu migrantsku krizu koja eskalira u BiH, a posjećivao je i migrantske centre na području USK u svojstvu člana Predsjedništva BiH. Također, lider SDA otvoreno je podržao tursku vojnu intervenciju ‘Izvor mira’ na sjeveru Sirije, smatrajući da će njen krajnji rezultat biti povratak izbjeglih Sirijaca u njihovu domovinu, što će uveliko ublažiti pritisak migrantske krize na Balkan i EU. Pored toga, činjenica da turska intervencija usmjerena protiv onih koji žele podjelu Sirije i promjene granica, odgovara i interesima BiH, kojoj ne ide u prilog afirmiranje principa razmjene teritorija i promjene granica bilo na Bliskom Istoku, bilo na Balkanu.

Prema tome, politički koncept SDA jeste ono za šta se zalažu svi relevantni međunarodni faktori i u tom smislu u stavovima i djelovanju njenog lidera ne mogu se naći bilo kakve primjese egoističnih nacionalističkih stavova i pogleda. SDA ima multietnički kapacitet da vodi reformske procese u smjeru prevladavanja etničkog principa u korist građanskog.Insistiranje na poštovanju Ustava, zakona i ranije donesenih rezolucija, je normalna reakcija svakog ozbiljnog političara u bilo kojoj zemlji kao odgovor na pokušaje njene destrukcije i uništavanja.

Međutim, same integracije u EU i NATO neće automatski riješiti sve naše probleme, jer dok god na političkoj sceni imamo pobornike stavova i politika, koje u ovom trenutku zastupa Konaković, a u ranijim vremenima zagovarali su ih neki drugi političari koji su već dio historije, BiH i Bošnjaci su u opasnosti, budući da takvi političari sa takvim stavovima čine uslugu i održavaju na životu one, koji se ne mogu pomiriti sa činjenicom da su izgubili rat devedesetih i da je BiH međunarodno priznata, nezavisna i suverena država.

(Global CIR Team)

Pročitajte još:

Izetbegovićeva podrška turskoj intervenciji u Siriji nije izraz njegove lične simpatije prema Erdoganu, već je riječ o državničkom potezu u interesu BiH!

Objavljeno u:

Komentiraj