Koji su stvarni razlozi srbijanskog odbijanja članstva u NATO-u?!

Posljednjih nekoliko godina , tačnije nakon Brexita i izbora Trampa za američkog predsjednika, što je propraćeno velikom migrantskom krizom koja je pogodila Europu te ranijom aneksijom Krima u režiji Rusije, na sceni se dešava svojevrsno preispitivanje aktuelnog svjetskog poretka. Drugim riječima i one sile koje izazivaju aktuelni svjetski poredak, ali i one koje ga nastoje očuvati, iskušavaju granice do kojih mogu ići. Kako god se to dešava na globalnom planu, slične situacije se reflektuju i na unutrašnje prilike u pojedinim državama.

Ključno pitanje koje se postavlja pred NATO uoči samita koji će se početkom decembra 2019. godine održati u Londonu jeste da li je najmoćnija alijansa sposobna odgovoriti na više kriza istovremeno i na koji način to pokušava uraditi. Francuski predsjednik Emmanuel Macron nedavno je uzdrmao NATO savez i postavio nekoliko važnih pitanja o kojima će sigurno biti riječi na susretu u Londonu gdje će se za istim stolom naći sa američkim predsjednikom Donaldom Trampom i turskim predsjednikom Redžepom Tayyipom Erdoganom.

Ključna Macronova zamjerka se odnosila na Trampovo poimanje NATO-a kao korporacije. Iako je Trampov pristup donio značajne benefite sjevernoatlantskoj alijansi u smislu povećanja izdvajanja mnogih država, postoji opravdana sumnja kako je je narušena unutarnja koherentnos NATO-a odnosno, vlada političko-ideološka konfuzija u vezi s platformom na kojoj djeluje NATO. U tom smislu, važno je istaći kako je NATO u suštini politički savez, odnosno NATO-u pristupaju države , a ne njihove vojske, pa je prema tome vojni mehanizam pod kontrolom politike. Ako se pojave politička i ideološka razmimoilaženja među članicama, da li je savez dovoljno jak da ih prevaziđe?

Sjedinjene Države ne gledaju blagonaklono na najavljeno skoro okončanje gasovoda Sjeverni tok 2, jer on umanjuje ovisnost EU od SAD-a i prema mišljenju Washingtona Europa postaje talac Rusije. Suština borbe za EU jeste ustvari borba za jedno od najbogatijih tržišta na svijetu koje je ujedno i jedno od najsiromašnijih sa energentima. Za EU je ruski gas, sa druge strane prihvatljiviji, prije svega jer je jeftiniji, a onda i zbog činjenice da je ekološki prihvatljiviji nego li gas iz škriljaca koji proizvode SAD i nude kao alternativu ruskom, koji je znatno jeftiniji na tržištu od ruskog, ali zbog cijene prijevoza za EU postaje skuplji. Trampovo označavanje EU kao ‘trgovinskog neprijatelja’, ali i istupanje iz Pariskog ugovora o klimi upravo radi naftne i gasne industrije SAD-a, ubrzalo je i neke druge procese u Uniji, tako da su sve izraženije tendencije ka stvaranju jedinstvenog europskog identiteta iz čega bi kasnije proizašle i druge komponente koje bi EU učinile kompaktnijom, a to se prije svega tiče postepenog formiranja EU vojske.

