Kako pobijediti u diplomatskom ratu u eri globalnih trgovinskih obračuna, čije su posljedice uzburkale duhove i na Zapadnom Balkanu?!

Tokom dužeg perioda historije do pada Sovjetskog Saveza, carstva su se širila vojnim osvajanjem. U današnjem svijetu, velike sile nisu izgubile svoje imperijalne ambicije, ali pristup više nije samo vojni. Moglo bi se kazati kako sukobi na tržištu ustvari generiraju sve ostale sukobe, kako političke i diplomatske, tako i one vojne.

Prisjetimo se da je prvu iskru Prvog svjetskog rata upalila srbijanska teroristička organizacija ‘Crna ruka’ atentatom na austrougarskog prijestolonasljednika u Sarajevu. ‘Veliki rat’ kako se označava u historiji Europe završen je Versajskim ugovorom, odnosno okončan je u Francuskoj. Više je nego očito kako je osnovni pokretač ratova na Bliskom istoku, koji i danas traju, bila borba za resurse, prije svega naftu (naftni ratovi), koja se poklapala sa težnjama Izraela za proširenjem teritorije. Ratovi koji posljednju deceniju bukte u Siriji i Ukrajini mogli bi se svrstati u ‘gasne ratove’, s prijetnjom proširenja sukoba na širi prostor istočnog Mediterana gdje su prema ocjenama stručnjaka smještene najveće rezerve prirodnog gasa na svijetu. U ovom trenutku svjedoci smo snažnih poremećaja na tržištu koji se ogledaju u ‘trgovinskim ratovima’.

Javnost je u značajnijoj mjeri postala svjesna ovih poremećaja nakon odluke Britanije da raspiše referendum za izlazak iz trgovinske i političke unije (EU) i podrške koju je većina građana dala ovom prijedlogu. Time je London ustvari prvi počeo borbu za ‘novu podjelu svijeta’. Po svemu sudeći taj plan će biti težak udarac za Veliku Britaniju, a posebno činjenica da je EU sve odluke po pitanju Brexita donijela jednoglasno, dok je Britanija podijeljenija više nego ikad i većina političara, ali i građana,  danas vjerovatno žali zbog rezultata referenduma.

 EU zvaničnici su u više navrata isticali da žale zbog odluke Velike Britanije i pozivali je da se vrati u članstvo dok nije prekasno, ali ta je odluka Londona, bez obzira na loše efekte, donijela i neke benefite. “Koliko god to paradoksalno bilo, šok oko Brexita je ojačao našu Uniju jer ne samo da pokazuje šta znači napustiti EU već i ono što svaka zemlja dobije kao njena članica“, rekla je novoizabrana predsjednica Evropske komisije Ursula fon der Lajen u govoru uoči obilježavanja 30 godina od pada Berlinskog zida. Dvije godine ranije o novim okolnostima i mogućnostima govorila je i šefica EU diplomatije Federika Mogherini. „San naših očeva o zajedničkoj evropskoj vojsci se ostvaruje, postao je realnost“, kazala je 23. novembra 2017.  godine Federika Mogherini, komesar EU za spoljne poslove i sigurnost. Dodala je kako se samo prije šest mjeseci to činilo nemogućim, a kamo li prije 60 godina. „Ali kao što je znao kazati Nelson Mendela: Sve izgleda nemoguće, dok to i ne uradiš“, zaključila je Mogherinijeva. Ko zna čitati između redova znat će da izreka borca protiv britanskog aparthejda Nelsona Mendele nije slučajno spomenuta u ovom kontekstu. Danas je u toku izrada 47 zajedničkih odbrambenih projekata EU-a nakon što su Francuska, Njemačka i 23 vlade EU-a tog dana 2017. potpisale pakt za financiranje, razvoj i raspoređivanje oružanih snaga poslije odluke Britanije da napusti taj blok.