Saradnja EU i Rusije na polju energetike dovodi u pitanje europsku vjerodostojnost kada je u pitanju ukrajinska kriza i ruska aneksija Krima. Naime, pored toga što će se novom linijom Sjevernog toka milijarde europskog novca sliti u Rusiju, a tim se novcem finansiraju oružane skupine u Donjecku i Dombasu, isti gasovod će ostaviti Ukrajinu bez milijardi eura koje je ubirala na račun tranzita gasa preko njene teritorije, jer će Ukrajina Sjevernim tokom 2 biti zaobiđena. Postavlja se pitanje da li su i NATO i EU zakazali na pitanju Ukrajine, koja je izrazila političku volju i želju da postane članica Unije i NATO alijanse, a na kraju je završila kao podijeljena zemlja, kojoj je Rusija otela jedan cijeli strateški važan poluotok. Također, valja istaći da su se ranije proevropske i prozapadne vlade Ukrajine obraćale EU za finansijsku pomoć i povoljnije kreditne aranžmane, ali nisu nailazili na razumijevanje, koje je kasnije iskoristila Rusija ponudivši Ukrajini čak i više nego što je tražila, što je rezultiralo otvorenim proruskim kursom ukrajinskog predsjednika Viktora Janukovicha, čija je smjena tokom ‘Majdan revolucije’ posijala sjeme neviđenog razdora i dugotrajnih sukoba. Viktor Janukovič je nedugo nakon stupanja na predsjedničku funkciju 2010. posjetio Bruxelles, a zatim i Moskvu. U Moskvi je uz velika negodovanja postignut konkretan dogovor, odnosno, u Harkivu je uskoro potpisan Harkivski sporazum čime je ruskoj Crnomorskoj floti omogućen ostanak u vojnoj bazi na Krimu sve do 2042. godine. Istim sporazumom Ukrajini je pojeftinjen energent plin za 30% od tržišne cijene čime je Janukovich osiguravao socijalni mir i kakav-takav oporavak ukrajinske privrede.

Stvari se, međutim,  ne odvijaju najpovoljnije po Rusiju na planu objedinjavanja slavenskih naroda i država u pravoslavni savez pod okriljem Rusije, koristeći se ideologijom panslavizma. Tome je na put staala Carigradska patrijaršija koja je u oktobru 2018. godine dodijelila autokefalnost Ukrajinskoj pravoslavnoj crkvi. Najprije je donesena odluka za stavljanje izvan snage odluke Carigradske patrijaršije iz 1686. koja pripaja Kijevsku mitropoliju Ruskoj crkvi (Moskva). Tako je Mater-Crkva ukrajinskoj crkvi ponovo postala Carigradska patrijaršija, koja na ovaj način stječe mogućnost dodijele autokefalnosti svojoj podružnici.

Sa druge strane, dominacija Zapada na globalnom nivou  je izazvana savezništvom između Rusije i Kine, kojim je i počela ‘Putinova era’ u Rusiji. ‘Ugovor o dobrosusjedstvu i prijateljskoj suradnji između Narodne Republike Kine i Ruske Federacije’ (FCT) dvadesetogodišnji je strateški ugovor koji su 16. Jula 2001. godine potpisali čelnici dviju međunarodnih sila, Jiang Zemin i Vladimir Putin. Ugovor definira saradnju u strateškim oblastima, kao  i poteze koji će služiti kao temelj za mirne odnose, gospodarsku suradnju, kao i diplomatsko i geopolitičko savezništvo. Članak 9. ugovora može se smatrati implicitnim paktom o odbrani, a drugi članci (A7 i A16) upućuju na sve veću vojnu suradnju, uključujući razmjenu “vojnog znanja” (A16), odnosno, kineskog pristupa ruskim vojnim tehnologijama. Ugovor također uključuje obostrani, kooperativni pristup propisima o okolišnim tehnologijama i očuvanju energije te prema međunarodnim financijama i trgovini. U dokumentu se potvrđuje rusko stajalište o Tajvanu kao “neotuđivom dijelu Kine” (A5), te se ističe opredijeljenost za osiguranje “nacionalnog jedinstva i teritorijalnog integriteta” dviju zemalja (A4). Realizacijom ovog ugovora Kina je postepeno jačala svoju vojnu industriju, ozbiljno zaprijetivši dominaciji SAD-a u jugoistočnoj Aziji.

Dodamo li ovome i dugogodišnju krizu u Siriji te konstantna krizna žarišta u Latinskoj Americi i Africi, vidjet ćemo kako se snage između zagovornika očuvanja i rušenja aktuelnog svjetskog poretka dešavaju na svim meridijanima na različite načine, a toga nije pošteđeno ni trusno područje Balkana, gdje je Srbija otvoreno zaigrala na strani Rusije.

Srbija svjesno pomaže Rusiji

Američko ministarstvo odbrane prije dva dana je prezentiralo izvještaj o ruskom utjecaju na području Zapadnog Balkana gdje su Srbija, odnosno Srpska napredna stranka označeni kao najznačajniji ruski partneri.

“Nakon 2012. godine, Srpska napredna stranka je preduzela korake kako bi povećala vojnu saradnju sa Rusijom”, piše u izvještaju i dodaje se da je ta saradnja rezultirala potpisivanjem ugovora o strateškoj saradnji u novembru 2013. godine, kao i da jedino Srbija od zemalja Zapadnog Balkana ima potpisane ugovore o saradnji u oblasti bezbjednosti. Naglašava se i da jedino Srbija učestvuje u zajedničkim vojnim vježbama sa Rusijom, najmanje dva puta godišnje od 2014. godine, kao i da blagonaklono gleda na pomoć prilikom nabavke vojne opreme. “Kako bi se suprotstavila međunarodnoj izolaciji koja je uslijedila nakon ilegalne aneksije Krima 2014. godine, Rusija je počela da pokazuje veće interesovanje za razvojem vojne saradnje sa Srbijom. Kasnije te godine, održana je prva zajednička vojna vježba ‘Srem 2014’, u kojoj je učestvovalo više od 400 (pripadnika) vazduhoplovnih snaga, a nakon toga je Vojska Srbije prvi put učestvovala u tenkovskoj vježbi na Međunarodnim vojnim igrama u Rusiji. Učešće se nastavilo i u narednim godinama”, stoji u izveštaju. Ističe se i da su proslava dana Vojske Srbije i vojna parada pomjereni 2014. godine kako bi ruski predsjednik Vladimir Putin mogao da prisustvuje tom događaju, kao i da je tempo zajedničkih vojnih vježbi intenziviran nakon 2014. godine.

U izveštaju se napominju ruske vojne donacije Srbiji. “Srbija je u oktobru 2017. godine dobila šest polovnih aviona MIG-29, a u februaru 2018. godine objavila je da će Rusija donirati 2.4 miliona dolara za obuku srpskih pilota za upravljanje MIG-29”, stoji u izvještaju u kojem su pobrojane i zajedničke vojne vežbe Srbije i Rusije, među kojima je i ‘Slovensko bratstvo’ održana u Srbiji u junu 2019. godine, na kojoj je pored Rusije učestovala i Bjelorusija. Kada je riječ o kupovini naoružanja i opreme, ističe se da je od 2012. godine jedino Srbija među zemljama Zapadnog Balkana nabavljala rusko naoružanje i opremu čiji iznos premašuje milion dolara. Detaljno se navode sve kupovine, među kojima je i nabavka dva helikoptera MI 17 vrijednih 25 miliona dolara 2016. godine. “Srbija je 2017. godine najavila donaciju od 30 tenkova T-72 i 30 oklopnih vozila BRDM-2. Srbija je dobila i šest polovnih aviona MIG 29. Iako su ruska donacija, Srbija plaća Rusiji 208 miliona dolara za remont ovih aviona, a time je predviđena i reparacija četiri aviona MIG koje Vojska Srbije koristi od ranije. Takođe, Rusija je najavila i donaciju vrijednu 10 miliona dolara, koja se sastoji od dva remontovana transportna aviona An – 26″, stoji u izvještaju.

Od posmatranih zemalja Zapadnog Balkana, jedino je Srbija imala saradnju u obavještajnom sektoru sa Rusijom. “Otvoreni izvori povezali su posjetu Nikolaja Petruševa, sekretara ruskog Savjeta za bezbjednost, u oktobru 2016. godine sa time što su dvojica ruskih obavještajnih agenata osumnjičenih za učešće u pokušaju državnog udara u Crnoj Gori deportovana iz Srbije. Direktor spoljne obavještajne službe Rusije (SVR) Sergej Nariškin i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić dogovorili su na sastanku 17. aprila 2018. godine nastavak saradnje i aktivnosti u sektorima bezbjednosti i obavještajnih službi”, piše u izvještaju.