Poslije Brexita u Bijelu kuću je došao Donald Tramp i počela je lančana reakcija na globalnom nivou izazvavši mnogobrojne trgovinske ratove, gdje se dešava da dojučerašnji bliski saveznici postaju suparnici na globalnoj ekonomskoj areni i počinju uvoditi jedni drugima carine u borbi za osvajanje tržišta. SAD su pod Trampovim rukovodstvom pokrenule globalni trgovinski rat sa Kinom, tako što su uvele carine na stotine milijardi dolara uvoza iz Kine, na šta je Kina uzvratila. Najveći udarac kineskoj ekonomiji predstavlja zabrana Googleu da pruža usluge kineskom tehnološkom divu Huaweiu. U sklopu tog velikog trgovinskog rata, mogu se posmatrati i ostali ‘trgovinski sukobi’:  Trampova administracija uvodi carine na EU proizvode, EU uzvraća; nove carine je uveo i Kanadi i Meksiku, koje su okončane potpisivanjem znatno povoljnijih trgovinskih sporazuma sa ovim zemljama; u augustu 2018. na temelju ‘nacionalne sigurnosti’, ali i uslijed verbalnog prepucavanja američkog i turskog predsjednika, Trampova administracija  uvela je visoke carine na uvoz turskog čelika od 50% i aluminija od 20%. Potez je poljuljao tursku ekonomiju. Carine su prepolovljene u junu ove godine na 25, odnosno 10 posto.

 Tramp je pored toga SAD izveo iz niza ranijih trgovinskih i drugih ugovora te naredio povlačenje iz nekoliko komisija UN-a.

Prvog radnog dana u Bijeloj kući, Tramp je ispunio jedno od glavnih obećanja koje je dao u kampanji – povukao je SAD iz Transpacifičkog partnerstva (TPP), predloženog sporazuma o slobodnoj trgovini između dvanaest država. Zatim su se SAD povukle iz Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama, a toj odluci je prethodilo pismo republikanskih senatora u čijem je sastavljanju i slanju američkom predsjedniku presudnu ulogu odigrao republikanski senator Mike Enzi.

‘Ohrabreni smo koracima koje ste poduzeli za smanjenje regulatornih opterećenja s kojima se suočava ova država. Od vaših mnogih izvršnih naloga do potpisivanja 14 zakona koji povlače propise prethodne administracije, jasno je da dijelite našu posvećenost smanjenju regulatornog opterećenja s kojim se naše tvrtke suočavaju kako bi stvorile radna mjesta i omogućio rast gospodarstva. Jedan od najvažnijih izvršnih naloga koje ste potpisali je ‘EO 13783’, ‘Promicanje energetske neovisnosti i ekonomskog rasta’, gdje, između ostalog, dajete upute Agenciji za zaštitu okoliša (EPA) da odbaci propiseo planu ‘čiste energije’ predsjednika Obame. Pozdravljamo ovaj potez i potičemo vas da poduzmete sve potrebne radnje kako bi osigurali njegovo ostvarenje. Ključni rizik za ostvarenje ovog cilja ostaje u Pariškom sporazumu. Zbog postojećih odredbi Zakona o čistom zraku i drugih ugrađenih u Pariški sporazum, ostanak u njemu izložio bi Sjedinjene Državama značajnom zakonskom riziku koji bi mogao umanjiti sposobnost vaše administracije da ispuni svoj cilj ukidanja ‘plana čiste energije’. U skladu s tim, toplo vas ohrabrujemo na povlačenje iz Pariškog sporazuma’, stoji između ostalog u pomenutom pismu kojeg potpisuje i senator Mike Enzi.

Tramp je zatim  ‘raskinuo’ i nuklearni ugovor sa Iranom te je na koncu napustio i Ugovor o neširenju nuklearnog oružja srednjeg dometa kojeg  su SAD potpisale sa Sovjetskim savezom. SAD su napustile čak i Vijeće za ljudska prava UN-a te UNESCO, solidarišući se sa Izraelom.  Pored toga, zajedničke izjave  sa Samita G7 u nekoliko navrata su izostale zbog Trampovog odbijanja da ih potpiše…Sa druge strane, Tramp je pomirio SAD sa Sjevernom Korejom, počeo gradnju zida prema Meksiku, proveo likvidaciju Baghdadija, priznao suverenitet Izraela nad okupiranim Golanom te na koncu Jerusalem priznao kao glavni grad Izraela, dajući kao ‘kompenzaciju’ mogućnost da Palestinci prihvate Mirovni plan za Bliski Istok koji je izradio njegov zet.