Kada je riječ o Bosni i Hercegovini, u izvještaju se navodi da odnose te države sa Rusijom komplikuju etničke i političke tenzije u toj zemlji. “Postoje dokazi da Rusija podržava separatistički pokret bosanskih Srba na čelu sa Miloradom Dodikom. Ruska podrška separatističkom pokretu motivisana je željom da spriječi ulazak BiH u NATO i Evropsku uniju. Tenzije u Bosni i Hercegovini dodatno podstiču odnosi između državnih institucija i entiteta Federacija Bosne i Hercegovine na jednoj strani, dok je na drugoj strani većinsko srpski entitet Republika Srpska. Vodeće partije bosanskih Srba protive se članstvu u NATO i njihovo protivljenje pruža Rusiji priliku da destabilizuje BiH”, piše u izvještaju.

Dakle samo letimični pogled na Izvještaj američkog ministarstva odbrane jasno pokazuje kako se ključnim destabilizirajućim faktorom na Balkanu smatra Srbija zbog njene saradnje sa Rusijom. Pri tome se Beograd ponaša licemjerno ističući ‘vojnu pomoć Rusije’ za koju mora izdvojiti gotovo 600 miliona eura, a zaboravlja mnogo značajniju pomoć NATO-a, koja je zaista besplatna i duplo više vrijedna od ruske. Pored toga, od 2012-2018 vojska Srbije učestvovala je u više od 11 vježbi NATO-a i više od 98 vježbi sa zemljama članicama NATO-a. Samo u 2018. godini Srbija je dobila vojnu pomoć NATO-a u iznosu od 2.375.352 eura, i to prije svega od SAD-a. Nikola Lunić, izvršni direktor  Vijeća za strateške politike, izjavio je nedavno da je jedina prava vojna donacija Ruske Federacije ostvarila u vidu deset oklopnih borbenih vozila, čija je vrijednost oko 150.000 dolara, dok je recimo samo donacija SAD od 40 vozila „Humvee” bila vrijedna 7,5 milijuna dolara. „A kada pitate nekog običnog čovjeka, svi su čuli za rusku donaciju a potpuno su neinformirani za ‘Humveeje’. Mi od Ruske Federacije dobivamo zastarjela vozila koja izbacuju iz upotrebe i umjesto da ih rashoduju, oni ih daju kao donaciju nekoj trećoj zemlji. Potrebna nam je edukacija stanovišta u sigurnosnom smislu, a posebno mladih”, kaže Lunić.

General zrakoplovstva u mirovni Sreto Malinović, također, ocjenjuje da srpski politički vrh proizvodi „šizofrenu” situaciju. „Daje se lijevi žmigavac a skreće se desno… To su predizborni politikantski potezi ili se ja bar iskreno nadam da je tako. Jer, pregovori s EU-om a potom i članstvo podrazumijevaju i jedinstven sigurnosni okvir. Oni navodno vode prozapadnu politiku, a s druge strane prave rusofilsko javno mnijenje. Jedno se govori, drugo se radi, treće se misli”, navodi Malinović. On se pita ko je platio da se ruski  sistem  S-400 doveze u Srbiju na vojnu vježbu na kojoj je praktično služio kao maketa, jer svakako nije mogao biti upotrijebljen. „To su sve stvari koje koštaju i koje država plaća”, upozorava Malinović. Sličnu stvar primjećuje Nikola Lunić, koji navodi da nigdje u Srbiji nema poligona za takve vježbe protuzračne obrane, nego Vojska Srbije po potrebi odlazi u Bugarsku kako bi ispaljivala rakete. “A oni nam dovode S-400 u Srbiju! To je očito politička promocija i ulazak u predizbornu kampanju, kako bi vatrenim nacionalistima dali dodatno gorivo u svojim teorijama izabranog naroda i izabrane države”, kaže Lunić.

Dakle, Srbija svjesno pomaže Rusiji da razbije međunarodnu blokadu kroz bliske veze sa tom zemljom pod sankcijama, a sa druge strane upumpava svoj novac u Rusiju kroz saradnju sa kompanijama vojno-industrijskog sektora koje su na međunarodnim crnim listama i također predmetom sankcija. Sa druge strane, krije od svoga stanovništva da više sarađuje sa NATO-om nego li sa Rusijom. Prema posljednjim podacima i anketama skoro 80% Srba se protivi ulasku te zemlje u NATO. Kao razlog za takvo raspoloženje stanovništva navodi se da se “mnogi Srbi osjećaju žrtvama događaja devedesetih, posebno bombardovanja, a Rusija se vidi kao sila koja može ispraviti te nepravde”. Rusija se također pojavila kao faktor u pregovorima između Beograda i Prištine otvoreno sugerirajući da će uvijek držati stranu Beograda koji još uvijek odbija priznanje.