Zahvaljujući ovim poremećajima na globalnom nivou, utjecaj Zapada, koji u tradicionalnom pogledu obuhvata SAD i EU, odnosno članice NATO-a, izazvan je  na trusnim područjima širom svijeta: Bliskom Istoku, Balkanu, Latinskoj Americi, Jugoistočnoj Aziji, Africi…Trzavice su prisutne na relaciji Turska-EU zbog migrantske krize, kurdskog pitanja i sl. Također, EU iako energetski zavisna od Rusije pokušava ostati vjerodostojna po pitanju Ukrajine i dalje održava sankcije Moskvi, ali i gradi Sjeverni tok 2…Europa se nada diverzifikaciji u snabdijevanju plinom i pritom gleda u istočni Mediteran gdje su se zajedno sa Grčkom, Kiprom i Izraelom umiješale SAD i Velika Britanija tražeći svoj dio kolača i negirajući Turskoj pravo da pravi bušotine uz obale Kipra…

Ostaje pitanje da li će nedavna Erdoganova posjeta  donijeti značajnije promjene u ovoj i drugim sferama saradnje između SAD-a i Turske. Nakon što je Tramp dao zeleno svjetlo za povlačenje američkih snaga koje su pomagale kurdski YPG u Siriji, ubrzo je u operaciji američkih specijalaca ubijen vođa DAIŠ-a Abu Bakr al-Baghdadi, a sve uz koordinaciju sa turskim obavještajnim službama. To je bio vjetar u leđa Trampu u predizbornoj godini. Na skorašnjem sastanku u Washingtonu u društvu nekoliko republikanskih senatora Trump i Erdogan su razgovarali o turskoj nabavci ruskog S-400 i gotovo je izvjesno da će Turska proći bez novih sankcija. Pored toga iznesena je Trampova ponuda o trgovinskom ugovoru dvije zemlje u vrijednosti od 100 milijardi dolara.

Sve navedeno pokazuje kako je  neosporno je da je trgovinski rat dobrano uzdrmao brojne odnose i organizacije proizašle nakon Drugog svjetskog rata, ali je pitanje kako i na koji način on utječe na najmoćniju vojnu alijansu, NATO savez.

Izazovi koji stoje pred NATO-om

Globalna ekonomija je novo bojno polje velikih sila i tu konvencionalna vojska ne može ništa, osim ako ju neko ne namjerava upotrijebiti za bombardovanje puteva, pruga, fabrika i sl, a kako stvari stoje ne može ni tržište. Sve ovo nameće pitanje funkcionisanja vojne alijanse NATO-a, odnosno njene kompatibilnosti vremenu i načinu današnjeg ratovanja.

Poremećaji na polju ekonomije i trgovine dovode najmoćniju vojnu alijansu, a sa njom i EU pred nove izazove, koji se ogledaju u pitanju, da li se NATO članice nalaze na takvoj razini jedinstva da bi bile spremne braniti jedne druge ukoliko neka od članica bude napadnuta, ili je ta ‘NATO solidarnost’ samo deklarativna. Sjetimo se obaranja ruskog aviona, za kojeg je Ankara tvrdila da je prekršio njen zračni prostor. Iako je  članica NATO-a i ima drugu po brojnosti vojsku u toj alijansi, Turska nije naišla na razumijevanje ostalih članica koje gotovo sigurno ne bi bile spremne ući u rat protiv Rusije zbog Turske. Također, postavlja se pitanje da li bi onda ta reakcija članica NATO-a bila uslovljena snagom neprijatelja koji napada neku od članica. Drugim riječima, da li je NATO spreman reagirati ukoliko Rusija značajnije ugrozi baltičke zemlje poput Litvanije, Estonije i sl? I treći izazov sa kojim se susreće alijansa jeste pitanje da li su mogući sukobi između samih članica alijanse uzmemo li u obzir aktuelne trzavice povezane s različitim pristupima krizama u svijetu, bilo da se radi o sirijskoj, migrantskoj ili nekoj drugoj krizi. Da je rat među članicama NATO-a moguć dokazuje nam primjer Grčke i Turske, koje su se sukobile na Kipru što je rezultiralo podjelom tog mediteranskog otoka na grčki i turski dio.

Dan nakon što je francuski predsjednik u intervjuu za britanski Economist poslao dramatično upozorenje Evropljanima kazavši da je Evropska unija na rubu ponora, a NATO klinički mrtav jer se članice ne mogu u odbrani osloniti na Sjedinjene Američke Države, o Alijansi je tokom posjete Berlinu govorio i šef američke diplomatije Mike Pompeo. Podsjećamo, francuski predsjednik je u otvorenom intervjuu za The Economist ustvrdio kako ‘više ne postoji nikakva koordinacija u donošenju strateških odluka između SAD-a i saveznika u NATO-u’. Macron smatra da Europa, s jedne strane, mora osnažiti svoje vojne kapacitete i na vojnom planu steći stratešku autonomiju, a s druge strane, ponovo pokrenuti strateški dijalog s Rusijom koji bi bio lišen svake naivnosti, za što će, kako je ocijenio, trebati vremena. Prema njegovim riječima, odgurivanje Rusije od Zapada je greška koja je dovela do rusko-kineskog savezništva. Ne možemo obnoviti Europu ako ne obnovimo veze sa Rusijom, smatra francuski predsjednik koji je pozvao da se ponovo razmisli o vraćanju Rusije u grupu sedam najrazvijenijih država, koja bi ponovo trebala postati G8.