Stvarni razlozi srbijanskog odbijanja članstva u NATO-u

Međutim, ako se ozbiljnije sagledaju uzroci i razlozi ovakvog političkog kursa srbijanskog rukovodstva, doći ćemo do zaključaka da je odbijanje članstva u NATO-u i integracija u jedinstveni sigurnosni sistem Zapada rezultat: 1) činjenice da je Srbija vazal ruske politike, odnosno da ne može samostalno odlučivati o svojoj orijentaciji; 2) da je Srbija odana ideji ‘panslavizma’, jedinstvu svih slavenskih naroda na temelju pravoslavlja i sa Rusijom kao neprikosnovenim liderom svih Slavena te 3) drugi ideološki razlozi – Srbija se ne želi odreći maštarija o tzv. ‘Velikoj Srbiji’, ne želi se duhovno odvajati od Rusije koju smatra centrom pravoslavlja i ne želi odustati od ideje promjene granica koja bi bila definitivno sahranjena NATO integracijama.

Dakle, činjenica što je NATO borbeno djelovao po Srbiji, nije pravi razlog srbijanskog odbacivanja NATO-a. Pravi razlog je srbijanska ambicija da sa rizicima obnove sukoba u obliku klasičnog totalnog rata, nastavi sa specijalnim ratom i subverzivnim ugrožavanjem svojih susjeda, a naročito BiH, pa je lansirana teze mirne secesije RS-a radi uvećavanja Srbije. Ta ‘secesija bh. entiteta RS-a mirnim putem’ u trenutku kada za to ne postoje ni objektivni ni subjektivni razlozi, najopasniji je konstrukt beogradske obavještajne kuhinje.  Vladajuća srpska politika, umjesto iskrene privrženosti izgradnji stabilnosti, sigurnosti i mira, ispoljava se kao „mangupska“ vještina obmanjivanja, i svog srpskog naroda, i svojih susjeda i međunarodne zajednice, što je put u nove strateške greške sa kobnim posljedicama za Srbiju i srpski narod, a podrazumijeva se i sa takvim posljedicama za ostale narode i države u regionu.

Medijsko pumpanje anti-NATO retorike u Srbiji doseglo je nove vrhunce te počelo izazivati značajnije reakcije regionalnih NATO država. Krajem jula Rumunija nije propustila transport s ruskim naoružanjem koji se preko Dunava kretao u Srbiju, zbog sankcija koje je EU uvela Rusiji zbog situacije u Ukrajini. Rumunska televizija “Digi 24” je saopštila da se radi o 30 tenkova i o 30 oklopnih transportera, koji su poslati u skladu sa ugovorom između Srbije i Rusije. Rusija je očito pogođena ovom činjenicom burno reagovala ističući kako su rumunski navodi lažni te da ona nikada nije ni slala slične brodove preko Dunava.

Pored Rumunije, na nedavnu vježbu srbijanske i ruske vojske na kojoj je korišten i sistem S400, reagovala je snažno i Bugarska. “Rusija može ponovo da prebaci u Srbiju svoj S-400, a Beograd je već izašao sa saopštenjem da slične vojne vježbe mogu postati rutina”, smatra vojni predstavnik Bugarske u NATO-u i član uprave Atlantskog savjeta Sibi Sibev. Ukoliko Srbija odgovori pozitivno na želju Rusije da instalira protivvazudšnu bazu na srpskoj teritoriji, stvorit će se zona ometanja pristupa vazdušnom prostoru u opsegu od 400 kilometara i to će već biti problem, ne samo Bugarskoj, već i cijelom NATO-u, izjavio je on. „Ako se u Bugarskoj pojavi informacija da Rusija transportuje takav sistem s ciljem da napravi takvu bazu, imat će puno pravo da zabrane letove (iznad Bugarske)“, izjavio je Sibev. Bivša ambasadorica Bugarske u Sjedinjenim Američkim Državama Elena Poptodorova izjavila je da je Niš očigledno ruska vojna baza u Srbiji, dok je bivši ministar spoljnih poslova te zemlje Solomon Pasi pozvao Evropsku komisiju da obrati pažnju na rusku aktivnost u Srbiji. “Niš je očigledno ruska vojna baza u Srbiji, koju nazivaju centrom ili skoro institucijom. Ako tamo ostave S-400, on će pokrivati Bugarsku i cijeli region Zapadnog Balkana”, ocijenila je Poptodorova. Pasi je na svom Twitter profilu objavio fotografiju predsjednika Srbije Aleksandra Vučića sa predsjednikom Evropske komisije Jean-Claudeom Junckerom i evropskim komesarom Johannesom Hahnom, apelujući na Evropsku komisiju da obrati pažnju na rusku aktivnost u Srbiji. “Da li će biti nekih diskusija o ruskom vojnom prisustvu u Srbiji i ruskom špijunskom centru u Nišu, ili i mi i KGB-u nudimo evropske perspektive”, napisao je Pasi.

Pored toga, tokom srbijansko-ruske vojne vježbe “Slovenski štit 2019”, dva izviđačka NATO aviona patrolirala su iznad obale Drine u Bosni i Hercegovini uz pograničnu liniju kako bi prikupila što više obavještajnih podataka o ruskom raketnom sistemu protivvazdušne odbrane “S-400”. Srbijanski mediji su izvijestili da su NATO avioni “B-350” i “global 6.000”, opremljeni sofisticiranim uređajima za bilježenje radarskih zračenja, kretali iz vojne baze Aviano u Italiji i cijela dva dana, koliko je trajala srpsko-ruska vježba, iz vazduha nadgledala dešavanja na terenu. Nebom BiH tada su, kako se navodi, registrirana intenzivna prelijetanja, a posebno korištenje istih putanja izviđačkih aviona. Bivša komandantica NATO-štaba u Sarajevu, brigadna generalica Marti J. Bissell, izjavila je ranije ove godine da ‘NATO ima plan u slučaju eskalacije krize na ovim prostorima’.

Na sve ovo dodajmo i provokativnu posjetu srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića Moskvi u periodu samita NATO-a u Londonu. Naime, samit NATO će se održavati 3. i 4. decembra ove godine, dok je susret Vučića sa Putinom planiran također za 4. decembar.  Kakvu simboličku poruku šalje susret svih država razvijenog Zapada na jednoj strani i susret Vučića i Putina na drugoj strani, možete sami zaključiti. Jedno je sigurno, bez značajnijeg angažmana NATO-a, cijela Europa rizikuje da se Srbija pretvori u ‘ruski nosač aviona i oružja’ u srcu kontinenta i jednog od najtrusnijih regiona koji se još uvijek oporavlja od ratova devedesetih godina prošlog stoljeća.

Naravno, za odlučniji odgovor na ruske i srbijanske podrivačke aktivnosti u regiji, neophodna je koherentnost NATO-a koja je izazvana ranije navedenim izazovima širom. Izostankom značajnijeg angažmana NATO-a i EU u regiji rizikujemo dalju destabilizaciju u režiji Rusije i Srbije. Kako bi ublažila reakcije Zapada na saradnju sa Moskvom, Beogradu prema mišljenju pojedinih analitičara služi i posljednja afera ‘ruski špijun’, dok je već odavno jasno kako su i ‘antirežimske demonstracije’, vrlo vjerovatno ciljano kompromitirane infiltriranim političarima i nedostojnim liderima stranaka, kako bi u startu bile osujećene.

Prema tome, ulazimo u jedno opasno razdoblje koje zahtjeva snažne lidere i brze odluke, i to bi trebao biti osnovni zadatak NATO samita koji se početkom decembra održava u Londonu. Za očekivati je da će balkanske članice alijanse znati na optimalan način delegirati probleme sa kojima se suočava regija Balkana, ali i da će ključne države alijanse pronaći zajednički jezik oko ideološke i političke platforme na kojoj djeluje najmoćnija vojno-politička alijansa na svijetu.

(Global CIR Team)

Objavljeno u:
  1. […] Koji su stvarni razlozi srbijanskog odbijanja članstva u NATO-u?! […]

Komentiraj