Za američkog predsjednika Donalda Trampa je kazao da na NATO gleda kao na korporaciju.“Prema njemu, to je jedan projekt koji SAD-u osigurava neku vrstu geopolitičkog kišobrana, ali također i određenu trgovinsku ekskluzivnost. Francuska na to neće pristati”, poručio je Macron. Šef francuske države smatra da je “sada hitno potrebno razjasniti strateške ciljeve NATO-a”.

Dodao je da Europa mora početi strateški razmišljati o samoj sebi kao o geopolitičkoj sili. U protivnom, Europa više neće kontrolirati vlastitu sudbinu, rekao je Macron. Također je kazao da su dosad Amerika i Europa dijelile interese i da se on neumorno trudio održati dobre odnose s predsjednikom Donaldom Trampom. No, smatra da SAD prvi put imaju predsjednika koji “ne dijeli našu ideju o europskom projektu” i da su, čak i ako Tramp ne pobijedi na sljedećim izborima, povijesne tekovine učinile svoje i razdvojile stare saveznike.

Pompeo je suočen sa ovim stavovima kazao  da NATO nakon 70 godina mora da se mijenja ili rizikuje da bude prevaziđen. Pompeo se nasmijao kada je upitan da ocijeni da li je NATO zastario ili doživio kliničku smrt, kako je kazao Macron. ‘Ako države vjeruju da mogu dobiti sigurnosnu korist, a da ne pružaju NATO-u resurse koji su mu potrebni, ili da ne ispune svoje obaveze, postoji rizik da će NATO postati neefikasan ili zastario’, rekao je Pompeo. Nije komentirao Macronovu kritiku politike predsjednika Donalda Trampa koji ne koordinira odluke s NATO saveznicima. U govoru dan uoči 30. godišnjice pada Berlinskog zida oštro je kritizirao Kinu i Rusiju, posebno predsjednika Vladmira Putina. ‘Rusija koju vodi bivši službenik KGB-a nekada stacioniran u Drezdenu, vrši invaziju na svoje susjede i ubija političke protivnike ‘, kazao je Pompeo. Obrušio se i na Kinesku komunističku partiju koja, prema njegovom mišljenju, donosi novu viziju autoritarizma.

Da stvari u NATO-u u mnogo čemu više ne izgledaju kao ranije, svjedoče i dvostruki aršini prema članicama alijanse. Tako su recimo SAD, odnosno Kongres SAD-a, zabranile Turskoj kupovinu F35 američki vojnih aviona, nakon što je Ankara odlučila nabaviti ruski PVO sistem S-400. Članice alijanse ne zamjeraju recimo Grčkoj koja u sklopu svojih oružanih snaga ima ruski S-300. Također, niko nije zamjerio Bugarskoj, nakon što je predsjednik te zemlje Rumen Radev uložio veto na kupnju američkih borbenih aviona F-16 pozivajući se na ‘previsoku cijenu, slabu opremu i povećanje proračunskog deficita koje sa sobom donosi ta narudžba’. Međutim, u javnosti se govorilo kako je ovo odluku ustvari isposlovala opozicija koja zagovara bolje odnose sa Rusijom…

Možemo se vratiti i u 2016. godinu i podsjetiti na sapunicu oko dva  francuska nosača helikoptera tipa ‘Mistral’ koje je Pariz odbio isporučiti Moskvi, vrativši joj prethodno uplaćeni novac, a sve zbog aneksije Krima i uloge Moskve u ukrajinskoj krizi. Kasnije je javnost bila nemalo iznenađena kada su sporni nosači helikoptera prodati Egiptu, a ostala je zaprepaštena kada su zvaničnici nekoliko država izjavili kako su nakon toga sporni nosači ipak završili u Rusiji, kojoj ih je Kairo ‘prodao za jedan dolar’….Sve ovo, uz Trampovu prijetnju kako neće braniti nikoga ko ne uplati obećanih 2% nacionalnog budžeta u kasu NATO-a, signaliziraju da je došlo do potresa u svjetskom poretku, ali ipak ne i do dugoročnih promjena ili njegovog urušavanja.

U svakom slučaju guranje ovih i sličnih pitanja pod tepih neće doprinijeti njihovom rješavanju, ali zasigurno ni Macronov pristup koji je poveo globalnu polemiku o funkcionalnosti NATO-a, nije nimalo taktičan i već vidimo kako je ohrabrio one snage koje pokušavaju posijati sjeme razdora među saveznicima. Zapad se ponašao na sličan način guranja problema pod tepih kada je Hrvatsku ubrzano integrirao u EU i NATO i na kraju su dobili samo problematičnog saveznika koji nastavlja generirati nove probleme i tovariti ih na leđa EU i NATO-a.

Izvori sigurnosnih problema u regiji

Danas se može kazati kako Republika Hrvatska generira sigurnosne probleme u cijeloj regiji. Nema nijedne države u susjedstvu ili regiji sa kojom je Hrvatska u dobrim odnosima. Tako na primjer u odnosima sa Austrijom se svake godine se postavlja pitanje fašističkog orgijanja na Blajburgu, što je ove godine izazvalo i zakonske konsekvence sa strane Austrije. Pored toga, Hrvatska ima probleme i sa Mađarskom, povezane sa naftnim sektorom, ali i granicama. Sa Slovenijom još uvijek ‘ratuje’ zbog granice na moru i ne provodi odluku arbitražnog suda po ovom pitanju, zbog čega  Slovenija  najavljuje da će blokirati pristup Hrvatske Shengenu.

Sa Srbijom se redovno dešavaju incidenti na bazi verbalnih prepucavanja visokih zvaničnika dvije zemlje, a poseže se i za mjerama zabrane ulaska pojedinim zvaničnicima na obje strane. Srpska manjina u RH žali se na diskriminaciju i uskraćivanje manjinskih prava poput prava na jezik i pismo. Kada je u pitanju BiH, sa kojom Hrvatska ima najdužu granicu, posebno se izdvaja neriješeno pitanje imovine bivše Jugoslavije te činjenica da još uvijek nije zaključen i potpisan sporazum o granici između dvije zemlje. BiH je pokrenula i pitanje izgradnje Pelješkog mosta, a u posljednje vrijeme se aktivno protivi i planiranoj izgradnji odlagališta  nuklearnog otpada uz granicu sa BiH i u neposrednoj blizini zaštićenog područja rijeke Une.

Činjenica da ne želi zaključiti sporazum o granici sa BiH, iako je u važećim presudama Haškog tribunala označena kao učesnica Udruženog zločinačkog pothvata protiv BiH, Hrvatska šalje poruku kako smatra da njene granice sa BiH još uvijek nisu konačne. To je posebno opasno zbog činjenice da sestrinska stranka vladajućeg HDZ-a u Hrvatskoj, u našoj zemlji zagovara politiku dalje teritorijalne fragmentacije zemlje. Još je opasnije što je takva politika našla pobornike i među srpskim političarima u BiH, prije svega u Miloradu Dodiku, ali sasvim sigurno na nju blagonaklono gleda i službeni Beograd. Cijela ova priča savršeno se uklopila u ruske ambicije sprječavanja širenja NATO na istok, te je ruska politika nedvosmisleno stala uz nastojanja dvojca Dodik-Čović, iza kojih stoje Beograd i Zagreb.

Iz svega ovoga proizilazi da Hrvatska nipošto ne može biti zemlja koja treba biti odlučujući faktor ili ‘nadziratelj’ euroatlantskih integracija naše zemlje, jer postoje opravdani osnovi za sumnju da njena politika nije dobronamjerna i korektna.

Sa druge strane, Srbija otvoreno vrši pripreme vojnih resursa za rat i to u koordinaciji sa Rusijom. Dok izigrava navodnu ‘vojnu neutralnost’, a istovremeno nabavlja oružje od Rusije u vrijednosti od preko 600 miliona eura. Naravno te pripreme za rat su dosta limitirane u aktuelnom trenutku, prije svega zbog psihološkog faktora, odnosno činjenice da je stanovništvo umorno i dobrim dijelom raseljeno tokom ratova koje je poveo Milošević tokom devedesetih, ali i ekonomskim faktorom, odnosno činjenicom da srbijanska ekonomija ne bi mogla iznijeti značajniji vojni sukob. Međutim, činjenica da upkos tome što je bukvalno okružena NATO-om, Srbija pokazuje zube i usuđuje se trgovati sa ruskim kompanijama pod američkim sankcijama, jasno pokazuje da Beograd nedvosmisleno računa na podršku Rusije.

U prilog im ide i značajniji zamah desničarskih reakcionarskih pokreta širom EU, ali i činjenica da je međunarodna zajednica pasivizirala svoju ulogu na Balkanu, posebno u BiH. Nerad OHR-a komentirao je i član Predsjedništva BiH, Šefik Džaferović, kazavši da nije problem postojanje OHR-a, kako tvrdi Dodik, već je problem činjenica da OHR ne radi svoj posao.

Na koncu, Macronovo etiketiranje BiH kao ‘tempirane bombe’, došlo je u istom intervjuu gdje je govorio o problemima NATO-a i EU, što samo pokazuje koliko je naša zemlja osjetljiva na globalna pomjeranja. Međutim, ono čega trebamo biti svjesni jeste činjenica da, na kraju krajeva, sudbina ove zemlje uz koju je usko povezana i sudbina bošnjačkoga naroda, ipak odlučujuće ne zavisi ni od kakve vojne alijanse ili političkog saveza, već zavisi od nas samih te naše zrelosti ili nedoraslosti vremenu u kojem živimo.

Macronova ocjena o BiH sigurno nije plod njegove imaginacije, već je rezultat pogrešnih i netačnih informacija koje su došle do francuskog predsjednika. Zašto francuski predsjednik nije dobio prave informacije o izvorima sigurnosnih prijetnji u BiH, nije više pitanje za nekog drugog već za nas same i naše institucije koje bi trebale brinuti za dobrobit i čuvati ugled naše zemlje? Macronove izjave jesu bile neodmjerene i bazirane na netačnim podacima, ali koliko god imali razloga da kritikujemo Macrona, trebali bismo se potruditi i da se više nikada ne ponovi situacija kakvu smo imali u BiH od početka rata u Siriji pa do pada Halepa.

Kako dobiti diplomatski rat?

Prisjetimo li se dalje i bliže prošlosti vidjet ćemo kako je BiH često mogla računati na podršku Francuske u raznim historijskim periodima. Sjetimo li se prvog bosanskog kralja Tvrtka I vidjet ćemo da je u heraldiku srednjovjekovne bosanske države uveo ‘anžujski simbol’ ljiljan. Bosanska dinastija je ženidbenim vezama bila povezana s jednom linijom anžujaca. Pored toga simbol ljiljana je bio ukorijenjen i u patarenskoj bosanskoj tradiciji i održao se do danas kao nacionalni simbol Bošnjaka.

Sa istom zastavom BiH je kao nezavisna država primljena u UN. Pod istom zastavom ljiljana stasavala je i razvijala se Armija RBiH, a bosanska vojska je 1993. godine učestvovala u Parizu na paradi povodom Dana pobjede nad fašizmom visoko uzdižući šest ljiljana. Sjetimo se i angažmana Francuske tokom agresije na RBiH, i ocjene predsjednika Alije Izetbegovića o posjeti Sarajevu koju je učinio Fransoa Miteran,  predsjednik Francuske, sredinom 1992. godine. Iako nezadovoljan ponašanjem međunarodne zajednice, Izetbegović je o posjeti Miterana Sarajevu pohvalno rekao: ” …Dolaskom Miterana u Sarajevo praktički  je otvoren Sarajevski aerodrom i počeo funkcionirati `zračni most’ … Imamo podršku cijeloga svijeta, ali je očito francuska javnost tu najglasnija.”  Istovremeno, za posjetu Sarajevu od strane francuskog  filozofa Bernarda Levyja, Izetbegović je rekao: “Podsjećam posebno na filozofa Bernarda Levyja koji je sa još nekolicinom intelektualaca najenergičnije podržao BiH u Francuskoj.”

Bernard Henry Levy je govoreći o portretu ‘melanholičnog vojskovođe’ kazao: ‘Znam, ipak, da se povijest u svojim intenzivnim i dramatičnim trenucima uvijek utjelovi u jednom čovjeku. Poput De Gola u Parizu, Dubčeka u Čehoslovačkoj, nepoznatog mladog Kineza usred pekinškog proljeća. Tako se desilo da se četverogodisnja bosanska drama, taj beskonačni i grozni rat, zapravo utjelovi u jednom čovjeku. I taj čovjek je Izetbegović.’

Također, važno je napomenuti kako je Emmanuel Macron za glavnokomandujućeg francuske vojske imenovao generala koji je u sklopu snaga UN-a boravio tokom rata u Sarajevu. Francuske jedinice UN-a prve su i jedine koje su se u Sarajevu oružano sukobile sa jedinicama srpskih paravojnih formacija. O tome smo pisali i ranije u tekstu: ‘Kako je zapovjednik najmoćnije evropske armije postao sudbinski vezan za Sarajevo?!’.

Na koncu ne smije se zaboraviti kako NATO intervencija po položajima bosanskih Srba ne bi bila moguća bez angažmana koji je imao  francuski predsjednik Žak Širak. Širak je faktički ubijedio Klintona da da zeleno svjetlo za intervenciju.

U svojoj knjizi pod naslovom „Kako završiti rat“ Holbrooke piše da je Širak na početku svog predsjedničkog mandata, 1995., shvatio da je stanje u Bosni i Hercegovini, ali i Balkanu, došlo do mrtve tačke i da zapadne sile moraju odustati od politike srednjeg puta. Britanci su razmišljali o povlačenju svojih vojnika što bi Francusku dovelo u nemoguć položaj. Da bi zadržao Britance bitan mu je bio američki angažman. „Širak je tako doveo Administraciju u škripac, koji je bio veoma važan da bi nas podstakao da se suočimo sa stvarnošću – SAD na ovaj ili na onaj način više ne može ostati po strani“, napisao je Holbrooke. 

U tim kontaktima Širak  je upozoravao Klintona da će kompletna misija UN-a biti dovedena u pitanje ukoliko Amerikanci ne podrže ideju o vojnoj intervenciji. Ključni argument je bio da Francuska pod njegovim vodstvom ne želi biti saučesnik u toj situaciji. U knjizi „Krv real-politike, afera Srebrenica“ francuska novinarska Florence Hartmann citira dio Širakovog telefonskog razgovora s Klintonom: „Civilizirane nacije moraju se suprotstaviti fašizmu. Ne možemo stajati po strani dok se načela humanizma i demokratije gaze. Ukoliko se Francuska, SAD, Velika Britanija i Njemačka ne slože o ograničenoj zajedničkoj vojnoj operaciji da se povrati Srebrenica… naše vodeće demokratije opredijelit će se za politiku napuštanja sličnu onoj koja je dovela do Drugog svjetskog rata.“

Povodom smrti prvog predsjednika nezavisne Republike BiH Alije Izetbegovića, Širak je kazao: ‘Francuska zna za izuzetnu hrabrost koju je Alija Izetbegović pokazao u najmračnijim danima opsade Sarajeva. Francuska zna za njegovu historijsku ulogu i političku hrabrost koju je dokazivao doprinoseći nacionalnom pomirenju potpisivanjem Dejtonskog sporazuma u Parizu, kojim je okončan rat u decembru 1995. godine’.

Naravno, nikada ne smijemo, niti možemo zaboraviti, da bez zelenog svjetla američkog predsjednika Bila Klintona, sigurno ni europski saveznici ne bi krenuli u tu historijsku operaciju NATO snaga koja je donijela mir u BiH i na Blakan. Također, trebamo cijeniti napore koje je tokom devedesetih za našu zemlju podnijela Njemačka. ‘Njemačka je u jednom trenutku prihvatila 250 hiljada naših izbjeglica i pokazala veliku mjeru humanosti prema njima’, kazao je Alija Izetbegović jednom prilikom, posebno istaknuvši ulogu legendarnog njemačkog kancelara Helmuta Kohla u zalaganju za cjelovitost BiH. Na pitanje koji je najveći političar s kojim se upoznao, Izetbegović je u jednom intervjuu kazao: ‘Dvoumim se između Bila Klintona i Helmuta Kohla’.

Imamo li mi, kao jedan od najugroženijih naroda na svijetu i jedna od najslabijih država u Europi, pravo na takav luksuz da gubimo dokazane saveznike kakvi su SAD, Francuska i Njemačka. Naravno da nemamo. Zbog toga je i Bakir Izetbegović, predsjednik SDA, na pitanje da prokomentira Macronovu izjavu postupio  politički i diplomatski uravnoteženim komentarom. “Nije to ono na šta smo naučili da Francuska radi u Evropi, na Balkanu. Mi se nadamo da će se francuska politika vratiti na liniju ranijih predsjednika prijateljske nam zemlje”, izjavio je Izetbegović.

Međutim, neki mediji i intelektualci su osuli takvu medijsku paljbu po francuskom predsjedniku da se u trenutku, neupućenom gledaocu i čitaocu, moglo učiniti da oni navijaju za ‘francusku opoziciju’. Sviđale nam se Macronove izjave ili ne, moramo shvatiti kako je predvodnica francuske opozicije radikalna desničarka  Marine Le Pen, kćerka Jeana Marie Le Pena koji je dobar prijatelj sa liderom srpskih radikala Vojsilavom Šešeljom, koji ga je 1997. godine primio u Zemunu i proglasio počasnim građaninom. Na press konferenciji, zajedno sa Šešeljom i Le Penom tada su se pojavili i kasniji predsjednici Srbije Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić. U svojoj odanosti fašističkoj ideologiji Le Pen je išao dotle da je čak negirao postojanje nacističkog logora u Aušvicu. Štoviše, za vrijeme NATO-ovog bombardiranja Srbije zbog ponašanja i zločina na Kosovu, Le Pen je marširao Parizom u znak protesta tvrdeći da je srpski narod žrtva nasilja EU i NATO-a.

Očigledno je da su lobiranja i diplomatske aktivnosti onih regionalnih centara koji ne gledaju blagonaklono na državu BiH u mnogim centrima širom svijeta urodila plodom, a šta smo radili mi cijelo to vrijeme?! Kako je moguće da je situacija na polju imidža BiH i prezentacije događaja iz devedesetih došla do te tačke da se negatorima genocida i obožavateljima Slobodana Miloševića dodjeljuju Nobelove nagrade? Dakle, umjesto nepotrebnih medijskih napada na Emmanuela Macrona, predsjednika najmoćnije europske vojne sile, ili na lidere drugih prijateljskih EU država,  vjerovatno bi mudrije bilo osmisliti dipomatsku strategiju te u međunarodnim centrima, gdje se razgovara i odlučuje o našoj zemlji, prezentirati istinu o ranijim i aktuelnim zbivanjima na način da se zaštite državni interesi. Naravno, to se ne može obaviti uz rođačku diplomatiju ili posmatranjem ambasada naše zemlje kao još jednog mehanizma za uhljebljavanja i međustranačka podmirivanja predizbornih računa. One zaboravne podsjećamo da je Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini (Daytonski sporazum) službeno potpisan u Elizejskoj palači u Parizu, 14. decembra 1995. Francuska je čuvar originala Daytonskog sporazuma.

Ne može nama biti kriv Tramp, Macron ili Merkelova,  ako neprijatelji ove zemlje rade na širenju neprijateljske propagande po svijetu, a mi na to neadekvatno odgovaramo ili nikako ne odgovaramo iako su činjenice i istina na našoj strani. Kao što drugima savjetujemo da se suoče sa svojim slabostima i propustima, to isto i mi moramo i učiniti.

(Global CIR Team)

Objavljeno u:

1 Komentaron this Post

  1. Njemačka i Francuska su prisiljene pregovarati sa Rusijom u svoje ime jer će sve pregovore sa Rusijom u ime EU minirati Poljska i Baltičke zemlje.Poljska odnosno Višegradska Grupa,je između čekića i nakovnja kako god, a takvi najgore prolaze ,zgazit će ih i jedni i drugi bez obzira na trenutna savezništva sa SAD-om.Tramp je napunio budzet NATO-a.,taktika je poznata daj mi pare a ako ne daš pare pustit ću ti PUTINA. Tako da su počeli svi plaćati šta duguju NATO-u,.Njemacka i Francuska se sad zasad opiru. Prvo Tramp reket uzima kao Sadiji a poslije i Putin. U svakom slucaju EU će sa jedne strane odnosno Evropljani poceti razmisljati Europski i osloniti se na svoje resurse.Jer tesko da ce doci do promjena u SAD-u. Demokrate će gledati Bernie da iskoriste kao prošli put i predati kandidaturu demokrata nekome ko ce izgubiti ,odnosno na taj nacin olaksati Trampu drugi mandat..Tek tada ce svi zasukati rukave…Sjetimo se Obama je pobijedio na kampanji odnosno na prici o zdravstvu,1% svojih obecanja je ispunio.Tako ako pokusaju Bernia iskoristiti nema nista od toga. Tramp ce objediniti sa jedne strane Europljane a sa druge strane objediniti muslimane naravno i jedni i drugi imaju vrijeme da shvate i da iskoriste vrijeme koje dolazi odnosno koje je doslo.

    Reply

Komentiraj